(Willow Rose, Ne laži mi, prijevod: Ivana Kolovrat, Stilus, Zagreb, 2021.)
Kao što znamo, žanrovsku se književnost već odavno ne bagatelizira. Nekad generalno svrstavana u kategoriju efemerne, trivijalne beletristike zbog klišeiziranosti, shematiziranosti, zabavljačkoga karaktera za nezahtijevnu masovnu publiku, svođenja umjetnosti na robu i neinventivne reprodukcije jeftinih senzacija prema tržišnoj i eksploatacijskoj logici kulturne industrije, žanrovsku se književnost već više od pola stoljeća iščitava kao relevantnu kulturnu proizvodnju, čemu je pridonio niz faktora: od postmodernih teorija, koje su relativizirale nekad strogu granicu visokog i niskog, preko sveopće dominacije popularne kulture kao vodećeg reprezentata suvremenog kulturnog identiteta, pa do samih žanrovskih autora, koji su svojim talentom, umijećem i antologijskim ostvarenjima demonstrirali do kojih se vrhunaca tzv. visoke i lijepe književnosti može uzdići proza koja (nerijetko subverzivno) kreće iz naizgled niskih, prezrenih pozicija tzv. trivijalne, pu(č)ko zabavljačke literature.
Doista, zbog čega bismo više cijenili, primjerice, jedan sonet u odnosu na jedan krimić? Tim više što su, paradoksalno, razlozi zbog kojih cijenimo sonet nekad istodobno bili i razlozi zbog kojih smo obezvrjeđivali krimić, ističući kako rigorozne propozicije jednoga soneta što se tiče stopa, rime, strofa i ostale stihotvoračke kombinatorike predstavljaju kreativni izazov na kojem se prepoznaju istinski književni talenti, dok su nam žanrovske konvencije i sve ostale strukturne propozicije jednoga krimića uvijek davale povoda da prezrivo frknemo kako je upravo to dokaz jeftinosti, banalnosti i neinventivnosti, repetitivnosti i zanatske, tj. neumjetničke mehaničnosti takvoga tipa književnosti.
O (ne)vrijednosti književnog taloga
Uz to još i rado previđamo da smo u međuvremenu sonete prosijali na samu antologiju, na the best of izbor reprezentativnih uradaka te forme, u rasponu od Petrarkinih soneta preko Prešernovog sonetnog vijenca do Paljetkovih turboludističkih sonetizama, zaboravljajući da su i soneti u zenitu svoje popularnosti mahom bili estradnog karaktera, naporni, ljigavi, kičasti, prigodničarski i inflatorni ništa manje nego što su danas kao suvremeni medij naše emocionalnosti i našega ljubovanja pophitići u melosu jednoga, recimo, Borisa Novkovića, Letećeg odreda ili u najboljem slučaju Tonija Cetinskog. S druge strane, antologijski niz kreativnijih i kompleksnijih, a problematski relevantnih i estetski besprijekornih krimića i trilera pokazao nam je kako ta vrsta književne industrije ne mora nužno biti samo jeftina zabava ili jeftino uzbuđivanje morbidnostima iz senzacionalističkog svijeta crne kronike, urbane džungle i velegradskog podzemlja, nego uistinu iznimna psihološka drama o mračnim aspektima ljudske prirode ili ekstenzivna socijalna kritika pervertiranog društvenog poretka, a ponekad čak i samo neobvezna, zabavna, eskapistička, no vrtoglava, maestralno smišljena i razigrana kombinatorika napetosti i obrata, šokova i misterija.
A ipak, baš kao i u slučaju svojedobne sonetne hiperprodukcije, i 90 posto krimića je smeće. Ma koliko liberalističkom dekonstrukcijom motivirane postmoderne teorije nakupile uvjerljivih argumenata o diskriminacijskom karakteru i fundamentalnoj nepravednosti u dijeljenju kulturnoga stvaralaštva na opresivnu hijerarhiju između visokog i niskog kao ideološki motiviranu praksu kojom se reproduciraju odnosi moći i štite privilegirane pozicije, a sociopolitički konflikti premještaju u polje estetskoga, već se prema kriteriju dobroga ukusa, dakle mimo svih tih prokazanih ideoloških strategija koje premrežavaju kulturu pod krinkom puke estetske dinamike, prepoznaje kako se među tekućom beletrističkom produkcijom najčešće susrećemo s plošnim štivom koje na rutinski način varira elementaran repertoar narativnih shema žanrovske književnosti, pri čemu nas ne mogu zavarati ni dekorativne promjene kao što su nešto maštovitija konstrukcija likova ili izbor atraktivnijeg ambijenta u kojem će se radnja zbivati.
U takvim simplicističkim izvedbama mehanizmi i interesi kulturnoindustrijske ekonomije ogoljeni su do potpune vidljivosti, tako da je čitatelju jasno kako ne čita književnost, nego ubija vrijeme komercijalnim proizvodom koji se želi prodati pod vrijednostima književnosti tako što na banalne načine oponaša distinktivna obilježja književnoga stvaralaštva u odnosu na ostale jezične kreacije i diskurzivne prakse. A opet, ni taj književni talog, utemeljeno nazvan efemernom literaturom s obzirom da mu je jednokratnost, tj. bacanje u koš čim se zaklope korice, jedna od temeljnih odrednica, danas nije u potpunosti vrijednosno otpisan, nego je, naprotiv, sve više integriran u obzor ozbiljnih studija kao, kako se to voli reći, kulturni uzorak.
Što čovječanstvo sanja u popkulturnim fantazijama?
Naime, ne samo da je takva beletristika u svojoj plošnosti i banalnosti zahvalniji materijal književnoj teoriji jer joj se jasnije, otvorenije, tipičnije i shematičnije na uvid pružaju narativni mehanizmi i ostali odnosi strukturiranja književnoga teksta, nego takva literatura svojim estetskim populizmom i trendovskim podilaženjima, pa i plitkoumnom prostodušnošću, simptomatično manifestira opću kulturnu klimu i strukturu kolektivne svijesti. Najkraće rečeno, takvo književno smeće i ne mora biti estetski visoko vrijedno da bi bilo kulturno relevantno, nerijetko nam čak svojom tipičnošću i jednostavnošću govoreći više o nama, našem vremenu i našoj kulturi, nego li neko djelo koje se trsi hiperintelektualnim artizmom izazvati iskrenja i kratke spojeve među našim sinapsama pod visokim naponom razmišljanja što je autor takvoga djela htio reći.
„Popularna kultura je naš zajednički san“, kaže jedna od poetičnijih definicija, želeći time reći da popularna kultura kao prostor naše zajedničke imaginacije i kolektivnih fantazija funkcionira poput sna kojega onda vrijedi freudistički analizirati kako bi se shvatila podsvijest društva. I u najbedastijim popkulturnim tvorevinama, baš kao i u najapsurdnijim snovima, upisuju se rezonancije kolektivnog nesvjesnog, ono potisnuto i(li) traumatsko jedne zajednice, ono neurotično ili nezadovoljeno, frustrirajuće, sublimno i surogatno kojim je društvo u dnu duše opterećeno, pa čak i nesposobno da verbalizira, ali predstavlja toliki teret i stvara toliki pritisak da u slučaju pojedinca mora izbiti kroz snove, tikove, lapsuse i geste, a u slučaju društva u popularnu kulturu, u kompulzivno ponavljanje određenih tema, motiva i slika, u oduševljavanje određenim fantazijama za koje nam nije jasno zašto su toliko popularne među publikom.
Doista, zašto su u našoj kulturi toliko popularni krimići, odnosno priče ispunjene nasiljem, ubojstvima, zločinima i potocima krvi? Upravo nad takvim pitanjem susreću se psihoanaliza i kulturalni studiji, freudistički analizirajući, recimo, jedan „san“ kao što je Pulp Fiction ili jedan „san“ kao što je Dirty Harry da bi se našem neurotičnom, anksioznom, frustriranom, narcističkom, dakle, sve u svemu, postmodernističkom društvu izrekla psihoanalitička dijagnoza.
Upravo tako treba čitati i roman Ne laži mi Willow Rose. Osim što dizajnom naslovnice sjajno, besramno sjajno provocira naše nostalgične apetite za čitanjem lakoga štiva na plaži, Ne laži mi nije ništa više od jednokratne žanrovske zabave kroz čije se stranice klizi lako, brzo, ugodno, neopterećeno, uobičajenim i uhodanim slalomom između svih očekivanih i podrazumijevanih klišeja i konvencija kriminalističkoga žanra da bismo korice ove knjige, premda pročitane u jednome dahu, zaklopili s mlakim osjećajem kako smo pročitali tipičan krimić, jedan od tisuće iz takve kategorije: zabavnih, potrošnih i zaboravljivih.
Naizgled savršeni književni koktel za plažu
Pa ipak, Ne laži mi nipošto nije tako bezazlena, trivijalna zabavica ili neobvezni guilty pleasure kako se na pitkoj i plitkoj površini čini.
Na toj zavodljivoj površini lakoprohodni, školski posložen krimić Willow Rose ima sve komercijalne sastojke koje jedan sezonski hitić treba imati, uz to i savršeno umućkane u besprijekoran koktel. Mračna radnja se zbiva u sunčanome, pastoralnome ambijentu floridske obale, protagonisti su šarmantni i vješto psihologizirani u uvodnim portretiranjima, tako da vam odmah postanu prisni i razviju čitateljsku empatiju, a zločini su – kako i treba kada je o ovakvome žanru riječ – primjereno misteriozni i jezoviti. Kako i ne bi bili, kada serija horora u idiličnom floridskom mjestašcu počinje tako da majka s djetetom u šetnji nailazi na nepoznatu osobu u vreći za spavanje gotovo posred ulice. U prvi mah, naravno, pomisli da je riječ o beskućniku, ali vreća je nekako čudno ispriječena na putu, pa joj pada na pamet da se beskućnik ne bi baš tako razvalio, nego bi se skupio u nekom ćošku. A kad otvori vreću, ima što i vidjeti: leš djeteta. Štoviše, naknadna će istraga otkriti da je tijelo u vreći za spavanje sastavljeno od različitih dijelova tijela drugih žrtava. OMG!
U Hrvatskoj bi, naravno, odmah krenuli kukati 'oće li nam to ubiti turističku sezonu i od čega ćemo onda živjeti, ali ne i u Floridi, gdje se svi odmah bacaju na posao pod američkom parolom to get the job done. Istina, provincijska policija jest malo ošamućena, do tada sviknuta samo na skidanje mačaka sa stabla i vikanja „iš, iš“ da bi otjerali krokodile nazad u lokvu, ali zato se, na sreću, u rodni gradić vratila agentica FBI-a Eva Rae Thomas. Naime, suprug joj se pokupio s mlađim modelom, pa se ona vratila s troje djece roditeljima na neko vrijeme da se malo sredi, preispita i razmisli što i kako dalje u životu nakon godina i godina braka. Naravno, prilikom spravljanja svog hit-koktela s floridskom palmicom na vrhu Willow Rose ne propušta priliku promućkati i malo opojnih sentimentalnosti i slatkih okusa melodrame, pa taj povratak glavne protagonistice u grad svoga djetinjstva i mladosti autorica koristi za eksploataciju istih onih sevdaha kakvi nas inače krenu preplavljivati na godišnjicama mature. U pauzama akcije Eva Rae Thomas susreće se sa starim znancima iz pješčanika i školskih klupa, odmjerava protok vremena na njihovim licima (i trbusima), uzdiše nad vremenskom razlikom između onda i sada, pucaju je sjećanja i nevjerica tko je kako završio u životu, dok je samo za svoje roditelje ostala vječito malo dijete, što je opet prilika da svjedočimo klasičnim klišejima američke beletristike o gorko-slatkoj melodrami međuobiteljskih odnosa.
Ti ekskursi, dakako, služe tobožnjem produbljivanju likova iz plošnih figura u osobe od krvi i mesa kako bi nam bili bliskiji i simpatičniji, no služe i relaksiranju akcijskoga dijela ovog žanrovskog bombončića. Willow Rose spretno to kombinira, tako da priča ne gubi na napetosti, odlikujući se dobrim tempom gradiranja priče, kao i primjereno doziranim i raspoređenim ritmom izmjenjivanja istraživačkih, detektivskih epizoda u odnosu na osobne, melodramatske.
Tko otima djecu u idiličnom Cocoa Beachu?
Uz to, ovom romanu ne nedostaje ni ambicija prema ozbiljnijim, angažiranijim temama. Naime, za prvu se žrtvu ispostavi da je tinejdžerska surferska zvijezda, čime je otvoren prostor da autorica donekle uđe u nutrinu ne baš glamuroznog života u svijetu profesionalnog sporta. Otkrivanje intimnijih detalja iz biografije prvo otete, a zatim izmasakrirane Sophie Williams dovodi nas do saznanja kako iza trijumfalnog stajanja na šampionskom tronu s visoko podignutim peharom stoji puno odricanja, žrtvovanja, samoće i pritiska da se samo pobjedom osigurava egzistencija, dok bilo koje drugo osvojeno mjesto u natjecanju znači ponovni pad u siromaštvo. Otkriva nam se kako je Sophie Williams odrastala otuđeno od svoje generacije, kako je ostala uskraćena za mnoštvo uobičajenih vršnjačkih zadovoljstava, kako je njena obitelj doslovno rasprodavala doslovno sve što ima da bi platili kotizacije za prestižna natjecanja, tako da je Sophie Williams prošla trnovit put dok napokon nije počela uživati u plodovima truda i novostečenoj slavi.
Krenulo je snimanje reklama za dobre honorare, krenuli su ozbiljni ugovori, počeo joj je kapati silni novac, no nema opuštanja. Da bi se održali takvi prihodi i osigurala budućnost, valja nastaviti boriti se iznova i iznova za prvo mjesto, također se i uspinjati ka još relevantnijim natjecanjima s još izdašnijim novčanim nagradama, premda godine i nakupljene ozljede baš i ne idu u prilog takvom planu. Veći su ulozi, pa je i veći stres, a već sutra se može pasti u zaborav i besparicu. Sudbina se pak požurila u slučaju Sophie Williams, tako da nije doživjela ispadanje iz kruga sportske elite, osobni pad s vrhunca svojih sposobnosti i klizenje natrag u skroman život, nego je ubojstvom apsolutno lišena života, bilo kakvog.
S obzirom na perspektivan uspon ove tinejdžerske zvijezde i s obzirom da je konačno postala zlatna koka koja je dočekala trenutak da počne primjereno naplaćivati svoj talent, trud i sposobnosti, pa su se oko nje počeli vrtjeti ozbiljni novci, roditelji su joj se razveli, nepomirljivo se sukobivši oko Sophijine budućnosti, razapeti između roditeljske brige za preopterećeno dijete i želje za gomilanjem novaca.
Sve u svemu, već je smrt Sophie Williams, ponosa Cocoa Beacha, kako se zove to idilično floridsko mjestašce u kojem se zbiva priča Willow Rose, bio dovoljan šok za potresene mještane. No, kada se otmice djece nastave, među stanovnicima ovog nekad pitomog mjestašca zavlada panika i izvanredno stanje. Vrlo brzo naša oštroumna junakinja u suradnji s lokalnim šerifom shvati da smrt Sophie Williams nema veze s novcem koji je počeo slijediti njene sportske uspjehe, nego da su na meti odreda djeca razvedenih roditelja.
Svi razlozi poslovičnog ziheraštva kulturne industrije
E, u tom grmu leži zec, a podno šarmantne, „neopterećujuće“, rekreativne žanrovske zabave ozbiljan ideološki rad. U tom smislu već smo na Kritikazovim stranicama pri osvrtima na svaki krimić redovito isticali kako ova žanrovska forma ima ambivalentan odnos prema modernosti, s jedne strane bivajući čedom toga procesa, a s druge ga strane kritizirajući ili tek sublimno izražavajući tjeskobe pred modernizacijskom dinamikom. Izrođenost krimića iz modernizacijskih ideala ponajbolje se vidi u afirmiranju racionalnosti, odnosno metodičnog detektivskog razrješenja zločina, kao i u fetišizaciji snage uma, kojim je detektiv superiorno obdaren, što je aspekt s kojim će najtemeljitije polemizirati David Lynch u seriji Twin Peaks, smještajući krucijalne tragove i dokaze u iracionalne snove glavnoga junaka, agenta FBI-a Dalea Coopera.
S druge strane, konzervativnost žanrovske književnosti nije samo u strukturi forme, u kodiranosti konvencijama i klišejima, nego i u sadržaju. Pri tome je jasno da je strukturna konzervativnost uvjetovana diktatima kulturnoindustrijske ekonomije kako bi se prepoznatljivim pripovjednim obrascima podilazilo konformističkoj recepciji nezahtijevne masovne publike, ali i kako bi produkcija, odnosno proizvodnja noviteta u svijetu književnosti kao robe tekla brže, reproducirano prema utvrđenom shematizmu. Kada je pak o konzervativnosti sadržaja riječ, krimić za to ima naročitu predispoziciju s obzirom na izraziti stupanj moralizma u svijetu dobra i zla, pravde i nepravde, kriminala i zakona. Ali i bez toga izložen je utjecajima konzervativnosti budući da je u proizvodnom pogonu popkulturne industrije, tako da su interesi businessa i logika profita iznad svega, što u praksi prvenstveno znači oportuno izbjegavanje nesuglasica s publikom kako se ne bi umanjili prihodi.
Ako se i dogodi „kreativni“ eksces, brzo ga se sanira i dovede u red, pa će se tako Rambo iz uloge razočaranog domoljuba, iskorištenog i odbačenog od sustava, samog protiv svih, u privatnom ratu protiv cijele američke zajednice, već u sljedećim nastavcima transformirati u popkulturnog prevoditelja i glasnogovornika Reaganovog konzervativizma, geopolitičkih interesa po ostatku planete te ostalih Reaganovih političkih agendi kao vatreni domoljub i pravovjerni sluga sistema. I Terminator će se, kao što znamo, odmah u sljedećim nastavcima transformirati iz bešćutnog stroja za ubijanje u humaniziranu, zaštitničku, očinsku figuru mladom Connoru te postati good gay kako karizmatični negativac u dojmljivoj glumačkoj interpretaciji Arnolda Schwarzeneggera više ne bi bio loš uzor, kao što je to potencijalno bio u prvoj ekranizaciji.
(Ne)skriveni patrijarhalni fundamentalizam Willow Rose
Međutim, konzervativne poruke Willow Rose u romanu Ne laži me nisu ukalkulirane da bi se kompromisno podilazilo većinskim uvjerenjima čitateljstva i tako ostvarilo što maksimalniji komercijalni uspjeh jer to Willow Rose ionako ostvaruje formom, odnosno besprijekorno uštimanom kompozicijom romana prema svim očekivanim i tipičnim pravilima žanrovske književnosti, nego komercijalnu popularnost zabavnoga, trivijalnoga krimića koristi kako bi afirmirala dublja, ključna svjetonazorska stajališta konzervativne politike. Naime, način na koji Willow Rose predstavlja problematiku razvoda, ali i suvremenog stila života u obiteljskom mikrouniverzumu ishodi se iz imanentnog antimodernističkog pola kriminalističke književnosti, onog pola koji je prožet anksioznošću, osjećajem nestabilnosti i neizvjesnosti, degradacije i dekadencije pred dinamikom modernizacijske liberalizacije društva i kulture, pa stoga izabrane aspekte, posljedice i postugnuća tih procesa modernizacijske liberalizacije predstavlja kao izvor zla, nasilja i autodestrukcije društva.
Podsjetimo, već je u nedavnim sezonskim hitovima kao što su Čovjek od kestena Sørena Sveistrupa, S našim blagoslovom Jo Spain ili Savršeno dijete Lucinde Berry indikativnom učestalošću zaredala teza da usvojeno dijete izrasta u traumatiziranog sociopatskog monstruma i(li) serijskog ubojicu, što se kroz kontinuirana ponavljanja uspostavlja u klišej, ali i u znakovitu konzervativnu poruku kako je samo organska obitelj zdrava sredina, dok su mehanizmi usvajanja djece u suvremenom društvu nepromišljena biopolitika uslijed slijepe modernizacijske vjere kako je „racionalno“ preraspoređivanje djece u bolje sredine logično rješenje. Za navedene autore takva praksa nije „humano rješenje“, nego bezdušni teror.
Također se pridružujući tom trendu kritičkog nezadovoljstva prema patologiji modernog društva, Willow Rose je u svome zagovoru cjelovite obitelji konzervativno još namrštenija, ali kako to ne bi bilo odbojno, svoj fundamentalizam skriva ispod lepršave trivijalne književnosti, zabavljajući nas stereotipnom, shablonskom kriminalističkom fabulacijom u sunčanoj Floridi. U njenom romanu „nasilje“ nad djecom ne vrši se politikom usvajanja u druge obitelji, nego djeca ostaju uz biološku majku, ali za Willow Rose već je taj status odrastanja uz samohranu majku, bez oca (kao, valjda, prirodne druge polovice idealne obiteljske slike), fatalna trauma koja trajno unesrećuje dijete, pa će se tako za jednu od samohranih majki, kada dođe u fokus istrage zbog otmice i njenog djeteta, otkriti da kućni proračun krpa prostitucijom.
Štoviše, Willow Rose se uslijed zanesenog autorskog angažmana neće libiti ni eksplicitno didaktičkih nota, inače prokazanog postupka kao najbanalnije, odavno prevaziđene tehnike u provođenju prosvjetiteljskih uloga književnosti, pa će se istražiteljima serijski otmičar i ubojica javljati porukama koje zvuče kao da su prepisane iz sociodemografskih strategija i doktorata. Tako će glavni negativac naše junačke pozitivce doslovno bombardirati statističkim podacima o broju razvoda u SAD-u, a zatim ih suočavati sa statistički nabildanim analizama kako djeca razvedenih roditelja postižu slabiji uspjeh u školi te slabije napreduju u društvu, ostajući i poslije školovanja u nižim društvenim slojevima, na lošijim poslovima i skromnijih prihoda.
Biblijska politika Willow Rose: ženi ženino, a muškarcu muškarčevo
Dakle, ne samo da razvodi štete „zdravlju nacije“ jer djeca razvedenih roditelja u SAD-u, prema porukama Willow Rose, nisu dovoljno dobri kapitalisti, pa ostaju pri samom dnu društva kao nedovoljno produktivni i slabo privređujući socijalni šljam, teret društva, nego je prisutnost patrijarhalnog muškarca u obiteljskoj zajednici ultimativna budući da se razvedene majke, kako smo ranije spomenuli, predaju prostituciji, neposobne osigurati svome djetetu egzistenciju bez muške pomoći. Uz sve ove konzervativne poruke, Willow Rose još zagovara i tradicionalnu podjelu uloga: muškarac je taj koji treba raditi i zarađivati, dok je ženi posao da bude majka, odgajateljica svoje djece i servis zaposlenom mužu. Zato će se brak glavne protagonistice, naše agentice FBI-a po imenu Eva Rae Thomas, i raspasti: jer je bio moderan i stoga, poručuje Willow Rose između redaka, neprirodan.
Naime, Eva Rae Thomas i njen suprug imali su interni obiteljski dogovor da će se ona posvetiti karijeri, a on odgoju (troje!) djece, što je u današnjem emancipiranom društvu sasvim prihvatljivo, dok je iz perspektive političke korektnosti takva konstrukcija odnosa u romanu Willow Rose čak i poželjna. Ali ne i za našu autoricu, našu Willow Rose. Njena junakinja, agentica Eva Rae Thomas, bit će kažnjena zbog svoj karijerizma, potpune predanosti poslu i zanemarivanja obitelji tako što će je suprug napustiti, i to – kako nam objašnjava Willow Rose – opravdano, jer je bio zapostavljen, podcjenjivan u svome doprinosu obitelji i odgoju djece, a nadasve je bio simbolički „kastriran“, odnosno onemogućen mu je osobni profesionalni razvoj. Razvod je nešto što se dogodilo u analepsi, prije početka romana, i sada pratimo kako se Eva Rae Thomas sama gomba s troje djece, što je prilika za Willow Rose da svoju glavnu junakinju kritički ne štedi kao – lošu majku.
Zbog svojih „prokletih“ karijerističkih ambicija Eva Rae Thomas je otuđena od svoje djece, ne poznaje ih, ne pozna njihov životni i dnevni ritam, nepoznati su joj njihovi ukusi, želje i snovi, ne zna na koje slobodne aktivnosti idu poslije škole, i ne zna kakve obroke vole, tako da svakodnevno zapinje na najtrivijalnim obvezama prema svojoj djeci, od pripremanja pahuljica za doručak do vođenja računa kad im treba doći na školsku priredbu. Eto ti sad, kao da zlurado vlastitoj glavnoj junakinji poručuje Willow Rose, osuđujući je što je bila odsutna iz života svoje djece, što je izdala svoje arhetipske zadaće predavši se emancipiranom igranju šerifa i ostalih muških uloga, što se ponižava nesposobnošću da usreći svoju djecu na elementarnoj razini, spravljanjem njihovih omiljenih pahuljica. Pa osim što rješava istragu, Eva Rae Thomas paralelno rješava i osobnu krizu, preispitujući se u čemu je zglajzala, da bi joj se konačno sve razjasnilo, a prioriteti presložili, što će reći da njena osobna priča završava pokajničkim i discipliniranim vraćanjem gdje joj je i mjesto u hijerarhiji službenog patrijarhalnog poretka.
Ne samo da će se do kraja romana Eva Rae Thomas konačno uhodati u ispunjavanju obveza prema svojoj djeci, i to tako što će na frižider objesiti planer za upisivanje rasporeda i podsjetničkih poruka (jer djeca su sad njen posao koji mora planirati i voditi kao što je nekad to ambiciozno i sistematično radila u svojoj profesiji), nego će naći i novu glavu obitelji kao figuru bez koje se – kako nam kontinuirano poručuje Willow Rose – ne može jer se majke inače odaju prostituciji i općenito su obezglavljene. Ta novopridošla muškarčina u životu Eve Rae Thomas je lokalni šerif, naravno, jer zna se za koga je frajerski posao šerifa, a kome je mjesto u kući da radi ženske i majčinske poslove. Eva Rae Thomas se na kraju romana odriče svoje visokopozicionirane karijere istražiteljice u prestižnoj nacionalnoj službi u metropoli i pristaje biti podređena lokalnom panduru jer „shvaća“ gdje je ženina sreća, što za Willow Rose nije nimalo skandalozno, dapače, nego sudbine svojih likova razrješava gotovo biblijski: ženi ženino, a muškarcu muškarčevo, ženi djeca, majčinstvo, cornflakes i šerifove gaće na pranje, a muškarcu šerifska značka i falusna pištoljčina. Žena je, prema raspletu ovoga romana, čuvarica doma, a muškarac čuvar reda i zakona.
Još jedna patrijarhalna podvalica Willow Rose
Ipak, da ne bi Eva Rae Thomas bila baš živa sahranjena patrijarhalnom stegom, Willow Rose glavnoj junakinji dopušta nešto „karijerizma“, vrlo znakovitog po svome karakteru. Naime, pored kućanskih i majčinskih obveza, Eva Rae Thomas kao bivša agentica FBI-a posvetit će se pisanju stručne literature iz područja kriminalistike. Ali ne treba biti naivan. Jer je također riječ o još jednom obliku podcjenjivanja i dosljednog diskurzivnog nastavljanja patrijarhalne ideologije.
Naime, valja nam se sjetiti esejističke reakcije Dubravke Ugrešić na svojedobni planetarni hit Pedeset nijansi sive, pri čemu je Ugrešićku naročito isprovocirao detalj u priči kada bogat i moćni korporativni boss Christian Grey svoju ljubavnicu Anastasiu Steel „nagradi“ kupovinom izdavačke kuće kako bi imala čime ispuniti vrijeme, kako bi imala igračku kojom će se zabaviti, istodobno se osjećajući produktivnom, realiziranom i svrhovitom. Ta podcjenjivačka gesta Christiana Greya, gesta kojom arogantno svojoj „ženskici“ i „robinji“ daje izdavačku kuću kako bi prtljala nešto s knjigama koje ionako voli, pa će i on biti sretan ako je i ona sretna dok se bavi takvom trivijalnom, no uveseljavajućom glupošću kao što je nakladništvo, naročito je zapekla Dubravku Ugrešić, iščitavajući iz te epizode bahatost i podsmjehivanje kojom patrijarhat i kapitalizam gledaju na književnost.
Doista, kada Christian Grey dobacuje Anastasiji Steel izdavačku kuću kao da su to erotske gaćice ili skupocjeni nakit koje joj je „galantno“ kupio da bi mu dobro izgledala, kako u erotskim gaćicama i skupo nakićena, tako i s titulom glavne urednice u nakladništvu, tako – istom logikom – Willow Rose „časti“ svoju junakinju „karijerom“ spisateljice. Očito je da se time reproducira patrijarhalni svjetonazor prema kojemu je pisanje i čitanje knjiga suvremenija, pristojnija, današnjem vremenu prihvatljivija, ali i prikrivenija verzija vezenja goblena kao maksimum „kreativnih“ aktivnosti „za svoju dušu“, u trenucima „predaha“ od patrijarhalne službe.