(Željka Matijašević, Obrane okusa smrti, Durieux, Zagreb, 2020.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

U knjizi Murders and Acquisitions, zborniku radova o reprezentacijama serijskih ubojica u popularnoj kulturi, zapažena je zanimljiva trendovska promjena novijeg datuma u povijesti ovoga subžanrovskog pravca. Prema navodu nekolicine autora iz toga zbornika, u popkulturnim fikcijama za serijskim ubojicama više ne tragaju tzv. profileri, koji stručnim psihoanalitičkim znanjem prvo uđu u dijabolični um ubojice, a onda ga na temelju utvrđenog psihološkog portreta na kraju i uspiju privesti pravdi, nego se u recentnijim popkulturnim ostvarenjima negativca ekspresno pronalazi pomoću računalnog softwarea, DNK analize i mikrolaboratorijske hi-tech forenzike. Posve je to u duhu vremena, vremena u kojem je progresivno i hiperdinamično STEM područje novi objekt naše fetišizacije i idolatrije, tako da je u ovom trenutku STEM područje ujedno i najaktualnija atrakcija kada je riječ o naširokoj popularizaciji znanosti u masovnoj kulturi.

Na kraju dugog braka psihoanalize i popkulture

U tom kontekstu mogli bismo reći da smo u seriji Sopranosi zapravo svjedočili posljednoj velikoj, oproštajnoj izvedbi psihoanalitičke seanse s tekućeg popkulturnog repertoara jer su nadalje uslijedile serije kao što su Mindhunter, The Alienist i Freud, znakovite po tome što s jedne strane ulažu evidentan napor u senzacionalističke trikove kako bi psihoanalizi ponovno vratili nekadašnji sjaj spektakularne cerebralne akcije, dok s druge strane, jednako tako znakovito, takve serije vrhunce psihoanalitičke prakse smještaju – u prošlost. Na kraju krajeva, čak se i Woody Allen, svojedobno najangažiraniji popularizator psihoanalitičkih tema u mediju filma, već odavno ispuhao, dok je Oprah Winfrey, kraljicu jeftinog psihoanalitčkog TV-realityja, smijenio dr. Oz, neumorni brojčanik nutricionističkih vrijednosti u svakodnevnoj prehrani. Naravno da to ne znači statusni poraz ili svojevrsno izumiranje zanimanja za atrakcijske potencijale psihoanalitičkog područja u popkulturnoj zastupljenosti, dapače. Možda psihoanaliza više ne dominira vrhom kulturnog repertoara toliko istaknuto ili naglašeno kao nekada, ali baš zbog te naizgledne nevidljivosti ili nestalosti s kulturnomedijske scene možemo reći da je ostvaren konačni trijumf potpune integriranosti u svijet i jezik popkulturnih fikcija.

Doista, možda je tek danas više nego ikada utemeljeno izreći generalnu konstataciju koja se o psihoanalizi već odavno prigodno ponavlja: da je psihoanalitička teorija zacijelo jedino znanstveno područje koje je uspjelo postati najpopularnije u masovnoj kulturi i najprihvaćenije među najširim pukom do te mjere da bolje vladamo terminima kao što su Edipov kompleks, podsvjesno, neurotično, patološko ili manično-depresivno nego li poznavanjem gramatičkog nazivlja za vrste riječi ili vrste rečenica maternjeg jezika. Možda najširi slojevi društva ne vladaju kompleksnim Lacanovim teorijama, ma koliko to pokušavao promijeniti Slavoj Žižek sparujući Lacana s Hitchcockom i ostalim hollywoodskim hitovima, i možda se najšira publika ne zamara usko stručnim prijeporima i revizijama Freudovih utemeljiteljskih teorija, no obilje psihoanalitičke terminologije ušlo je u naš svakodnevni vokabular, psihoanalitičke teorije i osnovni koncepti u opću kulturu, a psihoanalitičke spoznaje u tehnike umjetničkoga stvaranja, posebice kada je riječ o profiliranju fikcionalnih likova. I premda je novi superstar kulturne popularizacije svijeta znanosti Nikola Tesla, prepoznatljivim izgledom među munjama i žaruljama istisnuvši ikonični Einsteinov portret s isplaženim jezikom kao dojučerašnjim amblemom najšire percepcije znanosti, psihoanaliza još uvijek ostaje najvažnija prva pratilja gotovo među svim žanrovima naše kulturne proizvodnje.

Psihoanaliza kao hobi naš svagdašnji

Čak su i protagonisti iz svijeta STEM-a, kao i njihovi vizionarski prethodnici u popularnoj reprezentaciji, stereotipno predstavljeni kroz opreku genijalnoga uma i socijalne disfunkcionalnosti, pri čemu im se izrazito često pripisuje određeni oblik autizma, čak kao izvor njihove superinteligencije. Zanimljiv je taj pomak ili transfer iz barem dva razloga. Prvo, malo tko bi prije par desetljeća bio sposoban predvidjeti da će se autizam pridružiti onom povijesnom nizu romantiziranih bolesti, otpočetih s tuberkulozom i melankolijom, dok nam se druga simptomatičnost odnosi na činjenicu da je mitologizirani lik poètes maudits, prokletih umjetnika koji plaćaju duševnu cijenu svojih iznimnih stvaralačkih sposobnosti, sada projicirana na znanstvenika, koji za svoje revolucionarne izume plaća cijenu duševne hendikepiranosti. Naravno, pri tome ne treba izuzeti ni infantilno porijeklo takve mitologizacije zato što ga ekstremna razlika znanstvenoga genija u odnosu na nas prosječne, razlika koja je obilježena autizmom ili nekim drugih psihološkim poremećajem, čini u popkulturnim strategijama fascinantnim junakom kao da je riječ o još jednom liku iz popularnog serijala X-men: njegov autizam istodobno je i diskriminirajuća mutacija i izvor supermoći.

Gdje je psihoanalitička teorija danas što se tiče kulturnodruštvene pozicije Freudova naslijeđa, znamo. Psihoanaliza nije nestala, nego je u društvenim praksama pervertirana, a u kulturnoj proizvodnji komercijalizacijski prostituirana. Kao što je već utvrđeno u kritičkim i fenomenološkim studijama, psihoanalitički striptiz moderna je i sekularna verzija ispovijedanja svećeniku, a narcisoidno saniranje sebstva redovitim odlascima na psihoterapeutske seanse danas su stvar osobne higijene i samoservisiranja baš kao i odlasci zubaru jer, na kraju krajeva, obje prakse kozmetički vode širokom osmijehu osnaženog ega. U komentiranju članova obitelji, prijatelja i znanaca, onako, uz kavu, etiketiramo se dijagnozama kao što su neuroze, kompleksi, sociopati, opsesivno-kompulzivni poremećaji ili – ne zaboravimo trenutno možda najpopularniju psihološku klasifikaciju – bipolarni poremećaj, dok istodobno ne jenjava trend tzv. psihopatologizacije svakodnevice, odnosno poročno i komformističko traženje izgovora za vlastitu narav i postupke među jokerima psihoanalitičkoga repertoara kako bismo se izuzeli od svake osobne odgovornosti i ulaganja truda, što danas poprima tolike proporcije da će vam, primjerice, gotovo svaki student, korak do diplome, svoju katastrofalnu nepismenost mrtvo 'ladno, pa čak i s određenim ponosom zbog „tragedije“ koja ga čini iznimnim, opravdati bolovanjem od disleksije.

Povratak na uzore iz osamdesetih

S druge strane, psihoanaliza je sve prisutnija na stranicama hrvatske proze. Više tu nije riječ o sporadičnim izletima u netipična područja za dominantne tematske interese hrvatske književnosti, kao što je to, primjerice, početkom osamdesetih bio roman Prekinuta psihoterapija Marina Zurla, nego su psihoanalitičke seanse konstitutivne fabularne okosnice, kao u romanima Rod avetnjaka Slađane Bukovac ili Pacijent iz sobe 19 Zorana Žmirića, dok među ostalim novitetima hrvatske proze protagonisti u pripovijednim digresijama ekspliciraju dijagnoze sa svojih uputnica i anamneza, spominju odlaske psihologu ili psihijatru, gutaju šake psihofarmaka ili čak vrlo kompetentnom psihoanalitičkom terminologijom obavljaju introspekcijsku samoanalizu i imenuju svoja psihoemotivna stanja. Međutim, Željka Matijašević nije napisala roman Obrane okusa smrti da bi se nadopisala na taj trend. Odnosno, ne koristi svu raskoš svoga znanja kao etablirani stručnjak za teorijsku psihoanalizu da bi onda s tih pozicija na stranicama književnosti komentirala traume i patologije našega društva, ili da bi ušla u dušu i psihu današnjeg svatkovića kao tipičnog reprezentanta naših briga i muka, ili da bi izrekla konačni dijagnostički pravorijek o evidentno poludjelom svijetu. Uostalom, kome je do toga, adekvatno će štivo naći među koricama knjige Stoljeće krhkog sebstva, gdje Željka Matijašević dijagnosticira narcizam i borderline, odnosno granična stanja kao ključne probleme u – kaže autorica na stranicama te knjige – „mračnoj slici patološkog društva koje se i dalje ubrzano patologizira“.

Za razliku od trenutno dominantne hrvatske književne prakse, koja se s više ili manje znanja i upućenosti ispomaže repertoarom psihoanalitičke teorije kako bi se prezentiranjem psihološkog aspekta današnje egzistencije upotpunila realistička deskripcija aktualne zbilje te osnažila kritika psihosocijalne devijantnosti našega društva, Željka Matijašević se deklarativno isključuje iz opisivanja, prepisivanja i zapisivanja izvantekstualne zbilje te se zatvara u svijet teksta ili – točnije rečeno – u svijet teorijskog teksta. Svijet njenoga romana referencijalno se odnosi isključivo prema literaturi, prema drugim tekstovima Gutenbergove galaksije, a kroz nekoliko metatekstualnih stupnjeva autoreferencijalna je i prema vlastitome rukopisu, nemajući nikakvih problema s činjenicom da se poetički vraća prema estetici kakva je u suvremenoj hrvatskoj književnosti mahom napuštena, pa čak i prezrena.

Riječ je, dakako, o predratnom stilu visokoga postmodernizma osamdesetih godina kakvog na našoj književnoj sceni kanonski utjelovljuje Dubravka Ugrešić s romanima Štefica Cvek u raljama života i Poza za prozu, dok će Matijašević eksplicitno navesti da joj je za koncept ovoga romana jedini model, uzor i prototekst drugi hit toga desetljeća i tadašnje postmodernističke mode: Flaubertova papiga Juliana Barnesa.

Na što trošimo živce

Ukoliko to netko smatra diskvalificirajućim ili čak potpuno promašenim literarnim nastupom s obzirom na aktualne književne trendove i vladajuće ukuse među publikom, pa i književnim kritičarima, onda ga treba opet uputiti na stranice knjige Stoljeće krhkog sebstva, gdje Matijašević na jednom mjestu kaže: „Psihoanaliza (...) poručuje: postanite ono što jeste. Upravo nas analitička terapija dovodi u doticaj s našom vlastitom žudnjom, ne onom koju su proizveli mediji, autoriteti (...), već onom koja će postati naša“. Ali te rečenice nisu razlog da Obrane okusa smrti odbacimo kao knjigu koja uopće nije pisana za čitatelja ili kao knjigu koja je tek ukoričeni rezultat autoričine samoanalitičke autoterapije i introspektivne potrage za isključivo osobno važnim odgovorima koji se autorici vrate iz teksta tijekom otkrivanja i razotkrivanja sebstva spisateljskim samoprocesuiranjem autorskog subjekta.

Drugim riječima, to ne znači da prosječni čitatelj u ovome romanu neće naći korisne instrukcije za psihološku samopomoć i jezgrovite verbalizacije za psihološka stanja i osjećaje za koje čitatelj nema vlastitih riječi budući da Obrane okusa smrti vrve izvrsnim odlomcima o krizi srednjih godina ili pak o suspektnom konsenzusu oko općeprihvaćene definicije normalnosti, dok se sam naslov, Obrane okusa smrti, odnosi na psihološku cijenu koju plaća osoba kako bi se uklopila u društveno prihvatljiva izdanja kako bi s jedne strane bila funkcionalna, ali s druge strane mrtva iznutra, poput – ističe autorica u romanu, kao i u nekim svojim ranijim znanstvenim studijama i esejima – Lestera Burnhama, lika kojeg je u svojedobnom filmskom hitu Vrtlog života utjelovio Kevin Spacey.

Ali kao što se, kako svjedočih, na posudbenom odjelu gradske knjižnice događaju anegdotalni nesporazumi kada korisnici traže sanjaricu kako bi provjerili znači li sinoćnja odsanjanost nekih nadrealnih prizora da će sutra dobiti na lotu, pa iz tih pobuda zalutaju među korice Freudovog Tumačenja snova, tako će i u ovom slučaju svi oni čitatelji koji iz uobičajenih praznovjernih razloga konzumiraju fikcije romana biti pomalo zbunjeni metafikcijskim karakterom ove proze, proze koja iznimnom duhovitošću demistificira autoritete psihoanalitičke teorije kao što su Freud, Jung i Lacan ili pak zornom slikovitošću simulira urnebesno zabavne prepirke između Ida, Ega i Superega.

Ležernije izdanje ozbiljne teoretičarke

Uostalom, ni Željki Matijašević nisu strane strategije književne i masmedijske popularizacije psihoanalitičke teorije o kojima smo govorili u prvome dijelu teksta, unatoč tome što se inače bavi usko specijaliziranim prijeporima među kapitalnim autorima psihoanalize i visoko apstraktnim teorijskim aspektima matičnoga znanstvenoga područja, što je dokazala gotovo cijelim svojim znanstvenim opusom, odnosno baveći se psihološkim analizama fiktivnih likova kao što su, recimo, dr. Jekyll i mr. Hyde ili analizirajući psihološki podtekst hollywoodskih filmova, rukovođena stavom – kako navodi u knjizi Uvod u psihoanalizu: Edip, Hamlet, Jekyll/Hyde – da su mašta i jezik umjetničke proizvodnje uvelike ekvivalentni mehanizmima rada sna, dok su interpretacije umjetničkih djela strukturirani žudnjom.

Obrane okusa smrti apartna su pojava na našoj književnoj sceni, nesuporedivo djelo s bilo čim što se danas u našoj književnosti objavljuje te je usporedivo samo s nekim antologijskim primjerima iz prošlosti, od spomenute Flaubertove papige Juliana Barnesa, pa do sličnih ostvarenja predratne postmodernističke prakse, sofisticirano intelektualne i metafikcijski razigrane. Roman je velikim dijelom i krajnje privatnog karaktera, autoričina relaksacija od kompleksnih psihoanalitičkih teorija u pauzama znanstvenoga rada, kao kada u udžbeniku na portretnoj fotografiji nekoga velikana nacrtamo brkove i naočale. Ali su Obrane okusa smrti ujedno i ležerniji nastavak autoričinih znanstvenih doprinosa u području psihoanalitičke teorije, što bi našoj recepciji i našoj književnosti i te kako trebalo biti važan, pa i posve dovoljan razlog da prigrli ovo ukoričenje Željke Matijašević. Tim više što iza prividne živosti i bogatstva, a zapravo obične brbljavosti u većinskome ostatku hrvatske književne produkcije imamo tek – pisanje okusa smrti.