NADA GAŠIĆ, „DEVET ŽIVOTA GOSPOĐE ADELE“
Rekvijem za Bandićev Zagreb
Osim što je gospođa Adela jedan od najpunokrvnijih likova iz galerije hrvatskih književnih protagonista, u ovoj posveti gradu Zagrebu Nada Gašić pedantno iz stranice u stranicu nabraja nazive zagrebačkih ulica kojima Adela kroči, pri čemu se jasno čuje kako Gašić pjesničkom osjetljivošću uživa u melodiji tih hodonima, u zvonkoj fonetskoj ljepoti tih naziva
Objavljeno: 9.13.2021 10:09:49 AM
"Devet života gospođe Adele" / Naslovnica knjige

(Nada Gašić, Devet života gospođe Adele, Sandorf, Zagreb, 2020.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

„Što je urbano u urbanoj prozi?“, pitanje je koje je sada već davne 2006. godine postavila afirmirana književnica i književna znanstvenica Maša Kolanović već u naslovu svoga kapitalnoga teksta o mitologiji urbanoga identiteta na stranicama suvremene hrvatske proze. Prema ključnim tezama toga teksta, medijska i akademska kritika novijoj produkciji hrvatske književnosti voli tepati da je urbana, iza čega stoji cijeli spektar ideološki motiviranih kvalifikacija. Etiketirajući prozu u kojoj se hoda asfaltom, nosi jeans i sluša rock atributom urbanosti, veli Maša Kolanović, književnokritička recepcija apriorno definira takvu produkciju estetski, poetički i svjetonazorski superiornijom od neurbane proze, bez obzira znači li ta neurbanost da je kronotopski smještena u ruralni ambijent ili se pak kazuje diskurzivnom politikom anakrone proze s elementima arhajske epike.

Međutim, dekonstruiramo li tu diskurzivnu strategiju, kaže nadalje Kolanović, onda se u podlozi takvog favoriziranja navodnog urbanog karaktera na stranicama poželjnijega dijela hrvatske književne proizvodnje manifestira kompleks nesigurnosti u vlastitu modernost, kompleks koji se potiskuje tako što se nekritičkom, neselektivnom, pa i inflatornom upotrebom termina urbano sinonimno označava i podrazumijeva modernost. Pa kako nam je prema takvoj politici označavanja gotovo svaki noviji naslov hrvatske književnosti urbana proza, time se onda implicitno konstruira slika hrvatske književne kulture i kulture općenito kao moderne.

Istina o (ne)zaljubljenosti hrvatske književnosti u grad

Kontinuirano reproduciranje te kvalifikacije dovelo je do papagajskog automatizma označavanja koje se više kritički i ne dovodi u pitanje, pa je dovoljno nekoliko ovlašnih obilježja s površine teksta, čak je dovoljna tek smještenost radnje u gradski prostor, pa da se brzopotezno još jedan rukopis takvoga tipa brže-bolje zapečati nazivom urbana proza u neraskidivi, vječni apozicjski skup. Ali kao što su prekobrojna naša mjestašca administrativnim dekretom proglašena gradovima, tako je i u ovome slučaju na djelu kolosalna ideološka falsifikacija jer – upozorava Kolanović – većina autora koje se smatra tipičnim ili čak istaknutim predstavnicima takve proze zapravo uopće ne slavi urbanost, nego se prema gradu odnose s animozitetom, negativno, antiurbano, dok u završnim poglavljima njihove literature protagonisti bježe iz grada u arkadijsku prirodu, odnosno na selo, u šumu ili na planinu.

Tu tezu Maše Kolanović još će argumentiranije potvrditi Krešimir Nemec tako što će u knjizi Čitanje grada demonstrirati dijakronijski kontinuitet hrvatske proze u konzervativnoj, eksplicitno negativnoj ili barem ambivalentnoj reprezentaciji metropole. Iz stranice u stranicu kroz povijest hrvatske književnosti grad je kloaka, Sodoma i Gomora, Moloh i Levijatan, jedan od krugova pakla i pandemonij, mjesto dehumanizacije i gubitka svake ljudskosti, grobnica ideala i bunar moralnih vrlina, koruptivni bezdan u koji propadaju naivne, nevino čiste duše koje su tek pristigle sa sela ili se u taj grad, bez obzira što pripadaju drugoj ili trećoj generaciji, nikad nisu integrirale do potpunog osjećaja pripadnosti, krećući se njegovim prostornim i socijalnim rubovima. Grad je spektakl, grad sve i svakog kvari, kritike su i kletve što grme sa stranica hrvatske proze.

S obzirom na snažnu upisanost tog narativa u tradiciju hrvatske književne proizvodnje, on je onda ujedno i neizbježni parametar spram kojega se pozicionira i konzekventno definira urbani ili antiurbani karakter svih ostalih novopojavljenih proza. A posebice je to očekivano prvi „mjerni“ instrument iščitavanja teksta kada osvane roman kao što je Devet života gospođe Adele iz pera Nade Gašić, ukoričenje koje naglašeno i eksplicitno, u potpunosti svakom stranicom tematizira grad Zagreb. I inače su uvijek intrigantni, aktualni i atraktivni spisateljski načini na koje Nada Gašić dopire do duše grada, do esencije zagrebačkoga kulturnoga i urbanoga identiteta, tim više što je Zagreb kompleksna i bremenita tema, potencijalno puna skliskih terena kontradiktornosti ili rizičnih zavedenosti povišenom emocionalnošću, bez obzira bila ta emocionalnost negativistička erupcija nakupljenih frustracija ili pak pozitivna, no samoobmanuta nekritičkim izljevom sentimentalnoga kiča.

Anamneza bolesnika zvanog Zagreb

Naime, Zagreb iz ostatka Hrvatske gledan objekt je žudnje i objekt je mržnje, predmet je sprdnje i predmet je grdnje, a ništa manje konfuznom vrtlogu oprečnih i pomiješanih emocija te paralaksama zamagljenih pogleda vjerojatno podliježu i sami Zagrepčani, kojima je Zagreb najljepši grad na svijetu, grad kojem će pjevati „tak imam te rad“, ali im je istodobno i najupropašteniji, nagrđeniji nego ikada, devastiran, oduzeti im grad, kako kriminalnim karakterom postsocijalističke tranzicije općenito, tako i berlusconizacijom koju je čak respektabilnih dvadeset godina kancerogeno tijelom grada provodio više pantokrator, nego li gradonačelnik.

Nakupljeno naslijeđe iz tih dvadeset bandićevskih godina i tranzicijski pseudomodernizacijske, no zapravo ordinarno primitivne eksploatacijske devastacije učinilo je grad Zagreb velebnim simptomom i simbolom jednoga vremena, dok su recentne drame, dobro nam znana kataklizmička kombinacija pandemije i zemljotresa, dodatno potencirale pitanje – riječima Tomislava Pletenca – „kako Zagreb izranja iz sna“ budući da su posljedična disfunkcionalnost i inferiornost gradskih sustava raščarale i deziluzionirale potemkinovski karakter grada, predstavljajući time prijelomni trenutak otrježnjujućeg uvida u dubinske proporcije krize kojom je Zagreb izjeden do samih temelja, u samome srcu svoga organizma, odnosno u povijesnoj jezgri, u svojoj tradiciji i svome izvoru, dok mu je vrhuška istodobno megalomanski halucinirala futurističke vizije Manhattana na Savi. Doista, potresom se nisu urušili samo gradski objekti, nego i sva za zajednicu važna kohezivna simbolika na kojoj se temelje vrijednosti i identitet metropole, kredibilitet oglednog urbanog razvoja i vitalistička snaga velegradske dinamike, gorko se ispostavljajući kao puka tlapnja.    

Prema takvom Zagrebu u takvom trenutku, preopterećenom idealističkim očekivanjima i urušavajućem do deprimirajuće disfunkcionalnosti, Nada Gašić obraća se promptno, nevjerojatno ažurno. Ona doslovno u jeku aktualnih i još nepotpuno sagledanih događaja kao što su pandemija i zemljotres ispisuje kroniku grada Zagreba u proljeće 2020. godine, općenito jedne od najistaknutijih i povijesno najvažnijih godina za anale zagrebačke povjesnice, tim više što se u tom trenutku još ne zna, u sjeni skorije budućnosti, kako će i tadašnje ufanje u posljednju godinu Bandićevog političkog života biti nadmašeno antiklimaksom njegove konačne, smrtne ure, a satisfakcija njegova konačnog rušenja s vlasti iznevjerena snažnijim silama prolaznosti, silama s kojima se ne osniva stranka, niti paktira koalicija, jer mors nivelatrix, tako da je Nada Gašić nehotično romanom Devet života gospođe Adele ispisala i svojevrsni rekvijem jednoj lošoj beskonačnosti.

Prema takvom Zagrebu u takvom iznimnom trenutku, na vrhuncu zaredalih pandemijskih drama i geokatastrofa, sa zagrebačkom žičarom nad glavama kao simbolom pseudorazvojnog uspona koji vodi do vrha samo da bi se u tipičnoj naopakosti hrvatske zbilje zapravo stiglo do dna koruptivne kaljuže, također i prema Zagrebu koji diže spomenike domovinskoj magli, a užasom Holokausta zamagljuje – kako bi to zasigurno rekla gospođa Adela – samo mali, mali terorček NDH-zijskog fašizma, Nada Gašić spisateljski ipak pristupa s izrazitom ljubavlju. Za razliku od pisaca koje će Maša Kolanović i Krešimir Nemec pobrojati kao autore koji odreda spašavaju svoje Kičmanoviće od urbanoga pakla metropole deportacijom u pastoralnu idilu pasivnih krajeva, junakinja Nade Gašić bježi u potpuno suprotnom pravcu, u Zagreb „kakav je nekad bio“, u onaj njegov muzealni, konzervirani, reprezentativni dio bolje prošlosti, u strogi centar, amblematsku jezgru za imaginiranje i konstruiranje identitetske slike cjelokupnog Zagreba, znakovito se u tom kruženju gradskim središtem na dvjestotinjak stranica romana redovito zaustavljajući upravo na onoj mitskoj Krležinoj granici kod hotela Esplanade i Glavnog kolodvora, gdje prema slavnoj Krležinoj markaciji prestaje Zagreb, a počinje Balkan.

Kokošje sljepilo gospođe Adele

Ta evidentno snažna lokalpatriotska emotivnost u Nade Gašić nije prigodničarski potaknuta sentimentalnost zbog ranjenosti urbanoga tkiva i kataklizmičke ugroženosti Zagreba nedavnim zemljotresom, pa da se onda Nada Gašić javlja istom onom predvidljivom psihosocijalnom reakcijom kakvom su naši književnici tijekom Domovinskog rata ispisivali divinizacijske poeme urbanitetu zbog svojih gradova pod granatama i u neprijateljskim obručima, nego je Nada Gašić ionako uvijek etablirala grad Zagreb u glavnog junaka svojih proza tako što su sve priče, epizode, situacije, likovi, njihovi postupci i karakteri iz cjelokupnoga njenoga opusa dosljedno bili u funkciji mozaičnog portretiranja Zagreba, njegovog specifičnog duha.

U romanu Devet života gospođe Adele Nada Gašić tu privrženost vlastitom gradu najvidljivije ispisuje kroz inzistiranje na preciznoj, indikativno učestaloj i prekomjernoj hodonimiji. U svim opisima Adelinog radijusa kretanja po gradskome središtu Nada Gašić pedantno nabraja nazive ulica kojima Adela kroči, pri čemu se iz autoričinog pripovijedanja jasno čuje kako ona gotovo pjesničkom osjetljivošću uživa u melodiji tih hodonima i markantnijih gradskih objekata, u zvonkoj fonetskoj ljepoti tih naziva. Nada Gašić na tome staje, očito svjesna rizika da bi nadalje olako mogla upasti u razgledničarski kič, pa njena Adela malo toga vidi oko sebe, ostajući tako prikraćena da bude kritička glasnogovornica sveg onog nezadovoljstva koje Zagrepčanima leži na duši ili pak da nekritički afektira o zagrebačkim urbanim ljepotama. Adela Nade Gašić ne vidi i ne komentira devastacijsku penetraciju tranzicijskog kapitalizma, ne vidi i ne komentira urbane tragove korupcijskih pseudoinvesticija, ne vidi i ne komentira usisivanje gradskoga života u shopping centre, na koncu ona čak pijana prespava dramu godine, taj epohalni potres, te se poslije, tijekom obilaska grada, čudom čudi što joj neki od susjeda nemaju grijanje i toplu vodu u svojim razrušenim domaćinstvima.

Time je Nada Gašić spretno izbjegla opterećivanje stranica svoga romana svime onime što o Zagrebu i zemljotresu treba reći, uz to i subvertirajući viktimizacijski diskurs kao potencijalno manipulativan narativ, što je najavila već na samome početku, kada parodira legende o Marcu Polu i tako demonstrirala svoj stav prema proizvodnji mitova. Pored toga, kao i u ranijim prozama, Nada Gašić strogo razlučuje ljepotu grada i malograđanski karakter njegova stanovništva. Grad je vrijedan divljenja, no prema svojim sugrađanima Gašić tradicionalno nije nimalo laskava, kontinuirano, pa tako i u ovome romanu, iskazujući određenu dozu mizantropije. Adelini nećaci plešu oko nje samo radi nasljedstva, filistarski mjerkajući kvadraturu stana i i bivajući spremni progutati razna poniženja samo radi obiteljskog escajga, dok je i sama Adela istodobno toliko antipatična da zaslužuje ostati zapamćena u antologiji hrvatske književnosti kao jedan od najpunokrvnijih likova iz galerije hrvatskih književnih protagonista.

Veličina spisateljskog talenta u malim detaljima

Adela je, naime, sebična, egocentrična, podlo zlopamtilo, manipulatorica, spletkarošica, osvetoljubiva intriguša, spremna gaziti preko leševa, a nije ju teško zamisliti ni kako podmeće sitne doze otrova onima koji su joj se zamjerili ili joj stoje na putu. Kao takva, bila bi posve lišena ljudskosti da Nada Gašić nije pripovjedački talentirana za minuciozno psihologiziranje kroz sitne geste i značenja između redaka, što će izvrsno demonstrirati nad epizodnim likovima, kao što su shrvani liječnik ili susjeda kojoj je zemljotres oduzeo krov nad glavom, dok će pak Adela dobiti sasvim novu, potresnu dimenziju kada u svega par redaka šturo ispovijedi kako na Glavnom kolodvoru „jednom sam jednoga čekala... (...). Čekala, čekala i nije došao. Nikad (...). Nikada“.

Samo tim jednim potezom u par ispovjednih rečenica Adela psihologizacijski dobiva epsku dubinu, sve do korjenskog, traumatski toliko ljudskog momenta za sav taj skup osobina koji je pod stare dane čini vješticom. A kad naizgled posve ishitreno, bezrazložno, naizgled iz puke staračke zlobe s balkona gađa mačku što prelazi ulicu, suptilan je to simbol ljubomore jedne osobe na pragu smrti prema navodnih devet života mačje vrste jer povrh svega je Devet života gospođe Adele i velebna studija o starosti, o grčevitim borbama ostarjele osobe protiv curenja života i kopnjenja vlastitih sposobnosti, protiv društvenog marginaliziranja, isključivanja i otpisivanja, požurivanja okoline da se umre prije reda.

U tom smislu Devet života gospođe Adele vrvi s devedeset ili devetsto takvih suptilnih, slojevitih, simboličkih detalja, detalja čiji se broj otkriva i gomila višekratnim čitanjima ovoga kompleksnoga, a nevjerojatno pitkoga, za čitanje potpuno nenapornoga, svima pristupačnog, šarmantnog i zavodljivog teksta.

Najnovije:
LUCY CLARKE, „KUĆA NA HRIDI“
Kafkijanska metamorfoza obiteljske kuće u popravni dom
Lucy Clarke u ovome romanu temeljito eksploatira arhetipsku simboliku kuće u (pop)kulturnoj mitologiji, kao što i eksploatira naše podsvjesne strahove od vlastitoga doma u onim imaginacijskim trenucima kada se iz mjesta sigurnosti, pa i pukoga objekta, preokrene u živi entitet, a udomaćeni nam i prisni dijelovi namještaja postanu čudovišni, nadnaravni
TOVE ALSTERDAL, „TUNEL BEZ IZLAZA“
Švedski krimić o čudnim Česima čudnoga ponašanja
Naselivši se u Češkoj, prostodušni švedski bračni par upada u spiralu desetljetne mržnje lokalnih mještana prema sudetskim Nijemcima, pa da je autorica tek promijenila nazive lokacija i sukobljenih strana, priča iz romana 'Tunel bez izlaza' komotno je mogla biti smještena i u Hrvatsku
ANTE ZLATKO STOLICA, „BLIZINA SVEGA“
Koliko ima blizine u svijetu internetske dostupnosti svega?
Za razliku od većine alfa-mužjaka s naše spisateljske scene, koji ispisuju safari-prozu o proputovanju kroz naše tranzicijske divljine tako što svakih par stranica odstrjeljuju kapitalne teme i prateće negativce, Stolica je pitomi skupljač bobica, zaintrigiran ljepotom sitnica i detalja, fenomenologijom i začudnostima rubnoga
NEVEN UŠUMOVIĆ, „ZLATNA OPEKLINA“
O turizmu, još jednom demonu kapitalizma
Ušumovićeva je zbirka priča izvrsno konceptualizirana kao temeljita i snažna kritička studija turizma kako bi kroz tu djelatnost, izvor domoljubnog ponosa, ali i ekonomskog opstanka nacije, prokazao mučne, nehumane, cinične mehanizme kapitalističke industrije u pozadini raskošnih ponuda iz repertoara našeg servilnog etnospektakla