HELENE FLOOD, „TERAPEUTKINJA“
Skoro pa krimić godine
Osvježenje je pročitati 'nekomercijalni' krimić koji se odriče svake morbidne spektakularnosti i jeftinih senzacija, opredjeljujući se za naglaske na suptilnu atmosferu i duboku, gotovo proustovsku psihologizaciju. Još je nevjerojatnije kako se autorica odvažila za glavnu junakinju konstruirati potpuno pasivnu figuru kojoj sve promiče jer je introvertno zaokupljena samom sobom
Objavljeno: 12.27.2021 10:16:32 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Terapeutkinja" / Promo

(Helene Flood, Terapeutkinja, prijevod: Anja Majnarić, Znanje, Zagreb, 2021.)

Hrvatski prijevod kriminalističkog romana Terapeutkinja norveške spisateljice Helene Flood na poleđini ima ispisanu jednu krajnje izvanserijsku, potpuno senzacionalnu informaciju.

Naime, znamo da se na poleđini knjiga naše komercijalne beletristike opće promotivne obavijesti o sadržaju djela uređuju prema stereotipnom obrascu, tako da se potencijalno zainteresiranom čitatelju koji još uvijek neodlučno prevrće knjigu u rukama nudi ukratko prepričani zaplet, ponešto superlativnih ocjena o stilu, odnosno o majstorskom pripovjednom suspensu, ponešto više ili manje (ne)diskretnih sugestija da je knjiga koju neodlučni čitatelj drži u rukama must have jer je hit godine, jer je svjetski bestseler, jer je oduševila milijune čitatelja diljem svijeta, i tako dalje... Sve u svemu, uglavnom nemaštovito i rutinirano nizanje pompoznih, uvijek pretjerujućih fraza u prilično uskom i izlizanom spektru retoričkih varijacija kako nam se između korica nudi još senzacionalno djelo, vrhunsko ostvarenje u svome žanru, nesvakidašnji književni događaj, brutalno i šokantno, dozlaboga napeto i neispuštajuće iz ruku, blablabla i blablabla, dva palca gore i pet zvjezdica...

Potom u tri do četiri retka slijedi kratka biogafija autora ili autorice, a potom i par „tehničkih“ informacija o recepciji djela, jer ako ne vjerujete palamuđenjima kako u rukama držite još jedno brutalno i šokantno ostvarenje, još jedno maestralno remek-djelo u svome žanru, još jednu epohalnu senzaciju i izvanserijski čitateljski doživljaj, onda valja vjerovati „egzaktnosti“ brojki, tj. broju prijevoda diljem planete i broju prodanih primjeraka. U tom se dijelu marketinga s poleđine knjige vrijednost ukoričenog djela više ne ocjenjuje u relacijama mutne impresije i slatkorječivih manipulacija, nego nas se šamara čistim matematičkim pozitivizmom u kojem bi brojke trebale govoriti same za sebe: milijuni i milijuni prodanih primjeraka, desetine i desetine zemalja diljem svijeta dalo se pokoriti zaraznom pričom još jednog senzacionalnog remek-djela, a prestižne medijske adrese poput The Guardiana ili The New York Times Book Review uzdigle su dotični naslovi i ne skidaju ga s prvoga mjesta svojih autoritativnih top lista.

Misterij nevjerojatnog nakladničkog interesa

Kakav je to izvanserijski, senzacionalni, netipični i neočekivani podatak naveden na poleđini romana Terapeutkinja da bismo ga onda mogli smatrati potpuno apartnim i nesvakidašnjim u odnosu na uobičajenu marketinšku retoriku tog specifičnog subžanra poetskog PR-a s baš svih poleđina svih tih naših komercijalnih hitića? „Nova snaga u redovima najsjajnijih norveških autora“, „triler bez mane“, „sjajno napisano i zadivljujuće“ uobičajeno su afirmativni, ne baš inventivni one lineri iz euforičnih književnih kritika koje se i u slučaju romana Terapeutkinja „kopipejstalo“ i citiralo iz kulturnih rubrika bjelosvjetskih medija na poleđinu ukoričenja u atraktivno koloriranom i uvećanom fontu kako bi se promotivni nagovor okitio grafički ikoničkim, kratkim, blicovitim informativnim fleshevima za obrlaćivanje naše labilnosti. Nije grijeh osjećati dosadu i prijezir nad providnim trikovima takvih strategija, pa i odustati od daljnjega čitanja takvog pseudoinformativnog lupetanja koje u svome karikaturalnom šminkanju „izvrsnosti“ proizvoda i nije ništa drugo nego jedan šarmantni folklorni ritual nagovaranja kao na pazaru.

No, nastavimo li u slučaju romana Terapeutkinja ipak čitati svu reklamnu artiljeriju s poleđine ukoričenja, pa čak si dati truda i u čitanju onog najdonjeg pasusa, otiskanog najsitnijim, mravljim fontom, ma koliko već bili smoreni bombastičnim preseravanjem iz cjelokupne prethodne kanonade PR-ovskih informacija, gusto nadrobljenih na površinu svega jedne stranice u gotovo minijaturnim dimenzijama džepnoga formata, bit ćemo nagrađeni uistinu kuriozitetnom informacijom koja kaže da su za Terapeutkinju, debitantski roman Helene Flood, prodana prava na objavljivanje u čak dvadeset tri države i prije nego što je rukopis objavljen u matičnoj, norveškoj književnosti.

Vau! Naime, jasno je da Helene Flood nije Salman Rushdie, pa da se sve države svijeta jagme za njenim romanom i prije nego što ga je napisala, čim je tek negdje usput spomenula kojoj će se temi posvetiti u sljedećem rukopisu koji samo što nije gotov, nego je Helene Flood, zaboga, anonimna debitantica! Što jest – jest, ovako nešto nije uspjelo ni J. K. Rawling, koja je – kao što znamo iz legendi o počecima njene planetarne slave – prethodno morala obijati podosta izdavačkih pragova i natrpiti se luzerskih košarica prije nego što joj se jedan urednik konačno smilovao i ubo prstom u pekmez, vjerojatno više prema pravilu da i ćorava kokoš pogodi zrno nego što je u rukopisu J. K. Rawling prepoznao sve one potencijale koji su sagu o Harryju Potteru učinili hitom zbog kojeg, htjeli-ne htjeli, moramo danas znati za taj serijal kao globalni fenomen koji je obilježio svjetsku kulturu na prijelazu milenija. Oni urednici koji su prethodno odbili J. K. Rawling sada žive pod mostom, ili su počinili suicid, ili šute o susretu s J. K. Rawling kao najvećoj tajni svoje karijere da se ne bi doznalo kakav im se kiks dogodio u procjeni debitantskih rukopisa, ali to nije razlog da se u slučaju Helene Flood bude pametniji i investira u njeno debitantsko djelo čim prije, odnosno prije nego što postane nova J. K. Rawling, i to iz jednostavnog razloga što Helene Flood nije napisala hit koji bi je učinio novom J. K. Rawling.

Usporeno pripovijedanje, introspektivno psihologiziranje, ma skroz nekomercijalno

Čak i ako Terapeutkinju razmatramo iz strogo „poslovnih“ i „investicijskih“ perspektiva svjetskoga nakladničkoga businessa kao puku žanrovsku komercijalu, gdje joj po karakteru kriminalističkoga trilera i jest mjesto, Terapeutkinja opet ne ostavlja dojam toliko utrživog fenomena kao što je to, recimo, Da Vincijev kod Dana Browna, pa da se već nakon uvida u prva dva-tri poglavlja ili u grubi draft čak dvadeset i tri zemlje svijeta pojagme na neviđeno, i prije nego što ziheraški rezultati na matičnom, zavičajnom tržištu pokažu je li knjiga uopće vrijedna prevoditeljskog interesa. Kao što znamo, prvih dvadeset-trideset stranica Da Vincijevog koda toliko je urnebesno i napeto, kao i sinopsis cijele storije, da bismo samo na temelju toga pristali na svaku vrstu avansiranja bez obzira na kvalitetu ostatka romana koji bi nam onda Dan Brown morao ugovorno isporučiti, dok su prva dva-tri poglavlja Terapeutkinje, kao i draft ili sinopsis toga romana, pa, tja, ne baš senzacionalni, niti baš nešto obećavajući. Naprosto u svemu tome što je napisala Helene Flood, od prve do zadnje stranice, nema jasnoga razloga zašto su čak dvadeset i tri zemlje svijeta pohrlile pribaviti izdavačka prava za taj roman i prije nego što je objavljen na izvorniku u Norveškoj. Ni planetarna popularnost skandinavskih krimića više nije dostatan razlog za takav ekspresni interes, tim više što Helene Flood nije Stieg Larsson, ni Lars Kepler, ni neka treća zvijezda skandinavskih krimića, nego je – opet to treba ponoviti kao posve bizarnu informaciju – anonimna debitantica, no name književnoga svijeta, ime bez referenci i književnih rezultata za sobom. A prvi prvcati, debitantski rukopis, još joj nije ni objavljen?

Istina, mora se priznati, Terapeutkinja nije loš krimić, dapače. Štoviše, u nekim je aspektima netipična i originalna žanrovska realizacija, ali to ovaj roman još uvijek ne čini toliko senzacionalnim da bi se dvadeset i tri zemlje otimale za izdavačka prava i prije nego što je rukopis objavljen na izvorniku. Terapeutkinja nije ni bolja, niti lošija od stotine drugih krimića koje beletristička industrija svakodnevno objavljuje, u mnogo čemu je iznadprosječan roman u odnosu na glavninu sezonskih hitova, no još uvijek nema nikakvog kvalitativnog, pa ni fenomenološkog potencijala zbog koje bi se uzdigla u nepropustivo djelo, makar samo zbog pomodarskih razloga, tj. zbog bivanja u trendu. Izvrsno ako pročitate Terapeutkinju, jer pročitali ste nešto kvalitetnije iz tekuće produkcije trivijalne književnosti, ali nije ni tragedija ako nemate pojma da na tržištu postoji roman kao Terapeutkinja jer vam se istodobno nudi na desetke jednako dobrih žanrovskih romančića, tako da je jedini faktor koji izdvaja Terapeutkinju iz beletrističke mase hitova upravo ta kuriozitetna informacija kako su se dvadeset i tri zemlje svijeta požurile steći izdavačka prava na taj roman i prije nego što je objavljen u svome zavičaju.

U prvi mah ta preporuka može djelovati i te kako kontraproduktivno. Očekujete li senzaciju zbog koje su navodno čak dvadeset i tri zemlje svijeta pametnije od vašega čitateljskoga ukusa, slijedi antiklimaks: Terapeutkinja je sporohodan, minimalistički triler, više okrenut psihologizaciji, nego li akciji i više okrenut običnosti života u kojem se skoro pa ništa ne zbiva, nego li hiperdramatičnom, morbidnom spektaklu kojim defiliraju monstruozne serijske ubojice zbog bizarno konceptualiziranih razloga svoga ubilačkoga pohoda, superiorni i ingeniozni detektivi te maštovito masakrirani leševi na živopisno dekoriranim poprištima zločina. Ukratko, Terapeutkinja je sva prigušena, u svemu pružajući otpor iskušenjima (komercijalne) bombastičnosti i u mnogo čemu riskirajući da odbije nestrpljivijeg čitatelja, prethodno odgajanog na grozničavim napeticama Stiega Larssona, Larsa Keplera i ostalih zvijezda skandinavskih krimića.

Naime, cijeli roman je ispripovijedan iz perspektive glavne junakinje, psihoterapeutkinje Sare, a ona je više zagnjurena u osobna preispitivanja, u introspektivnu analizu vlastite duše, u tankoćutnu refleksivnost nad svakom svojom emocijom, nego što je okrenuta prema okolini u kojoj se zbivaju kriminalistički misteriji, što za čitatelja može biti vrlo frustrirajuće: propuštamo svu akciju i bitne elemente priče naprosto zato što je glavna junakinja – zamišljena.

Umjesto krimića, proustovska potraga za izgubljenim vremenom

S obzirom na početak romana, u prvi mah se stječe dojam da su dvadeset i tri zemlje prodale Terapeutkinji svoja čitateljska tržišta zbog atrakcijskoga sloja zasnovanoga na autoričinom načinu ukomponiravanja popularne psihologije u žanrovsku napeticu. Na prvim stranicama upoznajemo terapeutkinju Saru tijekom jednoga njenoga radnoga dana: ona prima pacijenta za pacijentom i psihoanalitički razgovara s njima, dok paralelno unutarnjim monologom nama čitateljima govori kakva psihologija stoji iza svakog pacijentovog odgovora i koja je dijagnoza pacijentove osobnosti u cjelini. Mjestimično se potanko opisuju psihoanalitičke tehnike, insajderske tajne zanate, također se sipaju lapidarne misli kao jednostavni recepti za sretan život, pa je jasno da kroz te simulirane situacije tipičnih psihoanalitičkih seansi Helene Flood zapravo provlači elemente naveliko zavodljive self help literature.

Međutim, autorica neće taj komercijalno zahvalni sloj pripovijedanja naveliko eksploatirati. Svjedočimo tome na prvih dvadesetak stranica, strogo funkcionalno, u svrhu nešto slojevitije karakterizacije glavne junakinje, tek toliko da se upoznamo i intimiziramo s njom, dok ćemo u ostatku romana ostati potpuno uskraćeni za taj self help ukomponiran u triler budući da će naša junakinja biti previše zaokupljena komplikacijama u privatnom životu, pa će klijentima redovito otkazivati psihoterapeutske termine. Štoviše, nadalje će naša glavna junakinja najviše analizirati samu sebe, pa će nestrpljivijem čitatelju zacijelo i dojaditi do kojih proporcija ona psihologizira o svakoj riječi koju je izgovorila ili o najsitnijem postupku koji je poduzela tijekom dana u repertoaru uobičajenih, svakodnevnih, trivijalnih radnji. U poglavljima u kojima se retospektivno osvrće na svoju prošlost od najranijeg djetinjstva, pa do aktualne dobi, ona će isprevrtati svaku uspomenu i sjećanje, pa će se ispostaviti da je od svih pacijenata koje terapeutkinja Sara prima na svoje seanse, ona sama sebi najveći pacijent, upisavši svojedobno studij psihologije više da bi riješila svoje probleme, nego da bi humanistički pomagala drugima.

Otuđena i asocijalna, ona će se na svakom koraku pitati kako bi bilo ispravno postupiti i je li reagirala onako kako „normalni“ ljudi reagiraju, tako da će se tečnost protagonističkog djelovanja kakva je inače tipična za dinamiku žanrovske literature ovdje biti zakočena i usporena čak i nad najbanalnijim potezima glavne junakinje samo zato što je ona podložna preispitivanjima svoje nesigurnosti prema zahtijevima i normama svakodnevne funkcionalnosti. Naravno, notorno je pravilo žanrovske književnosti da glavni junak nailazi na prepreke, na tome se i zasniva uzbudljivost priče, na svim tim pitanjima što će mu se sljedeće ispriječiti i kako će svladati problem, a nije nedopustivo ni da glavni junak bude nesavršen, s pokojom manom, recimo kao smotani outsider koji iz svoje dosadne svakodnevice nesnađeno upadne u akcije konspirativnih zločinačkih shema, a sve zato da bi nam glavni junak bio ljudskiji, bliskiji i simpatičniji, za razliku od dosadno idealnih superakcijskih junaka kao što su, primjerice, Chuck Norris ili Jean Claude van Damme, ali rijetko se viđa da glavni junak bude baš u tolikoj mjeri sam sebi najveća prepreka zbog svoje hamletovske naravi. Štoviše, kroz dobar dio romana, umjesto da djeluje, naša glavna junakinja doslovno se proustovski prepušta potrazi za izgubljenim vremenom, neprekidno evocirajući obilje uspomena iz najranijega djetinjstva, studentskih dana, prvih dana braka...

Što se od tipičnog krimića može naći u ovom „krimiću“?

Što se onda zbiva u ovome romanu osim šetnji kroz aleju uspomena? Ili još točnije pitano, što je u ovome romanu zastupljeno od konvencionalnoga kriminalističkoga zapleta? Zaplet otpočinje kao najnormalniji događaj obiteljske svakodnevice, ali zbog konvencija kriminalističkoga žanra opravdano slutimo da će se na neki način izjaloviti i postati ishodišnim misterijem na čijem će se razrješavanju baviti ostatak romana.

Naime, Sarin suprug Sigurd, talentirani i ambiciozni arhitekt, rano izjutra poljubi suprugu u čelo dok ona još spava jer ima dogovoreno „s dečkima“, odnosno s partnerima iz njegove projektantske tvrtke, da provedu vikend u prirodi, u izoliranoj kolibi daleko od civilizacije, gdje s vremena na vrijeme odlaze probećariti se. Sara se budi nešto kasnije, odrađuje onih par pacijenata koje smo ranije spomenuli kao povod za malo razbacivanja self help mudrolijama, mašta o tome kako će imati vikend za sebe i razmišlja čime će sve ispuniti predstojeće dane dok je Sigurd na vikendici sa svojom momačkom ekipom. Tijekom dopodneva javlja joj se Sigurd na mobitel, kaže „evo, stigli smo, baš je super, baš ćemo se lijepo provesti, sorry, moram prekinuti, Jan Erik izvodi neke kretenarije po vikendici...“. Međutim, predveče je nazivaju Sigurdovi pajdaši, spomenuti Jan Erik i Thomas, i pitaju je gdje je Sigurd. „Rekao je da će doći kasnije, tijekom dana, samo da još nešto obavi u gradu, sad će noć, a njega još nema...“.

Zbunjena kontradikcijom između Sigurdova poziva i poziva njegovih pajdaša, Sara nije sigurna je li riječ o njihovom šegačenju ili je, hm, Sigurd u nekakvoj preljubničkoj akviziciji, pa je sve više počinje izjedati crv sumnje kada je riječ o „idiličnosti“ njenoga braka i savršenosti njenoga supruga. Ona zove i zove Sigurda na mobitel, govorna sekretarica uporno javlja da korisnik trenutno nije dostupan, i sve tako dok joj sljedeći dan na vrata ne dođe policija i kaže da je Sigurd pronađen mrtav. Dodatna je misterioznost u tome što je pronađen ubijen u divljini, ali na sasvim suprotnoj lokaciji, kilometrima daleko od kolibe u kojoj je s dečkima trebao provesti vikend. Nama čitateljima diskretno su nabačene aluzije da je Sigurd možda ubijen zbog posla kojim se bavio, arhitekturom, pa su ga ubili ili njegovi partneri, suvlasnici tvrtke, ili je po prirodi posla ušao u neki opasno koruptivan business s nekretninama, no to je opcija koja se vrlo brzo rasplinjuje daljnjim tijekom priče, premda se ne isključuje u potpunosti kao mogući odgovor.

Potpuno netipično za konvencije ovakvoga tipa priče u žanrovskoj književnosti, glavna junakinja Sara ne odvažuje se poduzeti ikakvu istragu na svoju ruku. Ona je sva ošamućena i zbunjena, nesnađena, i ništa joj nije jasno. Sjetno češlja romantične uspomene iz veze sa Sigurdom, radi na organizaciji pokopa, u koroti je i obilazi bližnje iz svoga obiteljskoga kruga da bi se tješili i oplakivali Sigurda. Svekrva je puna neizrečenoga optuživanja Sare kao snajke koja joj nikad nije bila simpatična, pa se kriminalistički roman Helene Flood, osim što vrvi spomenutim proustovskim izletima u prošlost, više razvija kao psihološka, gotovo čehovljevska drama o napetostima međuobiteljskih odnosa.

Originalne, rizične i odvažne autoričine odluke

Sve u svemu, najoriginalnija i najodvažnija invencija Helene Flood je u tome što joj je glavna junakinja ekstremno pasivna figura. Osim što je sva zaronjena u osobna psihološka samoanaliziranja i preispitivanja, uz to još i sentimentalno prepuštena melankoličnoj plovidbi uspomenama, ujedno je i predmet istrage kao potencijalno sumnjiv počinitelj zločina. Policija se muva oko nje, svako malo joj dolaze na kućni prag obaviti ovakav ili onakav informativni razgovor ili neku vrstu saslušanja, a između redaka otkrivamo da policija zna više od Sare te da polako steže obruč istrage. No, kako je pripovjedni fokus koncentriran na Sarinu perspektivu, mi čitatelji ne znamo što policija čini i što policija zna, nego tek tu i tamo dobijemo pokoju informaciju na kapaljku. Zanimljivo je to prebacivanje naglaska i prilično kreativno nadigravanje žanrovskih konvencija, budući da smo i mi čitatelji u ovome slučaju posve isključeni iz istrage te dijelimo pasivnost i blaženo neznanje glavne protagoniste.

U duhu slavnog Kunderinog naslova Život je negdje drugdje, ključna autorska strategija Helene Flood u ovome slučaju glasi „akcija je negdje drugdje“, osuđujući nas čitatelje da tapkamo i čekamo, štoviše da se gombamo sa Sarinim proustovskim epizodama iz prošlosti, nadugim refleksivnostima i njenim introspektivnim samoanalizama, čime se dodatno radikalizira taj jaz između tog golemog Sarinog unutarnjeg života kroz koji nas šeta i vanjskoga svijeta, do kojega teško dopiremo zbog Sarine introvertnosti i samozaokupljenosti. Međutim, uslijed te hiperrefleksivne Sarine tankoćutnosti, ne promiču joj detalji, koje također iscrpno analizira, a među tom šumom detalja čitatelju se, kao i Sari, ipak podmeću presudni tragovi i ključevi za rješenje misterija. Štoviše, ispostavit će da ni proustovske epizode nisu tek artistička ekshibicija, nego će u tom sloju romana Helene Flood problematizirati varljivost (ne)autentičnog sjećanja kroz vrlo suptilne razlike između onoga što se stvarno dogodilo i onoga što smo zapamtili kako se tobože dogodilo.

Sve dosad rečeno u ovome osvrtu zacijelo stvara dojam da je Terapeutkinja Helene Flood potpuni debakl, epohalni kiks kada je riječ o poštivanju žanrovskih konvencija kriminalističke beletristike, smarajuć u artističkim pretenzijama prema proustovskim melankoliziranjima, pozamašnim introspekcijskim psihologizacijama i suptilnim čehovljevskim atmosferičnostima. Uistinu, Terapeutkinja mjestimično doista jest zamorna, prilično riskirajući s pripovjednim ritmom i dinamikom napetosti s obzirom na zaokrete u psihologiju unutarnjeg svijeta introvertne junakinje, toliko introvertne da će poneke naše blogerice morati priznati kako im se glavna junakinja uopće nije svidjela, ali je – paradoksalno – baš po svemu tome Terapeutkinja i veliko osvježenje. Prije svega, Terapeutkinja u završnici romana nije lišena šokantnih obrata i još šokantnijih otkrića što se zapravo dogodilo i tko je ubojica, što su informacije koje na zadnjim stranicama eksplodiraju poput bombe budući da nas je autorica skoro pa sve do kraja romana doslovno uspavljivala svojim elegičnim sevdasima, sentimentalnim izletima u prošlost glavne junakinje i mudrovanjima o psihološkoj kompliciranosti naše netipične, hamletovske „heroine“.

Također, osvježavajuće je čitati krimić u kojem smo napokon, premda tek iznimno, ali barem na trenutak, pošteđeni forsiranja spektakularnosti, morbidnog senzacionalizma i atrakcijskih pretjerivanja. Nema tu serijskih ubojica koje ubijaju logikom nekih uvrnutih shema, nema tu histerične dramatizacije zato što se serijski kidnapiraju i ubijaju djeca ili žene drži žive zakopanima, nema tu rješenja misterija koji svojom nadrealnom maštovitošću nadmašuju svu našu sposobnost pretpostavljanja što se moglo dogoditi. U ovom romanu ubojstvo se događa kao najnormalnija tragedija, bez neke pretjerano komplicirane kombinatorike iz glave dijaboličnog masterminda, a čak je i razlog ubojstva – kako će se otkriti na kraju – krajnje ljudski, tipično ljudski i razumljivo ljudski, gotovo trivijalan u svome afektu. Između toga, između tajanstvenog Sigurdovog ubojstva i razrješenja misterija, zbiva se rutinska policijska istraga u kojoj policija „radi svoj posao“, dok terapeutkinja Sara radi svoj, tj. organizira pokop. Baš kako i treba u uređenom skandinavskom društvu. Čak i ono što se zbiva kao „akcija“ prema pravilima kriminalističkoga žanra autorica „ubija“, pa u tim epizodama razvodnjava napetost u nekakvu fluidnu impresiju, prigušujući te potencijalno dinamičnije dijelove naracije Sarinom distancom, njenom introspekcijskom samozaokupljenošću i lutajućim karakterom njenoga unutarnjega monologa prema svakakvim temama.

Ni blizu velikanima krimića, ali osvježenje među beletrističkom vojskom

Ukratko, u romanu Helene Flood nema nikakve bombastičnosti, spektakularnosti, a ono što ima potencijala prema takvome statusu autorica ciljano stišava i umanjuje značaj, više stavljajući naglasak na atmosferu i psihološku napetost. Utoliko će preokret na kraju Terapeutkinje, kada doznamo tko je ubio i zašto, biti efektniji i šokantniji u svome kontrastu spram minimalističke reprezentacije svih prethodnih zbivanja s fabularne osi ovoga romana.

Nije to nešto čemu do sada nismo svjedočili u antologijskim ostvarenjima kriminalističkoga žanra. I u ponajboljim krimićima Agathe Christie, onima u sjeni razvikanijih naslova kao što su Ubojstvo u Orient Expressu ili Deset malih crnaca, ništa se neće događati između ubojstva i razrješenja zločina osim salonskog čavrljanja među britanskom gospodom u oblacima dima iz luksuznih cigara dok uz njih britanske dame uzrujano mašu lepezom, no za osjetljivo uho Herculea Poirota to će biti dovoljno da između redaka svih tih klafranja zbroji dva i dva, kaže voila! i isporuči negativca. Tehniku takvoga tipa krimića, krimića u kojem se ubojstvo rješava usput, svojim tijekom, samo po sebi, kroz sitnice i detalje u sjeni dominirajućeg prvog plana, do vrhunca će razraditi Patricia Highsmith, provodeći temu zločina kroz svoje pripovijedanje kao gotovo neprimjetni dio svakodnevice, uz to još koristeći misterij zločina ili tek slutnje zločinačke prijetnje više radi suptilne gradnje napete atmosfere, koja joj je nerijetko bitnija od samoga spektakla zločina, kao što joj je i bitnije da nešto više kaže o psihologiji ljudi, nego da u raspletu romana iznese konačne odgovore tko je negativac te zašto je i kako počinio zločin.

Naravno, Helene Flood nije Patricia Highsmith, pa čak ni Ruth Rendell, niti će Helene Flood ostati navijeke zapamćena u kanonu svjetske kriminalističke proze. Definitivno nije autorica koja, poput spomenute Patricije Highsmith ili jednoga, recimo, Johna le Carrea, uzdiže kriminalističku prozu do stupnja visoke književnosti, ma koliko bila kreativna u prerađivanju konvencija kriminalističkoga žanra i koliko god bila ambiciozna da spisateljski ponire u psihološke dubine, a stilistički nijansira fragilnu atmosferu. Međutim, Helene Flood trenutno jest Patricia Highsmith među sezonskim hitovima i jednokratnim bestselerima, nastupajući kao kreativnije osvježenje u odnosu na glavninu komercijalne beletristike iz svijeta krimića.

Još uvijek ostaje nejasno kako je uspjela kao anonimna debitantica pridobiti nakladnike iz dvadeset i tri zemlje svijeta i prije nego što je rukopis izvorno objavljen u matičnoj Norveškoj jer ipak nije toliko senzacionalna da bi izazvala baš toliki interes, posebice u usporedbi s atraktivnijom konkurencijom, da ne govorimo o tržišno daleko potentnijim hitovima za zaluđeno osvajanje svjetskoga čitateljstva, onoga čitateljstva koje beletrističkim novitetima trivijalne književnosti pristupa konzumeristički i eskapistički. Ali svakako ne šteti ni njoj, naravno, a niti čitateljima što je takvim nakladničkim interesom iz dvadeset i tri zemlje skrenuta pozornost na žanrovski naslov koji je za nekoliko stupnjeva ipak kvalitetniji i kreativniji u odnosu na obilje drugih, razvikanijih naslova iz neumornoga, hiperproduktivnoga pogona beletrističke industrije hitova i bestselera za sezonske vrhunce na top listama.           

Najnovije:
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (2. dio)
Lucinda Berry je psihologinja specijalizirana za dječje traume, no u ovome romanu neočekivano mijenja stranu: dijete terorizira traumatizirane roditelje. Štoviše, autorica kao da nam poručuje kako je roditeljstvo nešto što nikome ne treba poželjeti jer je opasno za zdravlje, uništava živote, pa čak je i smrtonosno?! Naravno, očito je da autorica oponira trendu romantizacije roditeljstva i divinizacije djece
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (1. dio)
Uznemirujući psihološki triler i horor Lucinde Berry na tragu je one antologijske moralističke mozgalice bismo li ubili Hitlera još dok je bio dijete kada bismo znali što će sve u budućnosti učiniti. I u ovom romanu naizgled dražesno nevinašce dijabolično je utjelovljenje čistoga zla, pa se problematizira kontroverza treba li likvidirati dijete za koje je evidentno da je već u najranijoj dobi sadistički monstrum i hladnokrvni killer
M. P. GIOLITO, „ŽIVI PIJESAK“
Švedska verzija čete đaka u jednom danu
Netflixova trashy ekranizacija, rukovođena vulgarnom komercijalističkom kalkulacijom, prekodirala je ovaj roman u posve pogrešnom smjeru, kao da je 'Živi pijesak' remake bedaste Spellingove serije 'Beverly Hills', no tobože osuvremenjen, uozbiljen i zamračen vršnjačkim pokoljem u stilu pucačina po američkim školama. Ali roman 'Živi pijesak' je izvrsna, britka, opaka, dubinska studija mračnih strana 'idiličnog' skandinavskog društva, besprijekorno temeljit presjek kroz sve slojeve švedskog društva
S. SVEISTRUP, „ČOVJEK OD KESTENA“
Zašto krimići vole obiteljske vrijednosti? (2. dio)
Svjetska kriminalistička beletristika održava se na tržišnim vodama poput Titanica: prvo žene i djeca. Instinktivno osjetivši da su suvremene žene prešle s ljubića na krimiće, krimići danas redovito imaju žene za junakinje i žrtve, dok se njihovima pretpostavljanim majčinskim nagonima manipulira tako što su i djeca u krimićima vječito u opasnosti. Između redaka krimići čitateljicama još i diktiraju obiteljske norme