LIVIJA KROFLIN, „DUŠA U STVARI – OSNOVNE LUTKARSKE TEHNIKE I NJIHOVA PRIMJENA“
Duševna knjiga
Na više od dvije stotine stranica uz obilje literature, crteža i fotografija, pratimo izvanredan prikaz povijesti i uporabe lutaka, dijelova tijela i predmeta u koje je ušla duša i oživila ih
Objavljeno: 3.8.2021 10:21:51 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Livija Kroflin, Duša u stvari – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena, dio naslovnice / AUK

(Livija Kroflin, Duša u stvari  – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena, Akademija za umjetnost i kulturu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2020., Biblioteka „ars academica“)

Sve što sam naučila o kazalištu lutaka naučila sam „metodom vlastite kože“, odnosno gledajući lutkarske predstave, doslovce od malih nogu jer sam stanovala nadomak kazalištu lutaka. Uostalom, nije li opće poznato da su predstave s lutkama isključivo za djecu, malu djecu, pa sam se, ušavši u  pubertet, udaljila od te vrste kazalište (mada sam i dalje odlazila u kazalište). U jednom su se trenutku preklopili Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF i moja suradnja na radijskom programu pa sam počela opet sjediti na lutkarskim predstavama. Iako su predstave uglavnom bile za djecu, malu djecu, pojavile su se neke i za nas velike i ozbiljne.

U moj život odjednom ulazi selektorica PIF-a Livija Kroflin i ja prestajem biti puka gledateljica i počinjem razmišljati o kazalištu lutaka, estetici, važnosti i mogućnostima lutkarskog izraza, te čitati knjige (mnoge od njih tiskane su zahvaljujući njezinoj upornosti) i razgovarati o predstavama. Postale su mi važne razlike između kazališta lutaka i takozvanog živog, glumačkog kazališta, počela sam se uzrujavati zbog loše dramaturgije ili šlampaste animacije, propitivala sam povode korištenju određene tehnologije i inzistirala na tome da me izvedba takne i pomakne. Svakome je, naime, jasno da lutka može učiniti puno više i znatno upečatljivije od (tamo nekakvog) živog bića.

Iako su desetljeća gledanja lutkarskih predstava razvila moj senzibilitet, nisu u moj svjetonazor unijela sustavno znanje o tehnologijama, tipovima i mogućnostima pojedinih lutaka. I tu se opet pojavljuje, za mene očito sudbonosna, učiteljica Livija Kroflin sa svojom knjigom Duša u stvari  – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena, koju suptilno opisuje kao „početnicu, abecedu ili lutkarstvo za neznalice“.

Iako nakon silnih desetljeća gledanja lutkarskih predstava ipak znam imena pojedinih vrsta lutaka, uživala sam u svakom opisu, primjeru i prikazu pojedine kategorije lutaka. Naime, „lutkobavica“ Kroflin nije samo teoretičarka, već je spremna i sama uzeti (kakvu-takvu) lutku u ruke i udahnuti joj dušu, i kada ona priča o povijesti, teoriji ili vrsti lutaka, ona zna, ona točno zna o čemu govori. Zato ne piše/govori dosadno i knjiški, nego u svoja predavanja (jer što su u ovom udžbeniku poglavlja nego predavanja) osim znanja unosi strast i humor (govorila je meni mama da je moje poimanje humora pomalo čudno!). A sve je skupila u ovoj knjizi: lutke na ruci (ginjoli, zijevalice… no, no, čitajte sami dalje), marionete (jedan odjeljak glasi „Marioneta ne može lupiti šakom o stol“), štapne lutke (konačno više nemam dvojbi oko javanki), kazalište sjena, stolne lutke (i zašto Stoppard-Bourekov „Hamlet“ u Teatru ITD iz 1982. nije bunraku nego kuruma ningyo), kazalište predmeta (vrlo uobičajeno u kuhinjama dok roditelji pokušavaju nahraniti nedoraslog potomka), crno kazalište, mehaničke i druge lutke bez animatora (no, no) i na kraju neobične lutke (recimo prilično promočeni izvođači u prekrasnim vijetnamskim predstavama lutaka na vodi).

Na više od dvije stotine stranica uz obilje literature (lako tako), uz crteže i fotografije, pratimo izvanredan prikaz povijesti i uporabe lutaka, dijelova tijela i predmeta u koje je ušla duša i oživila ih. Opisujući tehnike kroz izvedbenu primjenu, Kroflin pokazuje dvije izuzetne „prosvjetiteljske“ osobine: znanje i ljubav. Prvo bez drugog bilo bi suhoparno, a obrnuto površno. Iako smo i do sada imali povremeno prilike čitati o tehnologijama, primjenama i vrstama lutaka, nisam sigurna da sam na jednom mjestu imala okupljeno sve što bih trebala (i htjela) znati. I da još jednom ponovim, sve napisano na zgodan i zabavan način, što nije zanemarivo, jer vjerujem da nisam jedina koja smatra da znanstveni pristup ne mora nužno biti dosadan. I zato, ukoliko nešto želite znati o lutkarstvu, nemojte googlati nego kroflinajte.

Najnovije:
WILLOW ROSE, „NE LAŽI MI“
Tvrde patrijarhalne poruke ispod ležernog tona beletrističke zabave
Romančić Willow Rose naizgled je rutinski, plošni krimić, savršeno napisan prema svim pravilima žanra, što ga čini šarmantnom, neopterećujućom literarnom zabavicom. Stoga je lako previdjeti da su u podtekstu odreda najtalibanskije poruke patrijarhalne ideologije: razvodi štete zdravlju nacije, muškarac je stup obitelji, a ženi je mjesto u kući uz djecu jer je emancipirani karijerizam nespojiv s majčinstvom
HELENE FLOOD, „TERAPEUTKINJA“
Skoro pa krimić godine
Osvježenje je pročitati 'nekomercijalni' krimić koji se odriče svake morbidne spektakularnosti i jeftinih senzacija, opredjeljujući se za naglaske na suptilnu atmosferu i duboku, gotovo proustovsku psihologizaciju. Još je nevjerojatnije kako se autorica odvažila za glavnu junakinju konstruirati potpuno pasivnu figuru kojoj sve promiče jer je introvertno zaokupljena samom sobom
ANDERS ROSLUND, „SRETAN ROĐENDAN TI“
Je li dobar naslov dovoljan za uspjeh knjige?
Slijedi vrijeme darivanja, pa će površni konzumerizam za darove birati i knjige, najčešće samo zbog efektnog, dosjetljivog, aluzivnog naslova, bez obzira na kvalitetu i tip sadržaja među korica. S tom logikom kalkulira i naslov najnovijeg krimića iz pera Andersa Roslunda, poznatog po sotonizaciji ex-jugovića u svome opusu kao odreda opakih kriminalaca zbog kojih Švedska u ovome romanu postaje pravi američki divlji zapad
LUCY CLARKE, „KUĆA NA HRIDI“
Kafkijanska metamorfoza obiteljske kuće u popravni dom
Lucy Clarke u ovome romanu temeljito eksploatira arhetipsku simboliku kuće u (pop)kulturnoj mitologiji, kao što i eksploatira naše podsvjesne strahove od vlastitoga doma u onim imaginacijskim trenucima kada se iz mjesta sigurnosti, pa i pukoga objekta, preokrene u živi entitet, a udomaćeni nam i prisni dijelovi namještaja postanu čudovišni, nadnaravni