CLAIRE McGOWAN, „SJEME RAZDORA“
Pikantno provociranje MeToo pokreta
Junakinja romana ugledna je voditeljica sigurne kuće za zlostavljanje žene, ali vatrenog se feminizma odrekne preko noći kad joj supruga optuže za silovanje jer je u strahu da će njegovim odlaskom u zatvor izgubiti raskošnu kuću, dobru muževu plaću i komforan život. Na koncu autorica brutalno kritizira žene kao slijepe kokoši i lije koje uvijek na kraju nadmudre isključivo same sebe
Objavljeno: 5.31.2021 11:29:26 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
Claire McGowan, "Sjeme razdora" / Znanje

(Claire McGowan, Sjeme razdora, prijevod: Ana Knežević, Znanje, Zagreb, 2020.)

Na Kritikazovim smo stranicama pred kraj prošle godine predstavili jedan od zapaženijih kriminalističkih hitova iz beletrističke produkcije u 2020. godini: Lovačku družinu Lucy Foley, uistinu izvrstan i stoga opravdano hvaljen po kulturnim rubrikama naših mainstream medija. Pisan zahtijevnom rashomonskom tehnikom i s obiljem vremenskih skokova vamo-tamo kao izuzetno riskantnim tehnikama čije su funkcije kreativnog potenciranja napetosti i misterioznosti iz pera Lucy Foley izvedene toliko kompleksno da je u svakom trenutku takvo razigrano prakticiranje pripovjedne kombinatorike bilo na rubu da se pretvori u propast konfuzne pretencioznosti, Lovačka družina je krimić zločina smještenog na jednom od tradicionalnih okupljanja klape koja zbog svakodnevnih zaokupljenosti uobičajenim životnim obvezama sve rjeđe, ali uporno takvim periodičnim susretima održava, pa i forsira „vječno“ prijateljstvo još od studentskih dana.

Posve očekivano, ubojstvo je kritični okidač za postupno demaskiranje tog društvanca koje, ispostavlja se na kraju, baš i ne bi jedni za druge bili spremni bubreg dati, pa kako se s vremenom, iz stranice u stranicu Lovačke družine, razotkrivaju tajne i dvostruki životi ispod površine te „super ekipe“, tako se raspada i romantična slika studentskog prijateljstva kao najljepšeg doba od kolijevke pa do groba. Očito robujući nostalgičnoj i sentimentalnoj idealizaciji „bolje prošlosti“, to društvo „privilegirane bijele elite“ realitetom ubojstva biva navedeno na spoznaju da su uspomene također jedno od teško poročnih ovisnosti koje nam zamagljuju bistro suočavanje sa stvarnošću, kako sa stvarnošću nepovratne (i sve uljepšanije) prošlosti, tako i sa stvarnošću sadašnjosti, u kojoj nekih vrijednosti iz „nevine“ prošlosti naprosto više nema, ma koliko se zbog očaja starenja i drugih intimnih psiholoških razloga zavaravali da ih mora biti kako bismo se imali za što držati u životu.

Trula prijateljstva od đačkog doba, pa do groba

 

U sjeni tog hita iz vještog pera Lucy Foley iste nam je godine u prijevodu dospio i slabije eksponirani žanrovski hitić iste tematike: Sjeme razdora londonske Irkinje Claire McGowan. Napisan u isto vrijeme i u istom ambijentu, u brexitovskoj Britaniji (hm, možda je baš psihotična atmosfera Brexita inspirirala ovakav tematski val o klimavim mostovima prijateljstva na britanskoj beletrističkoj sceni), Sjeme razdora s Lovačkom družinom dijeli identične pripovjedne postavke: snažno povezana studentska šestorka poslije studija se raspršila svojim životnim putevima, ali uspijevaju održavati kontakte i susrete u ime davnih, lijepih dana iz mladosti. Ipak, pritisnuti životnim obvezama, susreti su sve prorjeđeniji, pa to nastoje nadoknaditi velikim tulumom kod Ali i Mikea, nekad studentskog para, a sada već sredovječnih supružnika. Od studija je prošlo već nekih dvadeset i pet godina, dio te studentske šestorke sada već ima djecu u osjetljivoj tinejdžerskoj i adolescentskoj dobi od deset, petnaest i osamnaest godina, dok ih Callum i Jodie, još jedan par iz te šestorke, pokušavaju sustići i u toj rubrici životnih postignuća zlopateći se umjetnim oplodnjama.

Standardno, na tom okupljanju svi su razgaljeni, shrvani sentimentom, uspoređuju se tragovi godina na licima, evociraju se uspomene iz burne i razuzdane mladosti, tinejdžerski potomci na sve to kolutaju očima i stavljaju prst u usta kao znak tjeranja na povraćanje... A onda se dogodi zločin. A onda, također očekivanim slijedom, zločin isprovocira isplivavanje obilja neugodnih istina i mračnih strana u životima „najboljih prijatelja“, tako da više ništa neće biti kao prije, tim više što su se prijateljske veze, naizgled najstabilniji oslonac na vjetrometini života, ispostavile kao obična paučina i iluzorna tlapnja. McGowan, baš kao i Lucy Foley, također prakticira rashomonske perspektive, kao i vremenske skokove prije i poslije zločina, ali skromnijom ambicioznošću od autorice Lovačke družine, manje raskošnom demonstracijom, pa joj takva praksa niti ne postaje jednom od najdojmljivijih odlika romana, kao kod Lucy Foley, kojoj gotovo svi pripovjedni efekti počivaju na takvoj kombinatorici, čak uveliko postajući i ekshibicionistički napadni. Za McGowan takvi pripovjedni postupci nisu senzacionalna invencija, nego rutinirana tehnika, pa ih je funkcionalno ukomponirala tek onoliko koliko to nalaže priča, ne naprežući ih da bi bile noseća atrakcija pripovjedne kompozicije kojom će Lucy Foley na koncu naveliko osvojiti čitatelje, budući da su McGowanici autorski naglasci ionako usmjereni prema drukčijim interesnim motivima i ciljevima romana.

Prokazivanje iluzija egalitarnosti

Podsjetimo, Lucy Foley iskoristila je motiv raspadanja prijateljstva da bi kritički ispisala portret jedne generacije, arogantne i dekandentne zbog olakog stjecanja svih atributa uspješnosti i besramno hedonističkog uživanja u lifestyleu koji im se servirao po inerciji, kao podrazumijevani standard klasnih privilegija na društvenoj ljestvici koju visoko zauzimaju predispozicijama stečenim još rođenjem i elitnim školovanjem, tako da ih u ovoj priči Lucy Foley simbolički kažnjava krvavim hororom na lovačkom izletu. Slojevitost Lovačke družine Lucy Foley uzdiže i na još višu, ambiciozniju potenciju tako što iz elementarnih postavki romana crpi dovoljno simboličnosti da bi kritički oslikala bahati i destruktivni odnos suvremene civilizacije prema okolišu, konzumerističku otuđenost modernoga čovjeka od svoga praporijekla i majke prirode, kao i međusobnu otuđenost dezintegriranog društva zbog sveopće narcisoidnosti, na koncu propitujući i suvremene oblike u kojima se javlja čovjekova primitivna animalnost.

U tom smislu Lovačka družina intrigantno pripovijeda o ambivalencijama čovjekove naravi, tako daleke od svijeta prirode kojem je nekad pripadao, dok se nije civilizacijskim razvojem otuđio, no istodobno joj u nekim aspektima ipak ostajući blizak, zadržavajući u naslijeđu primitivnu animalnost, zvjersku krvoločnost, pa čak im i usavršavajući okrutnost svojim kulturnim „razvojem“. Ili ta zvjerska brutalnost nikada nije ni pripadala čovjekovoj izvornoj prirodi, pita se Lucy Foley, nego ju je čovjek stekao izopačenim naličjem svoga civiliziranja, kao cijenu kulturnoga napretka?

I premda Claire McGowan s Lucy Foley dijeli socijalnu i klasnu kritiku, njene pripovjedne ambicije nisu usmjerene prema toliko visokim sferama antropozofije, nego se politično zadržavaju na aktualnoj problematici spolne i klasne nejednakosti, tako da joj Sjeme razdora služi kao poligon za popisivanje svih mogućih razloga koji nam determiniraju životni put, ma koliko se zanosili iluzijom o egalitarnoj liberalnosti kao ugrađenoj kvaliteti suvremenoga društva za emancipaciju i uspjeh u bilo kojem području do najviših ljestvica na socijalnoj hijerahiji bez obzira na porijeklo i početna ograničenja na planu materijalnih, socijalnih, obrazovnih ili bilo kakvih drugih predispozicija.

Okrutna socijalna i klasna getoizacija

Nasuprot toj idealističkoj demagogiji, za Claire McGowan fatalna predestiniranost i zacementirana budućnost utemeljuju se već u najranijoj životnoj dobi, i to ne samo boljom ili lošijom školom koju se pohađa radi stjecanja boljih ili lošijih kvalifikacija i referenci za budući profesionalni status na tržištu rada, niti boljim ili lošijim materijalnim stanjem roditelja kao ograničavajućih preduvjeta za ikakav pravedniji start u životnim utrkama kompetetivnog društva, nego je sudbonosan faktor već i lutrija po kojoj se za životnu arenu rađamo kao muškarac ili žena, bivajući već time prinuđeni na nepravedno različite strategije borbe za opstanak.

Krenemo li redom, najaktualnija dimenzija Sjemena razdora oslanja se o pitanja koja su se u javnosti polemički razvila djelovanjem Me Too pokreta, pa se tako i u romanu Claire McGowan tematizira borba protiv nasilja nad ženama, poglavito seksualnog nasilja. Kao što znamo, Me Too pokret osnažio je glas žena protiv trpljenja seksualnog zlostavljanja, makar ono bilo i samo verbalno, proširivši granice nedopustivoga i osudljivoga čak i na nedefinirane, sive zone kao što su „slučajni“ dodiri ili neprilični komentari, imajući za posljedicu prilično histerične i paranoične reakcije među muškim svijetom, koji su se odjednom morali odreći komocije svojih „zavodničkih prava“. U svakom slučaju, Me Too pokret naveo je da se preispita kultura komunikacije između muškoga i ženskoga spola, razotkrivši kako su brojne sfere „normalnog“, svakodnevnog, konvencionalnog razgovora između muškaraca i žena prožeti seksizmom te općenito patrijarhalnom i falocentričnom moći „muškoga gospodara“.

S obzirom na odjek te problematike, uz to usko vezane uz vječno atraktivnu tematiku seksualnosti, popkultura se vrlo ažurno uključila prezentiranjem konkretnih, partikularnih, istinitih ili hipotetičnih slučajeva kao paradigmatskih primjera u moru raznovrsnih situacija ovog novog naglaska političke korektnosti, s jedne strane zauzimajući afirmativni stav i podržavajući borbu žena protiv seksualnog nasilja u teško dokazivim intimnim situacijama bez svjedoka, ali jednako tako zauzimajući i kritički stav, karikirajući, pa čak i parodirajući kulturu Me Too pokreta kao neku vrstu staljinističkih procesa u kojima će muškarac manipulacijom „dokaza“ ovako ili onako, ali svakako neizbježno biti osuđen kao seksualni predator, kriv već samo zbog toga što se nije mogao oduprijeti inherentnoj prirodi i ne „baciti oko“ na dekolte.

U tom kontekstu Claire McGowan vrlo inventivno „komplicira“ hipotetičnu situaciju. Naime, u njenome romanu središnji događaj – vrtni tulum bliskih prijatelja iz studentskih dana – već je „prešišao“ vrhunac i sada je u svojevrsnom antiklimaksu. Forsirajući tempo izgubljene mladosti, većina njih, sada srednjovječni roditelji, padaju s nogu od previše vina i jointa, a onda se pred našom junakinjom Ali sva krvava i pretučena iz vrtnoga gustiša pojavljuje jedna od sudionica tuluma, Karen, i izjavljuje da ju je silovao Alin muž Mike. Ono što ovaj zaplet čini netipičnim i intrigantnim jest autoričina ideja da glavnoj junakinji Ali dodjeli ulogu jedne od voditeljica Sigurne kuće za zlostavljane žene.

Vatreni feminizam na klimavim nogama

Eksponirana u javnosti kao osoba s takvom funkcijom i do jučer iznoseći u medijima obilje feminističkih stavova, Ali je sada u situaciji u kojoj doslovno preko noći napušta svoja snažna feministička uvjerenja i nekritički staje na stranu svoga muža. U ranijim slučajevima, u slučajevima s kojima nije imala osobnih veza, nego im pristupala s „profesionalnom“ neutralnošću, žena je uvijek bila žrtva, a muškarac nasilnička svinja, no sada instinktivno reagira posve obrnutim stavom: njen dragi suprug nikada to ne bi mogao učiniti jer ga i te kako dobro poznaje, a Karen... pa, Karen je uvijek bila žena pomalo lakog morala, uz to je na tulumu bila najpijanija, pa čak i najlascivnija, a zasigurno i iz ljubomore želi razoriti obiteljsku sreću Ali i Mike, frustrirana zbog svojih životnih neuspjeha.

Situacija nadalje postaje još intrigantnija, a po načinu problematizacije ovoga pitanja još kontroverznija za kritičko analiziranje delikatnosti konkretnih odnosa u ovakvim aferama. Naime, kako dokazi protiv Mikea postaju sve jači, Ali modificira svoje obrambene mehanizme, da bi se njeni ključni razlozi zbog kojih Mike ne smije biti kriv ironično porazni: financijski je ovisna o Mikeu i njegovim gubitkom, njegovim odlaskom u zatvor, ostala bi bez svoje kućice iz snova, bez svojih torbica i cipelica, bez uživanja u lifestyleu koji su joj omogućavali Mikeovi prihodi te bi se morala vratiti nekoliko ljestvica niže na klasnoj hijerarhiji, na uvjete života koji su za nju potpuno ponižavajući i neprihvatljivi.

Na ovom stupnju razvoja priče Sjeme razdora postaje problematski još kompleksnije i relevantnije, kritički ukazujući na ranije spomenutu temu socijalne determiniranosti naših egzistencija, kao i na pitanje izdiktiranosti naše psihologije opsesivnim materijalizmom u kompetetivnom društvu. Čak i u „pozitivnijoj“ polovici romana, na onim stranicama na kojima se studentska šestorka ponovno srdačno okuplja te razmjenjuje zagrljaje, pusice i zdravice, Claire McGowan diskretno provlači komentare kako se nekad cool studentska ekipa, nekad posve neopterećena životnim brigama, sada ipak međusobno, nakon dvadeset i pet godina razišlosti u životima, odmjeravaju i uspoređuju sa zavišću tko ima više i bolje. Claire McGowan također svaki lik „opterećuje“ kontinuiranom anksioznošću da bi mogli izgubiti sve i pasti na dno, u kategoriju luzera.

Je li luzerstvo genetski zadano?

Tim povodom Karenino silovanje potiče prisjećanja na incident iz studentskih dana, kada je poginula njihova ne baš bliska kolegica Martha. U svjetlu novih događaja Ali počinje uviđati da su neki detalji na tom kobnom studentskom tulumu zapravo bili daleko značajniji nego što joj se činilo kada im se na tom nesretnom partyju zbog pijanstva svašta priviđalo, dok se neki – izgovarajući se alkoholnom maglom – namjerno nisu htjeli prisjetiti svojih zlodjela. U svakom slučaju, svi su participirali u zataškavanju Marthinog ubojstva, već tada, kao balavci, bivajući svjesni da bi im sjena zločina mogla katastrofalno upropastiti budućnost i definitivno im uskratiti sve povlastice „privilegirane bijele elite“ koja ih čekaju po završetku studija.

Naša junakinja Ali, iskompleksirana niskim socijalnim porijeklom i malograđanskim siromaštvom svojih roditelja, izvući će se iz svog klasnog geta udajom za bogatog Mikea, a istu psihologiju grozničave kompetetivnosti i strepnju da svaki korak može biti fatalan za bolju budućnost projicirat će na svoju kćer, pokušavajući joj dokazati da je školski uspjeh dugoročno presudna instanca društvene selekcije nakon koje se, kad se jednom propusti prilika i „ispuši“, doživotno ostaje živ sahranjen, tik do društvenog dna. Unatoč tome, njena kćerka iz hirovitih, emotivno turbulentnih pubertetskih razloga u školi ipak ne ostvaruje maksimalan uspjeh koji bi joj omogućio upis na najprestižnije sveučilište, pa naša junakinja Ali komentira: „Mike je bio potpuno zbunjen što naše vlastito dijete nije uspješno. Začudo, imala sam osjećaj da sam za to kriva ja i moji geni niže klase“.

Spominjanje „genetske determiniranosti“ klasnoga neuspjeha u društvenom napredovanju svojevrsni je vrhunac, istodobno i radikalizacija autoričine kritike prikriveno distopijskog svijeta nepromjenjive nepravde u vječnoj podijeljenosti društva na nepremostive kaste, pri čemu je Alin umišljaj genetske krivice efektan način da se potencirano ilustrira psihologija fatalizma u tako uređenom društvu. Borba za stjecanje višeg društvenog statusa i očuvanje toga statusa zapravo je strašniji dio McGowaničinog romana, ali ga kontinuirano provlači u drugom planu, u sjeni napetije i stoga atraktivnije priče o silovanju koja, sukladno pravilima komercijalne politike žanrovske književnosti, dominira na površini teksta kao glavna tema, tipično isfabulirana kao intrigantni misterij zbog kojega moramo što prije doći do kraja romana kako bismo doznali što se zapravo dogodilo i tko je konačni krivac. A to nastojanje da se što prije dođe do kraja i raspleta napetih neizvjesnosti uistinu je snažno stimulirano jer u fabularnome razvoju događaja iskrsavaju otkrića raznih tajni, obrati i preslagivanja odnosa među „prijateljima“ intenzitetom najnotornijih sapunica. Naime, iz stranice u stranicu otkriva se tko je kome ljubavnik i tko je zapravo otac ovom ili onom djetetu, čak žrtva negativcu mora donirati organ, tako da Sjeme razdora na površini vrvi takvim sapuničarskim epizodama, što romanu ne umanjuje kvalitetu, nego potvrđuje autoričinu suverenu žanrovsku metasvijest.   

Suptilno kritiziran socijalni darvinizam

Pozorniji će čitatelji pak shvatiti da je osnovna priča tek sredstvo da McGowan kritički oslika daleko kriminalniju sliku društvene strukturiranosti u kojoj je zapravo jezovitiji zločin odsustvo savjesti i moralnih načela svjedoka koji nisu spremni prokazati krivca zbog okrutnosti darvinističke borbe za opstanak na boljoj socijalnoj poziciji. To je borba koja traži prilagođavanje, bezobzirnost, sebičnost, a Claire McGowan je uzdiže u epske proporcije: prvo je slavna šestorka zataškala ubojstvo u studentskim danima da si ne upropasti budućnost, a sada zataškava silovanje da si ne upropasti stečene privilegije i materijalistički bogat lifestyle. Claire McGowan nam zapravo priča priču o „generacijskom uzorku“ na primjeru šestero prijatelja koji se nikada ne opuštaju u statusnoj borbi, vječito imajući na umu koliko ih ova ili ona greška u koracima može deprivilegirati.

Kad iskrsnu takvi problemi, njihovi instinkti za preživljavanje nisu elementarno egzistencijalni, nego socijalni: hoće li iz raja elitističkog standarda pasti u čistilište prosječnosti ili pakao luzerstva. Tu izopačenu perspektivu, kao što smo već spomenuli, prenose i na djecu, koja našu šestorku dodatno stresiraju nepredvidljivim tinejdžerskim ponašanjem: hoće li im makar jedna ocjena manja od izvrsne umanjiti šanse za nastavak školovanja na najboljem sveučilištu i tako ih definitivno „samo tom sitnicom“ u rigorozno kompetetivnom društvu spriječiti u napredovanju te im životnu perspektivu tom fatalnom „sitnicom“ svesti tek na zaostajanje na pozicijama s kojih će šanse za više i bolje biti sve udaljenije kako ostatak društva odmiče uspješnije istrčanom utrkom.

Ispisujući na tom planu sustavnu kritiku vrlog novog svijeta u kojem se gubitništvo ne oprašta, niti se uspjeh ne dopušta tako olako onima bez „pedigrea“, Claire McGowan ne zapušta ni slojevito problematiziranje svih onih polemičnosti koje se nadovezuju na priču o silovanju u kulturi Me Too pokreta. Štoviše, ona i te kako zadržava fokus na problematizacijskim aspektima te narativne linije, dok sistemsku kritiku rigidne klasne hijerarhije efektno, formulom manje je više, provlači kao kulturnodruštveni kontekst koji svojim prijepornim karakterom i te kako utječe na psihologiju, karakter i motivaciju likova budući da su – kako smo već spomenuli – spremni poduzeti puno toga licemjernoga, nesavjesnoga i nepoštenoga da bi sačuvali svoj komfor.

Zašto su autorici žene glupačice?

Kada je pak riječ o pitanjima feminizma i patrijarhalne ideologije, proizlazećima iz narativne linije o misterioznim okolnostima Kareninog silovanja i (ne)utemeljene osumnjičenosti Alinog supruga Mikea, McGowan i ovu problematiku produbljuje svojvrsnom transgeneracijskom komparacijom. Naime, kada Ali poziva svoju majku u pomoć oko novonastalih obiteljskih problema, prilika je to da evocira i sjećanja iz djetinjstva, nad kojima dominiraju prizori očevog fizičkog nasilja nad njom i njenom majkom. Ali se s gorčinom sjeća kako je njen otac tukao majku, ali također i scena u kojima bi se majka sklanjala iz sobe dok je otac tukao Ali. Na kraju, kada je taj obiteljski terorist preminuo i kada je na red došlo da poslije sahrane pobacaju suvišne očeve stvari, Ali poseže i za njegovom lulom, no tada majka kaže: nemoj je bacati, ta lula mu je bila najdraža stvar. Zbog te „sitnice“ Ali neće godinama razgovarati s majkom, smatrajući je idiotkinjom koja nakon desetljeća trpljenja suprugovog zlostavljačkog terora na kraju s određenom sentimentalnom nježnošću tuguje za njim i oplakuje ga.

Međutim, ironija se, kao što znamo, nastavlja. Sada se Ali bori za oslabađanje svog supruga od optužbi za silovanje premda svi dokazi upućuju na njega, a ona još, povrh svega, u međuvremenu otkriva i njegovu mračnu preljubničku prošlost. Njena kći, posljednja karika u tom lancu reproduciranja falocentrične ovisnosti, zatelebana je u najzgodnijeg frajera u školi, pa u strahu da joj ne udijeli košaricu, šalje mu mobitelom obnažene selfije, zbog čega u toj sredini također izbija bruka i sramota. Traumatična inicijacija Aline kćeri u svijet seksualnosti, kao i Alino prisjećanja na vlastito seksualno sazrijevanje u studentskim danima, prigoda su da Claire McGowan demonstrira kako su i najintimniji aspekti čovjekova života pod pritiskom istih onih diktata koji vladaju ostalim, javnim i vidljivijim područjima života u zajednici: biti uklopljen, prihvaćen, u korak s drugima, a istodobno održavati idiličnu sliku uspješnosti, čestitosti, potpuno ispunjenih konvencija. Ukratko, gubitništvo nije dopustivno niti na ljubavnom i seksualnom planu.

Zanimljivo, Claire McGowan ne adresira muškarce i patrijarhat kao krivce, nego osuđuje žene. Ma koliko s jedne strane bile ucijenjene okolnostima i kulturom zbog kojih trpe takve odnose, McGowan poručuje da je ključni problem što prihvaćaju takva pravila igre i predaju se samoponižavanju samo zato da bi očuvale besprijekornu fasadu prividno savršenog života. Claire McGowan muškarcima ne udjeljuje pretjerane pozornosti, pa ih na stranicama svoga romana niže kao neprofilirane figure, tek kao nagonske blesane bez imalo pameti, a jedini pozitivan muškarac u toj galeriji likova prezentiran je više poput vilenjaka ili dobrog duha, kao apstraktni ideal. S druge strane, žene su prikazane profiliranije, kompleksnije, daleko ambivalentnije, tako da su one borci koje ne biraju sredstva, ali im je – napominje McGowan – cilj krajnje diskutabilan jer najčešće je riječ o tome da se prilično kontroverznim načinima bore za očuvanje pozitivne slike u javnosti i održavanje dojma o obiteljskoj sreći. McGowan se ne libi poantirati da su žene slijepe kokoši i „lukavice“ koje na kraju nadmudre tek same sebe.

Sjaj i bijeda savršenih supruga, majki i domaćica

Pripovjedajući nam u pravcu takvih poanti, Claire McGowan na zadnjim stranicama Sjemena razdora ispisuje jedan od najdomljivijih i najšokantnijih završetaka. Karenin silovatelj, nakon niza krivih navođenja i potencijalnih, no lažnih krivaca, podmetanih nam sukladno konvencijama žanrovskoga poigravanja s nama čitateljima, konačno je otkriven i, dakako, riječ je o osobi na koju smo najmanje sumnjali, a motivi su mu sprega seksualnog kompleksa i frustriranosti osjećajem gubitništva u kompetetivnom karakteru današnjeg društva. Kao što smo već spomenuli, ta šestorka izrazito bliskih prijatelja još od studentskih dana već su se na prvim stranicama romana, tijekom inicijalnog okupljanja da tulumom proslave ponovni susret nakon dvadeset i pet godina, odmjeravali sa zavišću i ljubomorom, što je na koncu eskaliralo u incident seksualne „osvete“ silovanjem.

No, za Claire McGowan tu priča ne završava, nego nas potpuno šokira posljednjim poglavljem u kojem se samo nama čitateljima otkriva jedan detalj koji likovima romana ostaje nepoznat. Naime, tim poglavljem postavlja isto pitanje kojem je i Margareth Athwood posvetila konačno dočekani nastavak svoje kultne distopije pod danas još slavnijim naslovom Sluškinjina priča zbog HBO-ove ekranizacije: muškarci jesu životinje, nagonska bića kratke pameti i bahati mezimci patrijarhata, no što su savršene suprugice i domaćice koje čiste krv i spermu nakon njihovih svinjarija?

Najnovije:
CLAIRE McGOWAN, „SJEME RAZDORA“
Pikantno provociranje MeToo pokreta
Junakinja romana ugledna je voditeljica sigurne kuće za zlostavljanje žene, ali vatrenog se feminizma odrekne preko noći kad joj supruga optuže za silovanje jer je u strahu da će njegovim odlaskom u zatvor izgubiti raskošnu kuću, dobru muževu plaću i komforan život. Na koncu autorica brutalno kritizira žene kao slijepe kokoši i lije koje uvijek na kraju nadmudre isključivo same sebe
J. R. WARD, „PROGUTANA“
Nakon Bratstva crnog bodeža, bratstvo dugih šmrkova
Tvornica hitova J. R. Ward premješta se u svijet vatrogasaca, klišeiziranih baš onako kako ih inače predstavljaju striperi u svojim kostimiranim nastupima: svi su odreda sexy, nabildani i kipući od testosterona, ma doslovno su plod vlažnih snova. No, zato je glavna junakinja originalno netipična: nosi protezu s umjetnom šakom, što je čini kompleksnim invalidom
ELISABETH HERRMANN, „BEZIMENA“
Još jedna eksploatacija nacizma kao riznice mračnih atrakcija
Roman Elisabeth Herrmann otkriva nam dobro izabranom temom fascinantne detalje jedne javne tajne iz nacističke povijesti: tragediju prisilnih sluškinja iz okupiranih zemalja u njemačkim obiteljima. Na žalost, stil i klišeji trivijalne literature ne pridonose pravedničkom eksponiranju te mračne epizode, nego pretežu ka eksploatacijskom banaliziranju
SERIJA „BEARTOWN“
Serija kakvu smo mi trebali snimiti (2. dio)
Ovo nije eskapistička serija o dalekoj, egzotičnoj Švedskoj i 'specifičnim' problemima toga kraja. Priča ove serije priča je kakvu svakodnevno čitamo i u našim crnim kronikama, a gradić Björnstad – ekonomski propao, no megalomanski nabrijan na sport i izgradnje stadiona – gradić je u kakvom živi skoro pa sva Hrvatska