(Søren Sveistrup, Čovjek od kestena, prijevod: Iva Tomečić, Fokus, Zagreb, 2020.)
Prvi dio kritičkog osvrta na krimić Čovjek od kestena pročitajte ovdje.
Tradicionalno duhovit u najboljoj maniri slavnoga britanskoga humora, malo exmarksistički, a malo neomarskistički filozof i kulturnoknjiževni teoretičar Terry Eagleton u knjižici Kultura zapitat će se zašto imamo djecu i zaključiti da je, iskreno govoreći, „u suvremenoj civilizaciji teško (...) reći čemu služe djeca“. Prije su djeca bila korisna, kaže Eagleton. Vrlo rano bi počela raditi na obiteljskom imanju i u kućanstvu, potom bi njegovali ostarjele i bolesne roditelje, a ženidbama i udajama uvećavali bi posjed. Djeca su stoga, zaključuje Eagleton, bili „i radna snaga, sustav socijalne pomoći i jamstvo opstanka imanja“. Pitajući se, dakle, čemu danas djeca, Eagleton podsjeća da djeca danas „ne rade (...). Skupa su za uzdržavanje (...). Briga za njih u najranijoj dobi jedan je od najnapornijih oblika rada uopće poznatih čovjeku. S obzirom na sve to, pravo je čudo da se suvremena čovjekova vrsta uopće razmnožava“.
Unatoč Eagletonovoj tvrdnji da su djeca „skup ukras“, a dobar dio muške populacije zacijelo bi rekao da su to i žene, iščitamo li fabularne sažetke ispod ponuđenih komercijalnih kriminalističkih romančića na stranicama knjiških webshopova (primjerice, internetske stranice nakladnika i biblioteka kao što su Znanje, Fokus, Stilus ili Mozaik knjiga, bez namjere da ih reklamiramo, nego da bismo uputili na ogledne izvore), lako je zamijetiti kako među mnoštvom noviteta beletrističke industrije u kriminalističkom žanru prevladavaju priče u kojima stradavaju – žene i djeca. Uostalom, i većini kriminalističkih romana koje smo do sada predstavljali na Kritikazovim stranicama metodom nasumičnog izbora noviteta iz nepreglednog produkcijskog obilja to su glavne teme, tako da je uistinu sve teže iščačkati krimić koji bi predstavljao iznimku, a time i osvježenje s obzirom na sada već monotonu dominaciju spomenutog trenda u kojem su žene ubijane i silovane na najmaštovitije i najopskurnije načine. Pored toga, žene su još i proganjane i terorizirane, žene razotkrivaju mračna naličja svoga braka i jezoviti sadizam „,muškaraca koji mrze ene“, a uz to su još žene i sve više u ulogama detektiva koji konačno razriješi misterij savršenog zločina.
Što sve krimići rade djeci
Što se djece tiče, trend je novijih kriminalističkih romana da su na njihovim stranicama upravo djeca ta koja su ponajviše u opasnosti. Njihove se kosti iskopavaju kojekuda, djecu se kidnapira i ubija, djeca su neprekidno na meti pedofila i pervertita, a kako ovaj subžanrovski pravac evoluira do zasićenja i potrebe za sve šokantnijim originalnostima, sve radikalnijim senzacionalnostima i sve jačim pripovjednim uzbuđenjima, djeca su u nekim „hitovima“ čak i ubojice, pri čemu, dakako, djeca nikako ne mogu biti kriva, nego su ona, odrastajući uz Tarantina i video igre, općenito uz dehumanizirajući tehnomedijski okoliš postetičke današnjice, uvijek žrtve, naši mračni anđeli, simbolički vjesnici amoralne budućnosti kakvu njegujemo iz današnjeg društva nasilja i narcizma. I u ovom slučaju strah za našu djecu iskorišten je kao efektna snažna poluga za buđenje reakcije prema svijetu koji gradimo za naše potomstvo.
I kao što blockbusteri o stripovskim superherojima moraju rasti, biti sve veći, spektakularniji, raskošniji, sve ispunjeniji armijom avengersa jer u duhu je komercijalizacije žanra i eksploatacije trenda da se novootkrivenu zlatnu žilu forsira (u posve krivim naglascima kao pretpostavljanim razlozima tržišnoga uspjeha) preko ruba najfantastičnijih pretjerivanja sve dok se narativni koncept ne uruši u besmislenom apsurdu i anihilira u potpunoj praznini manirističnog odustva sadržajne kvalitete, tako će se identičan proces razviti i u evoluciji žanrovskog interesa kriminalističkih romana za sudbinu djece kao trenutno tržišno najpotetnijeg motiva beletrističke industrije s romanom Lanac Adriana McKintyja kao krunom toga fenomena.
Jednoj obitelji kidnapirano je dijete i dobivaju obavijest da radi povratka svoga djeteta moraju nekome drugome oteti dijete. I tako dalje, obitelj po obitelj, kao morbidna verzija svojedobno popularnog „lanca sreće“. Ali koliko god zaplet bio bizaran, toliko je ingeniozan jer predstavlja važan primjer kojim se svjedoči metarefleksivno dozrijevanja toga žanrovskoga trenda: McKinty je prepoznao kompulzivni karakter našeg produciranja i konzumiranja kriminalističkih priča s djecom kao ishodištima suspensa te je intenzivirao već pomalo iscrpljenu dramu toga fenomena, dosad fragmentiranu i serijalno razvučenu na epizodne slučajeve među koricama mnogobrojnih romana takve tematske orijentacije, tako što ju je komprimirao u priču jednoga romana, a sve varijacije i disperzne izvedbe te problematike iz pera raznih autora kriminalističke proze sveo do srži pojednostavljenom fabulacijom.
Perfidne pozadine babycentrizma u današnjim krimićima
Dakle, naša se kriminalistička proza danas drži na površini tržišta poput Titanica: prvo žene i djeca. Što se tiče promjena u rodnoj (ne)ravnoteži krimića, zastupljenost žena na načine koje smo opisali u jednom od prethodnih odlomaka motivirana je ažurnom reakcijom na kulturnodruštvenu klimu izazvanu Me Too pokretom, no korijeni su i dublji i davniji od toga, u tržišnom instinktu koji je prepoznao da suvremenu čitateljsku publiku danas pretežito čine žene, i to novi soj čitateljica, koje danas gutaju krimiće kao što su nekad grabile hertz romane.
I ta kulturalna promjena žanrovskih interesa među ženskom publikom fenomen je vrijedan analize s feminističkih, rodnih, raznih kulturalnih i popkulturnih, pa čak i socioekonomskih te kulturnoindustrijskih i ideoloških pozicija, no zasad – kada je riječ o feminizaciji kriminalističkog žanra – ostanimo na dosad rečenom da ne bismo odlutali u preopširne studije, nego dodajmo da onda u tom kontekstu nalazimo još jedan razlog „babycentrizma“ u motivskom i tematskom repertoaru toga pripovjednoga trenda u kriminalističkoj prozi koji u zapletima, ubojstvima i ostalim zločinima mahom radi o glavama maminih anđelčića, eksploatirajući takvim narativnim orijentacijama i naglascima, dakako, majčinske osjećaje.
Ukoliko bi pak netko rekao da oni koji imaju djecu nemaju vremena čitati i da luksuz dokonog konzumiranja beletristike pripada onima koji nisu u žrvnju roditeljstva, odgovorimo da spomenuti „babycentristički“ trend kriminalističke proze i za takve svoje razloge ima, reprodukcijom slika, tema i motiva obiteljskih vrijednosti i obiteljske zajednice vršeći kulturni pritisak biološke i društvene reprodukcije i regeneracije zajednice na još-ne-roditelje istim onim psihosocijalnim „obručem“ kojim nas u lokalnoj sredini okolina od jednoga trenutka počinje pritiskati pitanjima „kad ćete više, vrijeme vam je...“.
Osim što se takvim mehanizmom kulturnog i diskurzivnog normiranja predstavlja poželjni biosocijalni standard, otprilike kao što i ljubići salvom svojih happy endinga vrše pritisak na pronalaženje partnera i skrašavanje u bračnoj luci, takve nas priče kulturnosimboličkim modelima treniraju i pripremaju za „zastrašujuće“ odgovornosti roditeljstva, istodobno nas i smekšavajući za gorespomenuti imperativ roditeljstva. Jer, kao što ćemo kasnije detaljnije reći, (pop)kulturna industrija sustavno naglašava obiteljsku zajednicu kao temeljnu vrijednost ne zbog zaostale reprodukcije religijskih uvjerenja, nego zato što je obiteljski nukleus kapitalizmu ekonomski, sociopolitički i ideološki važan.
Manipulativne eksploatacije emocija
Kako god, gorenavedene razloge može se smatrati tek pukim hipotetičnim spekulacijama bez utemeljenja, ali nema spora kako je u komercijalnoj logici industrije storytellinga manipulativna eksploatacija sentimentalnih emocija prema djeci i međuobiteljskih odnosa provjereno učinkovit mehanizam za instantno zavođenje najšire publike. Ukoliko je potrebno u dvosatnom filmu kroz minut-dva okarakterizirati novopojavljeni lik kako bi nam se čim prije uvukao pod kožu da ne trošimo raspoloživu minutažu filma na dubinsko portretiranje, i ukoliko je iz istih razloga potrebno u komercijalnoj beletristici kroz odlomak-dva ekonomično portretirati novopojavljeni lik da se ne ugrozi dinamika fabularnog razvoja, onda majstor pripovjednoga zanata ima na umu da čitateljstvo različitim stupnjem empatije i identifikacije reagira na lik koji je, recimo, izgubio na lokalnim izborima ili pozamašnu sumu u kladionici naspram protagonista koji je tragično izgubio dvoje djece. Različito nam je tragičan lik koji, recimo, ima dva kredita za vratom u odnosu na lik koji se nateže s dvoje svoje djece. Kako nam pojašnjava Slavoj Žižek, Steven Spielberg je poznat po upućenosti u tu zakonitost i na inzistiranju da neizostavno bude provedena kroz priču, pa njegovi akcijski spektakli poput Jurskog parka ili Rata svjetova nikad nisu tek puka avantura s dinosaurima i izvanzemaljcima, nego te jeftine vizualne zabave uvijek imaju emocionalnu težinu snažne drame zato što je uvijek u opasnosti raspad obitelji, dok na kraju tih avantura trijumfira obnova obiteljskog zajedništva.
Štoviše, Spielberg toliko inzistira na tome da će u Schindlerovoj listi ta strategija svojom nametljivošću, u konačnici i svojom imperativnošću u politici Spielbergova storytellinga, postati najočitija, u trenucima kada masovnu tragediju Holokausta, toliko masovnu da tupo svjedočimo stradavanju anonimne gomile, pokušava individualizirati i personalizirati, odnosno doprijeti do nas i osvijestiti nam s kakvim bismo emocijama trebali osjećati Holokaust, na način da konstruira zaseban i povlašten emotivni odnos između Schindlera i djevojčice u crvenom kaputiću. Nema jasnije poante od toga: svaka priča koja nas želi uvući u sebe i shrvati nas mora imati djevojčicu u crvenom kaputiću, inače je sve industrija i spektakl. Osim Spielberga, i sapunice to izvrsno znaju, pa iz hipereksploatacijskih razloga radi što komercijalnijeg uspjeha sve zaplete i probleme smještaju u međuobiteljske relacije: svi su svima ljubavnici, (izvan)bračna djeca i novootkrivena polubraća i polusestre.
Čak će i usamljeni jahači i plošni akcijski likovi biti melodramatično portretirani i psihološki „produbljeni“ obiteljskim relacijama, kako bi nam tim strategijama „humanizacije“ bili bliskiji, naročito emotivno i identifikacijski, pa je tako James Bond, jadan, odrastao kao siroče, dok su Rambu ili Bourneu nadređeni u vojsci ili tajnim službama surogatni roditelji. Slijede ih Batman, Superman, Spiderman, svi odreda traumatizirani gubitkom roditelja, pa nam svako malo evociraju tugu toga „jada“ kao način da te fantastične, nadljudske, nerealne likove ipak doživimo kao „osobe“ koje su „ljudske“ jer jesu svemoćni, ali i pate, pa umjesto da se smijemo grotesknoj pretjeranosti tih kreacija kao što su Batman, Superman ili Spiderman, mi bismo ih trebali empatično gledati sa suzom u oku.
Cinična ljubav kapitalističke ideologije prema „obiteljskim vrijednostima“
A kad popularna serija u nekoj sezoni zaškripi po broju gledanosti, poteže se za sapuničarskim formulama obiteljske melodrame kako bi se dinamizirali odnosi, a priče zbog emotivnosti obiteljskih relacija učinile dramatičnijima, pa se glavnom junaku dodaju inače sasvim suvišni osobni problemi, tako da će, primjerice, u Mladom Sherlocku Holmesu doktor Watson dobiti suprugu i bebu koji su, naravno, svako malo u opasnosti, a Fox Mulder u X files traumu tugovanja zbog misterioznih sudbina oca i sestre. Na koncu, i Marvelovi i DC-jevi superheroji kad-tad dobiju ili usvoje djecu kako bi rizik njihovih avantura bio veći zbog brige za najbliskijeg drugoga, za svoj rod, a njihova vječna nepobjedivost ipak neizvjesnija, pa u tom smislu valja čestitati autorima iz Bonellijeve industrije stripova: osim u slučaju Texa Willera, niti jedan drugi protagonist iz njihove galerije heroja ne vucara sa sobom kroz avanture nekakvog šmrkavca.
Pri tome treba upozoriti da „obiteljske vrijednosti“ i plodovi prokreacije, odnosno djeca, u (pop)kulturnoj industriji nisu perpetuirani kao motiv, tema i ideal samo radi zavođenja publike eksploatacijom sentimenta i ostalih nagonskih emocija, nego su kontintinuirano i sustavno reproducirani kao ideološka vrijednost.
Poljski filozof Zygmunt Bauman u knjizi Postmoderna etika istaknut će da moderni kapitalizam do temelja destruira „svetu“ jezgru obiteljske zajednice tako što onemogućava obitelji egzistencijalni i statusni napredak štednjom, odnosno udruživanjem i međusobnim dijeljenjem resursa i kapitala, nego kapitalizam uspijeva prodrijeti među obiteljske odnose, komercijalizirati ih te ih redefinirati kao ekonomske doslovnim tjeranjem na outsourcsanje za potrebe obiteljskih uloga i zadaća kako obitelj ne bi bila mjesto akumulacije kapitala (i besplatnog rada!), nego pogon iz kojega se kapital izvlači na tržište prevođenjem obiteljskih odnosa u najamničke. Praktično objašnjeno, radom članova obitelji od 9 do 17 sati uloga majke se nadomješta plaćanjem dadilje, održavanje domaćinstva plaćanjem kućne pomoćnice, spravljanje svakodnevnih obroka plaćanjem restoranskih i ostalih gotovih jela usput...
Kapitalizmu se ne isplati da skuhate grah za pet dana, niti mu se isplati da imate toliko slobodnog vremena da se stignete upoznati i zbližiti sa svojim susjedima, pa da vam uskaču popraviti nekakav iskrsli sitni kućni kvar umjesto da pozovete i platite majstora. Takvom „atomizacijom“ odnosa obiteljski je dom nakon cjelodnevnog rada sveden tek na puku spavaonicu, a obitelj na ekipu s kojom se viđate preko vikenda. I takvom politikom obitelj više nije „komuna“ u srcu kapitalizma, nego kapital koji se rasipa ekonomskom ovisnošću o „obiteljskim uslugama“ s tržišta dadilja, kućnih pomoćnica i ostalih iz industrije servisera „normalnog“ obiteljskog života.
Sveistrupovo pomicanje granica u tematici obiteljskog nasilja
A ipak, family values i obiteljska zajednica ostaju fetiš popularne kulture, naročito hollywoodskih filmova, tog propagandnog epicentra kapitalizma, budući da je kulturna industrija upravo zbog svog industrijskog karaktera regulirana logikom i vrijednosnim sustavom kapitalizma te stoga reproducira i formom, i načinom samoproizvodnje, i sadržajem, i promoviranim porukama, i projekcijama poželjnoga stila života te društvenih normi općenito ideologiju kapitalizma. A ako obitelji u hollywoodskom filmu nema, nego je naš junak akcijski solist, onda mu je obitelj u pretpovijesti filmske priče raspadnuta, razvedena ili – što bi rekao John Milton – paradise lost, utopija iz prošlosti koja se održava samo sjetnim sjećanjem i osjećajem krivnje, ili će – druga je to opcija hollywoodskih filmova – utopije tek biti, ostvarit će se u budućnosti, nakon što naš akcijski junak na odjavnoj špici odahne od proživljene avanture, pa konačno može poljubiti pratilju koju je upoznao stjecajem okolnosti kroz dvosatnu bitku s negativcima i kriminalnim problemima.
Kapitalizam, dakle, ne štedi obitelj materijalno, ali je i te kako zagovara kao osnovnu socijalnu zajednicu jer mu je u mnogo čemu sistemsko uporište. Obitelj je mjesto reprodukcije i „uzgoja“ budućih „ljudskih resursa“; obitelj je mjesto samoservisiranja, odmora i obnove radne snage od tvorničkog umora da bi bila učinkovita za sljedeći radni dan, naročito u onim patrijarhalnijim vremenima kada je suprugama, nezaposlenim domaćicama, životna misija bila samo da muškarcu osiguraju komfor po povratku s posla. I na koncu, možda i najvažnije, obitelj je sredstvo socijalne ucjene: ne diže glavu onaj tko mora (s)misliti kako iz dana u dan nahraniti dječja usta.
I Søren Sveistrup je u romanu Čovjek od kestena pravovjerni zagovornik čestite obitelji u tradicionalnom smislu. Unatoč naizglednoj progresivnosti, budući da provocira i skandalizira obiljem ekscesnih prizora raznovrsnoga nasilja, od seksualnoga zlostavljanja djece do sakaćenja i masakriranja roditelja, stvarajući time dojam da se u morbidnostima i perverzijama usudio otići korak dalje u odnosu na konvencionalne granice reprezentacije (obiteljskog) nasilja, sve te opačine simbolički su u funkciji zastrašivanja neljudskom kaznom i okrutnom odmazdom svakoga tko odstupi od tradicionalnih normi obiteljskoga kodeksa.
Sveistrupovo provociranje „pučkih strahova“
Štoviše, s obzirom da osvetnička sječiva pomahnitalog Kestenjara naročito mašu prema udomiteljskim obiteljima, jasno je da i Sveistrup, sukladno ambivalentnom odnosu kriminalističkoga žanra prema modernosti, ne vidi više u posvajanju djece stečevinu humanističke invencije kojom društvo štiti najmlađe članove svoje zajednice, nego izopačenu biopolitiku, odnosno uplitanje aparata poretka u reguliranje privatnih, intimnih odnosa, u ovom slučaju na način da derogira snagu krvnih veza i obiteljsku hijerarhiju te preuzima vlast nad tijelom, u ovom slučaju nad djetetom, presuđujući tehnokratskom reorganizacijom tko s kim (ne)će biti.
Kao što smo već spominjali na Kritikazovim stranicama kad god su bili pisani osvrti na naslove iz područja kriminalističkoga žanra, krimići su podvojenog odnosa prema ideji moderniteta. S jedne strane, oni su produkt te kulture, pa i ideologije, dijeleći s modernitetom temeljne vrijednosti i ideale te ih kontinuirano afirmirajući kroz sadržaj i strukturu priče, kao i kroz mitologiju koja karakteristično i identitetski prepoznatljivo krasi isključivo ovaj žanr, ponajprije kada je riječ o veličanju racionalnog, metodičnog, analitičnog, nadasve znanstvenog uma kroz detektivsku istragu i načine razotkrivanja zločinca i početne enigme iz zapleta.
Međutim, s druge strane, krimići su umjetnička i pripovjedna sublimacija naše dubinske uznemirenosti diktatima modernizacijskog progresa, kojeg u zahtijevanju našeg pristajanja na novo i modernije sve više doživljavamo opresivnim i destruktivnim. Entuzijazam zbog utopijskih obećanja modernističkog razvoja i euforija zbog plodova modernizacijskog gomilanja unapređujućih invencija smjenjuju se – što krimić registrira – tjeskobom da (slijepa) modernizacija čini budućnost još neizvjesnijom, možda čak i apokaliptičnom, dok se prošlost, važna zbog dojma kontinuiteta, a time i stabilnosti, modernizacijskom dinamikom nesentimentalno odbacuje i tako nam izmiče tlo pod nogama.
I Sveistrup, dakako, piše između polova te univerzalne ambivalencije kriminalističkoga žanra, pa „presađivanje“ djeteta iz organske u zamjensku, „vještačku“ obitelj kritički sagledava kao problematičnu biopolitičku praksu koja se zbog birokratske mehaničnosti kao negativnog aspekta tehnomodernizacijskog racionalizma preokrenula iz ideala učinkovite skrbi za djecu u pervertirani sustav koji generira patologizaciju društva. Sukladno iracionalnim argumentacijama konzervativizma i fantazijama „pučkih strahova“ kad god je „ugrožen“ skup „temeljnih vrijednosti“, argumentacijama i fantazijama koje se uvijek moraju izraziti kroz paničarenje društva učinkovito zastrašujućim baukom, i u ovom slučaju Sveistrup je također autor koji podilazi nesigurnostima i dvojbama javnosti kada je riječ o polemičnom karakteru teme posvajanja tako što eksploatira popularni mit prema kojem je socijalna politika udomljavanja djece paravan za opskrbljivanje pedofilskog lanca (što je teorija kojom će se i u internetskim komentarima o Otetoj djeci tumačiti prikazana ekstremnost britanske politike prema usvajanju djece u tom filmu, premda autori spomenutog dokumentarca ničim to ne sugeriraju, nego argumentirano nižu obilje posve drugih ideoloških, političkih i ekonomskih razloga za takvu praksu britanskih vlasti).
Sveistrupov životni zavjet: napisati dosad neviđen roman
Ali maknemo li na stranu svu tu filozofiju kao dubinsku ideološku jezgru Sveistrupove priče ili kao pozadinske ideološke implikacije njegova teksta jer se čitatelji, poneseni autorovom naracijom i strategijama zavođenja, ionako neće time zamarati, dovoljno je reći da je Søren Sveistrup Čovjekom od kestena napisao napeti roman koji se ne ispušta iz ruke, žanrovski skrojen prema svim pravilima zanata. Internetom kruži legenda da je Sveistrup još u studentskim danima maštao kako će napisati roman „kakvog danska literatura još nije vidjela“, premda nije precizirano je li se tim neviđenim romanom mislio upisati u kanon svjetske književnosti uz bok Shakespearea, Dostojevskog i ostalih kapitalaca, pa tako ispuniti istu onu ambiciju nad kojom se frustrirao i njegov skandinavski susjed Karl Ove Knausgård dok se nije – kako je to oduvijek i htio – konačno uspio upisati „u vječnost“ tako što je postao Marcel Proust za novi milenij, ili se pak Sveistrup zadovoljavao tek time da nadmaši Dana Browna i Stiega Larssona, ostajući u svojim snovima usmjeren na postizanje izvanrednih dosega isključivo u granicama žanrovske literature, riskirajući tako da uistinu napiše neviđen roman, ali sezonskog, dakle prolaznog karaktera, kako to već u industriji žanrovske beletristike već i bude.
Sveistrup je, čini se, i nakon diplome nastavio skupljati snage za ostvarenje životnog sna, pa je tako u međuvremenu spisateljski istupio tek kao scenarist za hvaljenu kriminalističku seriju The Killing (u originalu Forbrydelsen), dok će ga konačno objavljeni prvijenac, spomenuti Čovjek od kestena, opet vratiti na ekrane s obzirom da mu je danska kinematografija ekranizirati njegov bestseller, premda bi mu prema poetičkoj korespondentnosti idealan redatelj bio David Fincher. Naime, osim što Čovjek od kestena vrvi jezom, morbidnim prizorima, masakriranim leševima, razbacanim dijelovima tijela, psihopatskim ubojicama u strogo čuvanim psihijatrijskim odjelima po zatvorima, bunkeriranim skrovištima za zlostavljanje djece, neočekivanim šokovima, itd., atmosfera je potpuno fincherovski mračna, sumorna, teška: padaju kiše neprekidno, sve je blatno, a likovi se naganjaju po šumama i podrumima ili se pak kreću po labirintima ruiniranih i zapuštenih socijalnih kvartova.
Čitatelji su na internetu roman ocjenjivali u rasponu od euforičnih komentara kako je Čovjek od kestena izvanredan, pa do suzdržanijih stavova kako je ipak riječ samo o solidnom štivu. Oni kojima je Čovjek od kestena izvanredan zacijelo su podlegli obilju senzacija i žanrovskih atrakcija kojima Sveistrup bombardira čitatelja, suočavajući ga s brutalnim ubojstvima, mučnim poprištima (seksualnog) zlostavljanja djece i držeči ga u napetosti mindgameom Kestenjarovih perverznih nadigravanja sa žrtvama, policijom i socijalnim službama. U pravu su i oni kojima je Čovjek od kestena tek solidno ostvarenje. Premda se odlikuje teškom, mučnom pričom o užasima koji mogu zadesiti dječicu, Čovjek od kestena ipak je tek spretno iskombinirana priča kojoj ne nedostaje klišeja i stereotipa, čak ni popriličnih naivnosti, pa ako se čitatelj odmakne od Sveistrupove bombastične spektakularnosti, filmičnosti pripovijedanja, šokiranja ekstremnim morbidnostima i – kako piše na ovitku – „hipnotične vještine novoga majstora žanra“, zasmetat će ga ponegdje pokoje banalnosti, kako one koje pripadaju otrcanim izvedbama spomenutih žanrovskih klišeja i stereotipa, tako i one čija je neuvjerljivost očigledna.
Slaba i naivna mjesta Čovjeka od kestena, sakrivena iza grozničave napetosti
Naime, nerijetko glavni junaci, detektivi Thulin i naročito Hess, čim stignu na poprište zločina uoče krucijalni detalj koji je izmaknuo daleko stručnijim forenzičkim i ostalim službama, a na koncu, kada Hess, inače tijekom cijelog romana šikaniran od ostatka policije zbog svojih „suludih teorija“, na zadnjim stranicama samo jednim telefonskim pozivom javi svojim kolegama tko je ubojica, cijela se policija bez oklijevanja mobilizira i krene u potjeru premda je „konačno rješenje“ – sukladno žanrovskoj tradiciji potpune neočekivanosti i nevjerojatnosti kada se konačno obznani ime ubojice – fantastičnije od svih prethodnih Hessovih „suludih“ teorija. Uostalom, jedva smo i mi čitatelji povjerovali, ali pristajemo na šokantnost toga otkrića (koje čak navodi na smijeh) zbog notorne tradicije da nas se u kriminalističkom žanru, pa tako i u Sveistrupovom romanu, iznenadi najmanje očekivanim sumnjivcem za ubojstva.
Ma koliko bio maštovit u smišljanju okrutnih ubojstava, lažnih tragova, misterioznih situacija, neočekivanih obrata i nevjerojatnih razrješenja, uz to sve navedeno omatajući uspješno konstruiranom atmosferom jeze i horora, Sveistrup je najoriginalniji kada je riječ o buddy-buddy konvenciji kriminalističkoga žanra, odnosno o policijskim partnerima koji surađuju na istrazi. U ovom slučaju, potpuno netipično za spomenutu konvenciju, Thulin i Hess su odlukom s viših instanci spareni da zajednički rade na Kestenjarovom slučaju, no netrpeljivost i hladnoća među njima je tolika da uopće ne komuniciraju i svatko radi na svoju ruku, praktično vodeći paralelnu istragu, a u nekim situacijama čak se i izbjegavaju sresti, pa ovako aranžiran odnos među glavnim junacima predstavlja žanrovsku invenciju najvrjedniju isticanja i pohvale kada je riječ o Sveistrupovim doprinosima tradiciji kriminalističke proze.
I, naravno, ne smijemo zaboraviti još jedan Sveistrupov kapitalan doprinos. Naime, kao što nas je Stephen King svojim opusom naveo da se sada uvijek plašimo nakeženih klaunova i agresivnog kolorita njihove šminke, tako ni čitatelji Sveistrupovog romana više neće moći uzeti najobičniji kesten u ruke, a da se barem blago ne naježe od prisjećanja na Čovjeka od kestena.