LIVIJA KROFLIN, „DUŠA U STVARI – OSNOVNE LUTKARSKE TEHNIKE I NJIHOVA PRIMJENA“
Duševna knjiga
Na više od dvije stotine stranica uz obilje literature, crteža i fotografija, pratimo izvanredan prikaz povijesti i uporabe lutaka, dijelova tijela i predmeta u koje je ušla duša i oživila ih
Objavljeno: 3.8.2021 10:21:51 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Livija Kroflin, Duša u stvari – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena, dio naslovnice / AUK

(Livija Kroflin, Duša u stvari  – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena, Akademija za umjetnost i kulturu, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, 2020., Biblioteka „ars academica“)

Sve što sam naučila o kazalištu lutaka naučila sam „metodom vlastite kože“, odnosno gledajući lutkarske predstave, doslovce od malih nogu jer sam stanovala nadomak kazalištu lutaka. Uostalom, nije li opće poznato da su predstave s lutkama isključivo za djecu, malu djecu, pa sam se, ušavši u  pubertet, udaljila od te vrste kazalište (mada sam i dalje odlazila u kazalište). U jednom su se trenutku preklopili Međunarodni festival kazališta lutaka – PIF i moja suradnja na radijskom programu pa sam počela opet sjediti na lutkarskim predstavama. Iako su predstave uglavnom bile za djecu, malu djecu, pojavile su se neke i za nas velike i ozbiljne.

U moj život odjednom ulazi selektorica PIF-a Livija Kroflin i ja prestajem biti puka gledateljica i počinjem razmišljati o kazalištu lutaka, estetici, važnosti i mogućnostima lutkarskog izraza, te čitati knjige (mnoge od njih tiskane su zahvaljujući njezinoj upornosti) i razgovarati o predstavama. Postale su mi važne razlike između kazališta lutaka i takozvanog živog, glumačkog kazališta, počela sam se uzrujavati zbog loše dramaturgije ili šlampaste animacije, propitivala sam povode korištenju određene tehnologije i inzistirala na tome da me izvedba takne i pomakne. Svakome je, naime, jasno da lutka može učiniti puno više i znatno upečatljivije od (tamo nekakvog) živog bića.

Iako su desetljeća gledanja lutkarskih predstava razvila moj senzibilitet, nisu u moj svjetonazor unijela sustavno znanje o tehnologijama, tipovima i mogućnostima pojedinih lutaka. I tu se opet pojavljuje, za mene očito sudbonosna, učiteljica Livija Kroflin sa svojom knjigom Duša u stvari  – osnovne lutkarske tehnike i njihova primjena, koju suptilno opisuje kao „početnicu, abecedu ili lutkarstvo za neznalice“.

Iako nakon silnih desetljeća gledanja lutkarskih predstava ipak znam imena pojedinih vrsta lutaka, uživala sam u svakom opisu, primjeru i prikazu pojedine kategorije lutaka. Naime, „lutkobavica“ Kroflin nije samo teoretičarka, već je spremna i sama uzeti (kakvu-takvu) lutku u ruke i udahnuti joj dušu, i kada ona priča o povijesti, teoriji ili vrsti lutaka, ona zna, ona točno zna o čemu govori. Zato ne piše/govori dosadno i knjiški, nego u svoja predavanja (jer što su u ovom udžbeniku poglavlja nego predavanja) osim znanja unosi strast i humor (govorila je meni mama da je moje poimanje humora pomalo čudno!). A sve je skupila u ovoj knjizi: lutke na ruci (ginjoli, zijevalice… no, no, čitajte sami dalje), marionete (jedan odjeljak glasi „Marioneta ne može lupiti šakom o stol“), štapne lutke (konačno više nemam dvojbi oko javanki), kazalište sjena, stolne lutke (i zašto Stoppard-Bourekov „Hamlet“ u Teatru ITD iz 1982. nije bunraku nego kuruma ningyo), kazalište predmeta (vrlo uobičajeno u kuhinjama dok roditelji pokušavaju nahraniti nedoraslog potomka), crno kazalište, mehaničke i druge lutke bez animatora (no, no) i na kraju neobične lutke (recimo prilično promočeni izvođači u prekrasnim vijetnamskim predstavama lutaka na vodi).

Na više od dvije stotine stranica uz obilje literature (lako tako), uz crteže i fotografije, pratimo izvanredan prikaz povijesti i uporabe lutaka, dijelova tijela i predmeta u koje je ušla duša i oživila ih. Opisujući tehnike kroz izvedbenu primjenu, Kroflin pokazuje dvije izuzetne „prosvjetiteljske“ osobine: znanje i ljubav. Prvo bez drugog bilo bi suhoparno, a obrnuto površno. Iako smo i do sada imali povremeno prilike čitati o tehnologijama, primjenama i vrstama lutaka, nisam sigurna da sam na jednom mjestu imala okupljeno sve što bih trebala (i htjela) znati. I da još jednom ponovim, sve napisano na zgodan i zabavan način, što nije zanemarivo, jer vjerujem da nisam jedina koja smatra da znanstveni pristup ne mora nužno biti dosadan. I zato, ukoliko nešto želite znati o lutkarstvu, nemojte googlati nego kroflinajte.

Najnovije:
S. BJØRK: „DJEČAK KOJI JE VOLIO JELENE“
Zašto nam nikad nije dosta serijskih ubojica?
U statistikama crnih kronika serijske ubojice su minoran eksces, endem, mikropromil u sjeni crnjih postotaka, no popularna kultura toliko vrvi serijskim ubojicama kao da vrebaju iza svakog čoška. Očito je da su naši kulturni, psihološki i simbolički apetiti za takvom figurom veći nego što ih stvarnosti skromno nudi. Dakle, zašto se uživamo plašiti tim modernim babarogama, zašto je Hannibal Lecter superstar?
CLAIRE McGOWAN, „SJEME RAZDORA“
Pikantno provociranje MeToo pokreta
Junakinja romana ugledna je voditeljica sigurne kuće za zlostavljanje žene, ali vatrenog se feminizma odrekne preko noći kad joj supruga optuže za silovanje jer je u strahu da će njegovim odlaskom u zatvor izgubiti raskošnu kuću, dobru muževu plaću i komforan život. Na koncu autorica brutalno kritizira žene kao slijepe kokoši i lije koje uvijek na kraju nadmudre isključivo same sebe
J. R. WARD, „PROGUTANA“
Nakon Bratstva crnog bodeža, bratstvo dugih šmrkova
Tvornica hitova J. R. Ward premješta se u svijet vatrogasaca, klišeiziranih baš onako kako ih inače predstavljaju striperi u svojim kostimiranim nastupima: svi su odreda sexy, nabildani i kipući od testosterona, ma doslovno su plod vlažnih snova. No, zato je glavna junakinja originalno netipična: nosi protezu s umjetnom šakom, što je čini kompleksnim invalidom
ELISABETH HERRMANN, „BEZIMENA“
Još jedna eksploatacija nacizma kao riznice mračnih atrakcija
Roman Elisabeth Herrmann otkriva nam dobro izabranom temom fascinantne detalje jedne javne tajne iz nacističke povijesti: tragediju prisilnih sluškinja iz okupiranih zemalja u njemačkim obiteljima. Na žalost, stil i klišeji trivijalne literature ne pridonose pravedničkom eksponiranju te mračne epizode, nego pretežu ka eksploatacijskom banaliziranju