ELISABETH HERRMANN, „BEZIMENA“
Još jedna eksploatacija nacizma kao riznice mračnih atrakcija
Roman Elisabeth Herrmann otkriva nam dobro izabranom temom fascinantne detalje jedne javne tajne iz nacističke povijesti: tragediju prisilnih sluškinja iz okupiranih zemalja u njemačkim obiteljima. Na žalost, stil i klišeji trivijalne literature ne pridonose pravedničkom eksponiranju te mračne epizode, nego pretežu ka eksploatacijskom banaliziranju
Objavljeno: 5.3.2021 12:03:37 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Bezimena", dio naslovnice / Znanje

(Elisabeth Herrmann, Bezimena, prijevod: Igor Crnković, Znanje, Zagreb, 2020.)

Bivša novinarka berlinskoga radija i popularna njemačka spisateljica Elisabeth Herrmann nije nepoznata ni hrvatskom čitateljstvu, posebice onom dijelu recepcije koji redomice guta kriminalističke napetice te općenito ažurnije prati beletrističke novitete iz komercijalnijeg korpusa žanrovske industrije na književnoj sceni. Stoga su Herrmanničini vjerniji čitatelji među domaćom publikom, nakon što su do sada pročitali njene naslove kao što su Svjedok pokojnih, Selo prokletih i Sablast u snijegu (i nakon što su možda osjetili naročitu povezanost s njenom spisateljskom proizvodnjom budući da je u romančiću pod naslovom Sablast u snijegu značajnu ulogu dala i likovima hrvatskoga porijekla), napokon dočekali da u hrvatskom prijevodu pročitaju i Bezimenu, njeno debitantsko djelo od prije čak petnaest godina, a za njene čitateljske sljedbenike važno iz barem dva razloga: s Bezimenom je, naime, Elisabeth Herrmann odmah postala hit autorica i književna zvijezda, a ujedno je na stranicama toga romana prvi put predstavila konstantnog junaka svoga opusa, odvjetnika Joachima Vernaua.

Pa kada se pročita skoro 500 pitkih stranica Herrmanničinog prvog hita, postaje jasno zašto se proslavila već tim debitantskim ostvarenjem. Ne samo da je pisana prema svim pravilima napetoga trilera, nego se Bezimena bavi i osjetljivim, gotovo tabu temama kontroverznoga njemačkoga odnosa prema nacističkoj prošlosti. Naime, u Herrmanničinom romanu, kao i u njemačkom društvu općenito, uopće nije sporna oficijelna povijesna interpretacija njemačke uloge u Drugom svjetskom ratu, niti je sporna generalno negativna slika njemačke politike tijekom nacističkog režima, no autorica kritički ukazuje na činjenicu da su u njemačkom postnacističkom ili denacificiranom društvu diskutabilne prakse koje se inače u stručnoj literaturi nazivaju strategijama kulturne memorije, odnosno načini na koje određena zajednica njeguje i uređuje kolektivno pamćenje, ali i zaboravljanje određenih (traumatičnih ili na bilo koji drugi način problematičnih ili barem nelagodnih) poglavlja iz vlastite povijesti.

Šutnja njemačkih obitelji o tabuu nacizma

Drugim riječima, Elisabeth Herrmann stranice svoje proze u cijelosti posvećuje problematiziranju pitanja kako su vremešniji njemački građani, oni koji su dio svoje životne dobi po logici kronološke podudarnosti proveli i pod Hitlerovom vlašću, reinterpretirali i prilagodili osobno iskustvo s oficijelnim tumačenjem nacizma, bez obzira jesu li u tom režimu participirali aktivno ili su naprosto bili pasivni dio anonimne mase koja se nije zamarala tzv. visokom politikom, indeferentnog odnosa prema vladajućoj ideološkoj retorici uslijed svoje učahurenosti u mikrokozmos (malo)građanske svakodnevice, uskogrudno zaokupljene tek brigom oko elementarnih egzistencijalnih potreba kao što su krov nad glavom i ručak na stolu, o čemu smo u ambicioznijoj historiografsko-publicističkoj verziji čitali između korica knjige Njemački život, gdje nam se otkrivalo kako si je sve to tadašnje „novo normalno“ objašnjavala i sve do ovoga milenija, sve do 2017., u sto i nekoj godini života, nastavila si objašnjavati nekadašnja Goebbelsova tajnica Brunhilde Pomsel.

Elisabeth Herrmann ne staje na tome, nego problematizaciju proširuje i na pitanje transgeneracijske medijacije povijesnoga sjećanja na potomke: kakve se (para)verzije osobnoga iskustva nacističkog režima pričaju djeci i unucima kao osobama koje su uskraćene za neposredno znanje o nacizmu iz prve ruke te se moraju oslanjati na institucionalne izvore kao što su škole, knjige i mediji u kombinaciji s potkrijepama iz usmene povijesti koju im prenose stariji članovi obitelji, a čije se (ne)pouzdane priče primaju subjektivno, emotivnije, nekritički, a u konačnici čak i formativnije u odnosu na hladan, antipatičan i dosadan diskurs depersonalizirane historiografije? U takvim kritičnim situacijama, kada djetetu treba odgovoriti na pitanje „djeda, je li i naša obitelj ubijala Židove kao i svi ostali?“ i tako ga traumatizirati spoznajom o mračnom porijeklu obiteljske idile u kojoj uživa sretno odrastanje, šutnja se čini najbezbolnijim rješenjem za mir u kući, otprilike koliko je bezbolno i podmuklo kancerogeno metastaziranje.

Stoga, kakvu je pričicu Elisabeth Herrmann smislila i kakve je fabularne peripetije isplela da bi nam u ruhu žanrovski potpuno konvencionalnoga trilera kao „dodanu vrijednost“ prenijela i senzibiliziranje za probleme ovako kompleksne tematike kojom se inače ambiciozno i smrtno ozbiljno bave historiografi, teoretičari kulturne memorije i autori visokointelektualne književnosti?

Zaplet o kosturima iz ormara

Njen junak, spomenuti odvjetnik Joachim Vernau, na putu je da se unosno ugnijezdi u uglednu obitelj Zernikow i tako u jednom potezu, ekspresnim skokom u sam vrh njemačke društvene elite, riješi sva životna pitanja. Za koji dan će vjenčanjem učvrstiti vezu sa Sigrun von Zernikow, moćnom političarkom, parlamentarnom zastupnicom i kandidatkinjom za berlinsko gradonačelništvo, a njen otac Utz prihvatit će Joachima za ravnopravnog partnera u prestižnoj obiteljskoj tvrtki s planom da Joachim naslijedi vodstvo tog poslovnog carstva kada se pater familias kroz neko vrijeme umirovi. Oko te idile u invalidskim se kolicima vozika stara barunica von Zernikow, karika u generacijskom lancu Zernikowih između aristokratske prošlosti ove ugledne loze i modernog, građanskog imidža među mlađim naraštajima, koji su se čak odrekli i plemičke titule von da bi bili u duhu vremena, ali i da ne bi provocirali najširu javnost tim znakom elitističkog izdvajanja.

Kako god, živi se luksuzno na velikim imanjima i u prostranim gradskim vilama iz prošloga stoljeća, živi se s velikim ugledom i moćnim utjecajem u društvu, i živi se optimistično jer je perspektivna budućnost evidentna s obzirom na politički uspon najmlađe generacije Zernikowih. Barunica Zernikow može biti zadovoljna: nakon kriznoga razdoblja zbog poraza nacističke Njemačke obitelj je vratila nekadašnji sjaj i simboličku veličinu. Više se ne živi onim uzvišenim aristokratskim stilom koji je prekinut sveopćom vulgarizacijom modernoga društva, ali lifestyle Zernikowih još je uvijek nedostižan većini običnih smrtnika u svakom detalju, od naušnica i ručnih satova, pa do rafiniranih konjaka koje se pijucka iz antiknih kristala. Međutim, savršeno isplanirane živote omest će im avetinjsko pojavljivanje starice koja na njima nerazumljivom ukrajinskom jezikom maše ćirilično ispisanim dokumentom, tražeći da ga potpišu kao potvrdu da je bila njihova prisilna radnica tijekom Drugog svjetskog rata kako bi dobivala naknadu propisanu ugovorom između Njemačke i Ukrajine o ratnoj odšteti.

Zernikowi ne samo da je s gnušanjem odbijaju, nego je čak i potpuno ignoriraju kao najobičniju „ludaču“ jer biti optužen da se u obitelji imalo prisilnu radnicu, pa to ih se samo uvijenom juridičkom retorikom difamira da su u kući imali roba, wahrhaftiger Gott!

Pedantni zakoni sistematičnog okajavanja

Kao što smo već spomenuli, za Herrmann, kao i za njemačko društvo općenito, nema dvojbi o njemačkoj odgovornosti za sve ljudske nesreće uzrokovane nacizmom i Drugim svjetskim ratom. Stoga će i sama Elisabeth Herrmann na brojnim stranicama ove proze opisivati razrađene, precizno definirane i uhodane mehanizme pravnih regulacija, sistemskih protokola i institucionalnih nadležnosti kojima država aktivno rješava pitanja raznih poslijeratnih odšteta ili nadoknađivanja duševnih boli iz Drugoga svjetskog rata čak i u 21. stoljeću.

U tom smislu gotovo nema nekretnine na stranicama Herrmanničine proze čiju povijest ona ukratko ne opiše kao objekt koji je u pedantnom postupku rješavanja imovinsko-pravnog odnosa kako bi se obeštetili prvi vlasnici, mahom Židovi, ali i Njemci kojima su saveznici konfiscirali imovinu da bi potom, s vremenom, postalo mjesto javnih sadržaja. Takvim digresijama pak ilustrira kako se turbulentna njemačka povijest još i dan danas pokušava „na terenu“ pravično razmrsiti da bi se pružila kakva-takva satisfakcija oštećenima prije više od pola stoljeća, dok je s druge strane puno novih stanara pod tuđim krovom koji su s vremenom u potpunosti pustili korijenje i udomaćili se.

U tom specijaliziranom i nadasve pedantnom njemačkom sustavu naknadne pravne zaštite, pravednosti i obeštećenja na dnevni je red, između ostaloga, došla i točka reguliranja odštete prisilnim radnicima, no ono što je omogućeno administrativno, nije moguće praktično. Iako odšteta ne bi išla direktno iz džepa Zernikowih, oni ipak ne žele staviti svoj potpis iz niza razumljivih razloga: zbog osjećaja stida, zbog težine službenoga priznanja jedne polujavne obiteljske tajne, zbog ugrožavanja ugleda koji danas uživaju, a na koncu i zbog tako frontalnog suočavanja oči u oči sa živom svjedokinjom te s crnim na bijelom službenoga dokumenta o epizodi za koju su smatrali da je definitivno zakopana pod slojevima vremena. Uzrujani neugodnim podsjećanjem, Zernikowi instinktivno, pa i psihološki razumljivo, nastavljaju poricati tu činjenicu kako bi dali do znanja da u „novom normalnom“, kao i u svojim glavama, više nemaju ikakve veze s tom davnom aferom i da je za njih taj slučaj odavno ad acta, stvar prošlosti.

Arhetipski, univerzalno popularni motiv utemeljiteljskog mita

I sve bi to bio jednokratni incident u jednom izrazito neugodnom danu za Zernikowe da starica već neki dan poslije nije stradala naizgled prirodnom nesrećom. Kratka novinska vjestica o stradanju „nepoznate babe“, babe koja je od nekidan Zernikowima i te kako poznata, a čini se da im je iz osjetljivo tajnovitih razloga poznata i daleko odranije, zaintrigira Joachima Vernaua, ionako outsidera pod obiteljskim krovom Zernikowih, stoga bivajući osobom koja poznaje njihovu intimu, ali istodobno ima i kritički odmak, ne smatrajući se obvezanim biti „lojalan“ obitelji diktatom krvnih veza kao ostali Zernikowi. Doista, ispostavit će se da Zernikowi nisu odbili staricu zbog puke negacije jedne neugodne istine iz prošlosti ili zbog želje za potiskivanjem svega što narušava idilu kakvu danas žive jer su staričin zahtijev ionako mogli riješiti manje ekscesno, diskretnim potpisivanjem te nastaviti živjeti uobičajeno kao da su potpisali bilo kakav račun.

Doista, ispostavit će se da se stara Ukrajinka vratila „iz mrtvih“ tražeći samo potpis za sitniš koji će dobivati kao dodatak uz mirovinu, no u njihovim očima ona je osvanula kao svjedok i svih ostalih njihovih tadašnjih aktivnosti, a koje je, hm, pa danas bolje ne spominjati s obzirom da Treći Reich kao poredak koji im je tada u njihovim postupcima i razmišjanjima davao za pravo ipak nije bio tisućljetan, kako mu se predviđalo, nego je ishod Drugog svjetskog rata gotovo sve iz njihove dotadašnje, nacističke „normalnosti“ učinio nepodobnim i kriminalnim. Ili kao što je to ukratko formulirala barunica Zernikow, lako je danas moralizirati o vremenu kada su „smrtni grijesi bili svakodnevica“.

Rukovodimo li se definicijom popularne kulture i književnosti da su ti fenomeni kulture masovno popularni zato što u dekoru modernih atrakcija zapravo prenose pojednostavljene, gotovo ogoljene priče univerzalnog karaktera, univerzalnog zato što su zasićeni arhetipovima i mitološkim obrascima, onda u slučaju Bezimene imamo reaktualizaciju utemeljiteljskog mita, glasovite teorije po kojoj „kvaliteta“ i „vrlina“ nekog stanja uvijek vuče svoje porijeklo iz mračnog, nerijetko krvavog, nasilnog i kriminalnog događaja koji je uopće omogućio da uživamo bolji život koji je potom uslijedio. Veličina Amerike korijeni se u genocidu nad Indijancima, u western filmovima civilizacija i progres moderne američke civilizacije korijeni se u nasilnom bezakonju kaubojskih revolveraša, veličina britanskoga imperija korijeni se u kolonijalnoj pljački, veličina hrvatske pobjede u Domovinskom ratu zamrljana je ratnim zločinima, a neovisnost Hrvatske korijeni se iz privatizacijske pljačke. Naš najpoznatiji utemeljiteljski mit u lokalnim okvirima nedvojbeno je onaj iz Krležinih Glembajevih o drumskom razbojništvu prvih Glembajevih kao izvoru početnoga kapitala za svu daljnju akumulaciju bogatstva kroz generacije ove ugledne agramske obitelji.

Zamršene obiteljske traume

Tako je i u ovom slučaju Bezimene najmlađi potomak loze Zernikowih, kći arijevskog imena Sigrun, „zlato tatino“, prinuđena otkrivati šokantne spoznaje da se iza gospodske finoće njenih predaka, kao i iza ljubavi koju su joj pružali tijekom njenoga odrastanja, kriju monstruoznosti. Štoviše, otkriva da općepoznati horor nacizma, onaj o kojemu je učila u školi, nije bilo djelo brojnih drugih loših ljudi koje je onda njena „nedužna“ obitelj morala istrpjeti nadljudskim snagama da bi doživjeli ovo današnje „bolje sutra“, nego je taj strašni nacizam bio i te kako prihvaćen lifestyle u životu njenih obiteljskih predaka. Slični traumatski proces svojedobno je prošao i njen otac Utz, koji se – ispostavlja se na stranicama Bezimene – zapravo nikad od toga nije oporavio, dok mu je „uskrsnuće“ stare Ukrajinke samo reaktiviralo dubinske psihoemotivne rane.

Naime, sporna Ukrajinka samo je jedna od gomile žena, pa i djevojčica koje su iz okupiranih zemalja bile dovedene u njemačka domaćinstva da rasterete njemačke žene od svih kućanskih poslova dok su im muževi na fronti ili već poginuli, a jedan od poslova za koje je ovakav tip prisilnih radnica bio angažiran bila je i zadaća dadilje. Kako Elisabeth Herrmann navodi u pogovoru, iscrpno je studirala temu „prisilnih dadilja“ iz nacističke povijesti nakon što ju je inicijalno zaintrigirala kratka vjestica o tome u dnevnome tisku, pa je tim putem otkrila uistinu „bogat“ svijet kompleksnih i izokrenutih odnosa koji su nerijetko za posljedicu imali psihološku traumatiziranost tako dadiljane njemačke dječice. Majke su često bile odsutne, nerijetko i zbog tipične njemačke hladnoće, pa su ta djeca zapravo dadilje doživljavali kao majke. U takvom odnosu razvijale su se izrazito intenzivne emotivne veze, potom raskidane ratom, njemačkim porazom ili grubošću pravih roditelja, koji bi se dadilja rješavali likvidacijom, deportacijom, „posudbom“ drugim obiteljima ili nekim drugim brutalnim načinom. Dadilje su bile ponižavane, iscrpljivane ropskim radom, a nerijetko su bile i obiteljski objekt seksualnog i psihičkog zlostavljanja.

Konfuznost u osjetljivoj psihologiji djece dodatno bi bila pogoršana spoznajom da su njihove dadilje, njihove „druge“ mame, zapravo zarobljenice i robovi, zbog čega su odrastali s teškim osjećajem krivnje i trajnim emotivnim posljedicama, zbunjeni (ne)iskrenim odnosima u kojima se ljubav dadilja prema njima razvila iz zatočeništva, prinude i nasilja, što ih je emotivno i psihološki hendikepiralo za stasavanje u osobe koje bi zrelo i „normalno“ funkcionirale u budućim odnosima ljubavi i povjerenja.

Gdje spisateljica Herrmann zablista

S obzirom na ovakvo Herrmanničino eksponiranje tematike o „prisilnim dadiljama“, ali s obzirom i na niz ostalih kritičkih komentara upućenih njemačkom nacizmu, kao i o njemačkom poslijeratnom odnosu prema nacističkoj prošlosti, jasno je da je svime time isprovocirala veliki čitateljski interes među njemačkom publikom za svoj debitantski roman i odmah polučila uspjeh hit autorice. Međutim, unatoč istinski potresnim odlomcima u kojima se prezentiraju povijesni detalji o toj temi, Bezimena Elisabeth Herrmann ima generalni, poetički problem, uzrokovan kombiniranjem zaista kompleksne drame individualnih tragedija iz razdoblja nacizma s jeftinom žanrovskom zabavom potpuno komercijalnoga karaktera. Premda je, kako je već opisala u pogovoru, obavila ozbiljan i studiozan istraživački rad u svrhu kvalitetne pripremljenosti za tematsku materiju romana, Elisabeth Herrmann je, na žalost, trivijalizirala priču, ispreplevši je s obiljem izlizanih klišeja tzv. estetskoga populizma.

Treba reći da je Elisabeth Herrmann zanimljiva kada ulazi u slabo nam poznatu povijest „prisilnih dadilja“ i kada nam reda dojmljive odlomke iz tog poglavlja nacističke prošlosti. Međutim, najbolja je kada u rijetkim trenucima ispiše rečenicu-dvije jezičavog komentara o Hitlerovoj Njemačkoj ili o Njemačkoj danas, npr. kada kaže da su njemačke gospođe iz razdoblja Trećeg Reicha bile spremne dati ruku za Hitlera, ali baš im se u tu istu ruku i nije dalo uzeti kuhinjsku krpu. Zidovi u uredima Zernikowih ukrašeni su vrijednim slikama tzv. degenerične umjetnosti, kako je Hitler definirao modernističku avangardu, a posjedovanje takvih slika Zernikowi su objašnjavali kao „spašavanje“ dragocjenih umjetnina, čime Herrmann fino kritizira njihov cinizam i okorištavanje nesretnom sudbinom talentiranih i progresivnih umjetnika koje je snašao Hitlerov režim. Još je blistavija Elisabeth Herrmann kada diskretno, usputno komentira razlike između mentaliteta postkomunističkih Nijemaca iz nekadašnjeg DDR-a i Nijemaca iz zapadne Njemačke, razlike zbog kojih je i te kako lako prepoznati tko je iz kojeg (ideološkog) kraja Njemačke unatoč izmiješanosti i tijesnoj koegzistenciji na berlinskim ulicama nakon ujedinjenja Njemačke.

Stranačke aktivnosti Sigrun Zernikow Elisabeth Herrmann naveliko koristi za kritiku njemačke politike, socijalnog stanja u društvu i tabloidnih medija, a ne propušta ni priliku za nadopisivanje na trenutno aktualni trend tzv. marksističkog pulpa, pa između redaka iznosi i kritiku neoliberalnog kapitalizma zbog eksponencijalne proizvodnje sve većih socijalnih nejednakosti, što je tematika koja sve više dominira u recentnim (pop)kulturnim ostvarenjima ili je barem popraćena simboličkim komentarom na margini. Tako i u ovom slučaju, na primjer, Joachim Vernau vozi Porsche, ali zbog toga izbjegava kvartove u kojima – kaže autorica – vlada politika „Porsche svima, a ne samo njima“ jer bi se socijalno obespravljeni mještani mogli dekstrutivno iskaliti na Joachimovoj „jurilici“ kao simbolu pljačkaškog kapitalizma, klasne povlaštenosti i luksuzne stečevine izrabljivanjem podređenih slojeva društva.

A gdje je spisateljica Herrmann zglajzala

Sve to ide u prilog Elisabeth Herrmann kao autorici solidne kvalitete, odnosno autorici koja zna promišljeno izbalansirati jeftinu žanrovsku zabavu s iskoracima prema angažiranijim i relevantnijim temama, uz to i ispoštivati žanrovska pravila napeto vođene priče s obiljem intriga i obrata, tako da Bezimena školski ispunjava sve parametre provjerenog obrasca za komponiranje trilera svim onim formulama koje će ga automatski lansirati na vrhove top lista. Međutim, u očitoj nakani da „relaksira“ težinu i ozbiljnost teme o prisilnim radnicama u Hitlerovoj Njemačkoj, pa i da bi dodatno „popularizirala“ tu slabo poznatu problematiku među širom javnošću, Herrmann je posegnula za komercijalnim atrakcijama i banalnim klišejima koji, budući da pripadaju repertoaru šunda, u kombinaciji s pričom o nesretnim ženama kao kućanskim robovima djeluju krajnje neukusno.       

Krenemo li redom, onda prije svega treba napomenuti da njenog glavnog junaka, Joachima Vernaua, s obzirom kako ga je Elisabeth Herrmann ocrtala i s obzirom na zaplete u koje ga uvodi, lako možemo zamisliti kao Caryja Granta u tipičnim hitchcockovskim situacijama: jednako zgodan, jednako poželjan zet i jednako upleten u vrtlog misterioznih peripetija zbog kojih se iz običnoga, nezanimljivoga papučara i konformiste preobrazi u akcijskog junaka. Akcijske su dionice pak spektakularne do proporcija nevjerojatnih, fantastičnih nadrealnosti, ispunjene potjerama i pucnjavama kakvih smo se nagledali u filmskim serijalima o Jamesu Bondu ili Jasonu Bourneu, pa je očito da Elisabeth Herrmann tako koncipiranom „dinamikom“ podilazi onom najširem sloju čitateljstva koji i s knjiškoga papira očekuje jednako stimulativne senzacije i jednake tehnike zadržavanja recepcijske pozornosti na kakve je naviklo pretežito filmskim utjecajem na svoje „kulturne“ zahtijeve i estetske preferencije.

Štoviše, Herrmann dodatno „relaksira“ i „dinamizira“ priču jeftinom komikom, pa je njen junak Joachim Vernau u cijeloj toj dramatičnoj jurnjavi izložen i mnogobrojnim baksuznim preprekama, mahom uzrokovanima komedijom nesporazuma u nastojanju da svim tim svojim akcijama i istragama ne ugrozi vezu s budućom suprugom kojoj Joachimova neobična ponašanja u posljednje vrijeme smrde na preljub, A uz to, u najkritičnijim trenucima, na vrhuncima drame, Joachima „trza“ majka pozivima na kolače i raznim drugim načinima da joj prekrati bapsko samovanje. Možda je Elisabeth Hermmann imala ambiciju da tako komercijalnim atrakcijama dodatno afirmira ozbiljnu i važnu temu o prisilnim dadiljama te je učini pitkijom, probavljivijom, zanimljivijom i napetijom od prve do zadnje stranice, no u toj „začinjenosti“ bremenite priče iz Drugoga svjetskoga rata senzacionalističkim repertoarom trivijalne književnosti dogodio se obrnut efekt: tragične sudbine nesretnih ropkinja u domaćinstvima Trećega Reicha ispale su atrakcijski začin za dodatnu spektakularizaciju i komercijalnu uspješnost još jednoga trilera pisanog prema matrici jeftinih klišeja, tako da je tim sparivanjem sa žanrovskom banalnošću ujedno i sva kompleksnost teme o prisilnim radnicama banalizirana.

Ipak bi nam dobro došla hrvatska verzija ovakve priče

Kraće rečeno, u ovom slučaju ne služe žanrovske atrakcije skretanju pozornosti šire javnosti prema pitanju prisilnih radnica i prijeporima u procesima denacifikacije njemačkoga društva, nego tema prisilnih radnica kao jednokratna senzacija i puki potrošni materijal služi reprodukciji shematizirane komercijalne beletristike i njenoj tržišnoj uspješnosti. Premda je, kako smo spomenuli, Elisabeth Herrmann u pogovoru opisala kakve je studiozne pripreme obavila uoči pisanja ovoga romana, ukjučujući čak i intervjue s još živućim Ukrajinkama koje u svojoj biografiji bilježe i iskustvo prisilnih dadilja u Hitlerovoj Njemačkoj, čitateljstvo će projuriti kroz zabavnu napetost ovoga trilera i odmah posegnuti za sljedećim hitom s vrha top lista u kojemu se žanrovske konvencije i klišeji razigravaju oko neke druge ljudske drame, svejedno koje, samo da je napetih potjera i pucnjava.

A nije bilo nemoguće da Elisabeth Herrmann, s obzirom na potencijal teme za koju se opredijelila, napiše izvrstan, težak i kompleksan roman koji bi još uvijek bio napeti krimić, što nam svjedoči sjajan primjer iz pera njenog sunarodnjaka, münchenskog književnika Olivera Bottinija. Njegov krimić Po nalogu očeva bavi se jednako mučnim ljudskim dramama, doduše situiranima u okolnosti druge epizode iz povijesti europskih ratova, one koja se tiče postjugoslavenskih ratova u BiH i posljedičnog dosezanja sve do njemačkih metropola, no riječ je o žanrovskoj literaturi koja se jednom složenom i delikatnom ljudskom tragedijom bavi s primjerenim dignitetom, bez populističkog podilaženja najširoj publici jeftinom komercijalizacijom.

Ipak nema spora da bi hrvatska verzija Bezimene bila važan roman o kojem bi se pričalo i koji bi bio potreban hrvatskoj kulturi. Čak i da je napisan tako populistično i komercijalno kao što je Herrmann napisala Bezimenu, roman u kojem bi nekog hrvatskog odvjetnika istraga dovela do ustaških korijena novokomponirane „građanske“ elite i roman koji bi na ovakav način okrznuo naše probleme s (ne)priznavanjem pravoga karaktera NDH-zijskog režima bio bi dobrodošla bomba. Pa ako je Josip Mlakić za svoje Žive i mrtve u cijelosti preuzeo priču filma Predator, Jurica Pavičić za roman Nedjeljni prijatelj osnovnu ideju Fincherovog filma Seven, a Tomislav Zajec u romanu Soba za razbijanje koncept Američkog psiha Breta Eastona Ellisa kako bi okosnice tih popularnih priča iz američke industrije zabave lokalizirali za potrebe progovaranja o bogatom repertoaru problema s ovih prostora, onda nema razloga da se ne prepiše i ovaj roman.

Najnovije:
LUCY CLARKE, „KUĆA NA HRIDI“
Kafkijanska metamorfoza obiteljske kuće u popravni dom
Lucy Clarke u ovome romanu temeljito eksploatira arhetipsku simboliku kuće u (pop)kulturnoj mitologiji, kao što i eksploatira naše podsvjesne strahove od vlastitoga doma u onim imaginacijskim trenucima kada se iz mjesta sigurnosti, pa i pukoga objekta, preokrene u živi entitet, a udomaćeni nam i prisni dijelovi namještaja postanu čudovišni, nadnaravni
TOVE ALSTERDAL, „TUNEL BEZ IZLAZA“
Švedski krimić o čudnim Česima čudnoga ponašanja
Naselivši se u Češkoj, prostodušni švedski bračni par upada u spiralu desetljetne mržnje lokalnih mještana prema sudetskim Nijemcima, pa da je autorica tek promijenila nazive lokacija i sukobljenih strana, priča iz romana 'Tunel bez izlaza' komotno je mogla biti smještena i u Hrvatsku
ANTE ZLATKO STOLICA, „BLIZINA SVEGA“
Koliko ima blizine u svijetu internetske dostupnosti svega?
Za razliku od većine alfa-mužjaka s naše spisateljske scene, koji ispisuju safari-prozu o proputovanju kroz naše tranzicijske divljine tako što svakih par stranica odstrjeljuju kapitalne teme i prateće negativce, Stolica je pitomi skupljač bobica, zaintrigiran ljepotom sitnica i detalja, fenomenologijom i začudnostima rubnoga
NEVEN UŠUMOVIĆ, „ZLATNA OPEKLINA“
O turizmu, još jednom demonu kapitalizma
Ušumovićeva je zbirka priča izvrsno konceptualizirana kao temeljita i snažna kritička studija turizma kako bi kroz tu djelatnost, izvor domoljubnog ponosa, ali i ekonomskog opstanka nacije, prokazao mučne, nehumane, cinične mehanizme kapitalističke industrije u pozadini raskošnih ponuda iz repertoara našeg servilnog etnospektakla