(Søren Sveistrup, Čovjek od kestena, prijevod: Iva Tomečić, Fokus, Zagreb, 2020.)

Prije nekog vremena „katedrala hrvatskoga duha“, odnosno HTV, emitirala je potresan dokumentarni film Oteta djeca iz 2016. godine o fenomenu masovnog izbjeglištva mladih majki iz Velike Britanije u susjedne europske zemlje. Razlog nije bio u strahu od neizvjesne budućnosti u brexitovskoj Britaniji s obzirom na referendumske rezultate te godine o napuštanju Europske unije, nego u posljedicama socijalne politike koju je još u prošlostoljetnom premijerskom mandatu zakuhala Margaret Thatcher kada je udarala temelje neoliberalnog kapitalizma kao ideologije čiji ekonomski ekstremizam danas svi trpimo.

Zagovarajući tržišni fundamentalizam i pravovaljanost isključivo privatnih interesa, Thatcher je utrla put komercijalizaciji javnih službi i pauperizaciji preostalih službi na financijskim izvorima iz državne blagajne te je tim procesom sustavno oslabila vrijednosti socijalno osjetljivog društva i zajedničkog dobra. Na prigovore kritičara da uništava infrastrukturu državnih servisa za svoje građane, Thatcher je tvrdoglavo odgovarala danas već slavnom mantrom da „društvo ne postoji“ („there's no such thing as society“), odnosno da je to fikcija ili idealistički pojam kojim se opravdavaju komunističke ideje društvenog dobra i postojanje cijelog niza skupih i neisplativih državnih službi kojima je jedini smisao u „plemenitoj ideji“ da budu na dobrobit svih članova zajednice.

Naspram definiranja društva kao puke „izmišljotine“ kako bi se time doslovno zgazila ideja društvene solidarnosti, za Thatchericu se društvena stvarnost svodila isključivo na sebični individualizam, opravdavan argumentom zdravorazumske racionalnosti: zašto bih kroz porezna izdvajanja plaćao tuđe školovanje većinom loših đaka ili tuđe liječenje, posebice ako je riječ o pacijentu koji se stilom života tjerao u grob, ne baveći se sportom, nego je nemilice konzumirao alkohol i nikotin? Zašto bih morao dijeliti svoju zaradu s društvom, pa sufinancirati škole i bolnice za sve nas, škole koje moja djeca neće pohađati i bolnice čije će usluge bolesniji koristiti češće? Zašto mi se takvim otkidanjem od mojih prihoda zbog drugih umanjuje mogućnost da si zarađenim novcem priuštim elitne škole i elitne klinike?

Pakleni stroj zvan kapitalističko društvo

Prema Thatcheričinoj računici, javne su službe proračunski teret, a privatizacijom bi postale motiviranije, tržišnom borbom za opstanak tjerane na povećanje kvalitete. Što je istina koja zvuči privlačno sve dok se prešućuje da je viša kvaliteta ujedno i skuplja, dakle nedostupna slabijima, nego raspoloživa samo imućnijima i privilegiranoj eliti. Uz to, javne službe svojim konceptom ravnopravnog pružanja usluga svima bez obzira na socijalne i klasne razlike pogoduju parazitskom mentalitetu nepoduzetnijeg, siromašnijeg, luzerskog sloja stanovništva, dok bi se uvođenjem tržišnih odnosa u ove humanističke sfere nagradilo one koji uspješno privređuju, a egzistencijalnom ucjenom kaznilo one koji su kroz ovakav sustav više uzimali nego što su davali. Zašto bi država i bogatiji sugrađani tetošili nesposobne i lijene, promašene i izgubljene slučajeve, sve one koji nikad neće stati na svoje noge i koče brigade djelatnoga stanovništva u udarničkom napredovanju?

Stoga osobna platežna sposobnost, a ne socijalna solidarnost postaje utemeljiteljska vrijednost vrlog novog društva. Za razliku od sumnjivo komunističke ideje o osiguranim uslugama i za one koji imaju, kao i za one koji nemaju, načelo sveopće tržišne kompetetivnosti i politika da svatko zarađuje isključivo za sebe kako bi onda i trošio samo za sebe, samo za svoje školarine i svoje lijekove, naizgled djeluje stimulativnije za dinamiku društvenoga razvoja. Polazeći od logične pretpostavke da je svaki pojedinac nagonski sam sebi na prvome mjestu, pa je stoga najmotiviraniji i najangažiraniji u zadovoljavanju svojih potreba i rješavanju svojih problema, neoliberalni kapitalizam uvodi u takvo kompetetivno društvo kroničnu socijalnu nesigurnost, egzistencijalnu neizvjesnost te strah od besparice i siromaštva kao adrenalin koji će baš svakoga natjerati da se u doslovnom darvinističkom smislu bori za opstanak. Nema više joker država, nema više proračunskog džeparca, nema više socijalnih šlaufova pomoću kojih će podosta njih ležerno plutati na valovima tržišta, nego sada baš svatko mora grčevito plivati.

Navodeći društvo u kolektivnu psihozu u kojoj je svatko uplašen za svoju guzicu, a računajući na elementarnu ljudsku prirodu prema kojoj je pojedinac najdjelotvorniji u realizaciji osobnih interesa, što je u ovom slučaju stjecanje novca kao sredstva za sve ostalo u životu, sustav može zadovoljno trljati ruke uspostavljenim automatizmom: svatko je natjeran da privređuje što više, kapital se akumulira, BDP raste, društvo se bogati. Nema inertnih, nema parazita, svi su u paničnom pogonu kompulzivnog zgrtanja. Što ne znači da svi postaju bogati. Naprotiv, upravo zbog isključivanja socijalne solidarnosti u takvome režimu gornji slojevi grčevito čuvaju svoje pozicije, a niži se slojevi bešćutno veru jedni preko drugih, bivajući razjedinjeni materijalističkim mrvicama i sitnim privilegijama, malograđanskom bižuterijom i fetišizacijom objekata žudnje.

Kvake 22 kapitalističkog društva

Tako je snaga proleterijata atomizirana do neučinkovitosti, a energija te fronte utrošena na međusobnu socijalnu i klasnu kompetetivnost uslijed demagoških obećanja sustava o društvu prilika za svakoga tko radi, privređuje, akumulira kapital i vere se ljestvicu po ljestvicu u hijerarhiji društva. Izostankom socijalne solidarnosti gasi se i ideja solidarne preraspodjele kapitala, do neupitnosti opravdane sebičnim zarađivanjem za sebe kao znakom sposobnosti, dakle sistemski podržavane kao društveno najpoželjnija vrlina. Ali da bi netko bio bogat, netko mora biti siromašan. Siromašnima se ostvarivanje bogatstva obećava kroz gotovo kršćansku mitologiju štednje i odricanja, no praktično, u kapitalističkoj dinamici, da bi netko akumulirao višak kapitala, tj. bio bogat, onda nužno to bogatstvo mora biti na nekome zarađeno, odnosno netko s drugog kraja lanca mora biti eksploatiran, iskorišten, potplaćen, siromašan.

Kako to tumači slovenski filozof Rastko Močnik u knjizi Spisi o suvremenom kapitalizmu, proizvodnja bogatstva ujedno je i proizvodnja siromaštva, počev već od elementarne činjenice da bogatstvo našeg generalnog društvenog obilja rezultira sve siromašnijim resursima planete Zemlje, koju nemilice cijedimo i iscrpljujemo našom kapitalističkom logikom. Zbog te „dijalektike“ bogatstva i siromaštva u kapitalističkome sustavu, kaže nadalje Močnik, kapitalizmu je imanentna proizvodnja nejednakosti, na tome kapitalizam naprosto počiva. Konzekventno, proizvodnjom nejednakosti kontinuirano se u kapitalizmu proizvode nestabilnosti, koje potom induciraju permanentne krize. Na taj slijed će ideolozi kapitalizma gledati afirmativno, smatrajući to krunskim dokazom kvalitete kapitalizma u smislu da se time zapravo opisuje nenadmašna dinamičnost kapitalističkog razvoja, a time i superiornost ovoga koncepta u odnosu na sve ostale, povijesno sahranjene i nadživljene modele društvenoga ustroja.

Međutim, ta glorificirana dinamika je tek parcijalna, čak jednostrana, odnoseći se – posebice u slučaju neoliberalnog kapitalizma – na tempo proizvodnje i cirkulacije kapitala, što je očekivano, s obzirom na nagon kapitala za ekspanzijom i akumulacijom, ali društvo od toga koristi nema jer se taj uvećavajući kapital ne razljeva kao opći benefit, nego koncentrira kao privatno vlasništvo, u duhu već spomenute novorežimske parole da svatko zarađuje za sebe. Društvo neoliberalnog kapitalizma kakvog je utemeljila i Margareth Thatcher afirmacijom sebičnog individualizma kao ponajviše motivirajućeg agensa jest rezultiralo hiperproizvodnim društvom zbog opresivnosti radikaliziranih kapitalističkih diktata, ali ne i dinamičnim društvom u kojem svi napreduju i svi se bogate, nego – uslijed spomenutog izostanka socijalne solidarnosti, raspodjele kapitala i ukidanja ideje društva općenito – fatalno statičnim poretkom konzerviranih odnosa moći i socijalnih razlika.

Kapitalistička dinamika moguća je samo na platformi stabilnosti, što je u ovom slučaju demagoškim zahvatima neoliberalnog kapitalizma postignuto tako da se reproducira status quo kao uvijek najpoželjnije stanje svakog režima, praktično značeći da se perpetuira, pa čak i produbljuje proizvodnja razlika i nejednakosti. Dok bogati zarađuju za sebe i čuvaju svoje bogatstvo, siromašni se trse zaraditi što više kako bi se izvukli iz svog socijalnog geta, no time se društvo – tim imperativnom zarade – ne pokreće, nego unazađuje budući da se pod tim istim imperativom zarade intenzivira eksploatacija, odnosno osiromašivanje nižih slojeva radi bogaćenja viših slojeva, tako da nemamo okupljanje i okrupnjivanje društva u srednjoklasni ideal, nego sve ekstremnije raslojavanje na krajnje socijalne polove s nepremostivim jazom za statusnu fluktuaciju, sukladno aspiraciji elita da se izolacijama osigura od prijeteće gomile. Najpraktičnije rečeno, siromašni slojevi, skromnih egzistencijalnih prihoda, primjerice, čeka lošiji i kraći život zbog nemogućnosti korištenja sve komercijalnijeg zdravstva, dok njihovu djecu čekaju loše škole, NKV poslovi i kriminal, naspram čega će se elita iz svojih spa centara samoreproducirati slanjem potomaka na prestižna sveučilišta.

Prelazak socijalnih službi na tamnu stranu sile

Dokumentarni film Oteta djeca tematski se fokusira na prikazivanje kritičnog stanja tek u jednoj sferi svakodnevne egzistencije u takvome režimu, odnosno na roditeljstvo, ali autori filma cjelokupnom repertoaru najfantastičnijih problema iz tog „mikrosegmenta“ temeljne uzroke nalaze u socioekonomskoj klimi koja je svojedobno bila kreirana upravo tom Thatchericinom utemeljiteljskom politikom, a zatim je, kroz godine, pervertirala u nezamislive ishode posljedičnom radikalizacijom brutalne logike neoliberalnog kapitalizma nad svim aspektima života, uključujući i one odnose koji su takoreći do jučer uživali autonomiju u odnosu na okrutnosti kapitalističke arene i takvim statusom tradicionalno vrijedili kao zaštićeno područje „ljudskosti“.

Oteta djeca stoga na primjeru roditeljskog mikrouniverzuma prikazuje kako to izgleda kada se imperativ profita, kult kapitala i ostale fetišizirane vrijednosti kapitalističke ideologije programatskim fanatizmom uzdignu u apsolutistički zakon organizacije društva na uštrb humanističkih ideja i socijalnih vrijednosti kao – gledano iz perspektive kapitalističke regulacije – neproduktivnih, sentimentalnih troškova, ne rezultirajući samo fatalnim slabljenjem socijalne države kroz osiromašivanje javnih službi, nego i katastrofalnom destrukcijom neprivilegiranijeg i nemoćnijeg dijela društva duboko sve do elementarnih ljudskih veza, u ovome slučaju između roditelja i djece.

Konkretno, u ovome se slučaju negativni učinci ideološkog i socioekonomskog okvira kao što je notorni sustav neoliberalnog kapitalizma reflektiraju kroz politiku britanskih socijalnih službi kada je u pitanju oduzimanje djece neadekvatnim obiteljima i davanje te djece na posvajanje. Formalno, te se socijalne službe samo bave onim što je tradicionalno u opisu njihovog uobičajenog posla, odnosno zakonski reguliranim reagiranjem na zanemarnost, zapuštenost ili bilo kakav drugi oblik ugroženosti djece u socijalno ili psihološki nestabilnim ili razorenim obiteljima. Međutim, zakonima osnažen imperativ dobrobiti djeteta kao prioritetnog kriterija u prosuđivanju slučaja bez obzira na karakter ili okolnosti situacije postao je u rukama britanske socijalne službe svemoćno oružje, pretvarajući je doslovno u roditeljsku policiju čije se odluke o oduzimanju djece sve više diskriminatorski temelje na predrasudama.

Dokumentarni film Oteta djeca u 60 minuta niže obilje raznovrsnih „pravorijeka“ socijalnih službi zbog kojih se određenoj obitelji oduzima dijete ili više djece, a većini je tih odluka zajedničko da svojom argumentacijom (zapravo, više procjenom) zvuče poput replika iz nekog distopijskog SF filma o programiranim životima u društvu potpune kontrole. Neznatna modrica na djetetovom tijelu zadobivena u igri ili povišen ton u raspravi s djetetom izokreću se u dokaze fizičkog i verbalnog nasilja, a čašica-dvije prije ručka ocjenjuje se kao tendencija ka alkoholizmu u obitelji. Povrh toga, socijalne službe u razmatranjima razloga za oduzimanje djece nerijetko iskoračuju iz prostora obiteljske intime i pretpostavljanog zbivanja između četiri zida obiteljskoga doma te dokaze nalaze u prošlosti djedova i baka, pa čak – što je još bizarnije – u još nerealiziranoj budućnosti. U tom smislu se kao valjan razlog za oduzimanje djece uzima i evidencija da je roditelj i sam bio zlostavljan u djetinjstvu ili da je odrastao u alkoholičarskoj obitelji ili da je kao dijete na bilo koji način bio predmet socijalnih službi.

Dijabolični bioinženjering – presađivanje djece u bolje obitelji

Međutim, sva ova rigorozna „preventiva“ poprima još fantastičnije razmjere kada socijalne službe donose odluke o oduzimanju djeteta na temelju – predviđanja. U tom se dokumentarcu tvrdi da se novorođenčad oduzimaju majkama još u rodilištu na temelju procjene da zbog niskih primanja, nezaposlenosti i ovisnosti o socijalnoj pomoći, ili zbog statusa samohrane majke, neće moći djetetu pružiti adekvatno djetinjstvo, pri čemu – baš kao u futurističkim filmovima poput Minority Reporta o prekogniciji zločina – najbizarnije zvuči pravorijek o „osnovanoj sumnji u mogućnost budućeg emocionalnog zla prema djetetu“.

Takvu bi „hiperprotekcionističku“ politiku države prema svojim građanima, u ovome slučaju prema djeci kao najosjetljivijoj, najnemoćnijoj i najranjivijoj kategoriji populacije, vrijedilo pohvaliti kao konačno dočekanu dušobrižničku utopiju socijalne države da sve agresivnije posezanje za djecom iz sve maštovitijih razloga nije toliko dovedeno do ekstrema pritiscima tipičnih kapitalističkih poroka: dobrim starim pretvaranjem svega, ako ne iz kamena u zlato, onda barem u dobar business i trženje, kao i najvlažnijim kapitalističkim snom – kako da mu ona stvar, tj. kapital, bude što veća, dakle zaradom. Spomenutom Thatchericinom politikom, kao i općenitom tendencijom neoliberalnoga kapitalizma da financijski kreše javni servis i komercijalizira javne usluge u korist ekonomske logike privatnoga sektora, socijalne su službe, premda dio državnoga aparata, sistematski gurane prema kooperaciji s privatnim agencijama za posvajanje te su nizom mjera, pravilnicima, kvotama, zadanim ishodima, itd., kao i prijetnjama (financijskim) sankcijama sustavno navođeni da svojim djelovanjem pogoduju spomenutim agencijama tako što će im naveliko isporučivati „robu“, tj. djecu.

Paradoksalno, ali zapravo posve sukladno shvaćanju neoliberalnog kapitalizma kako treba biti uređen odnos između privatnog i javnog, između socijalnog i tržišnog, na koncu između države, građana i kapitala, i u ovom se slučaju odnosi između javnih servisa i javnosti izokreću tako da socijalne službe ne služe obiteljima i djeci, nego „tržištu djece“. Naglasak više nije na društvenoj zaštiti, nego na stimuliranju poduzetništva jer to je – opet prema dogmatskim shvaćanjima neoliberalnog kapitalizma – jedino što društvo čini bogatijim, i to bogatijim na jedan izračunljivi način, u funtama i eurima.

Međutim, ono što ovako provođeno dušebrižničko nadziranje kvalitete života nesretne dječice u „lošijim“ obiteljima čini apsolutno monstruoznim projektom nije jedna od najevidentnijih posljedica te drame, odnosno masovni zbijeg majki, pa čak i onih koje su još trudnice, iz Britanije u susjedne zemlje zato što, kao u nekoj prerađenoj verziji Sluškinjine priče, znaju da će im socijalne službe uz slatkorječivo zborenje o bezuvjetnoj dobrobiti djeteta iskopati iz „nepodobne“ roditeljske biografije bilo kakav razlog za oduzimanje potomstva. Također najmonstruoznija dimenzija ovako aranžirane politike posvajanja nije ni u tome što su kompleksne obiteljske drame i dječje sudbine prepuštene okrutnostima businessa i rješavane isključivo u interesu kapitala, odnosno ostvarivanja materijalne zarade.

Najmonstruoznija dimenzija cijelog tog dijaboličnog pogona je u tome što u svojoj razrađenoj i razmahanoj sustavnosti rezultira društvenim inženjeringom u kojem se djeca kao društveni potencijal, dakle kao svojevrsni kapital, kapital „ljudskih resursa“, metodično odvajaju od „lošijih“, siromašnijih roditelja i preraspoređuju u obitelji viših klasa i boljih materijalnih mogućnosti. Tako se i u ovom slučaju praktično ostvaruje jedan od ključnih projektnih programa neoliberalnog kapitalizma – okrutna društvena selekcija. Sukladno gore opisanim strategijama neoliberalnog kapitalizma o minimaliziranju društvene skrbi, solidarnosti i sigurnosti kroz sustav javnoga dobra i socijalne infrastrukture generalnom komercijalizacijom kako bi tržišna konkurentnost i profit navodno bili najučinkovitiji stimulans za podizanje kvalitete (na zadovoljstvo korisnika, odnosno sveopćeg građanstva), ni u ovome slučaju takva shema nije rezultirala utopijskim obećanjima kapitalističke demagogije, nego bešćutnim odbacivanjem neproduktivnog, bezperspektivnog, „parazitskog“ sloja stanovništva, rado nazivanog ološem i smatranog socijalnim teretom za sve ostale koji privređuju.

Još radikalniji Sveistrup: usvajanje djece je protuprirodno

I sukladno perfidnoj bezobzirnosti neoliberalnog kapitalizma u hladnokrvom otpisivanju gubitničkog sloja s dna društva čak i kada je riječ o elementarnim ljudskim potrebama i pravima (kao naslijeđu pukog humanističkog sentimenta), takvoj populaciji nisu u takvom režimu diktature kapitala uskraćeni, primjerice, samo za kvalitetno zdravstvo ili školstvo (jer nisu vrijedni trošenja sredstava), nego im se – u kontekstu onoga što nam govori dokumentarni film Oteta djeca – uskraćuje i roditeljstvo. Tu više nije riječ samo o mehanizmima isključivanja i getoiziranja onih s dna društvene hijerarhije kako bi se zacementirao status quo socijalnih razlika, nego sada već na djelu imamo i projektiranje društvenog samousavršavanja i autokorekcije na razini biološke reprodukcije, očito „osviješćene“ nečijom „ingenioznom“ eugeničkom spoznajom da siromaštvo ne rezultira nikakvom vrijednošću osim stvaranjem još više siromaštva svojim razmnožavanjem, koje potom rezultira generacijskim i klasnim ponavljanjem uobičajenog repertoara socijalnih problema, od kriminala do nezaposlenosti. Što kapitalizam, kao uzročnik svega toga, ne bi rješavao skupom mu socijalnom politikom i tako se iskupio za svoje krivice, nego bi – ciničan kakav jest – i opet da zaradi na svem tom jadu, na deranju već oderane kože.

Inače, sistem koji Oteta djeca prokazuju nije ekskluzivan patent britanskog kapitalizma nakon što ga je Thatcher postavila tako da se razdivlja do krajnjih negativnosti neoliberalnog tržišta u devastaciji javnodruštvenih dobara i kohezivnih temelja društvene solidarnosti. Identičnu je praksu u potpuno totalitarnoj režiji svojedobno provodila i komunistička Istočna Njemačka u ambiciji da nadležno ministarstvo za istočnonjemačku komunističku mladež takvim mehanizmima oduzimanja djece nepodobnim obiteljima i davanja djece na usvajanje komunističkoj eliti te komunistički pravovjernim obiteljima ostvari misiju izgradnje novog socijalističkog čovjeka još od najranijih dana.  

S obzirom na kontroverznost Otete djece, uslijedili su prigovori da je film tendenciozan i manipulativan, nevjerodostojan i jednodimenzionalan budući da pretjeruje u neutemeljenom ocrnjivanju britanskih socijalnih službi i subjektivnog je odnosa prema ožalošćenim obiteljima, pa ga u ovome tekstu i ne bismo baš toliko uzdizali da se ne obrušava velikim zamahom na istu temu kao i sezonski kriminalistički hit Čovjek od kestena danskoga pisca Sørena Sveistrupa. Štoviše, kakvi god se prigovori upućivali dokumentarnom filmu Oteta djeca, Sveistrupova je kritika još radikalnija, odnoseći se na prijepornost već same ideje posvajanja, bez obzira bilo udomljavanje djece motivirano politikom i kapitalom na načine koje nam razotkriva spomenuti dokumentarni film ili humanističkom brigom društva za svoje pojedince, u ovome slučaju radi utemeljenog spašavanja djeteta iz ugrožavajućih okolnosti problematične obitelji. Nema obitelji do organske obitelji, poručuje nam Sveistrup svojim romanom, a „presađivanje“ djeteta u novu obitelj rezultira psihološkim traumama koje ga pretvaraju u patološku ličnost, socijalno disfunkcionalnu i emotivno hendikepiranu, što u najradikalnijoj verziji, u senzacionalističkoj verziji komercijalne beletristike, rezultira time da takva djeca postaju – (serijske) ubojice.

Indikativno je da doslovno istu tezu zastupa i irska spisateljica Jo Spain u sezonskom kriminalističkom hitu S našim blagoslovom. Premda je glavni predmet njene autorske kritike u tome romanu politika katoličke crkve i irskih vlasti prema „moralno posrnulim“ djevojkama tako što ih se zatvaralo u zloglasne samostane zbog kojih su dobile „slavni“ naziv „sestre Marije Magdalene“, Jo Spain je također imala ambiciju kritički zahvatiti i transgeneracijske posljedice takvog „običaja“ u Irskoj još od 1920-ih godina pa sve do konca 20. stoljeća, pa je neku od djece oduzete nesretnim „magdalenkama“ i dane u „pristojne obitelji“ prikazala toliko traumatiziranima takvom sudbinom da su postala manijakalni osvetnici koji sakate popove i časne sestre.

I dok se u takvom romanu, sasvim razumljivo, činilo da je takvo pretjerivanje isključivo u funkciji snažnijeg dramatiziranja i oštrijeg kritiziranja nesretne povijesti Magdaleninih sestara, povijesti kojoj takvim transgeneracijskim lukom Jo Spain također daje i melodramatične epske proporcije, pa se stoga – posve krivo – navodilo čitatelja da zaključi kako problem nije u praksi posvajanja, nego u onome što je prethodilo (u zlosretnim sudbinama magdalenki, kojima su oduzimana djeca), Sveistrup će biti posve eksplicitan i praksu posvajanja postaviti kao problem koji generira baš sve mahnite zločine na gotovo 500 stranica njegove napetice.

„Loše majke“ na listi za odstrel

Naime, po tim stranicama Sveistrupovog romana hara okrutni serijski ubojica kojega su senzacionalistički mediji prozvali Kestenjar budući da pored žrtve ostavlja figurice čovječuljka od kestena nabodenih na šibice. Njegova su ubojstva morbidni spektakli, jeziva sakaćenja u kojima žrtve premlaćuje, muči, mrcvari i na koncu odsijeca udove, a odlikuje ga i superiorna inteligencija zbog koje je sposoban poigravati se s policijom, zabavljati se zadavajući im zagonetke i muvati ih u pravcima koje on želi dok su istražitelji naivno uvjereni da sami dolaze do tragova i zaključaka, pa im tako u jednom trenutku drsko pošalje mobitel zalijepljen izolir trakom u odsječenoj ruci jedne od žrtava. Također, kestenčići ostavljeni pored žrtava sadrže otiske djevojčice koja je nestala prije godinu dana, a smatra je se mrtvom budući da je ubojica pronađen i nakon priznanja osuđen na zatvor u kojem ga se čuva kao Hanibala Lectera. Štoviše, da sve bude dramatičnije, ta nestala djevojčica bila je kći ministrice socijalne politike, a pojavljivanje kćerkinih otisaka kao dokaz da je na neki način ipak negdje živa inicira novi ciklus emocionalne agonije za ministricu koja je ionako već pod stresom političkih igara. Policija pak ima druge brige: u kakvoj su vezi Kestenjarova zvjerska ubojstva s davnim, navodno riješenim slučajem ministričine kćeri i jesu li svi ti zločini u nekoj relaciji s ministričinom politikom?

Veliki pomak u istrazi bit će kada naši pametni junaci, detektivka Naia Thulin i njen novopridruženi kolega Hess, otkriju da Kestenjar ubija „loše majke“. Thulin i Hessa zločini

dovode u naizgled tipične, gotovo idealne i sada ožalošćene obitelji, ali njihovo oštro oko zapazit će sumnjive sitnice u tim besprijekornim obiteljskim domovima da bi na koncu, zaintrigirani tim detaljima, otkrili kako su dospjeli u obitelji u kojima su djeca bila fizički zlostavljana očevim premlaćivanjima ili su čak bila seksualno roblje udomiteljskoj obitelji pedofilskih sklonosti. Štoviše, Kestenjar je takve obitelji redovito „drukao“ socijalnim službama, koje su na temelju dojava dolazile – kako se to kaže – u izvid, pa budući da nisu zapazile ništa sumnjivo, a ponekad čak niti reagirale na anonimne Kestenjarove informacije, odlučio je uzeti stvar u svoje ruke, serijom ubojstava kažnjavajući monstruozne roditelje ili monstruozne udomitelje, a time istodobno upućujući kritiku socijalnim službama i ukazujući na propuste u njihovom radu.

Naizgled je utemeljeno zaključiti da je Sveistrup sve horore i perverzije svoje krvave i izopačene priče smjestio u obitelji i među djecu iz provjerenog komercijalnog razloga, znajući da će takav, svima blizak ambijent kao što je obiteljski krug beziznimno izazvati ponajveći stupanj empatijskoga angažmana među najširim čitateljstvom i navesti ga da strepi u napetosti kao da je riječ o vlastitoj djeci. Premda će Sveistrup u nekom dijelu romana navesti da se jedan od zločina dogodio u naselju gdje je inače „najveća drama razvrstavanje otpada“, nije riječ samo o tome da su komforna društva razvijenoga zapadnoga kapitalizma, uključujući i skandinavska, toliko rasterećena ili potpuno indiferentna prema većini globalnijih problema, tako da ih u svakodnevnoj egzistenciji mahom muči tek roditeljska briga nad vlastitim djetetom, pa su stoga i najosjetljivija kada je čak i u fikciji riječ o životu nevinog čeljadeta, nego je još više riječ o tome da su međuobiteljski odnosi i roditeljstvo toliko univerzalna iskustva da je onda tim repertoarom tema i motiva najlakše privoliti čitatelja na identifikaciju sa svijetom fiktivnih sadržaja i navesti ga da razvije intezivan afektivni odnos s plodovima mašte.

Nastavit će se...