ANTE ZLATKO STOLICA, „BLIZINA SVEGA“
Koliko ima blizine u svijetu internetske dostupnosti svega?
Za razliku od većine alfa-mužjaka s naše spisateljske scene, koji ispisuju safari-prozu o proputovanju kroz naše tranzicijske divljine tako što svakih par stranica odstrjeljuju kapitalne teme i prateće negativce, Stolica je pitomi skupljač bobica, zaintrigiran ljepotom sitnica i detalja, fenomenologijom i začudnostima rubnoga
Objavljeno: 10.25.2021 8:11:52 AM
"Blizina svega" / Fraktura, dio naslovnice

(Ante Zlatko Stolica, Blizina svega, Fraktura, Zaprešić, 2019.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Legendarna je rečenica kojom je Ernest Hemingway u povijesti svjetske književnosti osvojio titulu šampiona u kategoriji pisanja najkraće kratke priče, uspijevši tešku i dramatičnu životnu priču o kakvoj se pišu nadugi romani sažeti u svega jednu rečenicu, rečenicu koja čitatelja stegne oko grla poput omče. „Prodajem dječje cipelice, nenošene“, tako glasi ta slavna rečenica, rečenica koja ujedno ima i sve kvalitete književnosti, ne trebajući ni riječ više jer bi bila daleko lošija književnost kada bi ova savršena mjera težine životnog udarca kojim smrt djeteta zgromi roditelja daljnjim pripovjednim pathosom devalvirala u neukus.

Međutim, odnedavno imamo novog rekordera u disciplini najkraćih kratkih priča: Antu Zlatka Stolicu. Već na prvoj stranici njegove zbirke Blizina svega imamo čak tri kratke priče, od kojih treća kaže: „Slijepac izašao iz kladionice“. Ovakvim spisateljskim postupkom Stolica odmah poručuje da su mnoga naša uvjerenja o prirodi književnoga teksta netočna, kao što je i netočno puki konstativ iz ove Stoličine rečenice protumačiti svršenom glagolskom radnjom jer Stolica ne kaže da je „slijepac izašao iz kladionice“, nego Stolica pripovijeda da je „slijepac izašao iz kladionice“. A kakva je priča ispisana i kolika je drama upisana u samo tu jednu rečenicu jasno je svim čitateljima koji preko te rečenice neće preletjeti, nego je iznova čitati kao priču koja u samo tom kratkom konstativu nije ništa veća ni manja nego Dostojevskijev roman Kockar.

Filozofija „komadića“ u Ante Zlatka Stolice

Druga bi nam greška bila kada bismo Blizinu svega klasificirali samo kao zbirku fragmenata. Istina, Stolica niže bilješke koje bi drugim piscima služile tek kao podsjetnik na ideje iz kojih bi u nekim povoljnijim radnim uvjetima trebale ambiciozno isklijati velike pripovjedne forme, ali Stolica ne ide dalje od tog prvog impulsa, prvog bljeska ideje i prvog fotografskog snimka svijeta oko sebe. Ipak, način na koji Stolica ispiše svoje priče od svega rečenice, dvije, tri do krajnjih granica napreže uobičajena književnoteorijska tumačenja fragmenta u poetičkoj filozofiji literarne konceptualizacije svijeta. Fragment je u književnoj praksi, kao što znamo, rezultat epistemiološke krize postmodernoga stanja u smislu da demonstrativno izražava nemoć prema konstruiranju cjelovite slike svijeta zato što je taj svijet postao odveć kompleksan da bi ga se moglo sagledati ili zato što se jedinstvo svijeta raspalo modernizacijskim dekonstruiranjem utemeljiteljskih i homogenzacijskih vrijednosti. U dobu praznine više nema nadvisujućih transcendencija, niti metafizičkih ishođenja koja bi kontingenciji ovosvjetovne dinamike davale pravac, a kamoli ideal.

Fragment je zbog izgubljenosti te nadređene cjelovitosti uglavnom melankoličan, ali također može biti i ljuti, angažirani protest protiv opresivnog totaliteta. U svakom slučaju, okoristimo li se jednim Žižekovim naslovom, fragment je organ bez tijela, ali budući da je u polemičkoj ovisnosti o nekadašnjem idealu cjeline, prati ga strukturno upisana insuficijentnost, zamaskirana dimnom zavjesom samoinducirajuće semioze, a u najbanalnijim slučajevima i najlošijim izvedbama zamaskirana pukom mistifikacijom kojom se čitatelju prepušta da pretpostavlja i traži dublji smisao.

Kako u jednu rečenicu stane čitav Krleža?

Događa se to i ponekim Stoličinim zapisima, ali u najboljim jednorečeničnim potezima, kao i u stripovskim oblačićima osluškivanih razgovora dok je utopljen u anonimnu masu suputnika i sugrađana Stolica dokazuje da nije čak ni minimalist, što bi značilo da se osviješteno rukovodi poetičkim načelom „manje je više“ kako bi se dobro i odmjereno ispričala velika i kompleksna priča, nego je on zapravo minijaturist, uspijevajući u jednu, dvije rečenice upisati veliku književnost s istom onom minucioznošću kojom maketar izgradi jedrenjak u boci. Za razliku od, primjerice, Miroslava Krleže, koji će glasovitu tvrdnju kako je čovjek još uvijek majmun u raketi ukomponirati u esejističku bujicu logoreičnog filozofiranja o ironičnim kontrastima progresa i evolucijskim kontroverzama oko umišljene čovjekove ambicije dosezanja zvijezda, Stolici će za izricanje iste ideje biti dovoljna samo jedna rečenica, rečenica koja glasi: „Sjedim na poljskom zahodu, slušam dronove“.

Nije misao koja je iznesena u toj rečenici, niti način na koji je izrečena izborom i redom riječi intelektualno i umjetnički išta skromnija od Krležine lamentacije o istoj temi, pa dok Krleža oko svojih majmuna u raketi ekstenzivno raspisuje dijalektiku teza i antiteza da bi tu rečenicu zaštitio oklopom enciklopedijske erudicije, u Stoličinoj izvedbi sva je polemičnost te kompleksne problematike skoncentrirana samo u tu jednu rečenicu od svega šest riječi, slobodnu od bilo kakvih iskušenja da je se preljeva u navelike spisateljske ekshibicije paradnoga karaktera. Na čitatelju je nadalje da mjeri Stoličina domašivanja i premašivanja Krležine antologijske rečenice jer Krleža intenzitet svoga kontrasta gradi na tijesnom sparivanju primata s visokom tehnologijom, a mračne dubine našega evolucijskoga porijekla s uzvišenim, velebnim mrakom svemira, okićenog božanskim sjajem toliko nam privlačnih zvijezda kao novih terena za naš životinjski nagon osvajanja, dok je Stoličina priča od svega jedne rečenice po mnogo čemu slojevitija zato što u njegovoj literaturi čovjek ne leti, nego ostaje nedostojanstveno prizemljen, u pozi vršenja nužde.

Osim što je u Stoličinoj rečenici superiorna tehnologija prezrivo odbacila čovjeka zbog njegove fiziološke nesavršenosti, ima u ovoj rečenici i višestrukih implikacija koje Stoličinu minijaturu čine kvalitativno bogatijom od Krležine slike majmuna u raketi, ponajprije kada je riječ o otuđenoj udaljenosti između čovjekove zarobljenosti prirodom i tehnološkoga progresa, o provaliji iskopanoj daleko ekstremnije, ali i emotivno bogatije, poetički senzibilnije, a filozofski i intelektualno bremenitije nego li u palimpsestnoj Krležinoj rečenici. Uz to, u Krležinoj rečenici nema nijanse socijalne i ideološke kritičnosti kakva je suptilno provedena u Stoličinoj rečenici kada s nimalo slučajnim spomenom poljskoga zahoda gradi kontrast koji bi osjetljivijem čitatelju trebao osvijestiti važnu spoznaju: cijena tehnoznanstvenog napredovanja je nazadovanje gubitničkog dijela čovječanstva, tehnološko bogatstvo stečeno je nepravednom raspodjelom kapitala, a modernizacijskom je razvoju moguće trijumfalistički dosezati vrhunce onoliko koliko su podređene mase žrtvovane životom u ponižavajućim subcivilizacijskim uvjetima. Dok je za Krležin fatalistički nihilizam ljudska vrsta prirodno glupa da bi se igrala skakanja do zvijezda, Stoličino ukazivanje na ljudski primitivizam, ilustriran poljskim zahodima, rezultat je nepravde u politici pokretačkih ideologija, u politici koja sistematski onemogućava ravnomjeran progres.           

Humaniziranje otuđenosti „blizinom svega“

Upravo zbog tih pobrojanih slojevitosti Stoličine rečenice nisu tek puki fragmenti. Zar je sonet dokaz fragmentiranog svijeta samo zato što je volumenom manji od epa, zar je poslovica fragment samo zato što je njena filozofska mudrost svedena na prosto proširenu rečenicu, zar je kratka priča krhotina razbijenog jedinstva svijeta samo zato što njen filigranski mikrouniverzum nije ekspandirao do protežnosti fetišizirane forme romana? Tim slijedom razmišljanja treba uzeti u obzir i da je Stoličina ambicija posve suprotnog smjera, pa za razliku od većine alfa-mužjaka s naše spisateljske scene, koji ispisuju safari-prozu o proputovanju kroz naše tranzicijske divljine tako što svakih par stranica odstrjeljuju kapitalne teme i prateće negativce, namnožene kao štetočine po našem postsocijalističkom staništu, Stolica je pitomi skupljač bobica, zaintrigiran ljepotom sitnica i detalja, fenomenologijom rubnoga, fluidnim nijansama emocije ili estetskoga, pa čak i trivijalnim i efemernim aspektima svega onoga što mi ostali previđamo u našoj svakodnevici zbog ambiciozne fokusiranosti na one sadržaje našega života koje smatramo relevantnijima i korisnijima.

Književnu ljepotu i dokaze esencijalnosti postojanja on traži na neočekivanim mjestima i uspijeva ih pronaći u novinskim oglasima, popularnim savjetima za kućanstvo, uhvaćenim odlomcima razgovora u prolazu ili u zaustavljanju proletjelih trenutaka intimnosti pogledom u tuđe prozore. U tom je smislu Stolica lirik, što znači da ga naveliko krasi pjesnička osjetljivost u percipiranju zbilje, premda je paradoksalno da taj talent, kada se Stolica eksplicitno upusti u pjesničku praksu nizanja svih tih svojih redaka tankoćutnoga zapažanja u stihove, rezultira banalizacijom kao kontraefektom nastojanja da se određeni motiv, slika ili tema pretjeranom poetizacijskom gestom estetiziraju na još višu potenciju. Međutim, kada se sa tom svojom liričnošću vrati u rečenicu proznoga izražavanja, onda je ta proza oplemenjena, što znači da tipični svijet realističke proze, tipične po ideološkoj prokazanosti književnoga realizma kao jezika čija je deskripcija zasićena komodifikacijom, u Stoličinoj izvedbi postaje humaniziran „blizinom svega“.

Ali „blizina svega“ i kao kritika sveopće nametljivosti

Mnogi će kritičari i oduševljeni volonteri internetskoga komentiranja tu naslovnu „blizinu svega“ s korica Stoličine zbirke prevesti kao osjećaj topline da bi potom generalno ocijenili Stoličino djelo kao feel-good književnost, premda se ta Stoličina „blizina svega“ ne javlja samo kao misterij iz kojega na trenutak zabljesnu tajne i ljepote običnoga života, nego se mjestimično manifestira i kao osjećaj klaustrofobije, pa čak i mizantropije, uslijed bombardiranosti autorove privatnosti flaubertovskim rječnikom uvriježenih mnijenja i beckettovskim dijalozima apsurda iz anonimne mase u prenapućenoj okolini. Uostalom, nemoguće je ne zapaziti da Stolica u određenim intervalima napušta dirljivu poetizaciju svakodnevnih običnosti za svoj herbarij dražesnih latica života da bi se s određenom notom socijalne kritičnosti prihvatio i grublje strane života tako što kroz dobar dio zbirke provodi komentare o režimu prekarijata ili o drami recesijske nezaposlenosti.

U svakom slučaju, Stoličina se zbirka pojavljuje kao važan književni događaj, pa možda čak i kao književnoestetski šok u društvu u kojem se ostatak čovječanstva mehanički hvata za mobitel da bi kratkim, neselektivnim snimkama za planetarnu internetsku distribuciju tobože ovjekovječila, a zapravo bagatelizirala iskustva susreta sa svim onim tipičnim manifestacijama zajedničke nam svakodnevice na koje reagira i Stolica. U takvom novonastalom svijetu Stolica tradicionalnim književnim obnavljanjem „blizine svega“ prosvjetljujuće poručuje kolika je iluzija danas zavladalog shvaćanja o „blizini svega“ kao instantne dostupnosti ama baš svega pomahnitalom internetskom inflacijom.

Najnovije:
LUCY CLARKE, „KUĆA NA HRIDI“
Kafkijanska metamorfoza obiteljske kuće u popravni dom
Lucy Clarke u ovome romanu temeljito eksploatira arhetipsku simboliku kuće u (pop)kulturnoj mitologiji, kao što i eksploatira naše podsvjesne strahove od vlastitoga doma u onim imaginacijskim trenucima kada se iz mjesta sigurnosti, pa i pukoga objekta, preokrene u živi entitet, a udomaćeni nam i prisni dijelovi namještaja postanu čudovišni, nadnaravni
TOVE ALSTERDAL, „TUNEL BEZ IZLAZA“
Švedski krimić o čudnim Česima čudnoga ponašanja
Naselivši se u Češkoj, prostodušni švedski bračni par upada u spiralu desetljetne mržnje lokalnih mještana prema sudetskim Nijemcima, pa da je autorica tek promijenila nazive lokacija i sukobljenih strana, priča iz romana 'Tunel bez izlaza' komotno je mogla biti smještena i u Hrvatsku
ANTE ZLATKO STOLICA, „BLIZINA SVEGA“
Koliko ima blizine u svijetu internetske dostupnosti svega?
Za razliku od većine alfa-mužjaka s naše spisateljske scene, koji ispisuju safari-prozu o proputovanju kroz naše tranzicijske divljine tako što svakih par stranica odstrjeljuju kapitalne teme i prateće negativce, Stolica je pitomi skupljač bobica, zaintrigiran ljepotom sitnica i detalja, fenomenologijom i začudnostima rubnoga
NEVEN UŠUMOVIĆ, „ZLATNA OPEKLINA“
O turizmu, još jednom demonu kapitalizma
Ušumovićeva je zbirka priča izvrsno konceptualizirana kao temeljita i snažna kritička studija turizma kako bi kroz tu djelatnost, izvor domoljubnog ponosa, ali i ekonomskog opstanka nacije, prokazao mučne, nehumane, cinične mehanizme kapitalističke industrije u pozadini raskošnih ponuda iz repertoara našeg servilnog etnospektakla