M. P. GIOLITO, „ŽIVI PIJESAK“
Švedska verzija čete đaka u jednom danu
Netflixova trashy ekranizacija, rukovođena vulgarnom komercijalističkom kalkulacijom, prekodirala je ovaj roman u posve pogrešnom smjeru, kao da je 'Živi pijesak' remake bedaste Spellingove serije 'Beverly Hills', no tobože osuvremenjen, uozbiljen i zamračen vršnjačkim pokoljem u stilu pucačina po američkim školama. Ali roman 'Živi pijesak' je izvrsna, britka, opaka, dubinska studija mračnih strana 'idiličnog' skandinavskog društva, besprijekorno temeljit presjek kroz sve slojeve švedskog društva
Objavljeno: 5.30.2022 5:33:52 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Živi pijesak" / Fraktura

(Malin Persson Giolito, Živi pijesak, prijevod: Sandra Ljubas, Fraktura, Zaprešić, 2019.)

Od trenutka objavljivanja, roman Živi pijesak Malin Persson Giolito u furioznom je tempu nizao nagrade: najbolji švedski krimić, najbolji skandinavski krimić, najbolji europski krimić, pa je u ovakvom stupnjevanju nagrada izostala još samo titula najboljeg planetarnog krimića. Naravno, Živi pijesak ipak nije toliko epohalan roman, tako da je već titula najboljeg europskog krimića možda pretjerana, no bitniji je problem što se Perssoničina proza uopće nagrađivala u kategoriji krimića, na što su kao svojevrsnu nepravdu reagirali i književni kritičari te internetski komentatori.

Svoditi rukopis Malin Persson Giolito tek na žanrovske okvire jednoga kriminalističkoga romana jednako je kao da napad Al-Qaede na newyorške Twinse ocijenimo isključivo u kategoriji događaja tjedna. Kao što znamo, teroristički napad na WTC nije bio tek jednokratni eksces, kao što ćemo kasnije doživljavati terorističke napade, primjerice, u Londonu, Parizu ili Moskvi, odnosno nipošto nije bio događaj koji je nakon tjedana dana pao u zaborav pod salvom novih breaking newsa, nego je i dan danas referentna točka na koju se vraćamo kao na ishodište i uzrok svih daljnjih zbivanja u 21. stoljeću. Istina, Živi pijesak nije toliko kapitalan roman da bi zauzimao jednako markantno mjesto u kulturnoj i književnoj povijesti kao što ga po značajnosti dalekosežnih efekata zauzima 11. rujna u političkoj povijesti, čak je paradoksalna ironija da takav status krucijalnog književnog i kulturnog međaša ili besmrtnog novodobnog klasika u odnosu na Živi pijesak uživa daleko trivijalnija tzv. milenijska trilogija Stiega Larssona, ali ipak je višestruka nepravda predstavljati roman Malin Persson Giolito kao krimić, reducirajući ga tako na sezonski žanrovski hit koji će uživati svojih petnaest minuta slave dok ne osvane novi, atraktivniji bestseller godine i tako nezasluženo potisne Živi pijesak u zaborav.

„Živi pijesak“ lakše je prodati kao krimić, ali daleko je više od krimića

Dakle, treba priznati da Živi pijesak nije veliki roman na način na koji su veliki svevremenski važni klasici iz kanona svjetske književnosti, niti će Živi pijesak u pamćenju naše opće kulture trajati onim značajem kakav imaju romani jednoga Cervantesa, Dostojevskog, Thomasa Manna, Flauberta, Kafke ili Kundere, ali nije ni jednokratno štivo potrošnoga karaktera, kakvo devedesetak posto krimića i beletrističke industrije općenito danas jest, nego zaslužuje transgeneracijsko prenošenje lektirom barem u švedskom kurikulumu zato što roman Malin Persson Giolito predstavlja značajnu, temeljitu provokaciju cijelog spektra skandinavskih društvenih iluzija.

Pa kako god vrijednosno kotirao, a u povijesnoj perspektivi Živi pijesak (ne) nastavljao djelovati na kulturu jednoga društva, i makar se to nadalje zbivalo sve suženije, tj. samo u granicama skandinavskog prostora, jer se skandinavske zajednice i njihovih poricanja ovaj roman najviše i tiče, poneko će reći da danas, u ova postmoderna vremena, ionako ne predstavlja nikakvu diskvalifikaciju smatrati roman kao što je Živi pijesak krimićem. Mnogi su se krimići uspjeli izvući iz svog žanrovskoga geta i umaći sudbini konzumerističke potrošnosti tako što su se uzdigli u kulturne ambleme svoga vremena, pri čemu je možda najrecentniji primjer Američki psiho Breta Eastona Ellisa, postavši oglednim mjestom za razumijevanje krize suvremenog društva zbog patoloških proporcija otuđenosti, komodifikacijskog fetišizma i postmodernoga narcizma. Isto tako, mnogi slavni i „veliki“, relevantni romani imaju svoje korijene u poetikama trivijalne žanrovske literature, uključujući i kriminalističku prozu, poput opusa jednoga Dostojevskog sa svojim elementima tzv. bulevarske književnosti, ili stvaralaštva jednoga Edgara Allana Poea, ili – također u nastojanju da posegnemo za što recentnijim primjerima – jednoga Umberta Eca, poglavito u slučaju njegova slavnog romana Ime ruže.

Ali fundamentalni je nesporazum u nazivanju Živoga pijeska krimićem kao da istu žanrovsku etiketu prišijemo i Camusovom Strancu samo zato što i u tom romanu, kao i u Živom pijesku, imamo jedan teroristički čin („bezrazložno“ ispaljivanje hitaca u slučajnog prolaznika arapskog podrijetla) te posljedični sudski proces. Koliko Camusov Stranac i konvencije kriminalističkoga žanra imaju veze, znamo. Točnije rečeno, znamo da su nikakve, potpuno nepostojeće, a razmatrati istom logikom ili – bolje rečeno – istom komocijom Živi pijesak kao krimić značilo bi, baš kao i u slučaju Camusovog Stranca, bitno obezvrijediti težinu društvene problematike u Perssoničninom romanu, čak zapravo ponoviti jedan tradicionalno suspektan ideološki čin kulturne industrije, onaj kojim se problematska relevancija priče otupi, neutralizira, pacificira i kooptira u komercijalni režim tako što je se svede samo na benignu dimenziju eskapističke žanrovske zabave.

Ipak, one koji inzistiraju interesirati se za Živi pijesak isključivo kao krimić jer im je sve povrh toga neprivlačno teška i ozbiljna literatura treba upozoriti da se Perssoničin roman iz korpusa skandinavskih krimića na kakve smo navikli izdvaja realističnošću koja ga čini bližim angažiranoj socijalnoj drami nego li pretjerujućoj imaginaciji komercijalnog žanra kriminalističke proze. Rečeno usporedbe radi, stručniji je dio recepcije fenomen izvanserijske uspješnosti Larssonove trilogije objašnjavao nizom razloga, pri čemu se jedna od pretpostavki proslavljenosti Larssonovih romana odnosila na njegov inventivan autorski iskorak u kritiziranju devijantnog karaktera švedske elite te eksponiranju mračnih strana „idiličnog“ švedskog društva, ponajprije kada je riječ o mizoginiji i (polu)tajnom „tržištu“ seksualnog roblja. Međutim, Larsson nije iznio te teme tonom angažiranog prosvjeda radi alarmiranja javnosti, nego je posegnuo za njima kao atrakcijama kako bi njegova žanrovska priča bila uzbudljivija, senzacionalnija i komercijalnija, ostajući s takvim repertoarom motiva više u granicama infantilne fantazije jednog popkulturnog proizvoda nego što je uspio ispisati nekakvu učinkovitu kritiku društva, uz to se još zapetljavajući u nadrealne peripetije jamesbondovskog tipa pripovijedanja u čijem je središtu stripovska superheroina Lisbeth Salander, konglomerat popkulturnih i subkulturnih klišeja.

Postaje li Švedska kopija (svega lošeg iz) Amerike?

Kao što znamo, povijesni je značaj Larssonove trilogije u tome što nas je uveo u dotad nepoznati svijet skandinavske žanrovske proizvodnje, otkrivši nam da na sjeveru Europe postoji riznica skrivenog blaga, punog literarnih dragulja koji će se od tog trenutka raznositi i pokazivati diljem svijeta kao globalna senzacija. Kako se zahuktavala eksploatacija toga trenda, tako je i prevođenje skandinavskih krimića postajalo sve neselektivnije, pa je za tržišni uspjeh čak i najtrivijalnije proze bilo dovoljno da ima etiketu krimića kojemu je zemlja porijekla nordijska. Ali koliko god se isticala, pa čak i u puki mit izmišljala unikatna vrijednost skandinavskih krimića u odnosu na identičnu žanrovsku proizvodnju po ostalim dijelovima svijeta, svi su ti nordijski krimići sa svojim serijskim ubojicama i jezivo smišljenim zločinima ipak bili samo jedna žanrovska igrarija, festival morbidnih fantazija, u konačnici samo potrošni spektakl.

Možda ti krimići nisu bolovali od hollywoodskih naivnosti, i možda su ti krimići bili kreativniji sa žanrovskim konvencijama u odnosu na izlizane klišeje i stereotipe američke industrije storytellinga, i možda su bili originalniji u smišljanju maštovitih, enigmatičnih zapleta ili u narativnoj spretnosti pred žanrovskim izazovima misterija, napetosti, strašljivosti i neočekivanih obrata, ali baš nikada nisu zaboravljali svoju temeljnu žanrovsku prirodu i ulogu, ne umišljajući si da su visoka književnost, nego beletristička zabava u kojoj je vrhunac umjetnosti zanatska vještina pripovjedne kombinatorike prema žanrovskim pravilima. Ukoliko su se i doticali ozbiljnih društvenih problema kako bi njihova laka štiva dobila na atraktivnosti i relevanciji, ti su krimići ipak većinu tih sociopolitičkih problema izmišljali ili napuhavali kako bi priče uopće bilo. Kada u Sveistrupovom krimiću Čovjek od kestena serijski ubojica krene harati po danskim naseljima, mediji će po stranicama njegova romana reagirati naslovnicama s kojih vrišti pitanje „zar postajemo Amerika?“ kako bi se neuvjerljivost takve pojave u pitomoj Danskoj objasnila globalističkim utjecajem američke kulture u kojoj su, prema vjerovanju pučke imaginacije na temelju američkog kulturnog simulakruma, serijske ubojice američki društveni realitet, svakodnevna pojava, respektabilan postotak populacijske kategorije u američkom popisu stanovništva (prvi dio dvodijelnog kritičkog osvrta na Čovjek od kestena pročitajte ovdje, a drugi dio ovdje).

Zanimljivo, kada Malin Persson Giolito u Živom pijesku piše o svijetu svojih junaka, a to je svijet privilegirane zlatne mladeži, čitatelj neprekidno ima dojam da čita američki roman, roman o razmaženim klincima s Beverly Hillsa u pervertiranoj verziji kičaste Spellingove serije Beverly Hills 90210, tim više što Švedsku i ostale skandinavske zemlje nikad nismo percipirali kao mjesto brutalnog kapitalizma i konzumerističke opsjednutosti, nego kao utopijsko društvo harmonične socijalne politike. Uz to, Persson glavninu svoga romana smješta u sudnicu kako bismo pratili odvjetničke bitke oko krivice i obrane glavne junakinje kao optuženice, pri čemu u prezentaciji toga pravosudnoga procesa ne izostaje spektakularnosti kakve smo se nagledali upravo u američkoj popkulturi, koja je dvorane suda afirmirala u mitsko poprište brojnih dramatičnih priča. Reakcije javnosti i medija na slučaj glavne junakinje također više evociraju tipične popkulturne slike o agresivnosti američkog novinarstva i hipermedijskoj histeričnosti američkoga društva nego li kultiviranost skandinavskih medija i suzdržanu skandinavsku ekspresivnost građanskog (ne)raspoloženja u javnosti.

I premda Živi pijesak u mnogim aspektima djeluje više kao proizvod američke proze, ta se implementacija prepoznatljivog američkog popkulturnog imaginarija ne svodi na kopiranje provjerenih komercijalnih formula američkog showbusinessa kao u slučaju većine ostalih skandinavskih krimića, nego na uznemirujuće upiranje u dubinske probleme švedskog društva, probleme koje je – prema Malin Persson Giolito – tako lako vidjeti u medijski posve ogoljenom američkom društvu, dok ih je istodobno teško priznati u vlastitom domu. Ne, švedskim društvom kakvog opisuje Malin Persson Giolito ne haraju serijske ubojice, sadističke psihopate, mizogini manijaci i superdetektivi kao ikonički proizvodi američke popkulture koje je skandinavska kriminalistička proza preuzela da bi zadovoljila žanrovske standarde i trendove, nego su u nordijskom društvu Malin Persson Giolito zaživjeli vulgarni materijalizam, cinizam kapitalističkog produbljivanja nejednakosti, nepravedno raslojavanje društva, klasne getoizacije, determinirana podijeljenost društva na privilegirane i gubitnike bez ikakve društvene perspektive za ovu drugu kategoriju.

Kako je neoliberalni kapitalizam doplovio među nordijske fjordove

Sve u svemu, riječ je o repertoaru problema, poroka i mana kakve u popularnoj percepciji utjelovljuje američki kapitalistički sustav, dok Malin Persson Giolito upozorava da je takav stil života globalističkom disperzijom neoliberalnog kapitalizma urastao i u švedsku kulturu. Tu novonastalu srodnost švedskog poretka s globalnim kapitalizom te širenje kritičnih mjesta kapitalističke ideologije i na strukturu švedskoga društva Persson će izvrsno naglasiti u poglavlju u kojem opisuje gostujuće predavanje američke superzvijezde ekonomske teorije, tečno upisujući antisistemsku kritiku kapitalizma u živu raspravu s učenicima kako bi se na pristupačan i čitak način istaknuli ključni sistemski problemi neoliberalnog kapitalizma kakav  se sada uvlači i među nordijske fjordove.

Prema dijaloškim raspravama s tog krucijalnog mjesta u romanu, sustav cjelokupnim ustrojem, a naročito poreznom politikom pogoduje bogatijima, pa stečeni imutak zadržavaju isključivo za sebe i oplođuju ga u još veće bogatstvo, dok ostali građani, porezno opterećeniji, ujedno snose i veći teret u financiranju društva tako da se ispod glazure demokratske ravnopravnosti i političke korektnosti sustavno provodi strategija sve izrazitije klasne segregacije u kojoj niže klase tapkaju na mjestu ili socijalno propadaju ma koliko se satirali od privređivanja, dok se privilegijama rasterećene elite stilom života sve više uspinju u status polubogova zbog akumulacije kapitala već po automatizmu definiranih eksploatacijskih odnosa moći. Sve osjetljivije prijepore tako uređenih odnosa u raspodjeli društvenoga kapitala Malin Persson Giolito pak provokativno opisuje kao probleme čiji se uzrok svaljuje na leđa sve brojnijih imigranata kao univerzalnog odgovora za sve diskutabilne ekonomske prakse švedske politike. Porezi rastu, a društveni standard stagnira zbog rasta imigrantskog socijalnog balasta, a ne zbog pogodujućeg sljevanja društvenog kapitala privilegiranim elitama – demagoška je mantra ovog dvoličnog društvenog ugovora, poantira Malin Persson Giolito.

Koje su posljedice takvih procesa suvremenog kapitalističkoga razaranja nekad socijalnog švedskog društva? Ili, točnije pitano, koja je prešućivana istina o tome kakvo je švedsko društvo danas, toliko nerazličito od bilo koje kolonije planetarno vladajućeg kapitalizma? Ili, pitano u duhu novog, postepidemiološkog vokabulara, kakvo „novo normalno“ sada žive nordijska društva?

Najekstremnija posljedica događa se već na samome početku romana: terorističkom pucnjavom u jednoj školskoj učionici od koje stradava cijeli razred osim glavne junakinje, tinejdžerice Maje Norberg. Roman, dakle, otpočinje također tipično američki, tragedijom kakvoj smo navikli svjedočiti isključivo u medijskim vijestima iz američkih gradova i gradića kao događaju uglavnom tipiziranog scenarija, a ujedno i „ekskluzivnoj“ američkoj „tradiciji“ naoružanih klinaca koji svoje pubertetske krize, otuđenosti, šikaniranosti, luzerstva i dezorijentiranosti odluče razriješiti po uzoru na prekomjerno konzumirane video igre i superherojske blockbustere. Takve nesreće, upravo zbog svoje pretežite lociranosti po SAD-u, mahom smo primali kao zluradi razlog više da se iz svojih provincija prema sjaju i bijedi američkog imperija odnosimo s prezrive visine, nalazeći satisfakciju u tome što naša bolesna društva barem nisu bolesna kao američko, gdje su škole O.K korali, kao da to nije tragedija koja se može dogoditi bilo gdje, posebice danas, kada je svijet po svemu globalistički ujednačen.

Ni naše škole nisu daleko od ovakvih situacija

Istina, po našim se učionicama još nitko od klinaca nije raspucao i kumovao rambovskom masakru, ali zato nekih drugih ekspresija nasilja među djecom školske dobi nimalo ne nedostaje, kao što vidimo kad prelistamo izdašne arhive crne kronike: od verbalnog, preko cybermobbinga, pa do seksualnog nad vršnjakinjama i fizičkog nad životinjama, nastavnicima i „drukčijima“, poput Roma ili homoseksualaca, nerijetko samo radi cool video clipa na mobitelu, pa je možda samo pitanje trenutka kada će neki Bezuk umjesto Markovog trga za svoj krvavi statement izabrati lokalnu školu s obzirom na kompetetivni pritisak kojemu je današnja školska čeljad izložena samo zato što ih jedna zaključna ocjena niže može lansirati iz gimnazijalaca u bravare, a odijevanje u Lidlu umjesto u Benettonu isključiti iz društva u socijalnu izolaciju.

Skandinavska publika još je senzibilnija prema ovakvom početku Živog pijeska, ne zato što se radi o masovnom stradavanju djece kao populaciji na koju smo generalno svi osjetljivi i bezrezervno puni empatije prema njihovim sudbinama, nego zato što im je u kolektivnom sjećanju još uvijek živ masakr koji je izveo Anders Breivik među izletničkom mladeži na norveškom otoku Utøya, poručivši time da masovni pokolj u režiji mahnitog pojedinca nije scenarij kakav je moguć samo „preko bare“ u onoj „ludoj Americi“, nego i u pitomim, sređenim društvima sa sjevera Europe. I kao što Søren Sveistrup u Čovjeku od kestena piše da je do pojave njegovog negativca, serijskog ubojice po imenu Kestenjar, najveća drama među mještanima bila „razvrstavanje otpada“, tako će i Persson Giolito također napisati da je do terorističkog ekscesa u Srednjoj školi Djursholm najveća drama među učenicima te škole i njihovim roditeljima bilo pitanje „kako živjeti bez ugljikohidrata“. Međutim, serijski ubojica kakvog je zamislio Søren Sveistrup nerealna je i neuvjerljiva fikcijska fantazija koju prihvaćamo samo kao žanrovsku konvenciju, tj. kao uvjet čitateljske zabave radi užitka u žanrovskoj igri, dok je masakr kakav je uvodno opisala Malin Persson Giolito daleko jezovitiji jer ga je i te kako lako zamisliti kao sasvim moguć, posve realan scenarij.

Teroristički je masakr u učionici Srednje škole Djursholm, dakle, svršen čin, opisan već na prvoj stranici romana, ali se kroz daljnjih 400-njak stranica, sve do zadnje stranice, nastavlja napeto ponavljati i prepričavati kao misterij. Što se zaista dogodilo? Zašto je Maja Norberg jedina preživjela? Je li počiniteljica ili slučajno preživjela žrtva? Oružje ima i njene otiske, ali navodno ga je koristila u samoobrani. Kako god, javnost i mediji je mrze. Mrze je jer je možda novi Breivik, mrze je jer je možda jedina preživjela „sretnica“ na hrpi vršnjačkih leševa, mrze je jer imidžem razmaženog derišta bogatih roditelja ne izaziva simpatije ma kakvu god slučajnu ili namjernu ulogu imala u toj konfuznoj situaciji školskoga masakra.

Spomenuti teroristički zločin s početka romana nadalje je sve misteriozniji budući da nas Persson Giolito vješto zadržava u napetosti i neizvjesnosti. Nikako da nam otkrije okolnosti masakra, nego samo nabacuje dozirane poluinformacije kao teasere od kojih pokušavamo sklopiti kakav-takav mozaik, dok istodobno pojačava tenzije opisima zapjenjene atmosfere oko Maje Norberg. Maja Norberg u zatvoreničkoj je izolaciji, a na njenu ograničenu perspektivu osuđeni smo i mi čitatelji, tako da dijelimo njenu nemoć u razmijevanju što se oko nje zbiva, ali u onih par koraka od čelije do sudnice opisani su bljeskovi intrigantnih fragmenata iz kojih je jasno da se uzrujana javnost okupila pred sudom iz prosvjedničkih razloga i da joj se želi napiti krvi. Interes medija je izvanserijski, Maja Norberg ne silazi s naslovnica puna dva tjedna, a policija i zatvorski čuvari je u mjerama osiguranja tretiraju kao da je Hannibal Lecter.

Izvrstan talent Malin Persson Giolito za klasnu kritiku

Da je kolektivna histerija izvan svake kontrole svjedoče nam i odlomci u kojima se s neskrivenom mržnjom i bijesom prema Maji Norberg odnose i oni kojima je rad sa zločincima svih vrsta samo posao. Inače nemajući nikakvog osobnog ili emotivnog odnosa prema zatvorenicima, nego ravnodušno profesionalan, policajci, zatvorski čuvari, pa i odvjetnici sada se u odnosu prema Maji Norberg nimalo ne suzdržavaju od osuđujućih komentara ili barem gesti i grimasa kojim signaliziraju svoje gnušanje. I dok nas s jedne strane takvim pripovjednim tehnikama drži u grozničavoj neizvjesnosti, tjerajući nas da se svako malo pitamo zbog čega je Maja Norberg toliko strašna da se oko nje u javnosti raspiruje toliko uzrujana atmosfera linča, Malin Persson Giolito s druge strane koristi mješovitost stradalog razreda po klasnim, rasnim, socijalnim i drugim razlikama kako bi kritički portretirala socijalnu strukturu švedskoga društva.

Obitelj Maje Norberg tako pripada visokoj srednjoj klasi, malograđanski izvještačenoj, iritantno afektirajućoj u glumatanju zadovoljstva obiteljskom idilom te materijalnim i karijerističkim uspjesima u životu. Razapeti između želje za uklapanjem i želje za isticanjem, Norbergovi oponašaju stil života koji je za klasu-dvije ipak iznad njihovih realnih mogućnosti i sociokulturnog habitusa, pa im je s jedne strane naporno pozirati da žive svoj, kao, prirodni lifestyle, dok su s druge strane frustrirani što ne mogu posve glatko dosegnuti statusne standarde prema kojima gaje aspiracije. Drugim riječima, izvrsna dubinska psihosocijalna analiza snobovskog mentaliteta onih iskompleksiranih obitelji kojima je teško priznati svoju osrednjost i svakodnevno se grizu što u četrdesetoj ili pedesetoj godini života još uvijek nemaju sve ono što imaju one obitelji koje su familije poput Norbergovih uzeli sebi za mjerilo i učinile ih predmetom opsesivne, nadmetajuće norbergovske zavisti.

“Moja mama je idiot“, mrtvo 'ladno će konstatirati Maja Norberg, istim onim tonom kakvim se kaže „danas je ponedjeljak“. Naime, možda Maja Norberg ne bi ni spoznala kakvi su joj pozeri i lažnjaci njeni roditelji da u njihov život nisu ušli Fagermanovi, vrh vrhova na švedskoj ljestvici uspjeha, otprilike kao da u naše živote uđe i za naše stolove sjedne s nama dijeliti obrok i WC školjku netko iz dinastije Todorićevih (dok nisu propali). Claes Fagerman švedski je multimilijarder s privatnom flotom jahti, helikoptera i zrakoplova kojima se koristi kao mi liftom, a na intimne večere uz obilje alkohola dolaze mu birani švedski ministri kako bi prve večernje sate profinjenoga druženja okončali u sitnim noćnim satima kao svinje iz Kerumove konobe. Ne bi takvi obični smrtnici kao što su Norbergovi imali veze s polubožanstvom kao što je Fagerman da nije njegov sin Sebastian dospio u Majin razred i uz to još profurao s našom Majicom, tako da su Majini roditelji, ti naši ljigavi Norbergovi, odjednom silno ponosni na svoju kćer i već se vide dalje nego što su u svojim ambicioznim maštarijama ikad potajice snivali, možda čak i na čajankama s kraljem Gustafom u njegovim odajama.

Sebastian cijeli razred uvlači u svoj jetsetovski stil života: razuzdani tulumi po jahtama i vilama, prostitucija s vrhunskim manekenkama, ekskluzivni noćni klubovi, VIP tretman, droge i dekadencija. Osim što ga obožavaju vršnjaci kao osobu koja im omogućava genijalne provode, prema njemu su servilni i svi odrasli, od roditelja njegovih školskih kolega, pa do nastavnika, koji se na taj posredni način ponizno klanjaju njegovom ocu, tako da je autoričina intencija u tom smislu posve jasna: s neskrivenim gađenjem i prijezirom oslikati švedsko društvo kao skup beskarakternih bijednika bez integriteta, dostojanstva i samopoštovanja, u tren spremnih nakon svojih ljevičarskih blebetanja spustiti se na koljena kad se nađu pred imponirajućim utjelovljenjem kapitala i moći, nadajući se milosti sitnih usluga.

Živi pijesak kao metafora propadanja u glib

U takvoj se klimi Sebastian intenzivno veže za Maju kao jedinu osobu s kojom može imati autentičan odnos. Otac ga je, naime, otpisao kao nedostojnog nasljednika i gotovana koji se za ništa u životu ne mora boriti kao što se na putu samoostvarenja morao stari Fagerman, a sva ta svita snishodljivih nastavnika, roditelja i frendova upitna je u svojoj srdačnosti, podilazeći mu zbog novca, statusa i prezimena koje dijeli s velikim starim Fagermanom. Strastvena, ali i destruktivna ljubavna veza između Sebastiana i Maje Norberg kao da je prepisana iz Orkanskih visova, nimalo patetična, nego snažna i impresivna, uz to prepunjena burnim oscilacijama osjećaja, kako i priliči pathosu i povišenim emocijama ljubavnoga žara u tinejdžerskoj dobi. Maja Norberg pak u toj vezi „uživa“ prokletu povlasticu, odnosno priliku da baš ona od svih bude najbliskija Sebastianovom svijetu sa svim pratećim materijalnim komforom, ali time istodobno spoznaje i okrutnost, hladnoću, prazninu i jad u intimi takvoga života, ispod raskošne pozlaćenosti nezamislivim bogatstvom.

Stoga se naslov romana dijelom odnosi i na Majinu zarobljenost u toj vezi budući da „živi pijesak“ s korica romana funkcionira kao univerzalni opis svih Majinih situacija, od privatnih odnosa s roditeljima i vršnjacima, pa do pravosudnog razvoja njenoga slučaja i medijskog tretmana njene uloge u šokantnom terorističkom napadu, tako da na koncu živi pijesak postaje gotovo filozofska ilustracija jednog fatalističkog egzistencijalističkog stanja. Nije, dakle, amblematski ili dijagnostički naziv suvremene egzistencijalističke agonije Sartreova mučnina, niti Camusov Sizif ili Camusova kuga, nego se Persson odlučila za simboliku živoga pijeska kao najadekvatnijeg opisa za kontinuirano, „cjeloživotno“ propadanje i tonjenje, zarobljenost i zaglavljenost, bez obzira je li naša protagonistica pasivni objekt, prepuštena razvoju događaja, ili se pak bori da bi se izvukla iz sputavajućih ili gušećih situacija, a naročito iz sluđujućih amplituda u vezi sa Sebastianom na njegovom putu ka konačnoj propasti. Kao tinejdžer koji dobiva sve što zamisli čim pucne prstima, a u svjetske metropole odlijeće privatnim zrakoplovom na sat-dva u noćni izlazak prema istom onom impulsu kakvim se obična mladež rukovodi u koji će kafić večeras izaći, Sebastian postupno propada u mračna psihološka stanja niz ponor praznine, tuposti, dosade i zasićenosti koju više niti jedna materijalistička senzacija ili novcem ostvariv stimulans ne uspijeva ispuniti. Ponajviše je pak izmučen pitanjem vlastite vrijednosti i identiteta jer kad se makne očevo naslijeđe, novac i moć zbog kojega se ljudi nakupljaju oko njega poput muha, Sebastian nema na čemu graditi samopoštovanje.

A na dnu tog društvenog presjeka je dirljivo prikazani lik Samira, djeteta imigrantske obitelji iz neke od konfliktnih arapskih zemalja. Iako živi u deperesivnom i ruiniranom imigrantskom kvartu, zapravo getu u kojem pristigla sirotinja iz lošijih krajeva svijeta životari u čekanju kako bi konačno bila prihvaćena u švedsko društvo prilika i obilja, Samir je svjestan kako se od prvoga dana škole mora boriti kako bi imao šanse, primjerice, za upis na medicinski fakultet i tako biti bliže mogućnostima koje se nude na takvom životnom putu. Samir stoga ide u školu koju si on i njegovi roditelji jedva mogu priuštiti, ali znaju da će svaka druga škola Samiru fatalno ograničiti životne perspektive. Samir ne želi završiti kao njegovi imigrantski vršnjaci iz njegova kvarta, koji smatraju da je bitka unaprijed izgubljena i da im je daljnji korak u socijalnome napredovanju sistemski zapriječen, pa se prepuštaju kvartovskom kriminalu. Samir među njima taji svoje ambicije kako ga ne bi kaznili zbog njegova osjećaja bolje vrijednosti, i Samir se među njima pravi glup kao što su i oni, ali u Srednjoj školi Djursholm ne libi se demonstrirati svoje ambicije, koje nipošto nisu bez pokrića budući da je inteligentan i talentiran, ma koliko ga i privilegirana bijela elita iz ostatka razreda gledala s kolonijalnim prijezirom.

Samir također ne vjeruje u bullshit političke korektnosti i multikulturalizma, demokratskog egalitarizma i jednakih prilika, pa ne računa da će u školi ili u daljnjoj karijeri napredovati samo zato da bi bila popunjena kvota multikulturalne raznolikosti. Raspolažući iskustvom diktatorskih režima i političkog terora u svojoj arapskoj domovini, raspolažući iskustvom socijalne bijede u imigrantskim getima, raspolažući iskustvom razlike između retorike i prakse „utopijskih“ zapadnih društava na vlastitoj koži, prepoznajući za koga su privilegije, a tko je diskriminiran u švedskom društvu materijalnog obilja i liberalne demokracije, Samir nije samo učenik koji jedini u razredu doista uči jer se jedini mora boriti za egzistencijalnu budućnost, nego je i jedino dijete koje se više zanima za globalnu politiku i ekonomiju nego li za video igre, i jedino je dijete koje se više zanima za televizijske vijesti nego li za najnoviji smartphone u prodaji. Jedini je koji zna polemizirati i misliti u kakvom svijetu zapravo njegova generacija živi.

I kao što je Sebastian prilika da autorica oslika svijet dekadentne, bahate i arogantne elite, a Maja Norberg i njena obitelj prilika da se ismijavaju tipičnosti švedske malograđanštine i snobizma, lik Samira autorici otvara naročito provokativan i eksplozivan teren za kritiziranje licemjerja švedske političke korektnosti i tobožnje socijalne humanosti. „Gadi mi se koliko obožavate Zlatana Ibrahimovića“, reći će Samir u jednom trenutku, da bi autorica potom kroz njegova usta iznijela razornu kritiku dekorativnosti švedske multikulturalne integracije ne-Šveda na Ibrahimovićevom primjeru kao egzotičnog majmuna koji uveseljava Šveđane.

Što to ima ovaj roman da Netflix nije uspio prenijeti na ekrane

Osim ovog ekstenzivnog panoramskog presjeka švedskog društva i preciznog ukazivanja na njegove dubinske kontradikcije, Malin Persson Giolito je kao bivša pravnica bogate odvjetničke karijere u pravosudnim i političkim tijelima Europske unije i te kako upućeno ispripovijedala pravosudne procese, odvjetničke strategije i epizode suđenja u slučaju Maje Norberg te je iz toga uspjela kreirati uistinu napete „pravosudne“ drame, inače dobro nam poznati subžanr koji zbog svog komornog karaktera i pravosudno zadane proceduralnosti često zna dramaturški skliznuti iz narativne dinamike u statičnost, dok dijalozi kao jedina raspoloživa tehnika razvijanja radnje u tako aranažiranim naracijama nerijetko završe u monotoniji puke retoričnosti.

Na kraju krajeva, ne zaboravimo da je završnica pod naslovom Kule u zraku Larssonove milenijske trilogije (naročito u filmskoj ekranizaciji) izgubila na uzbudljivosti i napetosti upravo smještanjem radnje u sudnicu, gdje se nadugo parničilo nad sudbinom Lisbeth Salander. Ali Malin Persson Giolito uspjela je izbjeći te zamke, čak intrigantno produbljujući te narativne dionice romana problematizacijom pravnih manipulacija i odvjetničkih trikova u strategijama reinterpretiranja zbivanja u istinu koja je interesnim strankama najpovoljnija, postavljajući tako pitanje o vjerodostojnosti pravednosti takvih postupaka u dokazivanju nečije nevinosti ili krivice.

Međutim, ono što sav ovaj repertoar kompleksnih tema drži na okupu kao konzistentnu cjelinu impresivne romaneskne snage u kompleksnom problematiziranju gotovo cjelokupnog švedskoga društva i vrijednosnog sustava švedske kulture jest ujedno i ključna kvaliteta koja ovaj roman čini istaknutim i pamtljivim ostvarenjem u odnosu na prosjek beletrističke produkcije. Riječ je o unutarnjem monološkom glasu glavne protagonistice Maje Norberg, koji dominira cijelim romanom i noseće je uporište za sve ostalo što je Malin Persson Giolito tematski naslagala na osnovnu priču, a što smo dosad, tijekom ovoga teksta, pobrojavali.

Teško je ne podleći karizmatičnom šarmu toga glasa koji teče po stranicama romana iz glave tinejdžerice da bismo potpuno žedni njenoga mišljenja pratili kako u svemu oko sebe u tren oka cinično i lucidno prozire konvencije, klišeje, stereotipe, poze, ponekad svojim komentarima potičući na smijeh, a ponekad bolno udarajući u osjetljive tabue. Već kad se na prvim stranicama romana upoznaje sa svojim odvjetnicima, Maja Norberg će ih opisati ubojitim komentarima: njen branitelj je hladnokrvni korporativni odvjetnik koji „vjerojatno nije vrištao ni kad se rodio“, dok njegova asistentica „nosi odvratne naočale jer misli da time pokazuje kako je prozrela mušku dominaciju svijetom i prezire me jer sam, prema njezinu mišljenju, ja kriva za kapitalizam“.

Takav način rafalnog komentiranja, takoreći primjer verbalnog terorizma u odnosu na terorizam koji se dogodio iz vatrenog oružja po Majinom razredu, niže se iz retka u redak, ne gubeći na zamahu i žestini. Postavljajući se takvim jezikom kao generacijski glas i buntovni tinejdžerski prosvjed protiv svijeta kakav se nasljeđuje od roditelja, pitanje je tijekom većeg dijela romana, sve do raspleta, zavodi li nas Maja Norberg takvim načinom prezentiranja „svoje istine“, pa čak i hoće li nas uvjeriti da su svi njeni postupci, ma koliko bili diskutabilni, ipak opravdani. I na koncu, je li osoba koja tako razmišlja i govori, ispunjena prijezirnom otuđenošću prema vlastitoj sredini, doista provela teroristički napad i poubijala sve školske kolege?

Grdan bi bio spoiler kada bismo odgovorili na ta pitanja.

Najnovije:
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (2. dio)
Lucinda Berry je psihologinja specijalizirana za dječje traume, no u ovome romanu neočekivano mijenja stranu: dijete terorizira traumatizirane roditelje. Štoviše, autorica kao da nam poručuje kako je roditeljstvo nešto što nikome ne treba poželjeti jer je opasno za zdravlje, uništava živote, pa čak je i smrtonosno?! Naravno, očito je da autorica oponira trendu romantizacije roditeljstva i divinizacije djece
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (1. dio)
Uznemirujući psihološki triler i horor Lucinde Berry na tragu je one antologijske moralističke mozgalice bismo li ubili Hitlera još dok je bio dijete kada bismo znali što će sve u budućnosti učiniti. I u ovom romanu naizgled dražesno nevinašce dijabolično je utjelovljenje čistoga zla, pa se problematizira kontroverza treba li likvidirati dijete za koje je evidentno da je već u najranijoj dobi sadistički monstrum i hladnokrvni killer
M. P. GIOLITO, „ŽIVI PIJESAK“
Švedska verzija čete đaka u jednom danu
Netflixova trashy ekranizacija, rukovođena vulgarnom komercijalističkom kalkulacijom, prekodirala je ovaj roman u posve pogrešnom smjeru, kao da je 'Živi pijesak' remake bedaste Spellingove serije 'Beverly Hills', no tobože osuvremenjen, uozbiljen i zamračen vršnjačkim pokoljem u stilu pucačina po američkim školama. Ali roman 'Živi pijesak' je izvrsna, britka, opaka, dubinska studija mračnih strana 'idiličnog' skandinavskog društva, besprijekorno temeljit presjek kroz sve slojeve švedskog društva
S. SVEISTRUP, „ČOVJEK OD KESTENA“
Zašto krimići vole obiteljske vrijednosti? (2. dio)
Svjetska kriminalistička beletristika održava se na tržišnim vodama poput Titanica: prvo žene i djeca. Instinktivno osjetivši da su suvremene žene prešle s ljubića na krimiće, krimići danas redovito imaju žene za junakinje i žrtve, dok se njihovima pretpostavljanim majčinskim nagonima manipulira tako što su i djeca u krimićima vječito u opasnosti. Između redaka krimići čitateljicama još i diktiraju obiteljske norme