(Lucy Clarke, Kuća na hridi, prijevod: Marin Popović, Mozaik knjiga, Zagreb, 2021.)
Sezonski beletristički hitić britanske spisateljice Lucy Clarke u izvorniku nosi naslov You Let Me In, odnosno „Pustila si me unutra“, premda bi srž romana možda preciznije prenijeli nešto fleksibilniji prijevodi kao što su, recimo „Pustila si me k sebi“, „Pustila si me pod svoj krov“ ili „Uvela si me u svoj dom“. Prijeteći ton izvornoga naslova s porukom u podtekstu da za gazdaricu nema kajanja nakon što je počinila fatalnu grešku gostoljubivosti izgubljen je prijevodnom politikom na naslovnici hrvatskoga izdanja, vjerojatno uslijed procjene da takav naslovni sažetak osnovne priče u rogobatnim prijevodnim verzijama na hrvatskom jeziku nema zvonkosti i intrigantnosti kao u engleskom, pa tako izvorno You Let Me In nije zamijenjeno prijevodnim rješenjem koje bi koliko-toliko bilo na tragu vjernosti originalu, nego je odmijenjeno posve alternativnim naslovom Kuća na hridi, s očitom ambicijom da se takvom slikom prizove romantično gotička atmosfera.
Tako sročen naslov još je manjeg komercijalnog potencijala u odnosu na ponešto ipak atraktivniji ton izvornoga, dijeleći tek određenu notu zlokobnosti, ali zato nam je u domaćoj verziji odmah na početku, već s korica romana, istaknuta važnost koju u ovom psihološkom trileru ima kuća kao poprište drame, pa čak i kao svojevrsni protagonist budući da dom glavne junakinje u ovoj priči nije tek puko mjesto radnje, obični prostorni objekt, nego takoreći živi entitet, aktivni agens naracije, inicijator događaja i snažni, djelatni izvor sugestivne atmosfere, jeze i psihološke napetosti. Naime, priča počinje tako da nam se glavna junakinja, spisateljica Elle Fielding, vraća iz Francuske s dvotjedne turneje u tu svoju kuću na hridi, osamljenički hram za spisateljske kontemplacije u provincijskom priobalnom mjestašcu. Ali nešto se u međuvremenu promijenilo. Kuća kao da je postala živa, začarana, opsjednuta zlim duhovima, svakako je postala na neki način neprijateljska, zastrašujuća, jezovita i ne baš ugodna za boraviti u njoj.
Dom iz snova i kuća iz noćnih mora
Već na prvim stranicama imamo sitne simbolične znakove koji nam najavljuju u kojem će se pravcu razvijati situacija: kada Elle po povratku konačno prijeđe prag kuće i spusti kofere, propuh uz snažan tresak zalupi za njom ulazna vrata. Kada pak u kuhinji posegne za čašom da bi popila vode, iz kuhinjskih elemenata izmili pauk i uplaši našu gadljivu junakinju te se čaša razbije na komadiće. Elle se ipak uspije natjerati da pauka iznese van, ali ulazna se vrata za njom zatvore i automatska ih brava zaključa, a ključevi su joj ostali unutra jer je mislila iskoračiti samo na trenutak da se riješi pauka, tako da bosa i oskudno odjevena mora smisliti kako da ne provede noć vani ili da ne luta takva Cornwallom u potrazi za pomoći. Elle je sve više prinuđena bježati iz kuće, sve joj je strašnije boraviti pod tim krovom, ali joj se svaki put ipak mora vraćati jer su joj tamo svi egzistencijalni uvjeti i resursi, a na kraju krajeva, tamo su joj krevet, frižider i internet. Vrlo brzo, već na 18. stranici, Elle će u svome unutarnjem monologu komentirati: „Ćutim kuću iza sebe, praznu, zlokobnu. Dio mene zapita se kažnjava li me možda...“.
Upravo ta kuća, kuća koja je u međuvremenu promijenila svoju „ćud“, izrazito je važna u Ellinom životu, što doznajemo iz niza periodičnih retrospekcija u kojima nam se razotkriva da je Elle od prvoga dana imala naročito opsesivan, fetišistički, psihološki opterećen odnos baš prema toj kući na toj lokaciji. Osim što je predstavljala neostvareni životni san Elline pokojne majke, koja ju je uvijek gledala izvana i zamišljala je kao savršeno mjesto za nekakav eventualni, budući idealni obiteljski život, Elli ta kuća nije važna samo kao simbolička emotivna veza s preminulom majkom, nego joj predstavlja i mjesto stabilnosti, mjesto gdje može – kako je i sama istaknula u jednoj rečenici – pustiti korijenje i početi graditi život nakon godina i godina podstanarskog života. Elle je u tu kuću doslovno unijela dušu, pa ju je obnovila i preuredila kao da su joj arhitekti bili Penezić i Rogina, a dizajneri Bruketa i Žinić.
Sve je tip-top i pici-glici, ali umjesto da se pretvori u gnijezdo obiteljske sreće i hram nadahnutog spisateljskog stvaralaštva, kuća je postala prazna, hladna, otuđujuća, čak je razorila i Ellin brak jer je bivšem suprugu dojadilo megalomansko pretjerivanje s velebnim projektiranjem kuće. Stoga će pred kraj romana, kada Ella obogati svoje iskustvo nizom proživljenih peripetija u vlastitome domu, početi sazrijevati, doživjeti otkrivenje i promijeniti percepciju: „Krajičkom oka spazim svoju kuću. Iznenada sam osupnuta njezinom veličinom, njezinom grandioznošću. Djeluje opsceno ulaštenom na hrapavoj, prirodnoj hridi. Znamen bogatstva, žudnje, vlasništva...“.
Opet o popularnosti jezovitog doma
Iz dosad rečenog jasno je da Lucy Clarke u ovome romanu eksplicitno i temeljito eksploatira arhetipsku simboliku kuće u (pop)kulturnoj mitologiji, što smo već bili teorijski i fenomenološki detaljnije ocrtali na Kritikazovim stranicama povodom predstavljanja romana Tunel bez izlaza Tove Alsterdal. Tom smo prigodom istaknuli da popularna kultura nerijetko gradi svoju masovnu popularnost postizanjem univerzalnosti, univerzalnosti koja nije samo estetska i pripovjedna kako bi roman bio što komercijalniji, odnosno što pristupačniji i komunikativniji za najraznovrsnije profile publike, nego se univerzalnost ostvaruje i dosezanjem do dubinskih, arhetipskih slojeva kolektivnog podsvjesnog, gdje simbolika kuće zauzima važno, psihoemotivno snažno mjesto.
Produkcijsko obilje i neopadajuća popularnost dugovječnog i vitalnog subžanrovskog pravca u kojem se neprekidno ponavljaju priče o zlokobnim kućama kao mjestu nadnaravnih sila zbog kojih postaju žive, opasne i smrtonosne potvrđuje psihološku, kulturalnu i arhetipsku učinkovitost toga narativa budući da se takvom imaginacijom provocira jedan od najdubljih strahova: preokretanje sigurnosti doma, podrazumijevanog kao utočište od prijetnji i pritisaka vanjskoga svijeta, u neprijateljsko i pogibeljno okruženje. Ukoliko nam je čak i vlastiti dom izvor užasa, poručuju takve priče, onda je ovaj svijet beznadan, bez ikakvog skloništa gdje bismo mogli predahnuti i njegovati bolji, normalniji život. Dakako, eksploatacija straha je ovdje neskriveno maksimalistička: ima li išta strašnije od situacija u kojima nam se najbliskiji i najpitomiji detalji iz obiteljskoga okruženja preobraze u mistične reprezentacije čudovišnog zla?
Međutim, značenjska razlika u naslovu iz hrvatskoga prijevoda krucijalno premješta naglasak. U hrvatskoj verziji naslova kuća je najavljena čitatelju kao subjekt, samosvojni entitet, oživljeno i nadnaravno biće sa svojom mračnom ćudi, aktivno mjesto kreiranja mistike i misterija, što je tek sporedni aspekt romana na koji autorica aludira, poigravajući se tom opcijom objašnjavanja čudnovatih događaja budući da vrlo dobro zna kao spisateljica komercijalne beletristike koliko je to popularan i potentan mit, snažne rezonancije u psihologiji čitatelja. U tom se smislu autorica obilato oslanja o tradiciju gotičkih horora i ostalih mitema iz tog subžanrovskog imaginarija, koristeći obilje klišeja, počev od toga da se oko kuće uvijek događaju munje i gromovi, kiše i oluje, vjetrovi i pljuskovi kad god je dramatično (i to uvijek noću), pa do toga da se u krugu kućne intime iz sitnica generiraju jeza, šokovi, obrati, misteriji, neobjašnjive pojave, dok detalji postaju strahoviti na n-tu potenciju: od običnih šumova, pa do bučnih zvučnih efekata kao što su razbijanje čaše ili lupa vratima.
Pojavljuje se i taj spomenuti pauk kao simbolična slika, naizgled sitan i puko dekorativan, ali zapravo važan i efektan detalj sa sublimnom porukom koja nam najavljuje kako je kuća kao svojevrsna brana od prijeteće prirode kapitulirala i više ne predstavlja utočište pred vanjskim ugrozama. Na koncu, tjeskobna atmosfera potencirana je činjenicom da je Elle mahom sama u velikoj, praznoj, hladnoj i tihoj kući, čime njen dom više djeluje kao grobnica, nego kao mjesto životnih radosti i obiteljske topline. Ta je kuća po svojim svojstvima simbol smrti, a Elle je u njenom zagrljaju, i ma koliko bila poetična narativna strategija kojom se smrt prezentira kao (konačni) dom, Elle se tome, razumljivo ljudski, protivi.
I opet o antimodernističkoj modernosti krimića
Ali kako naslov u izvorniku glasi You Let Me In, time nam je već na samome početku odgovoreno kako je objašnjenje svih misterioznih peripetija i čudnovatih situacija u nastavku romana ipak svjetovno, humanoidnog karaktera, odnoseći se na uljeza koji se obrušio na Ellin dom. Time se čar, jeza i napeta atmosfera ovoga romana nipošto ne umanjuju, nego Lucy Clarke još uvijek ostaje na terenu dubinskih, podsvjesnih strahova tako što problematizira tabu svetosti doma budući da je tematizacija tabua, fundamentalnih kulturnodruštvenih zabrana, još jedan od načina dopiranja do arhetipskih sadržaja kojim (popularna) kultura ostvaruje univerzalnu atraktivnost. Stranac u kući kao jedna od najpopularnijih noćnih mora u kolektivnoj imaginaciji intenzivna je simbolizacija straha od Drugoga, koji se sada koncentrira u prostoru vlastitosti, privatnosti, intime, poznatosti domaćega, a kada se još otkrije kako je taj stranac, to Drugo, uglavnom bliska osoba na koju nikada nismo sumnjali, time se otvara zahvalan prostor za problematizaciju statusa Drugoga kao prostora naših fantazija, projekcija i konstrukcija s konačnom poantom kako je Drugo ili Drugi uvijek dio našeg vlastitog identiteta (što je najbanalnije, ali istodobno na antologijski, kultni način prezentirano iskakanjem aliena iz utrobe u istoimenom filmskom serijalu).
I kao što smo već ranije navodili na Kritikazovim stranicama kad god su se predstavljali naslovi iz žanra kriminalističke proze i trilera, i u ovome slučaju, odnosno u ovom tipičnom žanrovskom primjerku također imamo karakteristično podvojeni, ambivalentni odnos prema procesima moderniteta, tako da i Kuća na hridi Lucy Clarke posrednom, simboličkom kritikom izražava općedruštvene dubinske strahove, tjeskobe i nesigurnosti pred opresivnom dinamikom i negativnim posljedicama modernizacijskoga progresa. U popularnim fantazijama masovne kulture kontradikcije modernizacijskoga razvoja najčešće su simbolički izražene kroz narativne reprezentacije prema kojima procesi modernosti imaju destabilizacijski ili čak destruktivni utjecaj na temeljne vrijednosti i moral zajednice, dok se na radikalnijem stupnju negativne posljedice moderniteta reprezentiraju čak kao patološke devijacije društva, manifestirane kroz kriminal, nasilje i psihosocijalne poremećaje.
Lucy Clarke je na tom planu posve transparentna, eksplicitno upozoravajući na negativne posljedice, pa čak i katastrofe koje u životu individue izaziva aktualna dinamika informatičke revolucije kao serija intenzivnog slijeda razvojnih promjena, toliko brzo zaredalih i strukturalno epohalnih da im je teško pratiti ritam, usvajati novosti i sagledati učinke na život kakav je društvo vodilo prije „uzurpacije“ i refomiranja digitalnom tehnologijom. Već prva pretpostavka kojom autoričina glavna junakinja pokušava objasniti čudnovate promjene i misteriozna zbivanja u vlastitome domu temelji se na uvjerenju da je krivac, odnosno negativac gošća koja je koristila Ellin dom preko Airbnb-a dok je Elle bila u Francuskoj. Popularan i inovativan koncept iznajmljivanja vlastitoga doma nepoznatim ljudima putem mrežne komunikacije i dogovora u određenom je aspektu ipak kontroverzan i rizičan postupak budući da ustupate vlastiti životni prostor neznancima posredstvom tehnologije, a Lucy Clarke potencijalnu problematičnost takve prakse uzdiže u potpuni horor jer u nastavku romana postaje sve nejasnije koga je Elle posredstvom Airbnb-a zapravo ugostila.
Domaćica na rubu živčanog sloma
Račun gošće je ugašen i Elle više ne može stupiti s njom u kontakt, niti utvrditi njen identitet. Tragovi boravka ukazuju da je gošća špijunirala po kući i provaljivala u zaključane prostore, ostavljala prijeteće poruke i sitne zamke na kojima se Elle ozljeđuje, a čini se da je gošća ujedno i kopirala ključ, pa se sada na trenutke vraća u Ellinu kuću poput duha i tajnovito se šulja oko nje, uznemirujući je šumovima. Ukratko, nešto što je trebalo biti „novo normalno“, pa čak i uobičajena rutina, odnosno iznajmljivanje doma neznancu putem ekonomične internetske konverzacije i sklapanja dogovora na obostrano zadovoljstvo pretvorilo se u noćnu moru. Paranoična kritika tehnološke modernizacije ne staje na tome, nego se ispostavlja da Elle olakšava posao svome uljezu tako što na društvenim mrežama ostavlja obilje digitalnih tragova o svojoj privatnosti, dnevnom rasporedu, planiranim aktivnostima, nudeći tako život na dlanu svakome tko je motiviran kapitalizirati te informacije i ući joj u život, intimu i dom na podmukao način.
Naravno, bilo bi prejednostavno kada bi nam odgovor na sve misterije iz Elline kuće bile ponuđene već na prvim stranicama romana, pa se stoga ispostavlja da tajanstvena gošća posredstvom Airbnb-a možda i nije onaj negativac kojega Elle treba raskrinkati, ali dok ona dospije do zaključka da je u tom pravcu osobne istrage na krivom tragu već smo dovoljno zastrašeni autoričinim maštovitim sugestijama u kakve se sve horore može izroditi naše odveć komotno korištenje uslugama Airbnb-a i općenito društvenim mrežama na internetu.
Kako god, netko je u kući, nepoznati netko. Svako malo intervenira u sitnicama po kući koje samo gazdarica može prepoznati, pa tako Elle zapaža da su neki predmeti ili dijelovi namještaja diskretno pomaknuti ili na trenutak nestaju, a onda kroz neko vrijeme opet osvanu na starom mjestu. Sitne, uznemiravajuće znakove da se tu nešto čudno i zlokobno zbiva Lucy Clarke gradira u sve napetije, šokantnije i brutalnije ekscese, pa tako netko Elle zaključava u njenu radnu sobu ili joj čak iz računala obriše rukopis romana na kojem radi i kojem se bliži rok da ga prema ugovoru preda izdavaču. Neke sjene se šuljaju noću oko kuće i promatraju je poput manijaka kroz prozor, a sitne spačke sve više prerastaju u uništavanje Ellinog života, dovodeći je i do ruba psihičkog sloma jer joj nitko od onih kojima se povjerava ne vjeruje, pa počinje sumnjati u vlastitu mentalnu stabilnost, pitajući se podliježe li sumanutim osobnim umišljanjima i halucinacijama.
Obiteljski dom u funkciji pokajništva glavne nam junakinje
Krug potencijalnih sumnjivaca se širi i kao da su se svi nekim bizarnim međusobnim dogovorom urotili protiv nje: možda je to susjed s kojim je ionako već odranije u konfliktu, možda je ojađeni bivši suprug, možda je obožavateljica koja joj se euforično javlja na društvenim mrežama i lajka je zbog zaluđenosti Ellinim prvim književnim hitom, možda je to čak i lokalna knjižničarka jer u svakom se trenutku u Ellinim očima čini da nitko nije onakav kakvim se naizgled predstavlja. Naravno, konačno otkriće potpuno je neočekivano i krajnje šokantno, kako to već mora i biti prema pravilima ovoga žanra, ali do tog trenutka doznajemo dosta toga iz Elline biografije zbog čega se ispostavlja da je i sama podjednako negativac koliko je i žrtva. Netko tko je uznemirava u vlastitom domu dobro je upućen u njenu prošlost, poznate su toj osobi Elline najdublje osobne tajne, i premda ćemo onaj ključni Ellin grijeh zbog kojega se je „kažnjava“ otkriti tek pri šokantnome kraju romana, u međuvremenu ćemo doznati za još podosta Ellinih posrnuća budući da počinje preispitivati vlastiti život potaknuta ovim najrecentnijim, proganjajućim zbivanjima koji očito imaju korijene u mračnoj Ellinoj prošlosti.
„Ne mogu se otarasiti osjećaja da me prošlost sustiže“ i „slutnji da će moji grijesi doći na naplatu“, kaže Elle u jednom trenutku. Koji su to grijesi? U tom repertoaru nemoralnih ili barem etički upitnih Ellinih postupaka iz njene prošlosti važnija je simbolička dimenzija tih prijestupa i kontroverznih činova, kao i simboličke proporcije kazne koju Elle doživljava, realiziranu na način da je netko osvetnički ušao u njen dom i urotnički plete mrežu misterioznih peripetija kako bi tu famoznu Ellinu kuću na hridi doslovno pretvorio u svojevrsni popravni dom, a Elle disciplinirao i naveo je na pokajničku samospoznaju. S obzirom na takav tretman kojem je „griješna“ Elle izložena, mističnost koja prevladava u provedbi kazne nad Elle gotovo je kafkijanski metafizička, utoliko bivajući strašnijom i rigoroznijom, postajući u takvim manifestacijama autoritetom koji je provjereno najučinkovitiji za moralnu ćudorednost, autoritetom koji se uspostavlja kao nevidljivi panoptikonski nadzor i interiorizirana figura zakona ili – točnije rečeno – unutarnji policajac u našoj psihi.
Česta je to gesta u popularnoj kulturi, naročito u hororima, gdje je čudovište metaforički predstavnik strašnoga autoriteta ili strogoga zakona kojim se demonstrira kažnjavanje prekršitelja društvenih normi, najčešće adolescenata, budući da su po svojoj dobi na pragu seksualnog promiskuiteta, moralne devijacije, generacijskog buntovništva i iskušavanja granica (ne)prihvatljivoga, pa ih se ovakvim simboličkim zastrašivanjem u popularnim ilustracijama (ne)dopustivoga disciplinira za pravovaljanu društvenu integraciju, posredno time „odgajajući“ i publiku.
Velebne konspirativnosti i misteriji na granici razuma
Dok ne doznamo na kraju romana koji je Ellin fundamentalni grijeh zbog kojeg biva kažnjavana na tako velebno konspirativan način kroz cijeli roman od nekih 400 stranica, prethodni hipotetski razlozi njene krivice u svojoj simboličkoj dimenziji potvrđuju onaj stari uvid kako popularna kultura mahom baš kroz kriminalistički žanr i trilere iskazuje svoju tendenciju ka reprodukciji konzervativnog moralizma i afirmaciji tradicionalnih društvenih vrijednosti zbog kojih se odstupanja simbolički kažnjavaju, a protagoniste disciplinira tako što se preodgojeni, obogaćeni iskustvom i novim spoznajama, vraćaju u poredak ili pak – pogibaju.
U Ellinom slučaju obilje je takvih odstupanja i prijestupa od temeljnih vrijednosti konzervativnih društvenih vrijednosti, u rasponu od činjenice da je devastirala staru, tradicionalnu ribarsku kućicu kako bi izgradila svoju raskošnu, ekshibicionističku vilu (tako da poruka ne može biti jasnija i banalnija od toga što se tiče vrijednosnih naklonosti između tradicionalnog i modernog), pa do svojedobnog Ellinog pobačaja koji Lucy Clarke u jednom trenutku opisuje prilično mučno, kao bezdušno usmrćivanje živoga bića. Upravo kada je riječ o pobačaju, autorica svoju junakinju nemilice, višestruko kažnjava jer zbog tog čina, počinjenog grijeha, Elle više ne može začeti, obitelj joj se raspada, a kuća joj je, premda raskošna, pusta, pa naša junakinja vene u samoći.
Pored svih tih kazni u Kući na hridi, ima – dakako – i nagrada. Na koncu, nagrađen je čitatelj dobrim, napetim štivom jezive atmosfere i spretno vođene priče, prepuna misterija na granici razuma.