SERIJA „BEARTOWN“
Serija kakvu smo mi trebali snimiti (2. dio)
Ovo nije eskapistička serija o dalekoj, egzotičnoj Švedskoj i 'specifičnim' problemima toga kraja. Priča ove serije priča je kakvu svakodnevno čitamo i u našim crnim kronikama, a gradić Björnstad – ekonomski propao, no megalomanski nabrijan na sport i izgradnje stadiona – gradić je u kakvom živi skoro pa sva Hrvatska
Objavljeno: 4.19.2021 10:32:06 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Beartown" / HBO

(Björnstad/Beartown, R: Peter Grönlund, U: Miram Ingrid, 2020.)

Prvi dio eseja pročitajte ovdje

Vratimo li se na općenite razloge popularnosti skandinavskih krimića i trilera, jer tih razloga ima još podosta, onda nam svakako može biti korisno sagledati taj nordijski kulturni fenomen u svjetlu generalnih spoznaja o žanrovskoj književnosti, uključujući i kriminalističku prozu, a koje donekle pridonose odgovorima na pitanje zašto je takav tip umjetničkoga stvaralaštva univerzalno popularan, bez obzira na vremenske, prostorne i kulturne razlike. Odgovor, dakle, nije samo u masovnoj proizvodnji kojom su se krimići i ostala žanrovska književnost nametnuli ukusu publike, niti je odgovor samo u njihovom komercijalnom populizmu, odnosno komformističkom podilaženju nezahtijevnoj publici jednostavnom i shematičnom narativnom strukturom, plitkim sadržajem, akcijskim i ostalim avanturističkim senzacijama, karikiranim dramskim pathosom, plošnom reprezentacijom, i čime sve ne, tim više što popkulturna tradicija u duhu postmodernističkoga dvostrukoga kodiranja bilježi i te kako kompleksnije realizacije kojima se nadmašuju i opovrgavaju pobrojani prigovori komercijalnom karakteru trivijalne literature.

Naprotiv, analitički pristupi s više respekta prema fenomenu popularne kulture zaključuju da masovno ostvarena komunikativnost žanrovske literature s baš svim profilima i kategorijama publike ima razloge u arhetipskim funkcijama takvog tipa književnosti, a zbog kojih onda korespondira s dubinskim ili univerzalnim slojevima čovjekove psihoemotivne prirode u smislu da mitologija žanrovskog imaginarija reflektira naše potisnute fantazije, skrivene strahove i ambivalencijske napetosti. Kada je pak o krimićima riječ, njihova se navelika popularnost prema ovim teorijama gradi na anksioznom doživljaju modernosti koja nam s jedne strane progresom ostvaruje utopiju danas i ovdje, no istodobno svojim razvojnim tempom i pratećim negativnim posljedicama djeluje prijeteće i destruktivno.

U čemu je vječnost krimića?

U tom smislu krimić slavi modernost barem na dva načina. Prvi je reprodukcija ideala moderniteta kao sustava vrijednosti u poetici kriminalističke poetike, tako da će britanski krimić, mahom zasnovan na intelektualnoj enigmatici, afirmirati vrijednost racionalnog i metodičnog mišljenja kao načina ovladavanja iracionalnim (tj. zločinom), prirodom (animalnim karakterom čovjekovog kriminalnog nasilja) i stvarnošću (dovođenjem zbilje pod kontrolu i red obnovom stabilnog poretka nakon rješavanja zločina), što su sve ujedno ambicije moderniteta, paradigmatski koncentrirane u ciljevima znanosti. Američki će krimić pak više naglasak stavljati na akciju, reflektirajući time antropocentrični karakter moderniteta te njegove ideale poduzetnosti, aktivizma i superiornosti u hijerarhiji darvinističkoga preživljavanja.    

Drugi je način ikonografska mitologizacija ambijenta u kojem se krimić zbiva, odnosno ista ona mistifikacija zbog koje smo mi gutači popularne kulture – kako bi rekla bivša predsjednica RH – „s krive strane Željezne zavjese“ mislili da se u svim tim Amerikama i Engleskama iz kriminalističkih romana i filmova živi fantastičnije, uzbudljivije, raskošnije... Glorificirana modernost američkih krimića svjetla su velegrada, monumentalna vertikalnost skyscrapersa i frenetični ljudski mravinjak, dok nam britanski krimić u elitističkoj verziji nudi sliku superiorne kulture aristokratskoga rafinmana, a u profanijoj verziji kolijevku industrijske revolucije, tako da se u tom nizu ni skandinavski krimić ne odriče te atrakcijske dimenzije u svojoj estetici, fascinirajući nas hipermodernom arhitekturom u stilu IKEA-ine elegancije i bauhausovske filozofije.

S takvom jednostranom, afirmativnom reprezentacijom moderniteta ne bi krimić bio dugog vijeka, niti bi bio enormni recepcijski fenomen da tu slavljenu modernost kriminalistički žanr istodobno ne dovodi u ambivalentan odnos, propitujući njeno naličje i tako reflektirajući našu trajnu unutarnju napetost prema podvojenom karakteru moderniteta i njegovih ideala. U američkom krimiću tako velebna metropola, urbanost općenito kao trijumf civilizacijskoga uzdizanja, postaje – kao što znamo – urbana džungla, dok u britanskom krimiću aristokratska civilizacija, kulture odnjegovane stoljećima poput engleskoga travnjaka, odjednom, u tren demantira tu sliku dodavanjem otrova u čaj ili nekom drugom smrtonosnom spačkom.

A što je hipnotično u skandinavskim krimićima?

Drugim riječima, krimić svoju učinkovitost zasniva na provociranju i sublimiranju kontinuirane dubinske ili podsvjesne uznemirenosti osjećajem osobne nesigurnosti i generalne nestabilnosti poretka u modernističkoj utopiji, pri čemu ta nesigurnost i nestabilnost nisu toliko izazvane dinamikom razvojnih mijena u neumornome modernističkome progresu koji vazda ruši i destruira postojeće da bi gradio noviji i bolji svijet, nego paradoksalnom nemogućnošću da u potpunosti dosegne svoj utopijski ideal budući da mu je najveća prepreka u tome sam – čovjek. Ili, točnije rečeno, onaj atavistički zaostatak čovjekova animalnog praporijekla koji se i na najvišim stupnjevima modernizacije i civiliziranosti ekscesno manifestira probijanjem kulturnih slojeva te ekspresijom destruktivnog zvjerstva, animalnog nasilja i iracionalne primitivnosti.

Za tim dubinskim ključem žanrovske formule posegnut će i skandinavski krimić, u velikoj mjeri imajući odjeka po tome što se sablažnjivi zločini zbivaju u kulturi stabilnog građanskog društva, besprijekorno socijalno uređenog i materijalno situiranog, i do jučer – kako smo smatrali dok nismo počeli čitati skandinavske krimiće – dosadnog jednako kao i Švicarska. Štoviše, ta napetost dodatno je potencirana tzv. liminalnom pozicijom, izvorištem mitema koji se u popularnoj kulturi odvajkada prakticira upravo zbog učinkovitosti arhetipskih funkcija i elementarnih simboličkih slika, a ponajviše afirmiranog u westernu kao žanru koji je svoju mitologiju, atraktivnost i popularnost, između ostaloga, izgradio i na zaoštrenom kontrastu između civilizacije i prirode, kulture i divljaštva, poretka i bezvlašća.

Smještena gotovo na rubu svijeta, tik uz polarne krajeve, ujedno u bliskom kontaktu s neograničenom prirodom, Skandinavija je napregnuto i stoga uzbudljivo liminalno poprište u kojem preplitanja, doticanja, koegzistiranja i sukobljavanja dvaju univerzuma, civilizacije i pustoši, čovjeka i prirode, kulture i divljine, simbolički reflektira i sublimira dualnosti unutar samoga čovjeka i unutar njegove kulture budući da liminalna pozicija dovodi u pitanje monolitno poimanje identiteta među prostorima ili kategorijama koje su u ovome slučaju u odnosu. Pojednostavljeno rečeno, otuda recepcijski užitak pred skandinavskim krimićima, u smislu da nas fascinira čudna, ali privlačna kombinacija očaranosti i „žmaraca“ dok gledamo skandinavske pejsaže, istodobno mjesta ljepote i zločina.

Ako su sva ova moguća tumačenja tek pretjerana mudrovanja i mudrozofsko precjenjivanje popkulturne banalnosti, onda se ne može pogriješiti ako posegnemo za jednom od aporija žanrovske zabave, odnosno za njenom eskapističkom svrhom. Očigledno je da nas i skandinavski krimići imaginarno izmještaju odavde, iz sivila svakodnevice, u neke atraktivne predjele u kojima se događaju fanatstične uzbudljivosti. A unatoč tome što sličnu poetičku praksu slijedi i naša, sve komercijalnija hrvatska književnost, čitatelji raznih profila, od studenata preko učiteljica do kućanica iz susjedstva, reći će da hrvatske krimiće i ostalu našu žanrovsku književnost, kao i dobar dio naše kinematografije, zaobilaze u širokom luku zato što sve te teme i probleme ionako svakodnevno gledaju na televizijskim vijestima i naslovnicama dnevnih novina.

Pakao malomišćanske klaustrofobije

Doista, razumljivo je da se publici, umornoj od takve deprimirajuće zbilje iz neposrednoga okoliša, i skandinavski krimići, kao i sva ostala popkulturna fantazija i reprezentacija spektakla iz nekog drugog, maštovitijeg svijeta, onda nude kao okrjepljujuća relaksacija i sredstvo mentalnoga isključivanja. Međutim, kada naši mediji hvale Björnstad kao izvrsnu švedsku seriju i tako je preporučuju kao još jedan primjerak sada već slavne kvalitete skandinavskih kulturnih proizvoda, ujedno će time u svojim hvalospjevima implicirati da je  Björnstad prilika koja se ne propušta kada je u pitanju još jedan eskapistički provod u industriji zabave. Naime, publika koja hrli i prema imaginariju skandinavskih krimića upravo zato da bi se eskapistički maknula iz realiteta ovdašnje svakodnevice morat će se suočiti s neugodnim otkrićem da su sve teme Björnstada odreda i naše priče, i to upravo sve one priče koje se zbivaju oko nas i o kojima nas izvještavaju mediji.

Unatoč senzacionalističkim naglascima medijskih preporuka, u fokusu serije Björnstad nije samo maloljetničko silovanje na tinejdžerskom tulumu, nego također i kompleksna mreža opterećenih međuljudskih odnosa i socioekonomskih problema u provincijskom mikrouniverzumu. Björnstad, ili Medvedgrad po naški, zabačeni je i čemerni gradić na rubu Švedske, bliži arktičkoj pustoši, nego li civilizaciji. Nije nam poznato je li zbog svjetske ekonomske recesije ili zbog odlepršalosti businessa u plodnije krajeve na valovima globalizacijskoga kapitalizma, ali u Medvedgradu je privreda zamrla i fatalno je ovisna o jednoj tvornici klimavog poslovanja, tako da je pitanje dana kada će se i taj „generator“ života zajednice ugasiti. Zato mještani Medvedgrada snagu duha crpe iz jednog drugog generatora – sporta. Jedino što ih veseli, ispunjava im živote i daje im nadu da će ih podići s dna i iz depresije vratiti nazad u normalne civilizacijske standarde za jednu urbanu sredinu jest hokej. Krene li se njihov hokejski klub penjati na ligaškoj ljestvici, stići će sponzori, investitori, kapital, krenut će poslovi, izgradnja nove sportske dvorane i shopping centar. 

Povod za snažni optimizam pruža im povratak hokejaške zvijezde iz A lige u rodni Björnstad kako bi u ulozi trenera svoj talent i tajne zanata prenio na perspektivnu momčad. Sve krene obećavajuće, nižu se prve pobjede, karte su se posložile, stvari idu samo nabolje... No, onda zvijezda momčadi, najtalentiraniji mladac u timu i prva palica Björnstada, ključni igrač svake utakmice i noseći faktor uspješnosti ekipe, opijenoga ega zaredalim trijumfima, ali i unutarnjim nesigurnostima tinejdžerskoga odrastanja, siluje trenerovu kćerku.

Time se očajnička, licemjerna i klaustrofobična narav male zajednice potencira do krajnjih, ostrašćenih napetosti: moral trenerove kćerkice kao „lake cure“ dovodi se u pitanje (tim više što je tjedan dana šutjela o silovanju), dok je zvjezdani status mlade hokejaške zvijezde nedodirljiv, tim više što je njegov otac lokalni poslovni moćnik spreman potplatiti ili ucijeniti svakog kolebljivog i neopredijeljenog u ovome slučaju. U pitanje se dovodi trenerova „roditeljska sebičnost“ kada je budućnost cijelog Björnstada na vagi i mnogi su Medvedgradci složni da se zbog jedne „napaljene balavice“ ne smije omesti strelovito napredovanje njihovog hokejaškog tima do finala i šampionskog trona. Na koncu, budući da se svi znaju od malih nogu, konflikti i podjele uzrokovani silovanjem isprovociraju izbijanje gomile starih sukoba, netrpeljivosti i zlopamćenja, tako da prepiranja oko silovanja mnogima pružaju konačan povod da se revanširaju za davne uvrijeđenosti iz prošlosti ili prokazivanje tuđih grešaka iz mlađih dana.

Serija koju se lako, no nezasluženo previdi

Klaustrofobična isprepletenost veza u odveć malenoj zajednici, uz to i u zajednici u kojoj svi odveć dugo i (pre)blisko žive jedni s drugima, čini sve likove u međusobnim odnosima izrazito osjetljivima, ranjivima i razdražljivima, a psihološki su pritisci enormni, kako zbog sve te sveukupne familijarnosti među mještanima, tako i zbog grčevite fiksacije da se sportskim uspjehom izvuku iz depresije. Međutim, autori Björnstada ne staju samo na tome u ovoj minucioznoj analizi „malomišćanskog“ mentaliteta, nego uvode i lik dječaka Ahmata, imigranta s Bliskog istoka. Premda je svjedočio silovanju i stoga je u poziciji da bude ključni arbitar medvedgradskih svađa, upravo je zbog svog imigrantskog statusa i opterećenosti ulogom „građanina“ drugoga reda Ahmat konačno – psihološki posve razumljivo i psihološki prezentirano u seriji sjajnom kompleksnošću unutarnje borbe – u poziciji da bude ravnopravno, s „dostojanstvom“ prihvaćen u „ekipi“, no samo ako učini pravu stvar i prikloni se „ispravnom“ taboru. Dok bi ostali mrtvo 'ladno halalili silovanje zbog pobjede u finalu i svega što to donosi za prosperitet Medvedgrada, Ahmat vodi paklenu borbu sa samim sobom jer bi se svojim svjedočenjem još više osudio na izopćenost. Alternativa mu je pak neodoljivo i posve razumljivo privlačna budući da mu je nagrada za šutnju životno važna: konačno uvažavanje i integriranje u zajednicu.

Björnstad je serija koja lako može promaknuti, tim više što su sav medijski prostor i recepcijski interes publike u vrijeme pojavljivanja Björnstada bili neutemeljenom prekomjernošću posvećeni ultimativnom hitu toga trenutka među televijskim serijama, Daminom gambitu, kao i glamuru, misteriju, dramskim napetostima i neizvjesnom razrješenju trilerske serijice Slom. Uz to, nevelikog opsega po broju epizoda, Björnstad nije ostavljao dojam spektakularne sage ili monumentalne priče epskih proporcija, nego se više doimao kao rutinska minijatura u obilju popkulturnih proizvoda hiperproduktivne kulturne industrije. Ni medijske preporuke nisu bile odveć poticajne.

Premda odreda pohvalne, u afirmativno sročenim preporukama više su zvučale kao tipična marketinška promocija, nego li kao isticanje jednog ostvarenja iznadprosječne kvalitete. A zbog šturih i površnih opisa zapleta i sadržaja s naglaskom na motiv silovanja, Björnstad je više najavljivan i prezentiran kao tipična triler-drama i tipična skandinavska majstorija, pa koliko god već i to predstavlja dovoljan signal kvalitete, u našoj se zasićenosti i razmaženosti podrazumijevanom visokom kvalitetom televizijskih serija, a naročito skandinavskih serija, zbog takvih okolnosti lako dogodi previd i zanemarivanje, ionako bivajući privućeni naviranjem novih i novih, atraktivnijih i senzacionalnijih serija u naše ograničeno slobodno vrijeme za ovakve sadržaje. I povrh svega, ukoliko ste zainteresirani za sport općenito, a naročito za hokej poput mene, onda je serija abortirana i prije nego što bismo joj dali ikakvu šansu.

Međutim, propuštanjem ove serije ipak bismo mnogo izgubili, posebice ako smo raspoloživo vrijeme utukli, primjerice, na spomenuti Slom. Ne samo zato što je riječ o izvrsnoj dubinskoj analizi provincijskog očaja ili zato što Björnstad potresnom vjerodostojnošću prenosi psihološku dramu žrtve silovanja, niti samo zato što je riječ o još jednoj maestralnoj demonstraciji kvalitete kojom se sada već notorno odlikuju skandinavski kreativci, pa ni zato što nas ova serija u svih pet epizoda vodi na spektakularan izlet kroz fascinantne švedske krajolike, nego zato što su sve teme i priče s krajnjeg sjevera Europe, iz tamo nekog Björnstada, istodobno teme i priče kojima svjedočimo iz prve ruke ili nam mediji prenose iz nekog našeg Medvedgrada.

Što je toliko hrvatsko u švedskom Björnstadu?

Posve se lako, bez ikakvih lokalnih modifikacija, može zamisliti identična priča i u našem kraju: provincijski gradić propale privrede, gradić koji u takvom čemeru svu energiju usmjerava na nogomet, a od svih mogućih poticajnih investicija priželjkuje samo dvije stvari – nogometni stadion i shopping centar. Baš nekako poput mjestašca Velika kod Požege, poznatog po tome što su njegovi mještani u sred ničega sav svoj potencijal i resurse utukli u izgradnju velebnog, za Ligu prvaka planiranog, a danas praznog stadiona, nasjelog na proračun Velike financijskim dubiozama. Ni po čemu velika osim u svome pretencioznome toponimu, Velika je u nekom suludom i očajnom trenutku provincijalne iskompleksiranosti megalomanski odlučila biti velika barem po velikom, svjetskom stadionu, nedvojbeno nošena istim onim emocijama i razlozima zbog kojih se Björnstad u svojim „razvojnim strategijama“ fokusirao na novu sporsku dvoranu i shopping centar, i to još misleći do toga doći hokejaškim trofejom.

A o silovanju na tinejdžerskim i adolescentskim „zabavama“ u ubavim mjestašcima po dalmatinskim i ostalim hrvatskim zaleđima, o svim tim raskidanim vaginama grlićima pivskih boca i ostalim oblicima degutantnoga seksualnoga redanja i iživljavanja u sitnije sate „tipično“ otpočetog tuluma u jednoj od četiri-pet soba na mahom praznom, nenamještenom katu neožbukanih „obiteljskih“ kuća, također smo se periodično informirali iz tabloidnoga 24 sata i ostalih crnih kronika naše medijske scene, doznajući iz takvih priloga kako je među počiniteljima nerijetko riječ o objesnoj i bahatoj muškadiji moćnijih roditelja u tom kraju.

Stavimo li u fascikl izreske iz naših novina s takvim tipom vijesti, komotno se može na korice fascikla debelim flomasterom i velikim slovima napisati Björnstad jer je takva novinska arhiva u svakom detalju ujedno i scenarij te švedske serije. U tom fasciklu čak bi bila umetnuta i riječ-dvije spomena o Ahmatu. Bio bi to točno onoliko štur navod koliko naši mediji o pritiscima na naše Ahmate u lokalnoj zajednici ne izvješćuju, tako da bi pozadinu tih par riječi spomena o našem Ahmatu u takvome novinskome prilogu trebalo imaginirati ili se osloniti na lokalne kuloarske komentare o tome tko je tko i tko je čiji, pa u odnosu na sve te (nedovoljno) švedske Ahmate iz švedskih Björnstada prepoznati da i mi takve Ahmate imamo, toliko identične u sudbini i životnim problemima s björnstadskim Ahmatima da čak dijele i ime, tako da se naš Ahmat u ovakvoj björnstadskoj situaciji naših medvedgrada preziva Ahmatović, naše je gore list, no krivih krvnih zrnaca, pa stoga i u našem Björnstadu nije pitanje svih pitanja je li bilo silovanja one „pi..ke“ ili ne, nego je li naš Ahmatović „lojalan“ Srbin ili „lojalan“ Musliman.  

Epizode Björnstada teško je iz naših fotelja ovdje gledati kao nekakvu eskapističku zabavu o nekakvim mukama na dalekom sjeveru koje nas se ne tiču, toliko ne tiču da ih gledamo iz puke večernje zabave, radi ubijanja obesmišljenog vremena kompulzivnim binganjem. Nego nas se i te kako tiču, ne zato što je riječ o mučnoj atmosferi silovanja kao svugdje moguće tragedije, već zato što u Björnstadu gledamo grad u kakvom i sami živimo.

Najnovije:
S. BJØRK: „DJEČAK KOJI JE VOLIO JELENE“
Zašto nam nikad nije dosta serijskih ubojica?
U statistikama crnih kronika serijske ubojice su minoran eksces, endem, mikropromil u sjeni crnjih postotaka, no popularna kultura toliko vrvi serijskim ubojicama kao da vrebaju iza svakog čoška. Očito je da su naši kulturni, psihološki i simbolički apetiti za takvom figurom veći nego što ih stvarnosti skromno nudi. Dakle, zašto se uživamo plašiti tim modernim babarogama, zašto je Hannibal Lecter superstar?
CLAIRE McGOWAN, „SJEME RAZDORA“
Pikantno provociranje MeToo pokreta
Junakinja romana ugledna je voditeljica sigurne kuće za zlostavljanje žene, ali vatrenog se feminizma odrekne preko noći kad joj supruga optuže za silovanje jer je u strahu da će njegovim odlaskom u zatvor izgubiti raskošnu kuću, dobru muževu plaću i komforan život. Na koncu autorica brutalno kritizira žene kao slijepe kokoši i lije koje uvijek na kraju nadmudre isključivo same sebe
J. R. WARD, „PROGUTANA“
Nakon Bratstva crnog bodeža, bratstvo dugih šmrkova
Tvornica hitova J. R. Ward premješta se u svijet vatrogasaca, klišeiziranih baš onako kako ih inače predstavljaju striperi u svojim kostimiranim nastupima: svi su odreda sexy, nabildani i kipući od testosterona, ma doslovno su plod vlažnih snova. No, zato je glavna junakinja originalno netipična: nosi protezu s umjetnom šakom, što je čini kompleksnim invalidom
ELISABETH HERRMANN, „BEZIMENA“
Još jedna eksploatacija nacizma kao riznice mračnih atrakcija
Roman Elisabeth Herrmann otkriva nam dobro izabranom temom fascinantne detalje jedne javne tajne iz nacističke povijesti: tragediju prisilnih sluškinja iz okupiranih zemalja u njemačkim obiteljima. Na žalost, stil i klišeji trivijalne literature ne pridonose pravedničkom eksponiranju te mračne epizode, nego pretežu ka eksploatacijskom banaliziranju