J. R. WARD, „PROGUTANA“
Nakon Bratstva crnog bodeža, bratstvo dugih šmrkova
Tvornica hitova J. R. Ward premješta se u svijet vatrogasaca, klišeiziranih baš onako kako ih inače predstavljaju striperi u svojim kostimiranim nastupima: svi su odreda sexy, nabildani i kipući od testosterona, ma doslovno su plod vlažnih snova. No, zato je glavna junakinja originalno netipična: nosi protezu s umjetnom šakom, što je čini kompleksnim invalidom
Objavljeno: 17.5.2021. 10:30:02
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
J. R. Ward, "Progutana" / Znanje

(J. R. Ward, Progutana, prijevod: Maja Klarić, Znanje, Zagreb, 2020.)

Ne znam kako je zbog dužine svoga imena i prezimena riješila problem ograničenog prostora na osobnoj iskaznici, ali sa ispunjavanjem knjiških polica kilometarskim nizom bestsellera hiperproduktivna spisateljica Jessica Rowley Pell Bird Blakemore definitivno nema problema, brendirajući ih na naslovnicama ikonički nadaleko prepoznatljivim potpisom J. R. Ward. Bivajući uistinu zahuktalom književnom tvornicom u jednoj osobi, uz to uspješno raspisanom u nekoliko žanrova, od ljubića preko krimića do fantasyja, J. R. Ward i među našom publikom ima vojsku obožavatelja, ponajviše okupljenu oko njene vampirske sage o Bratstvu crnog bodeža. U mnogo čemu slijedeći karijerističke strategije i formule uspjeha jednoga Stephena Kinga, ali također i držeći korak s njegovim produkcijskim tempom, J. R. Ward možda ponajviše zaslužuje da joj portretna fotografija bude ilustracijsko objašnjenje u rječniku za pojam guilty pleasure kada je riječ o konzumiranju tzv. jeftine ili „nedostojne“ književnosti iz čistoga čitateljskoga gušta.

S jedne strane, J. R. Ward ne libi se nemilice koristiti kompletnim repertoarom klišeja iz riznice tzv. trivijalne književnosti, dodajući tome još obilje svih komercijalnih trikova koje joj padnu na pamet, dok joj se s druge strane ne može poreći da suvereno vlada pričom i sviješću koje je sve sastojke potrebno umiješati u književni proizvod da bi bio popularan i tržišno uspješan hit. Njen način pripovijedanja ortodoksno je funkcionalistički, usmjeren na iznošenje priče, bez stilističkog cizeliranja, rada na slojevitijim značenjima i literarnoga ukrašavanja ikakvim ambicioznijim metaforama. Zadržavajući se isključivo na plošnosti deskripcijskoga prepričavanja narativnih sličica, ona samo niže tip rečenica i kreira književno pismo za koja vrijedi geslo what you see is what you get.

Nekoliko progresivnih i originalnih invencija

Unatoč potpuno komercijalnom karakteru svoga rada, J. R. Ward je ipak spremna poduzeti odvažne iskorake koji su, istina, također u svrhu komercijalne atraktivnosti i „senzacionalnog“ noviteta u odnosu na istrošene klišeje i konvencije žanrovske beletristike, ali su istodobno – s obzirom na notorno konzervativni karakter ovakvog tipa književnosti – svojevrsni izraz gotovo skandalozne progresivnosti. Tako i u najnovijem romanu Progutana, unatoč brojnim tipičnostima na planu rečeničnog stila, fabuliranja, nizanja patetičnih akcija i melodrame kao udarnih „kvaliteta“ trivijalnoga štiva, itd., J. R. Ward priču smješta u ambijent koji je neočekivan za klasičnu žanrovsku obradu još jednoga shematičnog trilera o napetoj potrazi za kriminalcem. Naime, istražitelji u ovome trileru nisu detektivi, policajci ili novinari kao uobičajena profesionalna „njuškala“ iz galerije junaka kriminalističkog žanra, niti su pak talentirani amateri, navedeni da rješavaju misterij u kojem su se zatekli stjecajem izvanserijskih okolnosti, nego je u ovome slučaju istražiteljica – vatrogasni inspektor!

U prvi mah to zvuči jednako atraktivno kao da je J. R. Ward za hrabrog akcijskog junaka svoje proze izabrala sanitarnog inspektora ili inspektora zaštite na radu. Međutim, ono što je inače u zbilji rutinirani i dosadni tehničko-birokratski posao u kojem nekakav činovnik post festum na požarištu rekonstruira uglavnom tipične uzroke požara i zatim se gomba s hrpom papirologije da bi onda nastavio provjeravati protupožarne aparate po raznim hodnicima, na stranicama Progutane, dakako, postaje profesija u čijem je opisu posla pucanje iz pištolja, sukobljavanje s gradskom mafijom i borba prsa u prsa za goli život.

Ali spisateljski potez kojim je J. R. Ward definitivno „kupila“ moju čitateljsku pozornost, a u konačnici stekla i naklonost, jest neočekivana invencija u konstruiranju glavne junakinje. Nekad hrabri vatrogasac, a sada vatrogasna inspektorica, Anne Ashburn nije samo tipični dodatak već neko vrijeme popularnom trendu „jakih ženskih likova“, emancipiranih i posve ravnopravnih u rješavanju svih onih situacija iz žanrovske literature koje su takoreći do jučer bile isključivo domena akcijskoga machizma, nego je i invalid, izgubljene ruke u jednoj od vatrogasnih intervencija.

Uvod od čak pedeset stranica požara

Tako „sakata“, Anne Ashburn postaje kompleksni psihološki poligon za Wardičino raspisivanje o traumatiziranosti, narušenom samopouzdanju, stigmatiziranosti, doživljaju integriteta identiteta na temelju tjelesne cjelovitosti... A budući da je riječ o ženi, problematika je potencirana temama ženskoga iskustva tjelesnosti, poistovjećivanja identiteta i ljepote, emotivnoga hrvanja sa sramom i načinima građenja suživota s „novom rukom“, odnosno protezom u novonastalom režimu hendikepiranosti. J. R. Ward se, treba napomenuti, nije odlučila profilirati svoju junakinju tako što će je učiniti melodramatičnom i patetičnom odstranjivanjem dojke zbog kancerogenih metastaza, niti ju je smjestila u invalidska kolica, što je amblematska slika kada se u duhu inkluzivnosti i političke korektnosti prema drugima, drukčijima, diskriminiranima, marginalizarinima i isključenima želi zastupiti i populacija invalidnih osoba (pa tako danas čak i u dječjim crtićima radi „senzibilizacije“ uvijek defilira barem jedan lik dječje dobi u invalidskim kolicima), nego ju je J. R. Ward konstruirala kao posve funkcionalnog invalida u liminalnoj poziciji: nije toliki invalid da bi bila isključena iz svakodnevnih aktivnosti, izolirana u paralelnom iskustvu novoga načina egzistiranja ili uživala povlašteni, empatični tretman društva, a opet je obilježena na način koji izaziva zazor, tako da u svakodnevnoj komunikaciji s okolinom provocira pitanja percepcije Drugih i drukčijih, uz to i ženskoga spola u očima „normalne“ većine.

Ukratko rečeno, oko glavne junakinje, onako kako ju je domišljato koncipirala J. R. Ward, stalno imamo napetost između njene želje da je se nastavi prihvaćati kao „normalnu“ osobu i razumljivih reakcija okoline kada zapaze „neobičnost“ njenog držanja i „blagu“ disfunkcionalnost. Također, posve neuobičajeno za tip književnosti u kakvom J. R. Ward ostvaruje spisateljsku karijeru, ova autorica početnu ekspoziciju radnje nije ispisala tek na par stranica uvodnoga poglavlja, kako se to inače čini prema pravilima zanata komercijalne beletristike, nego je inicijalni požar, ujedno i način da upoznamo sve ključne likove za nastavak romana, rastegla čak na pedeset prvih stranica!

Gori li ga gori na tih prvih pedeset stranica i požar nikako da se ugasi, pa na tih prvih pedeset stranica pratimo detaljne opise požara „iznutra“ i kako je to biti vatrogasac u srcu plamteće buktinje. Autoričini vatrogasci komentiraju nijansirane razlike između vrste dimova i tipova plamena, provlače se ispod plamtećih greda i manevriraju između gorućeg namještaja, pa se sve uruši na njih, pa se izvlače iz te napadale hrpe gorućeg otpada, pa se detaljno opisuje njihova oprema, i doslovno se opisuje svaka kap maglice na njihovim zaštitnim maskama i mjeri se u sekund preostala količina kisika. I da, na kraju tih pedeset stranica konačno kolega naše junakinje odfikari joj sjekirom zaglavljenu ruku kako bi se uspjela izvući iz ukliještenosti pod plamtećim gredama i pobjeći iz žarišta, nakon što su se prethodnih dvadesetak stranica ona i njen buddy i brother in arms natezali i svađali da li da joj odsječe ruku ili ne, uz obilje klasičnih peripetija patetične akcijske melodrame: ona viče na njega da je ostavi i spasi se, on ne bi, spreman i život dati za nju, ne želeći je imati na savjesti kao suborca kojeg je ostavio u požaru.

Napredovanje istraga neočekivano sitnim, sporim koracima

Nakon tih „vrućih“ prvih pedeset stranica, nakon što je J. R. Ward nama čitateljima dopustila da konačno obrišemo znoj i čađu s lica, kreću mirnije vode konvencionalnijeg trilera. Anne Ashburn je sada činovnik i posao joj je da čačka po pepelu kako bi popunila službene formulare za arhivu. Međutim, slijedi još jedna neočekivana netipičnost na planu pripovjednoga komponiranja. Premda nam autorica odmah daje nekoliko signala da je istraživani požar sumnjivoga porijekla, tako da bi, sukladno žanrovskim konvencijama, trebala uslijediti napeta istraga koja će nas dovesti do negativaca i otkriti razloge podmetanja požara, J. R. Ward se osnovnoj narativnoj liniji vođenja istrage vraća tek sporadično, svakih tridesetak do pedesetak stranica.

Između toga stranice su ispunjene opisima privatnog života Anne Ashburn, njenim psihološkim procesima s obzirom na stečenu invalidnost, kao što su ispunjene i detaljima svakodnevice u vatrogasnoj postaji. J. R. Ward niže epizode i anegdote klapske atmosfere između frajerskih vatrogasaca, tu i tamo angažiranije se dotakne teme proračunske oskudice za financiranje javnih službi, pa tako i vatrogasne službe, a između svega toga diskretno se provlači istraga doslovno sitnim koracima. Drugim riječima, za književnost ovakvoga tipa očekivalo bismo da J. R. Ward ne piše ni o čemu drugome, nego samo o dinamičnoj jurnjavi za negativcima kako se ne bi naštetilo napetosti „istrage“, ali i neometanoj jednostavnosti praćenja misterioznog zapleta.

No, J. R. Ward ne samo da prekida tu osnovnu fabularnu nit sporednim digresijama, kao u ostalim romančićima ovakvog tipa, u kojima se na momente istakne da junaci imaju i privatne živote, i da se bave i brojnim drugim aktivnostima osim zadaća koje su im izdiktirane razvojem središnje narativne linije, tj. istragom zločina i lovom negativaca, nego je postupak obrnut: ono što je inače žanrovskoj književnosti u fokusu kao jedino važno u ekonomiji funkcionalnoga prepričavanja akcijske fabule do konačnoga raspleta, u ovome je slučaju sporedno.

Iznenađujući zaokret u realizam profanih, neglamuroznih likova

Čak je i kraj originalan, što znači da će za neke čitatelje možda predstavljati i neku vrstu antiklimaksa. Naime, J. R. Ward omogućuje nama čitateljima da vrlo brzo, već na kraju prve trećine romana, shvatimo kako je ključni negativac zbog kojih sumnjivom zaredalošću buknu požari u napuštenim skladištima na periferiji grada najmoćniji lokalni businessman da bi zarađivao na vrijednosti zemljišta, manipulirao osiguranjima, ali i uništavao kompromitirajuće dokaze svoga poslovanja. Međutim, na kraju romana, iako razotkriven, on ne biva uhićen, budući da u pravnome smislu dokazi nisu dovoljno čvrsti, nego je pravdi priveden tek njegov operativac, izvršitelj paleži. Efektna je to poanta o „stvarnom“ funkcioniranju svijeta, o nedodirljivosti povlaštenih moćnika, čineći time inventivnu kvalitativnu razliku u odnosu na notornu bajkovitost žanrovske književnosti zbog koje tradicionalno junaci Dobra uvijek ultimativno pobijede Zlo i kazne svakog njenog predstavnika, bez obzira na kojoj poziciji moći bili. Međutim, još je vjerojatnije da je J. R. Ward takvom završnicom namjerno ostavila otvorene karte, ionako najavljujući da je Progutana tek epizoda u planiranome serijalu Firefighters.         

To je također još jedna distinktivna specifičnost Wardičinog autorskog identiteta: nevjernost isplativim serijalima i kontinuirana migracija u nove tematske svjetove koji nikada ne završe na jednokratnome hitu, nego se raspredu u naduge epove. Nepoznato je čini li to J. R. Ward zbog zasićenosti, iscrpljenosti serijala, slućenja da su komercijalni rezultati aktualne epske priče u opadanju ili zbog odrađenosti krovnog koncepta sage, no sve su te pretpostavke neuvjerljive. Za razliku od većine ostalih autora koji se brendiraju nizanjem avantura o uvijek istome junaku i ne pada im na pamet napustiti zlatnu žilu svoga tržišnoga opstanka čak i kada zaglibe u potpunu potrošenost, J. R. Ward, očito procjenjujući da su ikonički inicijali i duplo W njenoga imena i prezimena nositelji književnoga joj imidža, brenda, slave i novca, a ne vampiri i anđeli, napustila je u jednom trenutku  – kao što znamo – Bratstvo crnog bodeža kao zlatnu koku i najzaslužniju polugu za njen skok do globalnoga uspjeha da bi nadalje svoja žanrovska i tematska šaranja (ali nipošto lutanja) nastavila jednako popularnim sagama o Palim anđelima, dinastiji Bradford u Kraljevima burbona, a sada i o vatrogascima u novopokrenutom serijalu Firefighters, zanimljivim zaokretom u Wardičinoj produkciji s obzirom da se odlučila premjestiti u nešto realističnije ambijentiranu fikciju nakon svih tih nagomilanih fantasy i soap sveščića.

Nije nam poznato vjeruju li joj njeni izdavači na riječ kada im obznani nove projekte i ideje s obzirom na astronomske prihode koje im ostvaruje, pa stoga „genijalnost“ toga književnoga superstara ne dovode u pitanje ili se ipak hvataju za glavu kada im kaže „neću više pisati o vampirima, sada bih malo pisala o vatrogascima“, odmah preračunavajući koliki bi se niz nula mogao zbog takvih autorskih „hirova“ izbrisati na njihovim računima, ali zato pouzdano možemo reći da stil J. R. Ward vrvi pathosom, kičastim i trash mjestima zbog kojih će je jedna kategorija čitatelja gutati u dahu, a druga se hvatati za glavu od jeftinosti takve pripovjedne retorike. Ne pristupimo li tome strogo, jer J. R. Ward ipak nije Ruth Rendell ili Patricia Highsmith, ali niti naivno, poput one kategorije čitatelja koja se bezrezervno unese u takvu estetiku, pa uzdiše stranicu za stranicom, onda se takvi klišeji i karikaturalne bombastičnosti dočekuju kao šarmantni gafovi koji navode na odvaljivanje od smijeha.

Antologijski stilistički biseri iz pera J. R. Ward

Svu raskoš svoga talenta za patetičnu melodramu J. R. Ward naveliko demonstrira već na tih slavnih prvih pedeset stranica, gdje sve pršti od povišene dramatike i bombastičnih opisa, pa kada našoj junakinji kolega cijepa ruku sjekirom, emocije i dijalozi su toliko intenzivni da više nije jasno opisuje li to J. R. Ward oko njih plamene buktinje stvarnoga požara ili požar strasti jer platonska ljubav među njima sada je na tolikom vrhuncu da ih samo ta sitnica okruženosti vatrom sprečava da poskidaju svu opremu sa sebe i požudno se – kako kaže naslov – progutaju. Na kraju cijelog tog pedesetostraničnog požara glavna će junakinja – zaključuje J. R. Ward – „ustati iz pepela poput feniksa“. Nemoguće je ne zabavljati se i od srca se smijati nad pretencioznijim i rogobatnim rečenicama kao „bio je premoren na molekularnoj razini“ ili „večera je izgubila strukturalni integritet“ zbog junakinjinog lošeg kuhanja, premda je J. R. Ward ponekad i ciljano duhovita, bivajući u tome čak i uspješna, kao u rečenici „pogledao ju je kao da je glasala za Donalda Trumpa“. Suočen s požarom na rubu smrti, jednom od protagonista ne prolazi pred očima film života, kako bi se očekivalo s obzirom na obilje ostalih klišeja za ovakav tip beletristike i s obzirom na komercijalni stil Wardičinog pisanja, nego je ljut što neće doživjeti rasplet Igre prijestolja.

Gotovo su parodični, a svakako su šarmantno karikaturalni opisi vatrogasaca, na stranicama Wardičinog romana odreda muškarčine koje motorne pile od jedanaest kilograma „podižu kao prazne šalice“ i zatim režu njima „kao kirurzi“. Da su spolni identiteti obrnuti, pa da o ženama u uniformama ove ili one profesije, recimo o policajkama ili medicinskim sestrama, ovakve retke ispisuje muškarac, politička korektnost i feministička kritika optužili bi ga svom mogućom verbalnom artiljerijom za tipični seksistički šovinizam, no iz pera Jessice Rowley Pell Bird Blakemore ovakvo upisivanje „vlažnih snova“, naravno, ukalkulirana je komercijalizacija romana dodatnim sastojcima uvijek dobro došle erotike, samo što je u ovome slučaju ipak napadno pretjerana.

Osim što na stranicama ovoga romana dominira sirovi humor među Wardičinim vatrogascima kako bi ih prikazala kao priproste, ali čestite ljudine čija je „veličina“ u tome što nakon spašavanja ljudskih života ne traže ništa više osim hladne limenke piva i dobre tekme na TV-u, njeni opisi momaka sa šmrkovima doslovna su kopija stereotipa o sexy vatrogascima u kostimiranim nastupima stripera na djevojačkim tulumima: odreda su nabildani, znojni, testosteronski hulkovi kojima Ward detaljno i pasionirano opisuje svaki bicepcs, triceps i six-pack ispod slojeva fetišizirane vatrogasne opreme.

Hipererotizirani svijet preznojenih muškarčina s dugim šmrkovima

Da ne pokvari tu iluziju, J. R. Ward će posegnuti za jednim ipak nekorektnim potezom: želeći dočarati „realnost“ svakodnevice u životu vatrogasaca, podastirat će nam svakojake njihove drame, traume, poroke i PTSP-je, pa će tako i jedan od protagonista obznaniti da je zaražen virusom HIV-a. Međutim, u Wardičinom fantasy svijetu znojnih seksi muškarčina koji se ne boje vatrenih stihija očito vlada homofobni strah, pa nam stoga J. R. Ward objašnjava da jedan od naših heroja virus HIV-a nije stekao „protuprirodnim bludom“, nego razmjenjivanjem injekcija steroida u teretani.

Na koncu, osim strožijih književnih kritičara, negativne ocjene Progutanoj dodijelit će još samo pravi vatrogasci, ne zato što ih J. R. Ward opisuje kao sex machines, nego zato što ih u akcijskim dijelovima romana, kada se gase požari, prezentira kao hrpu neprofesionalnih i nediscipliniranih kauboja koji nepromišljeno skaču u vatru mimo svakog protokola i pravila službe. Njeni vatrogasci suicidalne su kamikaze i frajerski egotripovi, potpuno neposlušni prema nadređenima u zapovjednoj hijerahiji, hiroviti i svojeglavi u odlukama koje treba donositi u pitanjima života i smrti, drski i arogantni hazarderi. Naravno, u romanu J. R. Ward tako mora biti kako bi njeni junaci bili što uzbudljiviji i što veći frajeri, no u stvarnome životu takav bi čopor gasitelja požara napravio više štete, nego koristi. Kako god, sve su to razlozi zbog kojih će dio publike još više zavoljeti novi serijal J. R. Ward, dok drugom dijelu publike sve to ne bi trebalo predstavljati prepreku ili snobovski razlog da se ne prepusti zabavnosti Firefightersa.

Najnovije:
LIVIJA KROFLIN: "LUTKARSKA ČUDA SVIJETA"
Bogovi, junaci, sjene, štapovi i – pingvini
Za moje poimanje, važniji od samih podataka jest jednostavan, razumljiv jezik i činjenica da je autorica najveći dio toga o čemu piše iskusila vlastitim čulima: vidjela je izvedbe, slušala je govor, doticala je lutke, razgovarala s lutkarima i boravila u njihovim radionicama i to se izravno iskustvo prepoznaje u pristupu gradivu o kojem piše
„SUVREMENO LUTKARSTVO I KRITIKA“
Besplatno skinite biser suvremene lutkologije
Na stranici contemppuppetry.eu objavljen je e format knjige 'Suvremeno lutkarstvo i kritika' (AUK, Osijek, 2022.) jedne od rijetkih koje se komparativno bave suvremenim lutkarstvom i lutkarskom kritikom u Europi
MARIO BRKLJAČIĆ, „SAM“
Zgode i nezgode usamljenog urbanog kauboja
Za razliku od prethodne zbirke, u kojoj je Brkljačić bio izrazito intimističan, posvećen skromnom uživanju u ljepoti jednostavnosti običnih životnih trenutaka, sada je neskriveno političan, revoltiran perverznošću komformističkog uživanja na valovima jeftinih poroka kao što su utakmice, kladionice i pivo pred kvartovskom trgovinom
NADA GAŠIĆ, „POSLJEDNJE ŠTO SU VIDJELE“
Nemirne priče, smrtored
'Nemirne priče, smrtored', dakako, aluzija je na naslov kultnog Gašičkinog prvijenca 'Mirna ulica, drvored'. Proslavivši se kriminalističkim romanima kao 'hrvatska Agatha Christie', Nada Gašić nas je sada iznenadila zbirkom kratkih priča, no to nisu penny dreadful stories ili Hitchcockove 'Priče za nesanicu', nego sofisticirane naratološke i stilske vježbe