ANDERS ROSLUND, „SRETAN ROĐENDAN TI“
Je li dobar naslov dovoljan za uspjeh knjige?
Slijedi vrijeme darivanja, pa će površni konzumerizam za darove birati i knjige, najčešće samo zbog efektnog, dosjetljivog, aluzivnog naslova, bez obzira na kvalitetu i tip sadržaja među korica. S tom logikom kalkulira i naslov najnovijeg krimića iz pera Andersa Roslunda, poznatog po sotonizaciji ex-jugovića u svome opusu kao odreda opakih kriminalaca zbog kojih Švedska u ovome romanu postaje pravi američki divlji zapad
Objavljeno: 12.13.2021 10:20:09 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Sretan rođendan ti" / Promo

(Anders Roslund, Sretan rođendan ti, prijevod: Edin Badić, Znanje, Zagreb, 2020.)

Poznata latinska izreka nomen est omen, dakako, vrijedi i za naslove knjiga. Doduše, treba uzeti u obzir da se značenje te slavne krilatice u današnja vremena izmijenilo u odnosu na izvorni smisao, kada je svojim lapidarnim karakterom isticala vrijednost neokaljanog imena kao najdragocjenijeg simboličkog kapitala. Također je značila i da ime već samim spomenom evocira s kim i s čim imate posla, tako da u nekim slučajevima nisu potrebna naduga predstavljanja određene situacije, nego je dovoljno navesti ime „subjekta“ i time je sve rečeno, ime(nom) je sve (objašnjeno). Kad drevni Rimljanin upita „što nas sutra čeka?“, pa mu kratko odgovore „Hanibal“, nisu mu više potrebne nikakve dodatne elaboracije. Odgovor je kratak, ali potpun, potpuniji i jasniji od bilo kakvog drugog načina prezentiranja.

Danas je situacija posve obratna. U današnjoj kulturi, kulturi u čiju su definiciju i fundament upisani plošnost, desupstancijaliziranost i svedenost na spektakl, na puku površinu, bez ikakve dubine, ime je sve u smislu da je jedino što se zapravo i nudi. Zvučnost imena je dovoljna za željene efekte i priželjkivane rezultate, dok iza imena, te forme ionako proizvoljnog označavanja, vlada praznina, odsustvo sadržaja ili tek simulacija pseudosadržajnosti. Iza imena više nema ničega, ono nije esencija identiteta, ono ne sumira djela i postignuća osobe koja stoji iza tog imena, ono ne etiketira ekonomičnom kratkoćom spektar kvaliteta i vrijednosti, nego je obmana, mašna raskošnih boja i spektakularnog celofanskog sjaja, pa kada je razvežemo, otkrivamo da je kutija prazna ili da je u njoj smeće. Praznina koja stoji iza tog zavodljivog vela zvučnoga imena najplodniji je sadržaj jer je tabula rasa, apsolutno otvorena za upisivanje svih naših zamislivih projekcija koje onda iluzioniramo kao sadržaj.

Lekcija iz povijesti McDonalds'a

Zorno je to demonstrirano u filmu The Founder, tematski posvećenom utemeljivanju McDonalds'a, ujedno i filma za koji su kritičari rekli da je u dva sata trajanja edukativan koliko i višegodišnji studij ekonomije budući da kroz pitku radnju u koncentriranom obliku prikazuje sve što se o kapitalizmu treba znati. Glavni protagonist Ray Kroc (u interpretaciji Michaela Keatona) neuspješni je trgovački putnik koji obija pragove da bi prodao makar i jedan „najmoderniji“ mikser. Očajan jer se ubija od posla, a prihod mu nikakav, nabasat će u jednom trenutku svoga potucanja od nemila do nedraga na obiteljski restorančić McDonalds'ovih i fascinirati se brzinom njihove usluge. McDonalds'ovi su skromni ziheraši, ne razmišljaju na veliko, niti imaju ambicija osvojiti svijet, nego su sasvim zadovoljni svojim malim, uhodanim fast food obrtom. Izuzetno su ponosni na besprijekornost svoga poslovanja i opsjednuti su perfekcionizmom svoga posluživanja, dušom i tijelom su uneseni u posao te ga žive 24 sata na dan i sedam dana u tjednu, ali su fiksirani na samousavršavanje (izvrsnost, reklo bi se danas) tek u toj jednoj mikrotočki od samo jedne superekspresne pečenjarnice.

Kroc nije budala, samo se nikad nije uspio iskopati iz gliba svog šugavog posla za sitniš, no sada je prepoznao životnu priliku. Uvukavši se poduzetničkim brbljarijama  McDonalds'ovima pod kožu, uspije im potpiriti ambicije i nagovoriti ih da počnu razmišljati ozbiljnije, širiti se i pustiti taj svoj restorančić iz grčevitog obiteljskog zagrljaja kako bi u tisućama i tisućama kopija McDonalds'ovog restorana radila vojska drugih, podređenih ljudi, dok će njihova uloga biti samo da uživaju u plodovima svoje ideje. Radoholici, uz to i emotivno vezani za svoje čedo, McDonalds'ovi ipak popuštaju pod Krocovim „spikama“ i rest is history: McDonalds' je izrastao u svjetski imperij. Međutim, sentimentalni i posesivni prema konceptu svoga restorana, nefleksibilni i nedovoljno odvažni za poslovanje u duhu agresivnoga kapitalizma, ujedno i nespremni doživljavati cijeli sustav kao just business nad kojim ne treba jadikovati ako su se negdje usput izgubili duša i čar onog prvog, izvornog, obiteljskog restorančića, McDonalds'i postaju Krocu sve naporniji, smetnja u ekspanziji, kilavci previše uskog razmišljanja i nedovoljno avanturističkog duha u poduzetništvu, pa ih se elegantno, kroz par pravničko-ugovornih trikova riješi te prisvoji cijelo McDonalds'ovo carstvo, a njih ostavi s gaćama na štapu.

U trenutku gorkog razlaza McDonalds'ovi pitaju Kroca zašto je uopće ulazio u partnerstvo s njima. Zašto jednostavno nije kopirao ideju čim joj je svjedočio prilikom prvog posjeta njihovom pradavnom prvom restoranu te krenuo sa svojim lancem restorana sukladno svojim povampirenim ambicijama, a njih pustio na miru da do kraja života rade na periferiji svoga gradića. „Zbog vašeg prezimena“, odgovorio im je tada Kroc: „Ideja i koncept nisu bili dovoljni, trebalo mi je i vaše prezime, bez toga formula uspjeha nije funkcionirala“. „Ali naše prezime je bilo nepoznato, nismo mi bili slavni u nekim svjetskim okvirima, kome je išta u ostatku Amerike, izvan našega gradića, značilo ime McDonalds'ovih?“, čudili su se Krocovi preveslani partneri. „You don't get it, do you?“, uzvrati im nacereni Kroc, pokazujući u tom trenutku koliko je dalje razmišljao od njih već pri prvom susretu.

Kupovina knjiga u Hrvata kao blind date

„Kada sam prilazio vašem restoranu i vidio gužvu, sve te redove ljudi pred ulazom, a iznad natpis McDonalds', znao sam da će takav restoran uspijevati diljem svijeta već samim time kako mu zvuči naziv: McDonalds'“, izgovori Kroc kao dramatičnu najavu, uz teatralnu gestikulaciju rukama kako bi dočarao pompoznu snagu tog imena. „Mislite li da bi se ljudi jednako tako gurali, gužvali i stajali u redovima da se moj lanac restorana zvao Krocs'?“. McDonalds'ovi se okreću i odlaze depriminirani od poniženja: Kroc im nije samo uzeo ideju, njihovo djelo, njihov život i njihovu strast, nego im je uzeo čak i prezime. Ako se dobro sjećam kraja filma, McDonalds'ovi se vraćaju u svoj obiteljski restorančić, onaj prvi, iz kojeg su krenuli s poslom, no sada su Krocovi radnici te od njega dobivaju plaćicu kao i svo ostalo osoblje.

Objašnjavajući McDonalds'ima zašto mu je bilo važno imati i njihovo prezime, Kroc im je, ali i nama gledateljima, na jednostavan i zoran način održao malu lekciju iz marketinga i brandinga, imajući svijest o tome da u kapitalizmu ne vrijedi samo parola sex sells, nego i name sells, odnosno površinski, zvučni, ikonički označiteljski efekti. Kroc ima više intuitivnu, nego stručnu svijest, ali ipak svijest da presudni komercijalni faktor, pa čak i glavnina sadržaja i kvalitete ne mora nužno počivati u onom konvencionalnom poimanju sadržaja, odnosno u materijalnosti robe, nego u apstrakciji simbola, iz kojega se onda mehanizmima, ali i automatizmima mistifikacije i mitologizacije generiraju atrakcija i (konzumeristička) žudnja kao nerijetko krucijalni sadržaj (pseudo)proizvoda. I tim se dijelom filma, dakle, potvrđuje da su u pravu filmski kritičari kada ističu da je The Founder pravi mali kompendij ekonomskih teorija i studija o prirodi kapitalizma.

S druge strane, romantičarski je naivno smatrati da knjige ne bi trebale slijediti takvu praksu kao, tobože, plemeniti, uzvišeni plodovi duha, kao kreacije koje bi trebale biti iznad vulgarnosti tržišnih manipulacija i banalnosti materijalističkih apetita za stjecanjem profita jer već odavno svjedočimo blagoslovljenom kapitalističkom karakteru tzv. kulturne industrije, što uključuje i definiranje statusa knjige također i kao robe, a koja se onda konzekventno tako i ponaša. U darvinističkom režimu tržišne arene i knjiga se služi komercijalnim mimikrijama radi vlastitog opstanka, tiraže i popularnosti, paunovski šireći na koricama pseudoznakove kvalitete svojih „gena“, svoga teksta, ne bi li navela nas neugledne čitateljske ženke na recepcijsku oplodnju, odnosno na produžavanje njenoga života čitanjem, pri čemu je jedna od notornih strategija, dakako, atraktivan naslov.

Uistinu, u duhu dosad rečenoga, obilje je knjiga iza čijeg dobrog naslova ne stoji ništa, tek smeće ili gubitak vremena, no prema današnjim mjerilima uspjeha valjan je naslov naprosto dostatan da se ostvari trženje. Pogledamo li top liste prodavanosti, lako je uočiti da dobar dio knjiga nije dospio do vrhova ljestvice imanentnom kvalitetom ili barem zbog sretne slučajnosti u pravodobnom tempiranju i dosluhu sa sezonskim, no trenutno vladajućim pomodnostima hirovitih čitateljskih ukusa, nego isključivo efektnim naslovom, tako da svjedočimo situaciji u kojoj površnost susreće površnost. U povremenog, slučajnog čitatelja, dakle onog najtipičnijeg i najmasovnijeg čitatelja, čitatelja u kojega se čitateljski eros budi jednako često kao i seksualni nagon među pandama, teško je očekivati da se studiozno informira o novitetima (ta ionako su kritike servilne, pseudokritičke marketinške laude, pretovljene papagajskim frazama), nego će za određenim ukoričenjem posegnuti impulzivno, zbog naslovnice, kao i zbog česte navade da se u cvrkutu naslova budalasto prepozna melodija zova na parenje. Blind date, sve u svemu.

Naslovi s vrhova top lista sve govore

Kako manje misliti Christel Petitcollin, kvazifilozofska edicija Jebe mi se Johna C. Parkina ili Filozofija dosade i Filozofija usamljenosti Larsa Svendsena tipična su takva ukoričenja, ukoričenja koja osvanu na samom vrhu top liste prodavanosti zato što su isključivo svojim naslovom namamila roj čitatelja kao muhe na slatko, premda među koricama nema ničega osim utrošenog papira na banalne mudrolije i jeftine dosjetke, na lako i praznoglavo štivo. Promišljeniji autori znaju da su najučinkovitiji oni naslovi koji imaju u sebi poruku iz repertoara self help mudrosti, pa svojim sadržajem naliježu na čitateljevu dušu kao melem na ranu, kao krema na hemoroide, kao masaža onoga što nas tišti i opušta napetosti naših labilnosti, nesigurnosti i anksioznosti.

A budući da se knjiga generalno u laičkoj percepciji doživljava kao vrelo znanja, onda knjiga koja već u naslovu ima poluodgovor ili pseudoodgovor na ono što ljude intimno konstantno svrbi mora, prema takvome uvjerenju, da na svojim stranicama ima recepte i formule za sve životne misterije i dileme na koje zapravo i nema odgovora, što ne sprječava ljude da i od takvih knjiga s takvim naslovom očekuju da im služe kao kuharice, s uputama kako od života napraviti tortu, kako od ljubavnih veza napraviti bombonjeru i koliko nam u životu treba gorkoga, a koliko slatkoga. U posljednje vrijeme tako intoniranim naslovom popet će se ka vrhu top ljestvica prodavanosti zbirka priča Dobro sam i ostale laži Jadranke Pintarić ili naslovi Jorgea Bucaya, naslovi koji su doista udžbenički model za takve psihoemotivne manipulacije već samim nazivom s naslovnica knjiga: Put sreće, Put suza, 20 koraka prema naprijed, Voljeti se otvorenih očiju...

U svakom slučaju, takvi su naslovi maksimalno djelotvorni kada se naumi izabrati neku knjigu kao prigodni dar. U našoj kulturi darivanja knjiga figurira kao i elegantna vinska butelja: ziheraški je izbor, a ujedno i šminkerski profinjen. I dok vinskom buteljom ipak poručujemo da baš i nismo imali neku ideju koji dar izabrati, niti smo previše razmišljali oko originalnosti dara, knjigom poručujemo da smo se ipak nešto malo više potrudili, premda je vjerojatnije da nismo, nego smo je izabrali tek prema nekim površnim dojmovima. Kako god, uručivanje knjige zgodna je prigoda da se iskomentira dvosmislenost naslova i potencijalno je se shvati kao šifrirana poruka za onoga kome dar uručujete (npr. ako mu za dar kupite roman Džubre Marka Vidojkovića) i na toj gesti i na tom ritualu se sve završi. Još se preleti preko posvete, pa se na kraju ceremonije knjigu odloži na policu s velikom vjerojatnošću da će ostati nepročitana.

U tom smislu ima li idealnijeg i sigurnijeg izbora od knjige čiji naslov glasi Sretan rođendan ti?

Krimići novinarsko-zločinačkog partnerstva

Ali i bez tog dosjetljivog marketinškog trika u naslovu, novom romanu Andersa Roslunda dobro je popločan put do tržišnog i čitateljskog uspjeha, prije svega zato što je Sretan rođendan ti ispisan u okvirima ionako hiperpopularnih skandinavskih krimića, koje već neko vrijeme nemilice i neselektivno gutamo bez obzira na oscilacije u (ne)uspješnosti pojedinačnih autorskih izvedbi budući da smo generalno puni povjerenja u apriornu kvalitetu tzv. nordijskog noira na temelju sada već mistificiranog i komercijalno napuhanog imidža. Uz to prevladavajuće uvjerenje da se izborom bilo kojeg naslova, makar i na slijepo, ne može omanuti ako pripada skandinavskoj produkciji kriminalističkog žanra, tako da je čak i najanonimnijem, pa i polupismenom predstavniku te poetike pruženo veliko uporište za potencijalni autorski uspjeh samo zato što se nadopisao na stečevinu opće, globalne slave skandinavskih krimića, Anders Roslund ipak nije no name iz te vojske nordijskog storytellinga, afirmiravši se na svjetskoj beletrističkoj sceni i stekavši prepoznatljivi status kako svojim pozamašnim opusom, tako i ekranizacijama njegovih hitića.

Uz sve to, ključna distinktivna atrakcija Roslundovih romana među obiljem ostalih u hiperproduktivnim skandinavskim tvornicama kriminalističkih hitova jest njegova spisateljska udruženost s kriminalcem Börgeom Hellströmom, tvoreći tako idealnu kombinaciju: Roslund je novinar, dakle profesionalno osposobljen za zanatsku proizvodnju tekstova, bez pretjeranog umjetničarenja, strogo funkcionalan u pripovjednom izvještavanju i komponiranju fabule prema zakonima medijske dinamike, senzacionalnosti i atraktivnosti, dok je Hellström insider kriminalnog podzemlja koji je u poziciji da iz prve ruke pruži autentične informacije, iskustva i svjedočanstva o temama o kojima većina ostalih pisaca kriminalističkog žanra iz svojih spisateljskih sobica, okruženi policama knjiga i sjedeći na jastučiću od lovorika svoje hitmejkerske slave, mogu samo hipotetski maštati.

Budući da je spisateljski buddy Hellström u međuvremenu umro, Sretan rođendan ti osvanuo je na sceni kao Roslundovo solističko djelo, ali zadržavajući već etablirane protagoniste iz Roslund-Hellströmovog opusa: sada već prilično ostarjelog policijskog detektiva Ewerta Grensa i umirovljenog policijskog doušnika Pieta Hoffmanna. Ewert Grens broji dane do skorašnje mirovine i naglašeno je elegičan te melankolično i poetično filozofira o prolaznosti vremena (što će neki kritičari i čitatelji ocijeniti kao gnjavatorski dio romana, premda je tema starosti trenutno jedna od trendovski najzastupljenijih problematika u svjetskoj književnosti, recentnoj filmografiji i popkulturnoj industriji općenito), dok Piet Hoffmann vodi situirani civilni život, pa provodi dane između vođenja zaštitarske tvrtke i sretnog obiteljskog okruženja sa suprugom i dječicom.

I Piet Hoffman melankolično razmišlja o prolaznosti vremena, pitajući se ima li sličnosti, odnosno identitetske koherencije između onoga Pieta Hoffmanna iz prošloga života, koji se pogibeljno infiltirirao u razne kriminalne organizacije i ovog današnjeg Pieta Hoffmanna koji živi mirnodopsku idilu. Gdje se izgubio onaj Piet Hoffmann, je li ikada postojao i tko je ovaj novi Piet Hoffman i ima li ikakve veze s onim prethodnim, pitanja su o kojima sjetno filozofira Hoffmann dok gladi svoju dječicu po glavi, a suprugu po stražnjici.

Opet klasičan repertoar skandinavskih stereotipa o Balkanu

Grens i Hoffmann žive odvojene živote, pa priča počinje iz dva pravca, nudeći nam tako u prvoj trećini romana dvostruki zaplet. Netko je provalio u stan u kojem je prije dvadesetak godina izvršena brutalna egzekucija obitelji upravo u trenutku kada su slavili dječji rođendan i kada je preživjela samo petogodišnja slavljenica, a koja je u međuvremenu dobila zaštićeni identitet i nestala bez traga, dobro skrivena u anonimnost novoga života. Ta provala Grensu budi uspomene, ali i traume s obzirom da je prije dvadesetak godina svjedočio krvavom poprištu likvidirane obitelji u jezovitom kontrastu s rođendanskim partyjem i preživjelim dražesnim djetešcetom prema kojem je razvio očinske osjećaje.

S druge strane, Hoffmanna stižu aveti prošlosti: anonimni telefonski glas mu prijeti likvidacijom obitelji i razotkrivanjem njegovog bivšeg doušničkog identiteta ako ne iskoristi svoje informacije iz prošloga života o kriminalnim miljeima kako bi na crno tržište plasirao supermodernu, ekstrarazornu pušku. Hoffmann s tom puškom treba izvršiti atentat na određenog mafijaškog bossa, destabilizirati postojeći, uglavnom uravnoteženi odnos snaga među kriminalnim bandama te tako izrežiranim incidentom potaknuti potrebu za naoružavanjem među bandama i time dati novi zamah u oživljavanju crnog tržišta ilegalnim oružjem. Najkraće rečeno, treba pokrenuti rat u podzemlju kako bi nekim švercerima oružjem krenuo posao.

Grensova i Hoffmannova drama spaja se u zajedničku priču kada se otkrije da u policijskim redovima postoji krtica, netko tko ima pristupa sefovima i arhivama s povjerljivim dokumentima, među kojima je ta krtica naročiti interes pokazala za podatke o novom identitetu preživjele djevojčice iz onoga masakra prije dvadesetak godina, kao i za Hoffmannova doušnička izviješća policiji, a kojima se sada Hoffmanna ucjenjuje jer bi mnogi kriminalci u tren prionuli osvetiti mu se kada bi doznali da je on bio taj koji ih je cijelo vrijeme „drukao“. Udružuju se u lov na misteriozne negativce, ali koliko god njihova međusobna komunikacija bila strogo povjerljiva, maksimalno konspirativna, banda s kojom imaju posla nekako uvijek uspije doznati za njihove planove i biti korak isprijed, što ih izluđuje, a bogme i nas čitatelje.

Roslundova fabula u ovome romanu nije samo rastegnuta u popriličnom vremenskom luku, dobacajući iz pripovjednoga prezenta sve do likvidirane obitelji od prije dvadesetak godina, pa čak i do postjugoslavenskih ratova na Balkanu, nego je i prostorno raspršena budući da istraga dovodi Hoffmanna i Grensa čak do Albanije, odakle krijumčarska mreža ima svoje krakove do Kosova, Crne Gore, Beograda i, dakako, do Švedske. I u ranijim romanima bivajući sklon za negativce birati ex-jugoviće i opake Slavene iz ostalih postkomunističkih zemalja Istočne Europe, Roslund sada srce krijumčarske mafije smješta u jedan od najfragmentiranijih dijelova Balkana, na prostor gdje se na svakom koraku prelazi granica između novonastalih državica bivše Jugoslavije, što je idealno za krijumčarenje i bježanje od nadležnosti ove ili one policije. Stotine onih supermodernih i ekstrarazornih strojnica čeka nove korisnike otkako su na Balkanu prestali ratovi, a netko je iz zloglasnih balkanskih čopora target marketingom procijenio da bi dobro tržište za takvu robu mogla biti pitoma Švedska, gdje eks-jugoslavensko izbjeglištvo, kao i u ranijim Roslundovim romanima, donosi sa sobom kulturu nasilja, kriminal i međusobne plemenske konflikte.

Na Balkanu sve smrdi na nikotin, kažu Šveđani

I u ovom su slučaju, dakle, Balkanci i ex-jugovići stereotipne babaroge za kojima skandinavski krimići redovito, rado i olako posežu u modernim, žanrovskim bajkama za pristojnu skandinavsku čeljad, pri čemu je upravo Roslund jedan od autora koji je svojim opusom dao popriličan doprinos u konstruiranju takvoga imidža. Ionako u svakom aspektu ovoga romana iskazujući maštovitost čak do te mjere da pretjeruje do ruba nevjerojatne fantastičnosti, valjda u duhu komercijalne beletrističke logike da trivijalna zabava mora nuditi izvanserijsku, senzacionalističku avanturu kao atraktivan kontrapunkt monotonom sivilu naših običnih života kakav vodimo u zbilji, izvan eskapističke popkulturne industrije, Roslund u ovom slučaju poseže za Balkanom i Balkancima u svrhu dodatne egzotizacije avanture tako što Hoffmanna odvodi u nepoznati, nesigurni, mistični, iracionalni, divlji svijet tzv. „jugosfere“ u kojem je – kaže Roslund na jednoj stranici – sve propaljeno čikovima cigareta i sve smrdi na nikotinski dim.

Roslund je općenito u ovom romanu znalački smućkao koktel provjerenih komercijalnih formula i univerzalno učinkovitih žanrovskih klišeja. Obilje je tu fizičke akcije, klasične „šore“, pucačine i eksplozija, ali je upakirao i pristojnu dozu ponude za čitateljevu intelektualnu gimnastiku. Mnoštvo je tu peripetija, intriga i misterija u korumpiranom policijskom sustavu, gdje nepoznati netko superiorno hendla najmodernijim tehnološkim gadgetima kako bi sve vidio i znao svaki korak naših junaka, čak i najskriveniju im misao. Ima i te kako gradiranja suspensa, od javljanja anonimnog, svevidećeg Hoffmannovog ucjenjivača na Hoffmannov mobitel, pa do stizanja bombi pošiljkom u Hoffmannov dom ili upakiranih u dječje igračke za njegove potomke. Ima i one klasične, slavne, specifično morbidne skandinavske jeze, i to već od prvih stranica, gdje Roslund efektno, snagom filmskoga vizualiziranja opisuje tu misterioznu likvidaciju obitelji Lilaj na dječjem rođendanu prije dvadesetak godina jer je – kao što smo već spomenuli – kontrast između brutalnog nasilja i dirljive atmosfere obiteljske zabave za dražesno dijete duboko dojmljiv i osvaja čitatelja već na samom početku čitanja novoga Rosludnovog hitića.

Ima i sentimentalne melodrame: Hoffmann strahuje za suprugu i dječicu te ih stalno mora premještati kao mačka mačiće kako bi ih maknuo s nišana svojih protivnika, a Grensovi – kako smo već ranije rekli – očinski osjećaji prema preživjeloj djevojčici iz masakra obitelji Lilej iznova će se uskomešati kako ga istraga bude navodila da joj bude sve bliže i konačno je opet vidi u kakvu je krasnu djevojku izrasla nakon dvadeset godina. I kada je na kraju romana bude nosio u naručju, baš onako kako ju je nosio i prije dvadeset godina, kada ju je još kao djevojčicu micao s te obiteljske farme leševa iz njenoga djetinjstva, bit će to vrlo lijep, dirljiv, uistinu snažno emotivan način da se simbolički zaokruži cjelokupna epska priča ovoga romana.

A povrh svega, kao da sve ovo dosad pobrojano nije dovoljno za komercijalnu uspješnicu, Roslund je još dodatno adrenalizirao radnju uvijek djelotvornim postupkom da se glavnome junaku u svladavanju izazova i prepreka postave vremenska ograničenja, tako da svu tu dramu još nervoznijom čini otkucavanje štoperice iz pozadine. U ovom slučaju sve nestrpljiviji anonimni Hoffmannovi ucjenjivači postavljaju mu vremenske rokove od 24, 48 ili 72 sata, a on se jadan razbacao s jednog kraja Europe na drugi, istovremeno koordinirajući skrivanja i osiguravanja svoje obitelji po kvartovima Stockholma.

Glavni lik dosadno idealan kao Chuck Norris

Međutim, unatoč toj atmosferi odbrojavanja, dodatno podcrtanoj navođenjem preostalog vremena u naslovima poglavlja, Roslund ipak ne uspijeva ostvariti uzbuđenje grozničave utrke s vremenom kakvu našim živcima zna priuštiti, primjerice, jedan Dan Brown, u velikoj mjeri i zato što je Hoffmannova motivacija, odnosno briga za životnu sigurnost vlastite obitelji, trebala funkcionirati kao veliki psihološki pritisak od kojega bi cijela situacija postala višestruko dramatičnija i napetija. No, u Roslundovoj je spisateljskoj izvedbi taj aspekt priče tek sentimentalni kič, tako da smo mi čitatelji više-manje indiferentni prema stereotipnom prikazu njegove „savršene“ obitelji. Naime, uvodna poglavlja o Hoffmannovoj obiteljskoj idili trebala su poslužiti pridobivanju naših emocija i stimuliranju empatične brige za njihovu sudbinu, ali u tim su poglavljima Hoffmannovi predstavljeni rutinskom funkcionalnošću radi maloprije spomenutih razloga, tako da svjedočimo kičastim slikicama obiteljske sreće, što u konačnici ima recepcijski efekt na nas čitatelje kao i kada gledamo klišeizirane slike nekakve „tipično“ sretne obitelj s televizijskih reklama: nižu se bajkovite scene, ali su prazne i plošne, razgledničarske, tako da nemaju nikakve snage dojmiti nas se ili nas navesti da se uživimo u takav ambijent i emotivno vežemo za njega budući da je riječ o namještenoj slici obitelji, artificijelnom konstruktu, idealističkoj apstrakciji sa simboličkim figurama obiteljskog života.

Povrh toga, sam Hoffmann je portretiran kao savršena osoba u svim ulogama, od supruga i oca, pa do istražitelja, špijuna i diverzanta, od obiteljskog papučara do akcijskoga heroja, ali je u tom odsustvu ikakvih ljudskih slabosti dosadan i plitak, prazan i nezanimljiv, nestvaran i bez osobnosti, kao i likovi kakve inače tumači Chuck Norris. Istina, Roslund će ga pokušati psihološki profilirati i produbiti, između ostaloga i spomenutom unutarnjom dramom emotivne zabrinutosti i rastrzanosti nad sudbinom svoje obitelji dok mora spašavati svijet, kao i introspekcijskom refleksivnošću nad egzistencijalnim pitanjima vlastitoga identiteta u prolaznosti vremena, što ga opet, u najboljem slučaju, čini likom kakve inače glumi Gerard Butler: još uvijek je kombinacija supermenskih supermoći za sve zadaće, pa kao što je Gerard Butler besprijekoran suprug, nepobjedivi akcijski junak, a uz to i odličan znanstvenik, tako je i Hoffmann suprug i otac za poželjeti, protivnik za nepoželjeti i lisac koji će nadživjeti svaku pogibeljnu situaciju. Ukratko, kako da bude napetosti kad je Hoffmann lik koji ne izaziva nikakvu zabrinutost, nego je čak, kao vječiti odlikaš baš u svemu, doslovno štreberski dosadan?

Kritika će prigovoriti ovom Roslundovom romanu da je opterećen sporohodnim pripovijedanjem, naročito u prvome dijelu romana, gdje se tek razvijaju postavke za daljnji razvoj uistinu epske radnje, pa treba – napominju kritičari – biti do krajnjih granica strpljiv dok se konačno ne dođe do konačne zahuktalosti priče i onog stupnja napetosti zbog kojeg se vrijedilo probijati kroz prethodne stranice romana. To je prigovor kakav je Roslund već dobivao i za ranija ukoričenja (npr., za roman 3 sekunde), ali te je tobožnje nedostatke uvijek uspijevao prevladati dovoljno intrigantnom pričom da se čitatelja ipak zadrži nad knjigom, kao i postupnim, obećavajućim rastom uzbudljivosti i intenziviranjem pripovjedne dinamike prema završnicama priča.

To je ujedno i prigovor koji zapravo ne bi trebao biti presudan za autorsku kvalitetu u ovakvome žanru, prisjetimo li se samo te navodno problematične sporohodnosti u izvrsnim djelima Johna le Carréa, Patricie Highsmith ili Ruth Rendell, pa čak i u epski razvučenim krimićima jednoga Jamesa Ellroya. Doista, ni u ovom Roslundovom romanu sva poanta nije u čistoj akciji, napetosti gole fabule, enigmatičnom zapletu i navođenju čitatelja da što nestrpljivije iščekuje odgovore iz raspleta priče, što su sve elementarne zadaće one tipične žanrovske naracije koja nema većih ambicija od ispunjavanja komercijalnih formula trivijalne literature, nego se Roslund trsi nagraditi nas i dodanom vrijednošću: panoramskim prikazom raznih svjetova (policijskih, mafijaških, balkanskih), kao i unutarnjih svjetova u glavama i dušama likova u raznim životno prijelomnim situacijama, od starećeg Grensa, tjeskobnog pred mirovinu, pa do razapetog Hoffmanna, kojemu karma ne dopušta da se prepusti sitnim zadovoljstvima dosadne malograđanske svakodnevice.

Što kaže Bestbook (ili, točnije rečeno, Drekbook)?

Naročitu će naživciranost prema tim „diletacijama“, odnosno usporavanjima fabularne dinamike, temperamentno istresti jedna od kritičarki magazina Bestbook, više time demonstrirajući problem koji sama ta kritičarka ima sa svojim čitateljskim ukusom i čitateljskom kulturom, nego što nam pokušava pojasniti u čemu je točno problem Roslundovog romana. Naime, nastupajući s tipičnih stajališta toga magazina, kojemu bi bilo primjerenije da se zove Drekbook zbog amaterizma, površnosti, neznanja i estetsko-vrijednosne dezorijentiranosti među većinom svojih suradnika, i ova je kritičarka doslovno histerično osuđivala imalo duži opis ili imalo raspričaniju introspekciju, pa čak i svaki odlomak koji nije strogo u funkciji razvoja glavne fabule, evidentno time izražavajući ortodoksno robovanje komercijalnim kriterijima storytellinga, kao i deformiranost čitateljske koncentracije aktualnom tehnomedijskom dinamikom.

Naime, Roslund ne „gnjavi“ dosadnjikavim dionicama u kojima se „ništa ne zbiva“, nego lošim stilom. U vrsnijih žanrovskih pripovjedača, kao što su spomenuti le Carré, Highsmith, Rendell, itd., ista takva priča kao što je Roslundova, s istim takvim „statičnim“, pretencioznijim, dubokoumnim i „dubokoumnim“ dionicama ne bi izazvala isti efekt iritacije kao što se to događa Roslundu, nego bi se čak identična priča talentom pobrojanih pripovjedača uspjela afirmirati u visoku, cijenjenu literaturu koja je nadmašila trivijalni karakter tipičnih žanrovskih klišeja i konvencija.

S druge strane, možda zaveden vlastitom ambicioznošću, uvjeren da mu je spisateljski talent više raskošan nego prosječan, pa – iskreno govoreći – čak i oskudan, ili možda zbog komercijalnih imperativa ganjajući još jednu beletrističku uspješnicu prema provjerenim pravilima žanrovskoga zanata, pa se stoga trseći udovoljiti zahtijevnostima svih tipova publike, kako god, no u konačnici Roslund vrlo nezgrapno, očiglednom računicom i  banalnim spisateljskim tehnikama grubo i ovlašno sparuje elemente tzv. visokoga i niskoga, tako da sve kategorije čitatelja na kraju ostaju ponečim razočarane, uskraćene za potpuno zadovoljstvo u konzumiranju jeftine žanrovske zabave. Onaj tip publike koji, poput nervozne kritičarke Bestbooka, ne traži ništa više osim plitke zabave, odnosno elementarno prepričavanje fabule, s golom akcijom, minimumom opisa i maksimumom kratkih dijaloga kako bi se projurilo do konačnog razrješenja tako konstruirane napetosti, bit će razočarani spomenutim Roslundovim ekskursima u intimne psihološke drame njegovih glavnih likova, u evokacije njihovih uspomena iz burnoga života ili u zapetljane opise svjetova kojim se njegovi junaci kreću, bilo da je riječ o birokratiziranim policijskim strukturama, bilo da je riječ o zamršenom krijumčarskom lancu koji se rasteže preko sedam gora i preko sedam mora, od Albanije do Švedske, od postjugoslavenskih ratova početkom devedesetih do hiperinformatičkog društva u trećem desetljeću novoga milenija.

Zahtjevniji tip čitatelja, onaj tip koji traži i nešto više od pukih žanrovskih banalnosti kojima se zadovoljava prvi tip čitatelja, bit će zaintrigirani kompleksnim epskim zamahom Roslundova pripovijedanja, panoramskim uvidom u svjetove Balkana, mafijaškog podzemlja, švercera oružjem, korumpirane policije i sofisticiranih urotničkih ratova među doušnicima koji se međusobno nadmudruju u pribavljanju informacija, no onda će ih razočarati potpuni Roslundov pad u jeftinu akciju, banalni senzacionalizam, kičastu melodramu i očigledno kalkulativno posezanje za komercijalnim postupcima. Na kraju krajeva, teško se uzrujavati od napetosti priče koja je mjestimično ispripovijedana urnebesno komičnim stilom. Naime, Roslund je izvrstan kada pripovijeda reportažno, funkcionalno, opisujući nam prizore filmskom izravnošću i hiperrealističkom ilustrativnošću, bez kićenja retorikom literarnih figura, no kada ga uhvate stilističke ambicije, a to je uglavnom u trenucima kada želi biti naročito dramatičan, tada redovito ispada do zla boga banalan.

Top lista Roslundovih stilističkih bisera

„Štokholmska noć. Koju će ubrzo rastjerati štokholmska zora“, kaže Roslund kako bi nam „sugestivno“, „ingenioznom poetičnošću“ prenio atmosferu. A kada Hoffmann u potpunom šoku otkriva da mu je u sigurnosti vlastitog doma, u krugu njegovih najdražih, supruge i djece, podmetnuta bomba, Roslund će pokušati dramatičnost te situacije oslikati sljedećim stilističkim naporom: „Bomba. Oružje koje sije smrt oko sebe“. Općenito Roslundovo pripovijedanje vrvi takvom praksom: prvo šturo navede objekt pripovijedanja, minimalizmom tvrdokuhanog, noireovskog stila pripovijedanja jer su junaci takve proze previše cool, ili previše rezignirani, ili previše prekaljeni, ili previše životno mudri da bi brbljali i lupetali. Oni su, govornici takvoga jezika, karizmatično šutljivi frajeri, poput Clinta Eastwooda, momci od puno akcije i svega par riječi, ali su istodobno cinični i nihilistični, tako da su im te škrte rečenice ujedno i smrtonosni revolveraški hici, izjave koje strelovito izvlače iz futrola, s reckama životnih ožiljaka na kundaku, i ispaljuju ubojiti metak pravo u srce svijeta u kojem živimo, okrutno pogađajući naše iluzije nemilosrdnom istinom o zbiljskom karakteru svih privida kojima smo okruženi. No, za razliku od klasika takvog tvrdokuhanog, noireovskog stila, Roslund napravi dramatičnu pauzu, a onda umjesto efektne poante izvali trivijalnu banalnost da će zora smijeniti noć ili da je bomba oružje koje sije smrt oko sebe.

Čak je i rasplet podvojenog karaktera, rasplet u kojem se konačno otkrije tko je taj misteriozni „druker“ koji zna baš svaki, čak i najtajniji Hoffmannov i Grensov korak. Naravno da je otkriće neočekivano, šokantno i originalno, ali upravo zato što konačno razotkrivanje mora biti takvo prema pravilima žanra, ujedno je i objašnjenje kako se „druker“ uspio infiltrirati u tako visoke, povjerljive policijske krugove nevjerojatno, gotovo nadrealno, ma stripovski fantastično. Pa da bi opravdao taj efekt šoka, Roslund se morao zapetljati u prilično nategnute urotničke fabulacije, dijelom ishitrene, a dijelom i neuvjerljive, ponekad čak i spretno riješene, no u većini slučajeva ipak naivne, prozirne do krajnje jeftinih pokušaja da se priča održi logičnom, pa čak i fascinantnom, spektakularnom, što upravo zbog niza slabih, nategnutih mjesta u naknadnim razjašnjavanjima – ipak nije, ostajući tek zabavna, onako kako to već biva šarmantno i infantilno zabavno u jeftinoj žanrovskoj literaturi.

Ipak, u ovoj epskoj avanturi, avanturi koja ima svojih uspona i padova u narativnoj dinamici i koja oscilira između maštovitog storytellinga i fantastičnog pretjerivanja, jeftinog komercijalnog senzacionalizma i antologijskih odlomaka u najboljoj tradiciji skandinavskog noira, dok se sve to gustim fontom na 500-njak stranica džepnoga formata rasteže od krajnjeg sjevera do krajnjeg juga Europe, istodobno puzajući špijunsko-doušničkim i švercerskim kanalima te labirintima mafijaških, policijskih i birokratskih struktura, najšokantnija je slika Švedske kakvu nam Roslund podastire. Prema njegovoj interpretaciji, Šveđani su na najboljem putu da Amerikancima preotmu titulu ludih za oružjem, kako je u slavnom dokumentarcu svoje sunarodnjake okrstio Michael Moore, jer za Roslunda, odnosno za njegove junake, nije problem samo u tome što će na švedskom crnom tržištu osvanuti nekakva opaka puškica, što je već dovoljno kriminalno da se pravdoljupci mobiliziraju, nego se švedsko građanstvo generalno – upozorava angažiranim glasom Anders Roslund – u zabrinjavajućem postotku kiti dugim i kratkim cijevima. Prema Roslundovim navodima, Divlji zapad se preselio na pitomi skandinavski sjever te se „posljednjih godina bilježi snažan porast oružanog nasilja u velikim gradovima“.

U Švedskoj je, navodi nadalje Roslund, „u usporedbi s ostalim nordijskim zemljama zajedno, pet puta više ranjenih i četiri puta više ustrijeljenih iz vatrenog oružja“. „U Europi (se) trenutno samo jug Italije može usporediti sa Švedskom kad je u pitanju broj pucnjava u odnosu na broj stanovnika“, dok je „Meksiko najbliži kada je riječ o broju napada bombama“.Te podatke Roslund sipa autoritativnim tonom istraživačkog novinarstva, tako da u svim tim svojim pripovjednim peripetijama, maštovitima do fantastičnoga pretjerivanja u duhu trivijalnoga karaktera jeftine beletrističke zabave, najnevjerojatnije zvuči upravo u onim odlomcima u kojima, paradoksalno, istodobno zvuči i najistinitije. Sve to u konačnici na Roslundovim stranicama rezultira bizarnom trgovinskom i kulturalnom razmjenom: Balkan Švedskoj isporučuje oružje, kriminalce i nasilje, a Šveđani Balkancima napetu žanrovsku književnost, literarnu poetizaciju o uvezenim „dobrima“ s Balkana.

Najnovije:
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (2. dio)
Lucinda Berry je psihologinja specijalizirana za dječje traume, no u ovome romanu neočekivano mijenja stranu: dijete terorizira traumatizirane roditelje. Štoviše, autorica kao da nam poručuje kako je roditeljstvo nešto što nikome ne treba poželjeti jer je opasno za zdravlje, uništava živote, pa čak je i smrtonosno?! Naravno, očito je da autorica oponira trendu romantizacije roditeljstva i divinizacije djece
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (1. dio)
Uznemirujući psihološki triler i horor Lucinde Berry na tragu je one antologijske moralističke mozgalice bismo li ubili Hitlera još dok je bio dijete kada bismo znali što će sve u budućnosti učiniti. I u ovom romanu naizgled dražesno nevinašce dijabolično je utjelovljenje čistoga zla, pa se problematizira kontroverza treba li likvidirati dijete za koje je evidentno da je već u najranijoj dobi sadistički monstrum i hladnokrvni killer
M. P. GIOLITO, „ŽIVI PIJESAK“
Švedska verzija čete đaka u jednom danu
Netflixova trashy ekranizacija, rukovođena vulgarnom komercijalističkom kalkulacijom, prekodirala je ovaj roman u posve pogrešnom smjeru, kao da je 'Živi pijesak' remake bedaste Spellingove serije 'Beverly Hills', no tobože osuvremenjen, uozbiljen i zamračen vršnjačkim pokoljem u stilu pucačina po američkim školama. Ali roman 'Živi pijesak' je izvrsna, britka, opaka, dubinska studija mračnih strana 'idiličnog' skandinavskog društva, besprijekorno temeljit presjek kroz sve slojeve švedskog društva
S. SVEISTRUP, „ČOVJEK OD KESTENA“
Zašto krimići vole obiteljske vrijednosti? (2. dio)
Svjetska kriminalistička beletristika održava se na tržišnim vodama poput Titanica: prvo žene i djeca. Instinktivno osjetivši da su suvremene žene prešle s ljubića na krimiće, krimići danas redovito imaju žene za junakinje i žrtve, dok se njihovima pretpostavljanim majčinskim nagonima manipulira tako što su i djeca u krimićima vječito u opasnosti. Između redaka krimići čitateljicama još i diktiraju obiteljske norme