LIVIJA KROFLIN, „DUŠA U STVARI – OSNOVNE LUTKARSKE TEHNIKE I NJIHOVA PRIMJENA“
Duševna knjiga
Na više od dvije stotine stranica uz obilje literature, crteža i fotografija, pratimo izvanredan prikaz povijesti i uporabe lutaka, dijelova tijela i predmeta u koje je ušla duša i oživila ih
Objavljeno: 3.8.2021 10:21:51 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Livija Kroflin, Duša u stvari – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena, dio naslovnice / AUK

(Livija Kroflin, Duša u stvari  – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena, Akademija za umjetnost i kulturu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2020., Biblioteka „ars academica“)

Sve što sam naučila o kazalištu lutaka naučila sam „metodom vlastite kože“, odnosno gledajući lutkarske predstave, doslovce od malih nogu jer sam stanovala nadomak kazalištu lutaka. Uostalom, nije li opće poznato da su predstave s lutkama isključivo za djecu, malu djecu, pa sam se, ušavši u  pubertet, udaljila od te vrste kazalište (mada sam i dalje odlazila u kazalište). U jednom su se trenutku preklopili Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF i moja suradnja na radijskom programu pa sam počela opet sjediti na lutkarskim predstavama. Iako su predstave uglavnom bile za djecu, malu djecu, pojavile su se neke i za nas velike i ozbiljne.

U moj život odjednom ulazi selektorica PIF-a Livija Kroflin i ja prestajem biti puka gledateljica i počinjem razmišljati o kazalištu lutaka, estetici, važnosti i mogućnostima lutkarskog izraza, te čitati knjige (mnoge od njih tiskane su zahvaljujući njezinoj upornosti) i razgovarati o predstavama. Postale su mi važne razlike između kazališta lutaka i takozvanog živog, glumačkog kazališta, počela sam se uzrujavati zbog loše dramaturgije ili šlampaste animacije, propitivala sam povode korištenju određene tehnologije i inzistirala na tome da me izvedba takne i pomakne. Svakome je, naime, jasno da lutka može učiniti puno više i znatno upečatljivije od (tamo nekakvog) živog bića.

Iako su desetljeća gledanja lutkarskih predstava razvila moj senzibilitet, nisu u moj svjetonazor unijela sustavno znanje o tehnologijama, tipovima i mogućnostima pojedinih lutaka. I tu se opet pojavljuje, za mene očito sudbonosna, učiteljica Livija Kroflin sa svojom knjigom Duša u stvari  – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena, koju suptilno opisuje kao „početnicu, abecedu ili lutkarstvo za neznalice“.

Iako nakon silnih desetljeća gledanja lutkarskih predstava ipak znam imena pojedinih vrsta lutaka, uživala sam u svakom opisu, primjeru i prikazu pojedine kategorije lutaka. Naime, „lutkobavica“ Kroflin nije samo teoretičarka, već je spremna i sama uzeti (kakvu-takvu) lutku u ruke i udahnuti joj dušu, i kada ona priča o povijesti, teoriji ili vrsti lutaka, ona zna, ona točno zna o čemu govori. Zato ne piše/govori dosadno i knjiški, nego u svoja predavanja (jer što su u ovom udžbeniku poglavlja nego predavanja) osim znanja unosi strast i humor (govorila je meni mama da je moje poimanje humora pomalo čudno!). A sve je skupila u ovoj knjizi: lutke na ruci (ginjoli, zijevalice… no, no, čitajte sami dalje), marionete (jedan odjeljak glasi „Marioneta ne može lupiti šakom o stol“), štapne lutke (konačno više nemam dvojbi oko javanki), kazalište sjena, stolne lutke (i zašto Stoppard-Bourekov „Hamlet“ u Teatru ITD iz 1982. nije bunraku nego kuruma ningyo), kazalište predmeta (vrlo uobičajeno u kuhinjama dok roditelji pokušavaju nahraniti nedoraslog potomka), crno kazalište, mehaničke i druge lutke bez animatora (no, no) i na kraju neobične lutke (recimo prilično promočeni izvođači u prekrasnim vijetnamskim predstavama lutaka na vodi).

Na više od dvije stotine stranica uz obilje literature (lako tako), uz crteže i fotografije, pratimo izvanredan prikaz povijesti i uporabe lutaka, dijelova tijela i predmeta u koje je ušla duša i oživila ih. Opisujući tehnike kroz izvedbenu primjenu, Kroflin pokazuje dvije izuzetne „prosvjetiteljske“ osobine: znanje i ljubav. Prvo bez drugog bilo bi suhoparno, a obrnuto površno. Iako smo i do sada imali povremeno prilike čitati o tehnologijama, primjenama i vrstama lutaka, nisam sigurna da sam na jednom mjestu imala okupljeno sve što bih trebala (i htjela) znati. I da još jednom ponovim, sve napisano na zgodan i zabavan način, što nije zanemarivo, jer vjerujem da nisam jedina koja smatra da znanstveni pristup ne mora nužno biti dosadan. I zato, ukoliko nešto želite znati o lutkarstvu, nemojte googlati nego kroflinajte.

Najnovije:
LUCY CLARKE, „KUĆA NA HRIDI“
Kafkijanska metamorfoza obiteljske kuće u popravni dom
Lucy Clarke u ovome romanu temeljito eksploatira arhetipsku simboliku kuće u (pop)kulturnoj mitologiji, kao što i eksploatira naše podsvjesne strahove od vlastitoga doma u onim imaginacijskim trenucima kada se iz mjesta sigurnosti, pa i pukoga objekta, preokrene u živi entitet, a udomaćeni nam i prisni dijelovi namještaja postanu čudovišni, nadnaravni
TOVE ALSTERDAL, „TUNEL BEZ IZLAZA“
Švedski krimić o čudnim Česima čudnoga ponašanja
Naselivši se u Češkoj, prostodušni švedski bračni par upada u spiralu desetljetne mržnje lokalnih mještana prema sudetskim Nijemcima, pa da je autorica tek promijenila nazive lokacija i sukobljenih strana, priča iz romana 'Tunel bez izlaza' komotno je mogla biti smještena i u Hrvatsku
ANTE ZLATKO STOLICA, „BLIZINA SVEGA“
Koliko ima blizine u svijetu internetske dostupnosti svega?
Za razliku od većine alfa-mužjaka s naše spisateljske scene, koji ispisuju safari-prozu o proputovanju kroz naše tranzicijske divljine tako što svakih par stranica odstrjeljuju kapitalne teme i prateće negativce, Stolica je pitomi skupljač bobica, zaintrigiran ljepotom sitnica i detalja, fenomenologijom i začudnostima rubnoga
NEVEN UŠUMOVIĆ, „ZLATNA OPEKLINA“
O turizmu, još jednom demonu kapitalizma
Ušumovićeva je zbirka priča izvrsno konceptualizirana kao temeljita i snažna kritička studija turizma kako bi kroz tu djelatnost, izvor domoljubnog ponosa, ali i ekonomskog opstanka nacije, prokazao mučne, nehumane, cinične mehanizme kapitalističke industrije u pozadini raskošnih ponuda iz repertoara našeg servilnog etnospektakla