MAREIKE JENNER, „NETFLIX & THE RE-INVENTION OF TELEVISION“
Svoga TV-a gospodar (2. dio)
Knjiga Mareike Jenner nije toliko o Netflixu, koliko ona Netflixove trendove i patente koristi da nam pojasni u što se danas razvija televizija kakvu ćemo ubuduće gledati. Ali upozorava da nam oslobođenost od ranijih televizijskih dikatata daje samo iluziju kontrole, ne i moć, zaključujući: nisu pobijedili gledatelji, nego sustav, kapitalistički sustav
Objavljeno: 2.28.2021 4:47:55 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
Mareike Jenner, "Netflix and the Re-invention of Television" / Promo / Palgrave Macmillan

 

 (Mareike Jenner, Netflix and the Re-invention of Television, Palgrave Macmillan, Switzerland, 2018.)

Kao što smo napisali u prethodnom dijelu ovoga eseja, razumljivo je da je u pandemijskim okolnostima 2020. godine baš televizija proglašena „kulturnim herojem godine“, ma koliko u toj tituli atribut kulturnoga po mnogo čemu bio sporan. Međutim, otkako je počelo 21. stoljeće, dinamika digitalne revolucije i tehnomedijske rekonfiguracije iz godine u godinu novoga milenija utirala je put vrlom novom svijetu na način zbog kojega je malo tko mogao biti toliko pametan prorok da bi već tada tvrdio kako će se televizija među novim i daleko atraktivnijim medijima i tehnologijama toliko preporoditi da će se uspjeti vratiti na tron tehnomedijske hijerarhije i čak 2020. godine biti proglašena herojem godine.

Ali kako nas uči tzv. mediamorfoza, znanost o reakcijama i (samo)promjenama postojećih medija zbog izazova postavljenih pojavom novoga medija, stari mediji nakon početne destabilizacije i osjećaja katastrofalnoga kraja uvijek prevladaju tranzicijsku krizu te se prilagodbom, odnosno rečenom mediamorfozom moderniziraju izlaskom iz zone komfora, razvijanjem skrivenih, pa čak i nepomišljanih potencijala i otkrivanjem posve novih funkcija, ne bivajući tako izloženi pojavom novoga medija smrtnoj presudi, nego revitalizaciji. Prema toj zakonitosti fotografija nije ubila slikarstvo, nego ga oslobodila od figurativnog preslikavanja empirijske zbilje i emancipirala ga prema bogatom univerzumu apstrakcije i imaginacije. Također ni film nije ubio kazalište, nego ga je učinio utočišnim mjestom one aure kao neponovljive unikatnosti umjetničkoga djela o kojoj je govorio Walter Benjamin u slavnome eseju o umjetnosti u doba tehničke reprodukcije kao mehanizmu koji je razorio tu dragocjenu auru, odliku umjetničkoga djela u vremenima prije omasovljenja (umjetničke) proizvodnje.

Neuhvatljiva definicija televizije

Po tom obrascu i televizija se okoristila digitalnom estetikom i informatičkom tehologijom, modernizirajući se u pravcu fantastičnih rezolucija, još atraktivnije vizualne dinamike, bogate infografike i semantički gustih informacijskih simbola i signala u kadru, sukladno estetici hiperteksta na sučeljima internetskih portala. Ne samo da smo dobili tzv. pametne serije, što je također pozitivni efekt tehnomedijske revolucije, utječući korisničkim mogućnostima nad audiovizualnim sadržajima da jedan prezreni žanr kao što su televizijske serije dožive renesansu do nezamislivog trenutka da ćemo ih zbog ostvarene kulturnoumjetničke relevancije nazivati modernim romanima za novi milenij, nego smo dobili i pametne televizore, umrežene s računalima, mobitelima i internetom te korisnički interaktivnim i operabilnim do stupnja da sami kreiramo svoj televizijski program, bez robovanja fiksnim satnicama tradicionalnoga emitiranja. I ne samo televizijski program, nego je televizijski ekran postao punkt (ili hub, kako se to voli moderno reći) s kojega konzumiramo bilo koji medijski sadržaj, od radijskoga programa preko You Tubea do riznica raskošnih videoteka. Sve ono što je nekad bilo vezano za svoj specifični medij, radijski za radio, internetski za internet, kinematografski za kino dvorane, itd., sada se slobodno i fluidno slijeva na televizijski ekran i protječe njime.

S obzirom na toliko silno raširenu lepezu sadržaja i korisničkih mogućnosti, Mareike Jenner se pita je li to još uvijek televizija. Više nije, kaže Jenner, ali samo ako kruto robujemo starim definicijama i korisničkim navikama. I još uvijek jest, kaže Jenner, i to bolja, novija, modernija, TV IV, kako ona to naziva, podsjećajući nas da je televizija od svojih prapočetaka u nekoliko navrata navodila stručnjake da reažuriraju definiciju televizije u odnosu na ostvarene promjene tijekom njenoga razvoja, dijeleći se time u svojoj povijesti na TV I, TV II, TV III i sada na TV IV.

TV IV zacijelo više nego i jedan raniji tip televizije dovodi u pitanje njen fundamentalni koncept linearnog i jednostranog emitiranja zato što najradikalnije zadire u razdvajanje televizijskog sadržaja od konvencionalne televizijske tehnologije i materijalne infrastrukture, tako da se pitanje je li to još uvijek televizija čini važnim samo zato što je zapravo dovedeno u pitanje je li definicija televizije, esencija njenoga identiteta, u sadržaju, u načinu rada ili u tehnologiji i opipljivoj materijalnosti.

Netflix ne gleda u budućnost, nego u prošlost 

U tom smislu knjiga Mareike Jenner pod naslovom Netflix and Re-invention of Television i nije toliko knjiga o Netflixu, ponajmanje je promotivna glorifikacija Netflixove ingeniozne invetivnosti, pa nije čak pisana ni s fascinacijom prema – ipak se mora priznati – Netflixovoj revolucionarnosti. Premda će drugu polovicu knjige posvetiti povijesti Netflixovog razvoja i etabliranja, kao i zloglasnim Netflixovim algoritmima za istraživanje naših gledateljskih preferencija, Mareike Jenner prvenstveno gleda na Netflix kao simbol aktualnih trendova u svijetu televizije i kao izvor indikativnih promjena za budućnost televizije, ne poričući Netflixu vodstvo i pionirsku ulogu na tom planu, no iznad svega se zanimajući za sudbinu televizije generalno. Kakvu ćemo televiziju gledati za deset, dvadeset ili pedeset godina s obzirom na procese koje je u velikoj mjeri otpočeo svojim invencijama upravo Netflix.

A opet, upozorava Jenner (i u tome je odlika njenog staloženog analiziranja i odsutne fascinacije Netflixovim fenomenom), nije Netflix uvijek korak-dva ispred svih u modeliranju novih praksi koje potom onda svi slijede i usvajaju kao novi standard medijskih strategija u televizijskom svijetu zato što je Netflix obdaren ekskluzivnom, vizionarskom prikopčanošću na budućnost, nego zato što originalnije iščitava i razumijeva iskustva iz povijesti televizije. Netflix je, zaključuje Jenner, samo sintetizirao medijska znanja koja su do sada bila raspršena po raznim fazama i raznim trendovima, reaktualizirajući ih u kontekstu digitalnog doba i primjenjući ih tako što uvijek imaju na umu adaptaciju i integraciju televizije u informatičku mrežu novih medija kao novozadane tehnomedijske okoline za svaku praksu „starih medija“. Naime, sve ono čime nas Netflix „iznenađuje“ i oduševljava latentno je ili embrionalno bilo prisutno u ranijim, danas bismo čak rekli i primitivnijim trendovima i eksperimentima u razvojnom luku od daljinskog upravljača do DVD-a.

Uzbudljivo je pratiti povijesni razvoj televizije na način na koji je opisuje Mareike Jenner, sažimajući je u seriju inventivnih pomaka kao rezultat napete borbe između gledatelja i televizije, između ambicije televizije da prevlada svoja ograničenja i nezasitnih apetita gledatelja za što komfornijim korisničkim uvjetima i atraktivnije prezentiranim sadržajima. U toj zgusnutoj povijesti kakvu ispisuje Mareike  Jenner, daljinski upravaljač (naizgled banalan predmet kojem je autorica posvetila nadahnuto teorijskopoetični esej na desetak stranica) i VHS bili su putokaz u kojem pravcu se kreću korisničke želje: bijeg od mrskih reklama, kontrola programa, samoregulacija uvjeta u kojima će se sadržaj konzumirati.

Iz kojih se faktora izrodio Netflix

Dakle, sve u svemu, korisnička autonomija iznad svega, pri čemu je još važno da je VHS emancipirao ideju razdvajanja sadržaja i televizijskog medija tako da televizija više nije bila ekskluzivni isporučitelj audiovizualnog materijala, nego „kutija“ za sve ostale oblike i žanrove s VHS kaseta. Uz to je Netflix, napominje Jenner, lucidno analizirao korisničke navike u videotekama, ne zanimajući se samo za statistiku posudbi u odnosu na žanrove, hitove, blockbustere, itsl., nego je uočio i promjenu svijesti ili kulture prema audiovizualnim sadržajima: s obzirom na arhivski potencijal video kaseta i DVD-ova, korisnici su počeli kolekcionarski formirati audiovizualne knjižnice, mediateke, vraćajući se filmovima, emisijama i ostalim snimkama na videokaseti ili DVD-u kao knjizi, dok je „premotavanje“ doslovno analogno prelistavanju. Bit će to važna usporedba za Netflixovu politiku odnosa prema audiovizualnim sadržajima, kako u komponiranju naracije u svojim serijama, tako i u kataloškoj organizaciji ponude.

Pa ako su daljinski upravljač i VHS bili putokaz prema korisničkoj psihologiji, nastavlja Jenner objašnjavati, onda su video igre i You Tube bili prosvjetljujući pokazatelji prema tehničkom i tehnološkom razvoju Netflixovog koncepta. Naime, kaže Jenner, video igre imale su presudnu ulogu u povezivanju televizije s informatikom i računalima, ponajprije na planu korisničke interakcije, dok je You Tube na elementaran način demonstrirao kako bi mogla funkcionirati televizija on line. U tom kontekstu ključno je shvatiti, ističe Jenner, da Netflix nikada nije nastupao kao antitelevizija ili kao alternativni, konkurentski i oporbeni koncept tradicionalnoj televiziji, nego se – bez obzira na netipično mjesto svog premijernog pojavljivanja na sceni, odnosno na internetskoj mreži – uvijek predstavljao kao televizija.

Definiciji televizije Netflix je, objašnjava nadalje Jenner, pristupio fleksibilnije, ne robujući „dogmi“ da televizija mora biti linearna i jednosmjerna, strogo vezana za kanal i hijerarhiju emitiranja na relaciji televizijska postaja-televizor. Za razliku od teorijskoga uma, koji i televiziju želi distinktivno definirati unikatnim svojstvom po kojem je zaseban u odnosu na sve ostale medije, tvoreći tako, čak i nehotično, monomedijsku percepciju televizije, Netflix je sukadno ranije spomenutoj fleksibilnosti i razmišljanju – kako se to kaže – out of the box, televiziju shvatio kao pluralističan i polivalentan medij ili – kako se to danas voli reći – hibridni medij. S obzirom da je računalo koncentrično mjesto svih medija, zašto ne obrnuti proces, pa televiziju također učiniti mjestom medijske konvergencije, pitanje je koje proizlazi iz takvoga smjera razmišljanja.

Sumnjive divote supermoderne televizije

Ukratko, mnogi su se faktori poklopili i mnoga su se iskustva iz povijesti televizije i medija općenito skupila u sinergiju iz koje je nastao i razvijao se Netflix, kao što su iz iste takve dinamične interakcije mnogobrojnih čimbenika iz raznih područja i okolnosti u određenom trenutku iznikle tzv. pametne serije, o čemu je detaljnu studiju pod naslovom Kvalitetne serije ispisala Sanja Kovačević. Bio je nužan cijeli niz predradnji i dugoročnih, usporednih procesa za koje se nije znalo kamo vode, da bi se u jednom trenutku „zrelosti“ i kompletiranih preduvjeta taj mozaik sklopio u fenomen za koji se kaže „to je to“, to je konačna svrha svih ranijih pokušaja i promašaja, bilo da je riječ o serijama ili o Netflixu ili o nećem trećem.

Kao ključnu nit vodilju svih tih mijena u televizijskoj povijesti, od revolucionarne pojave daljinskog upravljača do revolucionarne pojave Netflixa i tehnologije korištenja televizije „na zahtijev“ Mareike Jenner vidi razvoj korisničke autonomije, sve manjeg stupnja pasivne izloženosti jednostranom televizijskom emitiranju prema diktatima televizijskih postaja i sve aktivnijeg uživanja slobode izbora. Robovanja mnogobrojnim fiksiranim uvjetima konzumiranja tradicionalne televizije sada su se, čini se, preokrenula u utopijsku suprotnost: gledatelj posve sam bira što (ne)će gledati, kada će gledati, gdje će gledati, koliko puta će gledati, na koji način će gledati zahvaljujući tipkama skip, remote, replay, forward, reward...

Logično je da smo došli do toga, kaže Jenner, jer to je u genetskom kodu kapitalističke ideologije, koja kao krovni svjetonazor svojim sustavom vrijednosti oblikuje i rukovodi svim našim idejama i aktivnostima, pa smo tako do ovoga utopijskoga stupnja u odnosu prema televiziji dospjeli sukladno kapitalističkom kultu individualnosti. Ono što sada imamo, zaključuje Jenner, jest individualizirano gledanje i korištenje televizije, a televizija se iz masovnog medija pretvorila u fragmentirani medij niša.

Međutim, kao što su se nekadašnje generacije oduševljavale „fantastičnim“ mogućnostima daljinskog upravljača kao načina da upravljaju (i vladaju) televizorom i televizijom, tako se i mi danas oduševljavamo „fantastičnim“ mogućnostima da za televizijskim sadržajima posežemo kao za knjigama s polica i gledamo ih jednako kao što i čitamo knjige: pomno, prelistavajuće, dijagonalno, svaku desetu stranicu... Osjećaj autonomije i slobode, slobode od tlake sjedanja u zadano vrijeme da se ne bi propustila emisija iz redovnog programskog emitiranja tradicionalne televizije, kao i slobode od brojnih drugih nekadašnjih televizijskih diktata, postignut je – napominje Jenner – iluzijom kontrole. Ta kontrola možda pridonosi našem euforičnom uvjerenju da smo pobijedili kapitalizam jer se sada igra prema našim pravilima, pa smo u mogućnosti umaknuti reklamama i teroru lošega sadržaja, uživajući luksuz da biramo samo ono što nam odgovara, ali to je način – upozorava Jenner – „how neoliberal capitalism works: the idea of control in the absence of power“.

Preko slobode izbora do zloglasnih Netflixovih algoritama

To je vrhunac spominjanog autoričinog odsustva fasciniranosti i oduševljenja kakvog mahom svi mi ostali izražavamo otkako su nam omogućene radosti binganja i ostali kreativni načini manipuliranja televizijom i televizijskim programom. U podlozi fantastičnog modernizacijskog progresa, zamaha dobivenog informatičkom revolucijom i razvojem digitalne tehnologije te komocije konzumiranja medijskih sadržaja apsolutno onako kako nam se hoće Mareike Jenner vidi manipulativan upliv vladajuće ideologije, odnosno kapitalizma, pri čemu nam je dana iluzija slobode, autonomije i kontrole, a da fundamentalna moć kapitalističkog vladanja nije narušena, niti nam je svim ovim korisničkim ustupcima dana snaga da podrivamo i svladamo taj kapitalizmam, ma koliko bili u uvjerenju da smo to postigli samo zato što sada imamo alate za izmicanje reklamama, propagandi establishmenta kroz udarne termine TV dnevnika ili ideološkim diseminacijama kroz bilo koje druge klasične televizijske sadržaje.

Uostalom, zato će nas Mareike Jenner pri kraju knjige i dovesti do zloglasnog Netflixovog algoritma za mjerenje ukusa kako bi nam demonstrirala da je vrli novi svijet u sjeni tog „festivala“ korisničke demokracije u odnosu prema televiziji strašniji nego što je ikad bio, uvodeći tim algoritmom kapitalističku regulaciju u sfere kulturne industrije u kojima nikada do sada nije bio: u privatnost naših estetskih preferencija i u autorsku umjetničku slobodu kreativnoga stvaranja, koja sada u proizvodnji „umjetničkog“ djela slijedi instrukcije dobivene algoritamskim praćenjem publike. Ono što je nekad bilo misterij, hiroviti ukus publike, i što je navodilo autore da se kockaju pokušavajući osmisliti ovakvu ili onakvu fikciju bez garancija hoće li među publikom proći sa zadovoljavajućim recepcijskim (i financijskim) uspjehom, sada je ziheraški pod apsolutnom kontrolom kako ništa ne bi bilo prepušteno slučaju, a time i ikakvom gubitku prihoda makar i za cent.

Kako god, televizija uistinu jest kulturni heroj. Ali ne zato što nam je dosadu kućne izolacije tijekom pandemijskih mjeseci prekratila atraktivnim serijama jer ti su proizvodi ionako samo površinska atrakcija koja nam je omogućena jednim dubljim i dugovječnijim kulturnim herojstvom, odnosno grčevitom tranzicijskom borbom i preobrazbom da bi se skoro pokojna televizija uklopila u zahtijeve novoga informatičkoga doba i digitalne tehnologije kako bismo danas uopće uživali u serijama koje nemilice bingamo. Dovoljno je sjetiti se prve polovice devedesetih, kada je zbog ratnoga stanja televizijski program bio smrtno ozbiljan nekoliko godina, bez ikakvih zabavnih sadržaja, tako da su trash serija Beverly Hills i sapunica Santa Barbara bili jedini eskapistički izlaz u slike življih boja i ljepšeg stila života, mašte i drukčijeg svijeta.

Oprezno s obožavanjem idola

Zavedeni spektaklom raskošnih hit serija, a mogućnosti operiranja medijskim sadržajem uzimajući zdravo za gotovo jer fantastično otvaranje svjetova ostvarujemo banalnim činom klikanja, ne naprežući ništa osim palca ili kažiprsta, zaboravljamo onu važnu kritičku preporuku da medije ne svodimo samo na slike koje emitiraju, na označeno, nego i na označitelja, na gramatiku jezika kojim mediji govore, odnosno tehničku i tehnološku infrastrukturu kojom nam dirigiraju uvjete primanja slike. Taj nevidljivi i ignorirani aspekt Mareike Jenner iznosi na površinu da bismo osvijestili kako se televizija mijenja, a s njome i naša kultura, na koncu i svi mi. U tom smislu televizija jest heroj jer se kao naša kulturna stečevina uspjela adekvatno snaći za nova vremena, ali – upozorava nas Mareike Jenner, jednako kao i cjelokupno naše povijesno iskustvo – oprezno s herojima kada ih proglasimo idolima, koliko god televizija novoga milenija bila users friendly.

Najnovije:
NORDIJSKI ESEJ
Zašto toliko volimo skandinavske krimiće? (1. dio)
Prije nego što u drugome dijelu teksta predstavimo seriju ,Beartown', prvi dio opsežnijeg je uvodničarskog karaktera o pitanjima zašto su skandinavski krimići planetarno uspješni: je li kvaliteta utemeljena ili je riječ o marketinškoj mistifikaciji i pukoj pomodnosti? Zašto nismo zavoljeli skandinavske krimiće još kad je, npr., bio objavljen roman 'Smilla osjeća snijeg'?
NATAŠA GOVEDIĆ, „KAKO ZAVOLJETI MORSKOG PSA?“
Furiozna studijska poema o prijateljstvu
U vrijeme kada kompulzivno skupljamo 'prijateljstva' na društvenim mrežama, Nataša Govedić impresivnom avanturom teksta traga za najdubljim temeljima na kojima počiva prijateljstvo, što nam je posebice važan nalaz kada se prijateljstvo uruši jer to je – kaže Govedić – ontološka katastrofa za identitet i temelje našega bića
ŽELJKA MATIJAŠEVIĆ, „OBRANE OKUSA SMRTI“
Psihoanaliza na književnoj terapiji
Željka Matijašević, inače etablirana u području psihoanalitičke filozofije i teorije, sada teme iz svoje struke predstavlja u ležernijem, književnom izdanju, nudeći nam vrckavo i razigrano štivo, puno dosjetki postmodernističke metafikcije i cerebralnog humora
LIVIJA KROFLIN, „DUŠA U STVARI – OSNOVNE LUTKARSKE TEHNIKE I NJIHOVA PRIMJENA“
Duševna knjiga
Na više od dvije stotine stranica uz obilje literature, crteža i fotografija, pratimo izvanredan prikaz povijesti i uporabe lutaka, dijelova tijela i predmeta u koje je ušla duša i oživila ih