STEPHEN CHBOSKY, „IMAGINARNI PRIJATELJ“
Može li se biti „stephenskiji“ King od Stephena Kinga?
'Nakon dvadeset godina, konačno novi roman Stephena Chboskyja' najčešća je rečenica američke književne kritike o velikom povratku autora koji je s debitantskim romančićem 'Charlijev svijet' davne 1999. stekao kultni status. Sada je podijelio kritiku potpunim 'kloniranjem' Stephena Kinga, a zamjeraju mu i ambicioznost, posebice zato što roman završava u nevjerojatnom, otvorenom biblijskom sukobu Boga i Sotone
Objavljeno: 1.31.2022 10:32:50 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Imagirnarni prijatelj" / Vorto Palabra

(Stephen Chbosky, Imaginarni prijatelj, prijevod: Petra Purgar, Vorto Palabra, Zagreb, 2021.)

Američki pisac Stephen Chbosky književnu je slavu stekao već debitantskim romanom The Perks of Being a Wallflower, objavljenom još davne, prošlostoljetne 1999. godine, dok ga je hrvatska publika dobila na čitanje u prijevodnom izdanju (pod naslovom Charlijev svijet) s točno dvadeset godina zakašnjenja, 2019. godine, više zato što je prevođenje bilo potaknuto uspješnom ekranizacijom nekih petnaestak godina nakon što je knjiga objavljena, pa time i popularizacijom Chboskyjevog prvijenca, nego što su domaći izdavači promptno reagirali na bestseller koji je odmah po objavljivanju na prijelazu milenija postao kultno štivo za tadašnje generacije američke mladeži.

Unatoč evidentnom komercijalnom uspjehu, čak ni američka književna kritika nije bila jednoglasna u ocjenama Chboskyjevog debitantskog ukoričenja o svakodnevici 15-godišnjeg Charlija i njegovim originalnim razmišljanjima o tipičnim tinejdžerskim temama, interesima, dilemama, iskustvima i izazovima odrastanja u toj dobi, što ga je među publikom proslavilo kao američku verziju svojedobno kultnih Tajnih dnevnika Adriana Molea iz pera engleske spisateljice Sue Townsend. Naklonjeniji kritičari pohvalili su Chboskyjevo bavljenje temama koje su tinejdžerima istinski važne, kao i autentičnu rekonstrukciju pomiješanih osjećaja s kojima se tinejdžeri bore u toj delikatnoj fazi odrastanja, kada su u procijepu između djetinjstva i sazrijevanja. Charlijev svijet su čak preporučili kao zrelije štivo za mladež od serijala o Harryju Potteru (što je očito bilo isprovocirano tadašnjom nepodnošljivo sveopćom potteromanijom) i istaknuli ga kao važno djelo za pridobivanje novih generacija čitatelja. No, negativnije nastrojeni kritičari – očito bez sentimenta prema potrebi za odgađanjem „smrti knjige“ barem sezonskim fenomenima kao što je Charlijev svijet – rezolutno su ocijenili kako je riječ o precijenjenom djelu i jeftinoj kopiji kultnog Salingerovog Lovca u žitu.

Bez obzira je li Charlijev svijet lošija, razvodnjenija verzija kanonskog Lovca u žitu ili ne, Chboskyjev debitantski naslov okupio je oko sebe ozbiljnu vojsku obožavatelja, pa čak i svojevrsni kult posvećen mitologizaciji te „genijalne“ knjige. Dodatni je publicitet, marketinški i mistifikacijski vrlo zahvalan, Charlijev svijet stekao zahvaljujući protestima konzervativnijih američkih roditelja, koji su – očito ćudoredni kao i moralistička policija hrvatske konzervativne scene – zahtijevali da se Chboskyjeva knjiga u školskim i javnim knjižnicama premjesti s odjela za djecu i mladež na odjel za odrasle zbog onih dijelova romana koji govore o masturbaciji, tinejdžerskom otkrivanju seksualnosti, pa i homoseksualnosti, kao i o tinejdžerskom eksperimentiranju s drogama.

Autor specijaliziran za dječje junake

The Perks of Being a Wallflower nastavio je živjeti svojim putem, beletrističkim i kultnim, dok je autor, činilo se tada, debitantski književni uspjeh iskoristio tek kao odskočnu dasku za ulazak u svijet glamuroznijeg i profitabilnijeg showbusinessa, nadalje prodavajući svoj spisateljski talent „svaštarenjem“ za hollywodske filmove i televizijske serije kao scenarist, pa čak i kao redatelj. Podsjetimo, upravo je Chbosky režirao i kod nas vrlo popularan te često repriziran melodramski hit Čudo s Julijom Roberts i Owenom Wilsonom kao roditeljima dječaka užasavajuće ružnog lica zbog genetske deformacije, a koji se postupno, snagom duha, čistim srcem i obiljem ostalih vrlina, uspijeva integrirati među vršnjake i riješiti se kompleksa čudovišnosti. I kao što je Charlijev svijet bio optuživan kao pop verzija Lovca u žitu, tako je bilo očito i da je Čudo pop verzija Lynchovog klasika Čovjek-slon, diznijevski kičeraj za sve generacije na obiteljskoj projekciji, „topla i dirljiva priča puna ljudskosti i nade“, kako se navodi u najavnim sažetcima za ovaj film. Kako god, očito je konstanta Chboskyjevih autorskih afiniteta interes za dječje junake u prijelomnim trenucima njihova odrastanja i sazrijevanja, što će biti potvrđeno i u Chboskyjevom novom romanu Imaginarni prijatelj izborom sedmogodišnjeg Christophera za glavnog (super)junaka.

Čini se da tijekom svih tih godina šaranja između filmskih i televizijskih projekata u svijetu showbusinessa Chbosky ipak nije definitivno odustao od književnoga poziva, niti se Charlijev svijet sveo na one hit wonder, nego je 2019. godine objavio voluminoznu romančinu pod naslovom Imaginarni prijatelj. Nije ga zaboravila ni književna kritika, koja je osvrte u američkim medijima redovito otpočinjala naslovom u kojem se ističe kako se nakon punih dvadeset godina na književnu scenu s novim romanom konačno vratio autor kultnog The Perks of Being Wallflower. Sljedeća udarna informacija baš svih tih osvrta svodila se na isticanje činjenice kako je riječ o gigantskom rukopisu od „700 pages“ (dok je hrvatski prijevod spao na 650 stranica, ne zbog cenzure, naravno, nego zato što je hrvatski jezik pošteđen onih karakterističnih engleskih članova the, a i an pred svakom imenicom). I naravno, kada je riječ o neizbježnim usporedbama s Chboskyjevim debitantskim hitom zbog iščekivanja publike hoće li ponovno iskusiti ono oduševljenje senzacionalnim literarnim otkrićem kakvo su doživjeli pri susretu s Čarlijevim svijetom, odmjeravanja koliko Chbosky (ni)je nadmašio samoga sebe u startu je onemogućio sam Chbosky potpunim poetičkim zaokretom u drugu vrstu književnosti, pa je kritičarima jedino preostajalo da publici prenesu kako je Imaginarni prijatelj – rečeno montypythonovski – something completely different.

Chboskyjev novi roman na nekih prvih stotinjak stranica teče kao tipični triler, ni bolji, ni lošiji od stotine drugih koji kulturna industrija žanrovske beletristike svakodnevno objavljuje. Čak i nešto lošiji, jer u polifoničnom izmjenjivanju pripovjednih glasova dominira Christopherova naracija, pa je stil u većini poglavlja prilagođen jeziku sedmogodišnjaka, što znači da se na trenutke moramo dosađivati nad prostim, jednostavnim, infantilnim i banalnim rečenicama jednoga dječarca. Ali zaplet se obećavajuće razvija. Senzibilni Christopher i njegova borbena majka Kate seljakaju se od gradića do gradića te ih na početku romana zatječemo kako u jednoj fazi lutanja dospijevaju do pospanog, zabitog, tipičnog provincijskog gradića Mill Grove, gdje odlučuju pokušati sreću s još jednim novim početkom u životu.

Zgusnuti univerzum iz cijelog opusa Stephena King

Naime, ispostavit će se da su u kontinuiranom bijegu od traumatične prošlosti. Christopherov otac svojedobno je počeo pokazivati znakove psihološke poremećenosti i doživljavati napade koji upućuju na shizofreniju, da bi na koncu počinio samoubojstvo, što je prizor koji svako malo proganja Kate i Christophera u njihovim mislima. Kate će zatim zabraditi u seriju toksičnih veza s lošim muškarcima, trpeći nasilje zbog emotivne ovisnosti o muškom osloncu u teškom životu, a vrhunac takvih ljubavničkih promašaja bit će sociopatski Jerry, najmonstruozniji od svih despotskih muškaraca koje je Kate svojedobno zaredala. Konačno skupi snage biti samostalna samohrana majka, te spakira kofere i kreće s Christopherom on the road u novi, sretniji život, ali je u stalnom pokretu, like a rolling stone, uslijed opravdanog straha da ih manijakalni Jerry neće pustiti na miru.

Nadalje se potanko upoznajemo sa živopisnom galerijom likova, starosjediocima Mill Grovea, i njihovim opterećenim međuodnosima. Atmosfera je pomalo nalik ugođaju kakav znamo iz serije Twin Peaks, a jezoviti vrhunac predstavlja otkriće dječjeg trupla, živog sahranjenog u obližnjoj šumi prije pedeset godina. Međutim, Chbosky nekako pri kraju prve trećine romana počinje kliziti u horor s elementima fantastike. Christopher je na šest dana nestao u toj šumi, a kada je napokon pronađen, počeo je pokazivati znakove – genijalnosti. Ne samo da besprijekorno čita, bez disleksičnog zamuckivanja kao do tada, nego guta knjigu-dvije dnevno. Matematičke zadatke rješava kao Einstein, a očito ta njegova genijalnost (koju on doživljava kao stripovsku supermoć) evoluira jer uskoro dobiva i telepatske sposobnosti, pa tako doznaje da im je nastavnica alkoholičarka koja pije pod nastavom, dok su neke njegove vršnjakinje iz razreda seksualno zlostavljane u obiteljskom domu. Ne samo da Christopher čuje misli ljudi oko sebe, nego mu se počinje i javljati neki nepoznati glas, glas „imaginarnog prijatelja“, koji mu postupno objašnjava što mu se zbiva. Imaginarni prijatelj ga navodi, savjetuje, daje potrebne odgovore, no neobičnosti tu ne prestaju. Christopher postaje opsjednut izgradnjom kućice na drvetu (za koju će se kasnije ispostaviti da je portal u paralelni svijet), a priviđa mu se i neka zla, čudovišna vještica koju on naziva siktavicom, kao i duh onog djeteta što je prije pedeset godina bilo živo zakopano.

Količina jezovite fantastike na stranicama Chboskyjevog romana raste, ali čitatelj nema razloga biti razočaran što se realistični triler s početka priče preokrenuo u nadrealni show svakojakih čudesa jer je očito da smo sada u tipu fikcije kakav je inače proslavio Stephen King. Sada postaje jasno zašto se u uvodnoj posveti Stephen Chbosky nije zahvalio samo mami i tati, izdavaču i čitateljima, nego upravo Stephenu Kingu, njegovoj – kaže Chbosky – genijalnosti i inspirativnosti. Posveta nije samo eksplicitna, nego je lepeza citatnog hommagea kultnim i ikoničkim mjestima Kingovog opusa raširena nad cijelim Chboskyjevim romanom: od izgradnje kućice na drvetu kao konspirativnog poduhvata koji poduzimaju Christopher i njegovi pajdaši (Stand by Me), preko krvavih klaunova i proganjane dječice (It), pa do čudom stečene genijalnosti (Green Mile) i (kao u Outsideru) mračnih, fantomskih sila koje iz sfere onostranoga navode mještane pitomog gradića da polako počnu shvaćati kako – hamletovski rečeno – „ima više stvari na zemlji i na nebesima no što se i sanja u vašoj filozofiji, moj Horacije“.

Tu je, dakako, zastupljen i onaj ključni Kingov postupak zbog kojega se ipak uzdigao iz trasha jezovitih pričica i klišeja B horora u novodobnog klasika američke književnosti. Naime, povrh svih tih halloween partyja u svojim romanima, King ipak nije samo jeftini zabavljač, nego je u najboljim izdanjima i umjetnik storytellinga, majstor spajanja arhetipskoga i svakodnevnoga, literarni psihoanalitičar američkog kolektivnog podsvjesnog, dijagnostičar dubinskih neuroza, anksioznosti i fantazmi američkoga društva. Na koncu, u svom velebnom opusu, ma koliko taj opus bio oscilirajuće kvalitete, on je i dosljedni kroničar i panoramski portretist američke provincije, njene sociologije i psihologije, njene mračne strane ispod pastoralne površine i njenoga (ne)vidljivog zla.

Američka kritička osuda jedne „drske“ ljubavne posvete

Tako će i Chbosky kreirati tipičnu kingovsku provinciju, pitomi gradić s tipičnim predstavnicima „čestitog“ američkog građanstva da bi onda, baš poput Kinga, pored fantastičnog zla u obliku kojekavih klaunova, vještica i sličnih čudovišta što simboliziraju dubinsku patologiju i tjeskobe američke kulture, progovorio i o stvarnom zlu društvenih nepravdi, eksploatacije, zlostavljanja, nasilja, diskriminacije, prikrivenih odnosa moći, kao i o prigušenoj, klaustrofobičnoj napetosti koja vlada u takvim „idiličnim“ provincijama, a koja onda „iz podsvjesnoga“ eruptira u kingovska čudovišta kao materijalizacije te sublimnosti.   

Još je obilje vidljivijih ili suptilnijih referenci na opus Stephena Kinga iz Chboskyjeva pera, tako da će se obožavatelji ovog američkog klasika moći i te kako zabavljati pronalaženjem krupnijih ili čak najsitnijih, prikrivenih citatnih posveta na 700 stranica Chboskyeva romana. Mora se priznati da Chbosky zaista vjerno i uspješno „kopira“ Kinga, pa da roman nije potpisan, lako bismo se mogli zabuniti i čvrsto vjerovati kako nam je u rukama još jedan Kingov hitić. Jer ima na ovim stranicama baš svega što čini tipični bestsellerski koktel u hitovima Stephena Kinga: hrabra dječica i američka provincija, jeza i napetost, horor i triler, čudovišta i natprirodne sile, paralelne dimenzije i paranormalne pojave, nadrealnost i fantastika.

Mnogim je kritičarima upravo to bilo razočarajuće: ne samo da Chbosky nije „originalan“ (premda se i njegov debitantski roman osuđivalo kao kopiju Lovca u žitu), nego se – kažu –  uopće ne uspijeva ni približiti Kingovom umijeću. To baš i nije točno: Chbosky zaista uspješno oponaša sve osobine Kingove književnosti, od onih najistaknutijih i najpopularnijih, pa do onih sitnica koje dodatno uvećavaju efektnost Kingovih fikcija i daju im na šarmu, pa će biti vjerojatnije da se kritika ozlojedila što se Chbosky drznuo „klonirati“ njihovu književnu ikonu. „My bookshelves are lined up with King!“, dreknut će jedna američka književna kritičarka, što dovoljno govori o strasti i zajapurenosti s kojom je kritika dočekala Chboskyjevo „svetogrdno“ pre(is)pisivanje The Kinga.

U velikoj je mjeri ta relacija čitanja, odmjeravanja i vrednovanja Chboskyjevog romana u sjeni Kingove „nedostižne“ uzoritosti smiješna i bespredmetna jer Stephen King pripovjednim stilom, poetičkim univerzumom, tematskim repertoarom i samom rečenicom ipak nije toliko kompleksan i originalan da ga ne bi moglo oponašati i petparačko piskaralo s radionice kreativnog pisanja, ali je očito svojom hiperprodukcijom i autorskom profilacijom brendirao (što će reći: prisvojio) cijeli jedan književni univerzum, tako da je kritika koja štuje Kingov kult do neba posve nezasluženo obezvrijedila inače uspješno Chboskyjevo oponašanje Kinga kao da im romanom Imaginarni prijatelj prodaje jeftine literarne krpice na kojima je Gucci i Versace napisano s „č“.

Koliko je to uistinu smiješno, toliko u određenoj mjeri i nije. Lako je zamisliti da bismo i u našoj književnosti jednako tako prezreli nekog današnjeg našeg pisca koji bi se „usudio“ u potpunosti pisati kao što je pisao Krleža, njegovim stilom, njegovom kilometarskom rečenicom, njegovim vokabularom, njegovom erudicijom, njegovim überspanntom, u prostoru tipičnih Krležinih tematskih i filozofskih interesa. Ma koliko takav pisac-oponašatelj bio uspješan, čak toliko da ne bismo mogli utvrditi razliku, pa bismo možda čak i pomislili da je to neki Krležin nepoznati tekst, saznanje da je autor zapravo neki obični smrtnik, i to još iz našega vremena, iz doba kada bogovi više ne hodaju zemljom, nekako bi bilo uvredljivo za cijelu našu tradiciju divljenja prema Krležinoj veličini. Stephen King, dakako, nije Krleža, ali je Chboskyjeva gesta očito djelovala jednako uvredljivo za dio kritičke publike, pa umjesto da se uvidi Kingova „običnost“ i prizna evidentno počinjena demistifikacija jedne ikone koja očito nije ekskluzivno genijalna, ta se kritika posve očekivano priklonila provjerenoj, sigurnijoj, podrazumijevanoj, „neupitnoj“, nezamislivo drukčijoj hijerarhiji vrijednosti, pa ljutito osudila Chboskyjevu uzurpaciju jedne svetinje.

Potpuno filmski spektakl između korica jedne debele knjižurine

I posve je to razumljiva reakcija, ma koliko god bila nekritička i afektivna, subjektivna i pretjerana, jer Stephen King – moglo bi se reći – u suvremenom američkom kulturnom kanonu predstavlja ono što Europljanima u njihovoj kulturi znači jedan Kafka. Kvalitativna je razlika, naravno, evidentno enormna, a usporedba je gotovo komično apsurdna, ali relacija je logična uzmemo li u obzir da komercijalna i populistička kultura jedne Amerike i ne može iznjedriti većeg Kafku nego što im je to Stephen King.

Kako god, Chboskyjev roman nije samo zalijepljen za Kingovu poetiku kao sijamski blizanac, nego Imaginarni prijatelj na svojih 700 stranica vrvi aluzijama, citatima i referencama na kompletni univerzum popkulturnog imaginarija: od svijeta superherojskih stripova, preko trivijalne žanrovske književnosti, pa do filmskih hitova. Gotovo u svakom odlomku moguće je prepoznati parafrazu konvencija, klišeja i tipičnih, ikoničnih scena iz trilera, akcijskih filmova, melodrama, krimića, avanturističkih filmova za djecu, a ponajviše iz repertoara horor filmova: od ružnih demonskih ruku koje se naglo pružaju ispod kreveta da zgrabe dječicu za noge, preko škripanja te ostalih sličnih zvukova i raznih drugih sugestivnih sredstava za ostvarivanje jezovite atmosfere, pa do zombijevske opsjednutosti mještana Mill Grovea nepoznatom silom zla.

U pripovijedanju pretežito deskriptivan, minimalno refleksivan, a maksimalno posvećen prepričavanju fabule i opisivanju maštovitih, nadrealnih prizora, Chbosky piše tako da mi kao čitatelji vrlo lako možemo vizualizirati svaki odlomak u obliku filmskoga kadra koji smo već negdje vidjeli među stotinama i stotinama odgledanih američkih filmova. U tom smislu je Chboskyjev roman paradigmatski postmodernistički fenomen budući da svakim retkom stimulira naše (pre)poznavanje popkulture, kao što i svakim retkom iz monomedijskog prostora književnosti kao isključivo verbalne ekspresije stimulira našu arhivu filmskih slika, potvrđujući time gotovo u šokantnim proporcijama koliko su nam um i kulturna memorija kolonizirani, a percepcija i imaginacija kodirana dominacijom vizualne kulture.

Nekad je to citiranje filmskih slika te simuliranje filmske kompozicije, filmske montaže i općenito filmske vizualne dinamike u Chboskyjevom svijetu riječi uspješno i zanimljivo, dosjetljivo i pametno, no ponekad je promašeno, karikaturalno, previše opterećeno inzistiranjem da se verbalnim sredstvima postignu oni efekti šoka, napetosti, jezive atmosfere, straha i plašenja koji uspijevaju jedino na ekranu. Stoga na tih 700 stranica svega i svačega u svakom smislu, i u sadržajnom, kao i u stilskom, doista ima dijelova koji su jezoviti te uspijevaju držati čitatelja u strahu i napetosti, ali ima i dijelova u kojima su pripovjedne i stilske tehnike zastrašivanja te kreiranja svih ostalih efekata jedne horor priče toliko očite, ili ambiciozne, ili čak banalne da se čitatelj mora nasmijati ili čak zijevnuti.

No, kako je u planu ekranizacija Imaginarnog prijatelja, Chbosky je svojim „filmičnim“ stilom i te kako išao na ruku budućim snimateljima, dok ona publika koja je još uvijek vjerna i književnim svjetovima maštovite zabave sa zanimanjem može pratiti kako filmski stilovi i efekti (ne) funkcioniraju u verbalističkom mediju književnosti, pa možda čak i osvijestiti u kolikoj se mjeri specifična estetika filmske i vizualne kulture nametnula komercijalnoj beletristici da bi književni tekst onda posljedično kakvim-takvim oponašanjem filma zadržao zanimljivost, atraktivnost i čitkost pred suvremenom publikom, za koju se predmnijeva da su joj ukus i recepcija, koncentracija i (ne)zainteresiranost kodirani spektaklom slika i vizualiziranih priča sa svih tih naših malih i velikih ekrana. 

Uzlet u biblijski sukob Sotone i Boga

Ali na stranu teoretiziranje o odnosima moći među simboličkim sustavima u suvremenom kulturnom poretku i na stranu palamuđenja o (ne)homolognim strukturama književnog i filmskog medija. Daleko je problematičnija završna trećina Chboskyjeva romana kao mjesto koje zacijelo predstavlja ključno mjesto prijepora u kritičkoj recepciji, dijeleći je na posve oprečne ocjene o vrijednosti Imaginarnog prijatelja. Baš kao što je kritika bila podijeljena i oko Charlijevog svijeta, tako će i u ovom slučaju oduševljeniji dio književne kritike zaključiti kako je Chbosky romanom kao što je Imaginarni prijatelj „nanovo izmislio“ žanr fantazijskog horora, dok će strožiji kritičari upravo zbog sporne završnice romana konstatirati kako je Chboskyjev drugi roman pretjerano preopsežan te, unatoč obećavajućoj prvoj polovici rukopisa, pri kraju sve više počinje klecati pod teretom prevelike ambicizonosti.

Naime, brojni su misteriji do neke petstote stranice nagomilani u prilično zamršeno klupko, toliko zapetljano da se čitatelj već počinje pitati hoće li sva ta čudesa, zagonetke i nadrealnosti uopće na kraju imati neko suvislo, koherentno objašnjenje. S vremenom postaje jasnije da je Mill Grove front na kojem su sukobljene dvije dimenzije: ova naša, prepoznatljivo svakodnevna, tzv. normalna i tzv. imaginarna, fantastična, teško pojmljiva običnom ljudskom umu, a u kojoj se zbivaju razni nevjerojatni, paralogični događaji. Imaginarna dimenzija na trenutke prodire u ovozemaljsku zbilju tako što na neobjašnjiv način nestaju djeca ili tako što se mještanima Mill Grovea čini da je fantastični prizor kojemu su svjedočili naprosto stvar halucinacije, gripe, groznice ili nekog drugog sličnog „logičnog“ objašnjenja.

U početku se romana ta interakcija zbiljske i imaginarne dimenzije čini konfuznom jer mi kao čitatelji još ne razumijemo o čemu je riječ, a dodatno misterioznim taj odnos čini upravo naš glavni protagonist Christopher budući da kao dijete još ne shvaća da je medij koji ima povlasticu prošetavati između tih dviju dimenzija, tako da ni on, kao ni mi, nikad ne znamo kada je u stvarnoj, a kada u fantastici imaginarne dimenzije. U jednom trenutku Christopher u potpunosti zaglavi u imaginarnoj dimenziji, pa se svim silama mora boriti da bi se spasio pronalaskom izlaza u normalni svijet. No, na njemu je ujedno i teret zadatka da spriječi potpuno prevladavanje imaginarne dimenzije nad stvarnošću, tim više što su zle sile imaginarne dimenzije već prikupile dovoljno snage za okupaciju stvarnosti, pa njen utjecaj na tzv. normalnu zbilju sve više raste, tako da su zbivanja u Mill Groveu sve fantastičnija, kaotičnija, a nekad pitomi mještani tog američkog mjestašca sve su mahnitiji i zombijevski opsjednuti.

Ono što je otpočelo kao konvencionalni, rutinski triler, pa se u sredini romana preokrenulo u tipičnu prozu po uzoru na romane Stephena Kinga, sada se u završnici na krilima evidentnog stvaralačkog zanosa uzvisilo u epsku borbu dobra i zla, svjetla i tame, čak u biblijski sukob pakla i ovoga našega svijeta kao božjega djela. Da, imaginarna je dimenzija – ni više, ni manje – nego sam pakao, a Mill Grove ključno je mjesto invazije koju će izvesti snage pakla pod sotoninim vodstvom i tako napokon pobjedonosnom ofanzivom okončati vječno rivalstvo s Bogom, nadmudriti ga i dokinuti njegovu dominaciju te odnos snaga između dobra i zla, Boga i vraga, pakla i ovoga svijeta preokrenuti u korist dijaboličnoga, dok će se ovaj naš svijet kakav znamo pretvoriti u istinskih devet krugova pakla.

Zadavši si ovakvim obratom visoko ambiciozne izazove, Chbosky je na izrazito skliskom terenu jer je s jedne strane prinuđen kreirati dramu koja bi nas čitatelje držala u izluđujućoj groznici zato što je sudbina cijeloga svijeta u pitanju, dok mu s druge strane svako malo prijeti da ga zamišljanje pakla, hipotetični scenariji apokaliptične sudbine svijeta i biblijski pathos u opisivanjima tog manihejskog sukoba Boga i Sotone odnese u infantilnu karikaturalnost koja bi nas više mogla nasmijavati, nego li nas preznojavati. U konačnici je spisateljska realizacija tog monumentalnog sukoba takva da nas više zanima kako se Chbosky nosi sa zahtijevima tako si zadane fabule, nego što istinski brinemo hoće li naši junaci uspjeti spasiti čovječanstvo. Naime, već sama pretencioznost tako postavljenog sukoba nasmijava, ta ambiciozna imaginacija biblijskog ostvarenja sudnjega dana i otvaranja vrata pakla, pa u nastavku i nije baš moguće daljnje peripetije shvaćati ozbiljno, ma koliko se Chbosky trsio da zadnja poglavlja Imaginarnog prijatelja čitamo uz krunicu u rukama i s pokajničkim klećanjem na koljenima, u grešničkom strahu.

Pakao zamišljen kao hollywoodski blockbuster

Chboskyju se mora priznati iznimna maštovitost, naročito u smišljanju fantastičnih, nadrealnih slika kako bi dočarao užase i agoniju pakla. Prema njegovim idejama, pakao je mjesto nietzcsheanskog vječnog vraćanja istoga, loša beskonačnost u kojoj ljudske duše i ne znaju da su u paklu, ali im se događaju paklene noćne more, odnosno vječno ponavljanje onih događaja iz njihovih života koji ih najviše grizu. Samoubojica se neprekidno vješa, supruga neprekidno zabija nož u svoga supruga, savjesni policajac svaki put ne uspije spasiti stradalu djevojčicu, što smatra najvećim propustom svoje karijere i iskustvom koje ga je u mislima proganjalo cijeli život, a sada, u paklu, postaje stvarna, beskonačna repriza. Da, za Chboskyja je pakao mjesto gdje caruje repriza kao najveća muka paklena, pa ako ste već izluđeni reprizama s naših televizijskih postaja, onda zamislite da vam se u Chboskyjevom paklu ne reprizira do beskonačnosti Vrdoljakova serija General, nego vam se u Chboskyjevom paklu repriziraju najveći blamovi, strahovi i traume iz vaše biografije.

Unatoč zanimljivim, pa čak i nadahnutim vizijama pakla iz Chboskyjeve nesputane mašte, problem je što ga evidentni stvaralački zanos vodi u pretjerujuće gomilanje takvih slika tehnikom koju je američka književna kritika dobro i precizno nazvala baroknom. Nadugi odlomci krcati su nabrajanjima užasnih, apokaliptičnih slika te potankim, detaljističkim opisima prizora iz pakla, kao na Boschovim i Dürerovim slikama, što u određenom trenutku počinje stvarati monotoniju, dodatno potenciranu neopadajućim intenzitetom pripovjednoga pathosa. Osim što se takvim, uslijed zatupljujuće nagomilanosti sve statičnijim odlomcima zanesenoga opisivanja pakla i nabrajanja izmučenih ljudskih duša kontraproduktivno odgađa akcija sukoba i tako umrtvljuje dinamika završnice koja bi trebala biti ekstremno napeta, također u trenucima kada napokon dočekamo akciju, tj. pomak u radnji, izostaje svaka drama, napetost i peripetija jer u imaginarnoj je dimenziji riječ o svemogućem svijetu u kojem naši junaci, sada u božanskim ulogama, poput Nea iz Matrixa, mogu – zahvaljujući božjoj svemoći – učiniti što god im padne na pamet.

Stoga njihova rješenja i reakcije tijekom borbi sa silama zla, ma koliko bila inventivna i maštovita, baš i nisu šokantna, niti stvaraju efekt dramatičnog obrata zato što naši junaci, a posebno Christopher kao the chosen one, u svojoj svemogućnosti uvijek imaju neko rješenje, uvijek imaju odgovor na sve, izvlačeći ih kao mađioničar zečeve iz šešira ili što se već po potrebi treba mađioničarski izvući kako bi show išao dalje, pa nas ishod samo informira, ali ne impresionira.

To nas opet vraća u svijet filmske poetike jer završnica Chboskyjeva romana, umjesto da bude ubitačno dramatična, pa čak i antologijska s obzirom na biblijski karakter sukoba, postaje tek isprazni spektakl u kojem se pornografskom monotonijom nižu bombastične slike, eksplozija za eksplozijom, verbalistička pirotehnika ispražnjena od istinske drame zbog koje bismo empatično brinuli za naše likove, pa umjesto da smo potreseni ili fascinirani, naprosto ravnodušno pratimo nizanje plošnih prizora, onako kako smo to već iskusili pri gledanju tzv. „vrhunca“ finalnih sukoba Avengersa s Thanosom ili Lige pravde sa Steppenwolfom u superherojskim blockbusterima, kada već pogledavamo na sat kako bismo provjerili kada će konačno završiti taj maratonski bum-tras-pow-pom-wush-buum-bam-tras-poing-kabooom... 

Najnovije:
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (2. dio)
Lucinda Berry je psihologinja specijalizirana za dječje traume, no u ovome romanu neočekivano mijenja stranu: dijete terorizira traumatizirane roditelje. Štoviše, autorica kao da nam poručuje kako je roditeljstvo nešto što nikome ne treba poželjeti jer je opasno za zdravlje, uništava živote, pa čak je i smrtonosno?! Naravno, očito je da autorica oponira trendu romantizacije roditeljstva i divinizacije djece
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (1. dio)
Uznemirujući psihološki triler i horor Lucinde Berry na tragu je one antologijske moralističke mozgalice bismo li ubili Hitlera još dok je bio dijete kada bismo znali što će sve u budućnosti učiniti. I u ovom romanu naizgled dražesno nevinašce dijabolično je utjelovljenje čistoga zla, pa se problematizira kontroverza treba li likvidirati dijete za koje je evidentno da je već u najranijoj dobi sadistički monstrum i hladnokrvni killer
M. P. GIOLITO, „ŽIVI PIJESAK“
Švedska verzija čete đaka u jednom danu
Netflixova trashy ekranizacija, rukovođena vulgarnom komercijalističkom kalkulacijom, prekodirala je ovaj roman u posve pogrešnom smjeru, kao da je 'Živi pijesak' remake bedaste Spellingove serije 'Beverly Hills', no tobože osuvremenjen, uozbiljen i zamračen vršnjačkim pokoljem u stilu pucačina po američkim školama. Ali roman 'Živi pijesak' je izvrsna, britka, opaka, dubinska studija mračnih strana 'idiličnog' skandinavskog društva, besprijekorno temeljit presjek kroz sve slojeve švedskog društva
S. SVEISTRUP, „ČOVJEK OD KESTENA“
Zašto krimići vole obiteljske vrijednosti? (2. dio)
Svjetska kriminalistička beletristika održava se na tržišnim vodama poput Titanica: prvo žene i djeca. Instinktivno osjetivši da su suvremene žene prešle s ljubića na krimiće, krimići danas redovito imaju žene za junakinje i žrtve, dok se njihovima pretpostavljanim majčinskim nagonima manipulira tako što su i djeca u krimićima vječito u opasnosti. Između redaka krimići čitateljicama još i diktiraju obiteljske norme