NEVEN UŠUMOVIĆ, „ZLATNA OPEKLINA“
O turizmu, još jednom demonu kapitalizma
Ušumovićeva je zbirka priča izvrsno konceptualizirana kao temeljita i snažna kritička studija turizma kako bi kroz tu djelatnost, izvor domoljubnog ponosa, ali i ekonomskog opstanka nacije, prokazao mučne, nehumane, cinične mehanizme kapitalističke industrije u pozadini raskošnih ponuda iz repertoara našeg servilnog etnospektakla
Objavljeno: 10.4.2021 12:30:51 PM
"Zlatna opeklina" / Sandorf

(Neven Ušumović, Zlatna opeklina, Sandorf, Zagreb, 2019.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Turizam danas na hrvatskoj diskurzivnoj sceni ima gotovo isto mitsko značenje kakvo već odavno prati temu Domovinskog rata. Oba slučaja natkriljuje sudbinski važno pitanje nacionalnog opstanka, tako da je razlika tek u tome što se Domovinski rat ticao pitanja fizičkog opstanka, dok se turizam bavi dramom fiskalnog opstanka, što se u periodima snažnije ekonomske krize također panično potencira do pitanja kolektivnog fizičkog preživljavanja u mogućim uvjetima ozbiljne proračunske besparice. Kao što je nedavno napisao Jurica Pavičić u jednoj od svojih kolumni, uspjeh ili neuspjeh turističke sezone za nas je pitanje – kisika.

U tom kontekstu bilo bi zanimljivo dočekati da netko našu ukupnu akademsku produkciju obogati temeljitom znanstvenom studijom o podudarnosti retoričkih figura i konstrukcija u političkim, medijskim i ostalim diskurzivnim praksama iz korpusa perpetuiranih narativnih obrazaca o Domovinskom ratu u odnosu na način na koji se danas, od ljeta do ljeta, govori o podbačajima i prebačajima još jedne turističke sezone. Nema sumnje, velika je vjerojatnost da bi se takvim komparativnim istraživanjem otkrila iznenađujuća generička identičnost izrazito shematične strukture u kojoj su izmijenjeni samo ključni predmetni pojmovi, dok su relacije među pojmovima ekvivalentne. Naravno, ta su dva diskurzivna pogona suprotnog predznaka, pa je vojna agresija na Hrvatsku, dakako, negativna pojava, dok je invazija turista i te kako dobrodošla, pozitivna tendencija, no ima neke perverzne asocijativne veze između tenzije s kojom mediji izvješćuju o zagužvanim automobilskim kolonoma na graničnim prijelazima i atmosfere s kojom smo pratili informacije o kretanju vojnih trupa.

Kritika svega, a konačno i turizma

U oba su nas slučaja mediji jednako afektivnim tonom bombardirali brojkama, tako da je sada brojanje projektila zamijenjeno svakodnevnim brojem „ulazaka“ i noćenja, a imperativ naoružavanja svim sredstvima imperativom širenja smještajnih kapaciteta svim improvizacijama. O kategorijama i profilu navirućih turista danas se govori kao nekad o rodovima i službama vojnih postrojbi, homogenizacija nacionalnoga identiteta zamijenjena je brandingom, pravci djelovanja targetiranjem, „Bljeskovi“ i „Oluje“ kapitalnim investicijama, a doktrina „spaljene zemlje“ desantima s cruisera. Kao simptomatično mjesto tih diskurzivnih analogija, posve u duhu one slavne Freudove izreke da su lapsusi najiskrenija mjesta naše komunikacije, izvrsno će poslužiti primjer jednog turističkog djelatnika koji je HTV-u raportirao o rezultatima turističkog prometa u njegovoj „zoni odgovornosti“ tijekom sveopćeg straha od virusa korone, pa će nakon niza loših vijesti iznijeti i jednu dobru: „Na svu sreću, u nešto su nas većem broju napali Talijani“.

Na kraju, vrhunac takve psihologije s vremenom će posve eskalirati u otvoreni ekonomski rat kada se europske države tijekom pandemije krenu redom međusobno blokirati kao nepreporučljive turističke destinacije. I posve u duhu svega toga, i Neven Ušumović će cijelom svojom zbirkom priča pod naslovom Zlatna opeklina poručivati da je turizam također višestruko devastirajuća katastrofa, također krvava borba, također vođen ideološkim sljepilom, također sistemski manipulativan kao i demagogija nacionalističkog pathosa.

S turizmom se, naravno, lako izrugivati, kao što je to uvijek bio slučaj u našoj kritičkoj praksi kad god su predmeti detronizacije bili svi naši mistificirani pojmovi i pojave, sve naše iracionalne zaluđenosti i egzaltirane mitologije iz bogatog i živopisnog repertoara svih naših tranzicijskih narativa i našeg tranzicijskoga imaginarija ili, još kraće rečeno, svih naših demagogija i tlapnji. Upravo se zahvaljujući tome i etablirala naša suvremena književna scena, kontinuirano i sustavno pljušteći boksačkim udarcima po falsificiranim slikama Domovinskog rata, po samodopadnosti nacionalistički shvaćanog kolektivnog i personalnog identiteta, po galeriji navodnih velikana iz krugova našega kompromitiranog establishmenta, dok je odnedavno na dnevnom redu – kako to naziva Jurica Pavičić – i „marksistički pulp“, odnosno kritičko obrušavanje na moloh kapitalizma u čije smo – kako to naziva Miljenko Jergović – „šoping-dvore“ utrčali kao Ivica i Marica, imajući pred očima bajkovite slike iz američke tvornice snova. Međutim, tek smo sa Ušumovićevom zbirkom Zlatna opeklina, dakle tek smo 2019. godine dočekali da jednako zasluženom tretmanu na stranicama sociokritički angažirane hrvatske proze bude podvrgnuta i idolatrija turizma.

Izbjegnut porok prvoloptaške kritike

Istina, suvremena hrvatska proza u ekstenzivnosti svojih kritičkih reagiranja na problematične aktualnosti naše društvene dinamike nije propustila mjestimično ukazane prilike da se na marginama svojih pripovijedanja jednako naoštrenom kritikom okrzne i o iritirajuće manifestacije turizma, ali uglavnom se to svodilo na plošan, stereotipan i karikaturalan prikaz tipičnog turista kao ispraznog blesana koji turističke destinacije pohodi konzumerističkom kompulzivnošću i kojemu je autentičnije iskustvo snimiti selfie umjesto da se duhovno obnavlja doživljajem senzacija na licu mjesta, tako da smo prije Ušumovića na ovome tragu imali tek roman Agenti kulture Gordana Nuhanovića, roman u kojem se umjetničke, menadžerske, političke i svake druge šarlatanske vrste proizvodnje magle materijaliziraju u žanrove kulturne industrije, spektakla i simulakruma, odnosno u žanrove branda, eventa i festivala, blagoslovljenih činjenicom da sav taj diletantizam i provincijski jeftina izvedba služe, naravno, obogaćivanju turističke ponude.

Međutim, od kapitalnog je značaja kvalitativna razlika koju Ušumović ostvaruje kada je riječ o pristupanju ovoj temi budući da se nije prvoloptaški zaveo podrugivanjem ionako lako uočljivim površinskim iritantnostima i karikaturalnostima tipičnog suvremenog turističkog mentaliteta, nego je cijelu zbirku koncipirao iz prepoznavanja i adresiranja turizma kao egzemplarne djelatnosti za problematizaciju krucijalnih negativnosti današnjice.

Za Ušumovića turizam nije samo područje kolosalnog kiča, površnosti i vulgarizacije, nego ujedno predstavlja i vrhunac perverzno perfektne sinergije između kulturne industrije, konzumerističke komodifikacije, kapitalističke eksploatacije i perfidne kolonizacije. Problematizirajući sjaj i bijedu turizma, Ušumović razvija od korica do korica mučan kontrast, fokusiran na jad i poniženja koja se zbivaju u pozadini kako bi se turistima ponudila idila s razglednica, tako da će se na stranicama njegove zbirke redati odlomci o robovskom izrabljivanju i seksualnom zlostavljanju sezonskih radnica iz pauperizirane Slavonije, o bižuterijskom prostituiranju kulturne baštine, o banalizaciji povijesnih tragedija radi pukog patiniranja dekora, o depresivnoj svakodnevici umjetničkog tezgarenja na hotelskim terasama, o ciničnim strategijama komercijalizacije i komodifikacije povijesti i kulture, a povrh svega o svođenju svih kulturnopovijesnih vrijednosti i tradicija na komercijalnu logiku zabavnog etno-parka.

Kritika servilnih domorodaca

Ušumović se pri tome rukovodi temeljnim obratom na prijelazu milenija, obratom koji je možda najpreciznijom lapidarnošću formulirao Bill Readings kada je napisao da kapitalizam, do jučer omeđen granicama nacionalne ekonomije, više ne služi gomilanju bogatstva države da bi se iz tih resursa uzvisila kultura društva. Prikupljanje nacionalnog kapitala tome više ne služi, kaže Readings, nego se u svijetu transnacionalnog kapitalizma kultura u cijelosti uzima i obrće kao još jedna utrživa roba na globalnom tržištu. Kultura više ne natkriljuje našu ekonomiju i ostale profane aktivnosti, nego je utopljena u promet sa svim ostalim proizvodima, iz tog razloga do vulgarnosti prilagođena robnoj funkciji, onako kako to opisuje Neven Ušumović kada analizira jezik turističkih vodiča ili kada u jednoj od priča opisuje brainstorming o nastajanju grotesknog tematskog festivala iz Nazorovog klasika Veli Jože.

Kada Ušumović proziva krivce za perpetuiranje takvoga sustava, bilo bi očekivano da nemilice ocrnjuje strance kao neke velike bijele gospodare koje naš jadni domaći čovjek mora domorodački dvoriti, ali Ušumović naročiti kritički prijezir više usmjerava prema lokalnim mještanima, koji su se dali samokolonizirati logikom sustava te zdušno servisiraju pogon iz provincijalnog kompleksa da ih turistička vrijednost čini centrom ili barem dostojnima zanimanja centra za ekonomski i kulturnopovijesno rubne krajeve. Dakako, to ne znači da Ušumović ovako intoniranom zbirkom zaziva sjevernokorejsku izolaciju, nego apelira na malo veći stupanj refleksivnosti kad već s tolikom euforijom u turizam trubimo i sišemo ga kao devizni rog obilja.

Turizam je s tolikom silinom isprovocirao Ušumovića možda i zato što je riječ o sustavu koji do krajnih granica komercijalizira i eksploatira izmještenost, profitnim interesom vodajući vamo-tamo bezglave turiste, a sezonske radnike i tezgaroše od sezone do sezone prisiljavajući na migraciju za koricu kruha od turističkog središta do turističkog središta, dok je izmještenost Ušumoviću važna osobna filozofija, poetička strategija i esteski koncept, što ne demonstrira samo svojom biografijom, niti samo svojom pozicijom na književnoj sceni, kao ni apartnim trasiranjem svoga autorskoga pisma, nego i ovom zbirkom, prostorno smještajući svoje likove na periferije, rubove i tranzitne interregnume kao što su Vojvodina ili Istra.

Kada nam je turizam još bio „nevin“

Iz tog će razloga Ušumović i dio svojih priča izmjestiti iz prepoznatljive suvremenosti te će nastaviti kritizirati turizam čak i kada mu se radnje priča zbivaju u desetljeću pred raspad Jugoslavije. Ušumović poduzima taj začudan manevar da bi, pretpostavljam, demantirao naše jednodimenzionalne nostalgične slike o predratnim ljetovanjima zbog kojih vjerujemo da je turizam tada bio još nevin, pitomiji, ljudskiji, s manje ambicija prema klasnoj ekskluzivnosti koja bi isključivala goste slabije platežne moći i s manje koncesionara koji bi naplaćivali čak i hladovinu. Ušumović nas stoga podsjeća da smo u ta vremena naprosto bili loši marksisti, odbijajući tu lektiru kao ideološku prinudu tadašnjeg poretka, ukazujući nam nizom ispripovijedanih situacija da smo uz pomoć marksističkih instrumentarija trebali vidjeti kako je turizam zbog svoje nepopravljive prirode već tada pokazivao elementarne karakteristike svoje buduće eksploatacijske eskalacije, bivajući svojevrsnim kapitalističkim jajetom u socijalističkom gnijezdu, među drugovima i drugaricama kojima su mobbing i molesting bile još daleke trendovske riječi za ono što su svakodnevno činili jedni drugima na radnom mjestu po hotelskim menzama. 

Dislociravši se u „bajne“ osamdesete, Ušumoviću također nije propustio priliku da se kroz tadašnje kontakte lokalnih mještana s turistima iz ostalih dijelova Jugoslavije osvrne i na embrionalne manifestacije nacionalističkog šovinizma koji će za koju godinu sahraniti to turističko prakticiranje bratstva i jedinstva. Povrh toga, s današnjim spoznajama o strahovitom totalitetu kapitalističkog kooptiranja svih potencijalnih izvansistemskih alternativa i duhovnih oaza, Ušumović se pita nije li i tadašnji zanos buntovništvom rock i punk glazbe bila tek naivno romantična iluzija čiji je soundtrack zamaskirao svoju pravu prirodu posve komercijalne industrije, što današnja glazbena prozvodnja više uopće ne smatra potrebnim skrivati, nego čak besramno eksponira, dok je osamdesetih među svim tim rock i punk mesijama tu istinu, prema Ušumovićevom lociranju, dalekovidno zborio tek samo jedan prorok, Tusta iz KUD Idijota, kada je pjevao Mi smo ovdje samo zbog para.

Pa koliko god Ušumović bio nostalgičan u evociranju gotovo religijskog odnosa publike prema glazbi toga vremena, pri čemu je ta nostalgija i vidljivo istaknuta dizajniranjem zbirke u obliku audio kasete, teško je oteti se dojmu da Ušumović tu nostalgiju ipak ispisuje s potihim podsmijehom kakvog su lišeni svi ostali naši nostalgičari kada oplakuju renesansnu jedinstvenost tadašnje glazbene kreativnosti.

U iznošenju svih ovih stavova Ušumović je, ovisno od priče do priče, ponekad agresivno eksplicitan, a ponekad suptilno rafiniran, no svakako je riječ o zbirci koju, sukladno dizajniranosti ukoričenja u audio kasetu, treba višestruko preslušavati, odnosno iznova i iznova okretati u rukama. Premda su priče oscilirajućih kvaliteta, tako da bi neke kao singlice prošle relativno lošije, pa čak čitatelju možda djelovale i nejasnije, okupljene na jednom mjestu ovoga „albuma“ ipak tvore snažan koncept sustavnog i temeljitog problematiziranja naravi i posljedica turističkog i glazbenog spektakla.

Najnovije:
NEVEN UŠUMOVIĆ, „ZLATNA OPEKLINA“
O turizmu, još jednom demonu kapitalizma
Ušumovićeva je zbirka priča izvrsno konceptualizirana kao temeljita i snažna kritička studija turizma kako bi kroz tu djelatnost, izvor domoljubnog ponosa, ali i ekonomskog opstanka nacije, prokazao mučne, nehumane, cinične mehanizme kapitalističke industrije u pozadini raskošnih ponuda iz repertoara našeg servilnog etnospektakla
NADA GAŠIĆ, „DEVET ŽIVOTA GOSPOĐE ADELE“
Rekvijem za Bandićev Zagreb
Osim što je gospođa Adela jedan od najpunokrvnijih likova iz galerije hrvatskih književnih protagonista, u ovoj posveti gradu Zagrebu Nada Gašić pedantno iz stranice u stranicu nabraja nazive zagrebačkih ulica kojima Adela kroči, pri čemu se jasno čuje kako Gašić pjesničkom osjetljivošću uživa u melodiji tih hodonima, u zvonkoj fonetskoj ljepoti tih naziva
S. BJØRK: „DJEČAK KOJI JE VOLIO JELENE“
Zašto nam nikad nije dosta serijskih ubojica?
U statistikama crnih kronika serijske ubojice su minoran eksces, endem, mikropromil u sjeni crnjih postotaka, no popularna kultura toliko vrvi serijskim ubojicama kao da vrebaju iza svakog čoška. Očito je da su naši kulturni, psihološki i simbolički apetiti za takvom figurom veći nego što ih stvarnosti skromno nudi. Dakle, zašto se uživamo plašiti tim modernim babarogama, zašto je Hannibal Lecter superstar?
CLAIRE McGOWAN, „SJEME RAZDORA“
Pikantno provociranje MeToo pokreta
Junakinja romana ugledna je voditeljica sigurne kuće za zlostavljanje žene, ali vatrenog se feminizma odrekne preko noći kad joj supruga optuže za silovanje jer je u strahu da će njegovim odlaskom u zatvor izgubiti raskošnu kuću, dobru muževu plaću i komforan život. Na koncu autorica brutalno kritizira žene kao slijepe kokoši i lije koje uvijek na kraju nadmudre isključivo same sebe