NATAŠA GOVEDIĆ, „KAKO ZAVOLJETI MORSKOG PSA?“
Furiozna studijska poema o prijateljstvu
U vrijeme kada kompulzivno skupljamo 'prijateljstva' na društvenim mrežama, Nataša Govedić impresivnom avanturom teksta traga za najdubljim temeljima na kojima počiva prijateljstvo, što nam je posebice važan nalaz kada se prijateljstvo uruši jer to je – kaže Govedić – ontološka katastrofa za identitet i temelje našega bića
Objavljeno: 3.29.2021 12:01:13 PM
Nataša Govedić, "Kako zavoljeti morskog psa?" / Sandorf

 

(Nataša Govedić, Kako zavoljeti morskog psa?, Sandrof, Zagreb, 2019.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Roman Kako zavoljeti morskog psa? istaknute teatrologinje i kazališne kritičarke Nataše Govedić otpočinje gromko, poput manifesta, snažnom kanonadom kategoričnih stavova, parola i zaključaka. „Samo je jedan bog. Eros. Ostali su mrtvi. (...) Prijateljstvo je glupo kao poezija. Jedna rečenica može ti promijeniti lični opis. (...) Zaklon je samo privremena fatamorgana. Ne služi ničemu“, samo su neke objave iz obilja takvoga tipa sentencioznosti što se u furioznom tempu nižu već u prvom pasusu.

Međutim, opisani početak nije tako bombastično nabildan zato da bi se osnažio prvi dojam nakon kojega – kao u većini hrvatske proze – slijedi ispuhanost i razvodnjavanje, nego će Nataša Govedić i nadalje, na preostalih dvjestotinjak stranica, neumorno ošamućivati čitatelja vrtoglavom izmjenom književnih rodova, vrsta i žanrova. Baš poput morskog psa, ni pripovijedanje Nataše Govedić nikada nije uspavano, a u ovoj našoj tišini ispod bučne površine kulturnodruštvene scene kreće se munjevito i nepredvidljivo prema svakoj temi, ideji i pitanju iza čijih se šavova otvaraju vrata od utrobe te proviruje krvava nutrina živoga mesa ili, točnije rečeno, psihoemotivne rane i duboko potisnute traume. Praktično to znači da se na stranicama ovoga djela u intenzivnim, kratkim intervalima smjenuju proza, poezija u prozi, lirika, epika, dramski tekst, psihodrama, nadrealistička asocijativnost, ekspresionizam, psihološki realizam, esejistika, bajke i basne, teatrološki i kulturološki osvrti, a na koncu se iz sveg tog prostora teksta čitatelja intermedijalno vodi u vizualizirane impresije napisanoga zahvaljujući koautorskim ilustracijama Hane Lukas Midžić na gotovo osamdeset završnih stranica.

Nepristajanje na čkomljenje

Grdno bi pogriješio onaj koji bi takvo komponiranje nazvao skribomanskim neredom ili kupusarom jer bi se tako još jednom ponovila ona fatalno kratkovidna recepcija kojom je svojedobno bilo dočekano i debitiranje Irene Vrkljan, premda ne bi pogriješio kada bi ovakvu poetiku ocijenio histeričnom, ma koliko mu izbor upravo takve kvalifikacije bio maliciozan, jer valja nam na ovom mjestu podsjetiti da feministička teorija kaže kako „žena u patrijarhatu ne posjeduje vlastiti jezik, nego može isključivo (u najboljem slučaju) oponašati muški diskurz (...) ako ne želi da joj diskurz bude primljen kao nerazumljivo brbljanje“. Sve one koje su kroz povijest govorile vlastitim jezikom bile su stigmatizirane i falocentričnom normom isključivane iz oficijelnog diskurzivnog režima kao histerične ludače i samim vragom zaposjednute vještice, pa čak ih i dan danas alfa-mužjaci s olimpskih visina Pantovčaka nazivaju babama i narikačama, tako da se čini da rodu i spolu ženskome ni u novom mileniju nema druge sudbe nego se demonstrativno odvesti putem Thelme i Louise, pa se katapultirati s onu stranu diskurzivnih opresija, u šutnju, ništavilo i nepostojanje ili – naški rečeno – u čkomljenje.

Očito je da Nataša Govedić ne pristaje na čkomljenje, ali ne pristaje niti na oponašanje muškoga diskursa, nego posvetno slijedi taktike, invencije i izborene bitke ženskih glasova u književnosti, kulturi i društvu, počev od utemeljiteljskog proglasa Virginie Woolf da se književnice alternativnim diskurzivnim praksama i potragom za ženskom rečenicom trebaju othrvati naslijeđenim književnim obrascima muškoga autorstva ili barem subvertirati autoritet i podrazumijevanost muškoga monopola nad jezikom, pa sve do već spomenute Irene Vrkljan, koja se falocentričnoj politici kroćenja svijeta, iskustva i razlika u naraciju racionalne linearnosti suprotstavila kako lirskom asocijativnošću, tako i eksplicitnom porukom da prozu treba pisati u paralelnim kolonama, a ne pod diktatom teleološke kauzalnosti. Vjernost toj paralogici obznanit će deklarativno i Nataša Govedić kada na jednom mjestu ispiše da nas „tkivo teksta gura (...) prema linearnosti koju zbivanja ne poznaju“.

Buktanje i impulzivnost

Polidiskurzivnost romana Kako zavoljeti morskog psa?, ma koliko bila provedena i konceptualno, kao repertoar strategija izmicanja diskurzivnim regulacijama i politikama normativnoga discipliniranja koje je uspostavila mikrofizika moći muškog, falocentričnog subjekta u jezičnim i ostalim simboličkim strukturama kroz polje naše patrijarhalne kulture, ipak ne znači da je ovaj rukopis Nataše Govedić polifon, koliko god nas iznadprosječna dinamika navodila na takav zaključak. Unatoč tome što Nataša Govedić destruira polituru konvencionalnoga pripovjednoga teksta u oklopu romaneskne monumentalnosti radikalnim izmjenjivanjem i konfrontiranjem tradicionalnih formi i modela jezične ekspresije u književnosti, sav taj spektar mogućih književnih strukturiranja da bi se vladalo jezikom, a time i sadržajem jezika, tek je površinski i formalno disperzan, dok je u dubinskoj strukturi i te kako centriran u jakome subjektu teksta.

Osim što je na djelu više programatski koncept konzekventnog prakticiranja spomenutih strategija izmicanja i otpora disciplinskoj standardizaciji, nego li puka prepuštenost avanturi teksta na nepredvidljivim valovima stihijske asocijativnosti, sva ta naizgled hirovita proizvoljnost te strelovito skakanje u oprečne smjerove kazivanja i psihoemotivnih stanja gravitira monološkome subjektu koji je, o ironije, vrlo blizak moći kakvu je verbalističkom dominacijom, pa i cerebralnim terorom uspostavljao Krleža kroz svoje logoreične bujice, mahom okrštenima pitomim poetičnim nazivima kao što su meditacije i varijacije. Nataša Govedić će se pak predati impulsu homogenizacije teksta tako što će se okoristiti izrekom nomen est omen i ekonomično adresirati svu dijegetičku raspršenost u centripetalnu prirodu pripovjednoga subjekta, čiji su temperament i logika opravdani i legitimizirani tek simbolikom osobnoga imena, Kasai, što na japanskome – prema tumačenju Lore Tomaš u izvrsnom prikazu Govedičkinog romana – znači „buktanje i impulzivnost“.

Dijamantnim svrdlima do točke dodira tektonskih ploča

Druga nit koja drži ovu disperziju na okupu i koja cjelokupno ukoričenje čini koliko-toliko konzistentnim, poput konopca za rublje o koje autorica vješa fragmente svojih intimnih psihoemotivnih krpica, jest problematika prijateljstva. I premda konkretan povod za ovakav tematski izbor subjektu teksta predstavlja trauma raskida dugogodišnjeg prijateljstva s osobom za koju je vjerovala da dijele blizanačku bliskost, što je rezultiralo izmicanjem jednog podrazumijevanog životnog oslonca i potrebom za samopreispitivanjem vlastitog identiteta, integriteta i vrijednosti, Nataša Govedić ne slijedi put epske tematizacije prijateljstva na način na koji je to obavila Elena Ferrante. Naime, dok Ferrante misterij prijateljskog pobratimstva lica u svemiru propituje kroz konvencionalno fabuliranu radnju, aktantske akcije i reakcije te paradigmatske situacije, tako da mi čitatelji moramo s površine realističke deskripcije pretpostavljati psihološku i motivacijsku pozadinu enigmatičnog toplo-hladnog odnosa između Elene i Lile, Nataša Govedić tu ambiciju ekstenzivnog ostvarivanja totaliteta zamjenjuje ambicijom ostvarivanja totaliteta intenzitetom, pa fenomenologiju i filozofiju prijateljstva promišlja cerebralno, analitično, temeljito, sustavno, iscrpno i duboko, doslovno tako što se – kako kaže u jednom dijelu romana – „spušta (...) milimetar po milimetar. Prodire dijamantnim svrdlima. Do točke dodira tektonskih ploča“, gdje su „granice najaktivnije“.

Nataša Govedić minuciozno, mikroskopski analizira najsitnije detalje i nijanse prijateljstva kojeg je njena protagonistica imala sa svojom nesuđenom blizankom po imenu Ofelija, forenzičarski pokušavajući detektirati znakove koji se tek sada, post festum otkrivaju kao prvi dokazi sve klimavijeg prijateljstva, rastuće krize odnosa i fatalnog raskida. Povrh sitničavog opserviranja tog konkretnog odnosa, Natašu Govedić intelekt tjera na filozofsko promišljanje prijateljstva u totalitetu, tako da će se intelektualistički monolog o definiciji prijateljstva promišljati i na apstraktnoj razini, ali i u kulturnopovijesnoj perspektivi, kao antropološka kategorija, uz mnoštvo referenci iz književne baštine i kulturnoga naslijeđa. Uz sve to, Kako zavoljeti morskog psa? također je i autoterapeutska knjiga, prema sebi bespoštedan dnevnik radikalne samoanalitičke introspekcije kako bi se eventualni razlozi raskida prijateljstva pronašli u slijepim pjegama vlastite naravi. U tom smislu Kako zavoljeti morskoga psa? svojom polidiskurzivnom kompozicijom reflektira psihološko stanje destabiliziranosti kakvo zavlada kada se idealizirane uspomene jedne bajne družbe napuštenoj strani u prekinutome prijateljstvu preokrenu retroaktivnim reinterpretacijama u razdirući izvor sumnji, iluzija, pa čak i ontološke nesigurnosti.

Kako se ulazi u eksploziju

Na koncu, ova zahtijevna knjiga traži od čitatelja da iskuša svoje kapacitete izgradnje prijateljskog odnosa upravo na relaciji prema tekstu između korica Govedičkinog romana, romana koji traži strpljivog i motiviranog čitatelja, a nadasve otvorenog za netipična i nepovršna iskustva, tako da nas ova vrsta teksta kondicionira za mrežu odnosa u kojoj se nećemo okruživati isključivo sebi sličnima ili podilazećima našem egu. S obzirom na nonkomformistički karakter autoričinog pisma, oportuniji će si čitatelj zacijelo postaviti pitanje zašto bi se zlopatio ovakvim romanom kada se o tematici prijateljstva može daleko lagodnije čitati na stranicama proslavljene Ferrantičine tetralogije. Doista, mnoštvo zanimljivih, pa čak i fundamentalnih pitanja izaziva takva komparacija, gotovo idealna za seminarsku vježbu među naprednijom grupom studenata budući da s jedne strane Kako zavoljeti morskog psa? može odbiti prosječnog čitatelja kao autističan roman koji vodi isključivo dijalog sa samim sobom kroz solipstističko umovanje o vlastitim stanjima u krugovima jednog pretjerano autorefleksivnog ega, dok se s druge strane – kao nagrada iščitanosti Govedičkinog romana do posljednje rečenice ili, bolje rečeno, do posljednje ilustracije – čitatelju javlja plodonosna dilema koje je djelo o prijateljstvu, ono Nataše Govedić ili Elene Ferrante, stimulativnije, aktivirajuće i animirajuće, a koje je pasivizirajuće, vozajući čitatelja isključivo površinom teksta. Da može i ovako i onako ako hoće dokazala je Nataša Govedić kada je u tkivo svoga teksta upisala potpuno apartnu, ali izvrsnu pripovjednu dionicu o Šlemilovoj sjeni, umetnutoj u roman jednako ekscesno kao što je David Lynch svojedobno u svoj opus unio The Straight Story.        

Podsjetimo, ne tako davno, gotovo sinkrono, Michel Houellebecq u romanu Širenje područja borba i Pascal Bruckner u zbirci eseja Paradoks ljubavi analizirali su prijateljstvo, ljubavne veze i brak kao sferu intimnih međuljudskih odnosa koji su već neko vrijeme strukturirani i regulirani logikom kapitalističke ekonomije, sve bestidnije predani mjerilima i zakonima razmjenske vrijednosti, bez obzira što je riječ o emocijama, ljubavi, ljudskosti, intimi i tijelu. Za Natašu Govedić ne dolazi u obzir da se o prijateljstvu cjenkamo i kalkuliramo na takav način, pa će i reći „ne poznajem nikoga tko voli umjereno. Nikoga tko voli sa sigurne udaljenosti. U eksploziju ili uđeš ili ne uđeš“. Tako se čita i ova knjiga Nataše Govedić.

Najnovije:
S. BJØRK: „DJEČAK KOJI JE VOLIO JELENE“
Zašto nam nikad nije dosta serijskih ubojica?
U statistikama crnih kronika serijske ubojice su minoran eksces, endem, mikropromil u sjeni crnjih postotaka, no popularna kultura toliko vrvi serijskim ubojicama kao da vrebaju iza svakog čoška. Očito je da su naši kulturni, psihološki i simbolički apetiti za takvom figurom veći nego što ih stvarnosti skromno nudi. Dakle, zašto se uživamo plašiti tim modernim babarogama, zašto je Hannibal Lecter superstar?
CLAIRE McGOWAN, „SJEME RAZDORA“
Pikantno provociranje MeToo pokreta
Junakinja romana ugledna je voditeljica sigurne kuće za zlostavljanje žene, ali vatrenog se feminizma odrekne preko noći kad joj supruga optuže za silovanje jer je u strahu da će njegovim odlaskom u zatvor izgubiti raskošnu kuću, dobru muževu plaću i komforan život. Na koncu autorica brutalno kritizira žene kao slijepe kokoši i lije koje uvijek na kraju nadmudre isključivo same sebe
J. R. WARD, „PROGUTANA“
Nakon Bratstva crnog bodeža, bratstvo dugih šmrkova
Tvornica hitova J. R. Ward premješta se u svijet vatrogasaca, klišeiziranih baš onako kako ih inače predstavljaju striperi u svojim kostimiranim nastupima: svi su odreda sexy, nabildani i kipući od testosterona, ma doslovno su plod vlažnih snova. No, zato je glavna junakinja originalno netipična: nosi protezu s umjetnom šakom, što je čini kompleksnim invalidom
ELISABETH HERRMANN, „BEZIMENA“
Još jedna eksploatacija nacizma kao riznice mračnih atrakcija
Roman Elisabeth Herrmann otkriva nam dobro izabranom temom fascinantne detalje jedne javne tajne iz nacističke povijesti: tragediju prisilnih sluškinja iz okupiranih zemalja u njemačkim obiteljima. Na žalost, stil i klišeji trivijalne literature ne pridonose pravedničkom eksponiranju te mračne epizode, nego pretežu ka eksploatacijskom banaliziranju