Svima nam je znan onaj tipični novinarski žanr kojim se na kraju svake kalendarske godine u našim medijima objavi izbor najrelevantnijih događaja tijekom proteklih 365 dana u raznim područjima javnoga života, od sociopolitičkog do kulturnog, ne toliko da bi se takvom retrospektivom provelo razvrstavanje između kapitalnijih i posve efemernih zbivanja u godini na izmaku s pozicije nekakve prve, provizorne historiografske perspektive, nego da bi se takvim prilozima, priređenima danima i tjednima unaprijed, redakcije u blagdansko vrijeme rasteretile od uobičajene količine posla  i čim prije se vratile iću i piću, uredskim partyjima, šmrkanjima i flertovima. Ovisno o perspektivi, za taj tradicionalni žanr 2020. godina bila je ili naročito teška ili naročito laka jer se 365 dana te godine – kako je to efektno sumirao jedan od kolumnista Večernjeg lista – svelo na siječanj, veljaču i koronu.

S obzirom da je baš svako zbivanje u 2020. godini bilo definirano pandemijom, taj kontekst nije zaobišao ni kulturne rubrike, u kojima su knjiške preporuke postale dodatno atraktivne kao jedno od najučinkovitijih sredstava za podnošenje kućne izolacije, dok su s druge strane, također zbog virusa COVID-19, kulturne rubrike u revijalnim pregledima 2020. godine morali pobrojati i niz katastrofalnih posljedica za kulturnu scenu, mahom svedene na tek jednu aktivnost: kulturu otkazivanja. U moru takvih retrospektivnih pogleda na 2020. godinu po našim medijskim prostorima, identično intoniranih pod utjecajem epidemiološke atmosfere u društvu, originalno se izdvojila odvažna teza jedne naše novinarke u kulturnoj rubrici Jutarnjeg lista da je upravo zbog epidemiološkog terora tijekom 2020. godine televizija bila istinski „kulturni heroj“ toga razdoblja.

Važnije od AstraZenecinog cjepiva je cijepljenje protiv dosade

Autorica pri tome, dakako, nije mislila na informativne programe, koji su u režimu izvanrednog epidemiološkog stanja bili prinuđeni maksimalno mobilizirati sve svoje novinarske resurse, a istodobno agilno i profesionalno djelovati u kompliciranim uvjetima protuepidemioloških mjera, nego je, sukladno kulturnom profilu rubrike u kojoj se oglasila s tom rečenicom, imala na umu sav onaj repertoar industrije zabave distribuiran televizijom koji nam je u karanteni kratio sve tjeskobniji višak vremena i učinio nam klaustrofobični boravak između četiri zida podnošljivijim. Još preciznije određujući u čemu je to televizija bila „kulturni heroj“ 2020. godine, autorica nam je u nastavku teksta predstavila top listu najboljih serija iz prošle godine, želeći nam time reći kako je odjednom nastala praznina svakodnevice i sveopća socijalna opustjelost zbog kolektivnog barikadiranja iza kućnih vrata pred virusom korone, na svu sreću, kompenzirana komocijom uživanja u obilju novih maštovitih fikcija i napetih storytellinga iz preporođene tvornice televizijskih serija, još uvijek neposustajuće u sada već dugogodišnjem vodstvu kada je riječ o pomicanju granica inventivnosti i atraktivnosti u suvremenom kulturnom stvaralaštvu.

Ukratko, prema poanti te novinarke, a još čvršće dokazano top listom „izvrsnosti“, odnosno gustom tabelarnom koncetracijom godišnjih rezultata u tekućoj proizvodnji televizijskih serija, pandemijsku nam je krizu manje očajnom učinila sretna podudarnost da još uvijek uživamo svojedobno posve neočekivanu renesansu televizijskih serija. Trend visoke kvalitete u tom masmedijskom žanru očito još nije premašio svoj zenit, niti se notorno razmažena publika zasitila, tako da možemo zahvaliti još uvijek trajućem kreativnom valu televizijskih serija što je njihovom distribucijom u ovoj pandemijskoj krizi obavljeno možda i važnije cijepljenje od onoga protiv COVID-19 – cijepljenje protiv dosade.

Istina, dok se cijeli svijet doslovno gasio politikom lockdowna (što je riječ koja se u leksiku naših medija od tog trenutka posve udomaćila tako da je na prste jedne ruke moguće izbrojiti slučajeve u kojima su se novinari potrudili izreći daleko ljepšu domaću inačicu „život pod ključem“ naspram tog odjednom silno pomodnog anglizma, nekritički prihvaćanog zbog njegove pompozne zvučnosti, ali i zbog primitivne psihologije da tuđice zvuče stručnije, pa time i ozbiljnije, autoritativnije, od latinskog u medicini do korporativnog engleskog u businessu), činilo se da hiperprodukcija televizijskih serija uopće ne osjeća krizu, doista nam uveliko olakšavši dane kućne izolacije.

 Zbog čega trebamo biti zahvaliti virusu korone?

Čak smo se i zatekli u bizarnoj situaciji da se zahvaljujemo virusu korone što nam je konačno omogućila da u novostečenom višku vremena uhvatimo korak s proizvodnim ritmom (nepropustivih) noviteta u sve bogatijem žanru televizijskih serija, a čini se da ćemo i ubuduće biti posvećeni rješavanju zaostataka iz televizijske lektire jer – kažu stručnjaci – još uvijek uživamo plodove predepidemijskih produkcija, dok će sušno razdoblje u ponudi novih televizijskih serija tek uslijediti, kada se zalihe snimljenih projekata iscrpe, a noviteti zbog prekinutosti epidemiološkim mjerama ne osvanu na našim ekranim u dovoljnoj mjeri da se premosti time uzrokovani diskontinuitet u proizvodnom ritmu.

Ali koliko god su nam televizijske serije čak i prije osamljivanja zbog epidemioloških prijetnji zauzimale sve značajniji, gotovo ovisnički udio u našem konzumiranju masmedijskih sadržaja, ipak je donekle pretjerano (premda za današnje standarde tipično) reći da su nam naše domove ispunile kulturom, zbog čega bi onda televizija, kao medij toga sadržaja, bio „kulturni heroj“. Trebao bi to reći svatko tko je u višku vremena zbog kućne izolacije iznova otkrio da raspolaže barem jednom policom dobrih knjiga u regalu iznad istog onog televizora koji tim knjigama uzima titulu kulturnog heroja, pa makar se radilo i o knjigama jeftine beletristike s kioska, a trebalo bi to također reći čak i ako su u ovo vrijeme koje je (ne)sretno pogodovalo obnovi knjiške kulture knjige ipak gubitnički ostale neotkrivene i nedotaknute zbog atraktivnijih medijskih ponuda s ekrana kojima smo okruženi.

Trebalo bi, dakle, reći da su nastavile biti kulturni heroj i u ovakvim vremenima, kao što su to navijek i bile, u svim grdim stoljećima prije ovoga, nadživljavjaući nas svojom mudrošću za neke bolje generacije čitatelja. Pa ako su danas, tijekom viška vremena u kućnim izolacijama,

knjige mnogima i nadalje ostale neotkrivene i nedotaknute, onda baš zato treba reći da su kulturni heroj, zato što herojskim dostojanstvom nastavljaju čekati da se ignoranti opamete i osvijeste svoju nenačitanost, naročito teoretičari zavjere i antivakseri, obrazovani na katedrama Facebooka i na upitnoj lektiri komercijalnih dokumentaraca.

„Bratoubilački“ rat među svim našim ekranima

Međutim, u ovoj raspravi, potaknutoj tituliranjem televizije kao „kulturnog heroja“, uopće nije važno vječno nadmetanje između knjige i ekrana kao glavnih nositelja arhetipske borbe između riječi i slike, nego činjenica da je među svim ekranima upravo televizijski odnio svojevrsnu pobjedu, uspevši se, prema tvrdnji teksta iz Jutarnjeg lista, na vrh (kulturne) hijerarhije kao ekran nad ekranima, što je u odnosu prema knjizi kao mediju sasvim druge kategorije i sasvim drugih vrijednosti, daleko zaoštrenija borba, prije svega zbog konkurenata u istoj disciplini. Bez obzira je li knjiga zbog brojnih tehnomedijskih predispozicija inferiorno anakrona za dominantno visual culture postmodernoga društva ili je pak istodobno zbog tih istih svojstava superiorno nadvremenska, prostor mentalne slobode i mjesto otpora postmodernom „teroru slike“, njena alternativna pozicija više-manje je jasna, tako da su rasprave o dilemi između knjige i filma, knjige i TV-a, knjige i vizualnih medija u suštini zabavnoga karaktera kao i rasprave prema obrascu ili-ili pitalica: Beatlesi ili Stonesi, ljetno ili zimsko računanje vremena, bijela ili crna čokolada, Batman ili Superman...

Ali rivalstvo između ekrana nije sukob fundamentalno različitih medijskih dimenzija, kao između knjige i ekrana, nego – ako si dopustimo malo pretjerivanja slikovitosti radi – „bratoubilački“ rat u kojem je tijekom potresa izazvanih tehnomedijskom revolucijom, odnosno pojavljivanjem novih medija, prijetilo da će umreženo računalo, ako ne ugasiti, a onda marginalizirati televiziju kao medij koji je još do jučer u antropološkim radovim uživao konsenzus kako je riječ o modernom surogatu tradicionalnog ognjišta s identičnim funkcijama centra u organizaciji domaćinstva. I raspored namještaja u stanu i obiteljski odnosi moći organiziraju se primarno oko televizora, govorili su još jučer antropolozi, dok mi danas mladi bračni par s već petogodišnjim djetetom u obitelji prenosi vijest da su prije nekog vremena konačno kupili svoj prvi televizor, do tada konzumirajući medijske sadržaje isključivo preko laptopa i mobitela.

A previrući odnosi u nepredvidljivoj razvojnoj dinamici novih medija još uvijek izazivaju nove obrate u tzv. „odnosima moći“, kako se to voli reći. U svakom slučaju, riječ je o obratima koji su za nas laike, neupućene u perspektive tehnoloških trendova, posve neočekivani, tako da je malo tko od nas prije dvadesetak godina bio toliko pametan da je mogao s potpunom uvjerenošću tvrditi kako će mobiteli marginalizirati računala, ista ona računala koja su također sve do nekidan u našim domovima uživala povlašteni, divinizirani status, funkcionirajući za našu svakodnevnu učinkovitost skoro poput Kubrickovog HAL-a iz Odiseje u svemiru.

Sve ostale drame u sjeni plakanja za novinama

Pa ako je u ta, ne tako davna vremena tek rijetki prorok mogao zamisliti kako bi mobiteli ipak mogli u dogledno doba smjeniti „moćna“ računala s trona najomiljenijeg fetiša među svim ostalim našim tehmomedijskim protezama, čak je i prorocima obdarenima takvim „fantastičnim“ vizijama skorašnje budućnosti vjerojatno bila definitivno nezamisliva mogućnost da će se 2020. godine televiziju proglasiti kulturnim herojem, baš „dobru staru“ televiziju među svim ostalim tehnomedijskim čudesima koja su nam u međuvremenu, u nevjerojatno kratkom roku, pristigla iz svijeta fantastike u tipičnu infrastrukturnu dopunu našoj svakodnevici i rutinski korišteni servis za baš sve naše aktivnosti.

Još uvijek se sjećamo da su računalo i internet kao amblematski predstavnici digitalne tehnologije i informatičkog doba na prijelazu milenija izazivali gotovo pa apokaliptične potrese u dotadašnjoj kulturnodruštvenoj strukturi, redefinirajući nagore ili nabolje baš svaki aspekt u stilu života druge polovice dvadesetog stoljeća, od svakodnevice u privatnim životima svakog pojedinca, preko medija i svih ostalih komunikacija, pa do generalnog poimanja kulture. U tim turbulentnim procesima prilagođavanja novom načinu života, izdiktiranom sve dominantnijim utjecajem novonastalog tehnomedijskog pejsaža, ponajviše je fasovalo klasično novinarstvo u papirnatom izdanju, izloženo kataklizmičnim tragedijama koje su dovodile u pitanje elementarne uvjete njihova opstanka, što je pak potezalo širok spektar uistinu dramatičnih pitanja. Jesu li papirnate novine dinosaur kojem je došlo vrijeme da izumre? Što izumiranjem novina gubi demokracija, društvo, kultura, vrijednosti koje novinarstvo zastupa? Kako se prilagoditi novom tehnomedijskom poretku, gdje se pozicionirati u tom preslagivanju medijske scene? Kakvu koegzistenciju uspostaviti, kako regulirati odnose da se staro novinarstvo održi? Ili je inzistiranje na tome tek puki sentiment nad jednim medijem čiji je vijek prošao? Ima li klasično, tiskano novinarstvo smisla u vrlom novom svijetu?

S obzirom da se klasično novinarstvo od svih medija u tim trenucima digital dividea najgrčevitije borilo s pitanjem biti ili ne biti, razapeto između nagona za opstankom i prinuda modificiranja po cijenu gubitka identiteta i tradicionalnih kvaliteta, pozornost javnosti je uglavnom bila usmjerena prema toj fronti neizvjesnog razrješavanja sudbinskog ishoda za novine kakve smo do tada držali u rukama, pa smo napeto pratili hoće li takve novine postati stvar prošlosti, definitivno upokojene, ili će nas pak nastaviti pratiti u životu u tko zna kakvom obliku, možda više nikad u onom obliku koji će nam tek sada, kada ga nepovratno izgubimo, postati mio i dragocjen.

S kojeg se „prozora u svijet“ bolje vidi?

Uistinu, pitanje budućnosti novina u novonastalim okolnostima digital dividea bilo je više od puke drame nad sudbinom (tek) jednoga medija na sve pluralnijoj, sve bujnijoj, sve fantastičnijoj i sve revolucionarnijoj sceni medijskih formi i platformi. Nego, bilo je to ujedno i pitanje potencijalnog spaljivanja jednoga od najvažnijih mostova s vremenom, kulturom i vrijednostima s kojima se nismo još bili spremni oprostiti iz podsvjesnog straha od nepoznatoga, dok smo istodobno, euforično fascinirani utopijskim obećanjima novih medija, bili spremni stisnuti odjednom nam patentiranu tipku delete samo da se konačno oslobodimo inertnog robovanja zastarjelim navikama i lansiramo se u bestežinsko stanje virtualne svemogućnosti, full demokracije i još više full konzumerizma, sve na klik, konačno dospjevši do utopijskih tlapnji po agorama internetskih foruma, kako nam se činilo u tadašnjoj – Baudrillardovim riječima – ekstazi (on line) komunikacije.

Danas smo prema svome tome nešto trezveniji, prema svim tim iluzijama slobode na mreži i ostalim iskrslim situacijama iz te Pandorine kutije, premda smo i dandanas još uvijek šlampavi u uzgoju kulture dijaloga i autentičnog novinarstva na mreži, među svim tim fake newsom i chamber talkom, odnosno učahurenim komunikacijama. No, nije nam preče u ovome kontekstu prepričavati općepoznati ishod novije tehnomedijske povijesti i kulture na prijelazu milenija koliko nam je poanta podsjetiti da su se u to vrijeme fokusiranosti na dramatično preživljavanje kakvog-takvog klasičnog novinarstva više-manje identična pitanja ticala i televizije. Jer ako se za televizor kaže da je „prozor u svijet“, e onda su se računala u kombinaciji s internetskom mrežom svojedobno pojavila u našem životu ni više ni manje nego kao kristalne kugle.

Tih godina će Bill Tancer između korica knjige Klik statističkim dokazima o našem lupkanju kažiprstom po mišu tvrditi da su u svim tim turbulentnim previranjima medijske scene zbog pojave interneta televizijski i računalni ekran komplementarni, u sretnom braku i harmoničnom suživotu jer – tvrdio je tada Tancer u toj knjizi – vijesti koje otkrijemo na internetu navode nas da upalimo televizor da bismo dobili i oficijelnu potvrdu s TV-dnevnika, a vijesti koje čujemo na televiziji navode nas da se „nakačimo“ na internet radi dodatnih informacija koje kolaju mrežom iz neslužbenih izvora. Prema Tancerovoj tezi, televizija je još uvijek uživala kredibilitet pouzdanijeg izvora te se nastavilo uvažavati je kao instancu službenog ovjeravanja informacija, mimo koje su onda sve ostale kolajuće informacije – prema Tanceru – pripadale rekla-kazala kategoriji. Kao što znamo, ipak postoji i druga strana te dirljive Tancerove geste da obrani status televizijske vjerodostojnosti naspram „neprovjerljivih“ informacija s interneta, kako u rastućem utjecaju tzv. „kontraznanja“ i trumpovskih „alternativnih činjenica“ s društvenih mreža na javno mnijenje, tako i u negiranju televizijski distribuiranih informacija kao kompromitiranog sadržaja interesima establishmenta.

Kako je televizija postala dosadna kao suprug(a)

Ali iz naše osobne korisničke perspektive važnije je podsjetiti da je u tim godinama ulaska računala u naše domove te stavljanjem i našeg prsta u internetski ocean radi povezanosti s cijelim svijetom televizija, istina, ostala prisutna i uključena, no u bitno nepovoljnijem statusu. Televizija je naspram tenhomedijskih mogućnosti naših novih „igračaka“ postala nešto poput dosadnog bračnog partnera s kojim smo tijekom svih ovih godina upali u umrtvljujuću rutinu: isti programi servirani iz dana u dan uvijek u isto vrijeme, popraćeni blebetanjem koje slušamo s pola uha. Gledamo televiziju, a ne vidimo je, dok su računala sa svojim instalacijama i aplikacijama djelovala stimulativno i reanimirajuće poput mlađih ljubavnica ili ljubavnika, ovisno o korisničkome spolu.

I kao što se suprug svede na držač za pivo u fotelji, a supruga na mješalicu kuhačom nad kuhinjskim posuđem, tako se i televizija porazno svela na skromne ostatke oko sve dominantnijih i agresivnijih reklama koje su nekad slavni „prozor u svijet“ preobrazile u najobičniji promotivni izlog, show room, tako da u ovom slučaju, za razliku od odnosa prema novinama, nikakvog sentimenta nije bilo. Uostalom, za razliku od svojedobno učestalih kampanja i apela za povratak čitateljstva tiskanom novinarstvu i kupovanja tiskanih novinskih izdanja kako bi se spasila jedna društveno važna medijska industrija, jesmo li ikada čuli za akcije koje bi promovirale povratak televiziji?

Na kraju krajeva, ionako bi se to činilo kao jalova misija jer naspram maratona repriza i reklama na televizijskom ekranu, na računalnom su nam se ekranu otvarale senzacionalne riznice najnovijih filmskih hitova i još neotkupljenih televizijskih serija, a tko hoće, na dlanu su mu još bile i sve sodome i gomore pornografije, tako da smo bili sve dalje od televizije zbog otužno rastućeg vremenskog paradoksa: dok smo mi još kadikad tijekom jednoga vikenda odgledali sve sezone neke hit-serije i do nedjelje navečer doznali tko je ubojica ili tko će zasjesti na Željezno prijestolje sedam kraljevina Westerosa, televizijske su postaje kao svoju konkurentsku prednost u komercijalnoj utrci s ostalim postajama spektakularnom bombastičnošću najavljivale premijerno emitiranje prve epizode te apsolvirane hit serije sljedećeg vikenda, nakon koje slijedi druga epizoda za tjedan dana, pa treća za sljedećih tjedan dana..., i sve tako puževim korakom, više služeći kao „prestižna“ lokacija, „A zona“ sajamskog prostora za oglašivače, nego li udovoljavanju gledateljskim apetitima za najatraktivnijim novitetima industrije zabave.

Ma nije bilo šanse...

Iz svih tih razloga sve je nevjerojatnija bila mogućnost da se neke daleke 2020. godine televizija proglasi kulturnim herojem budući da su navedene razvojne okolnosti na medijskoj sceni pridonosile uvjerenju kako je herojska uloga, kao i „zlatno doba“ televizije također nešto što već pripada ropotarnici prošlosti. Televizijski je medij proživio svoje dane ponosa i slave prenoseći nam čak i snimke s Mjeseca kada je Apollova posada na tom mrtvom nebeskom tijelu obavila mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo. Nećemo zaboraviti ni da je televizija imala presudnu povijesnu ulogu u globalizaciji svijesti kada je naturalističnu brutalnost rata po prvi put servirala svakom domaćinstvu u krilo ukućana prenošenjem slika Vijetnamskog rata. Priznat ćemo televiziji da je MTV-jem, sapunicom Dinastija i ostalim slikama zapadnoga društva obilja pridonijela rušenju komunizma, no već 11. rujna 2001., tijekom napada na WTC, monopol televizijskih kamera kao oka javnosti bio je ozbiljno uzdrman panoptikonom digitalnih kamera u privatnom vlasništvu i kamerica s mobitela.

I desetljeće kasnije kulturnodruštveni heroj, heroj krucijalnih povijesnih promjena, bit će čak i kontroverzni Facebook, odigravši lavovsku ulogu u Arapskom proljeću i tako se svojim doprinosom liberalizaciji i demokratizaciji toga kraja svijeta iskupivši za salvu negativnih kritika kako je riječ o nevjerojatnom, gotovo skandaloznom medijskom prostoru za sunovrat civilizacije u svijet sačinjen isključivo od trivijalnih budalaština, narcisoidne samodopadnosti i ekshibicije subinteligentnog, no samozadovoljnog „mišljenja“. Na koncu, do jučer prvi čovjek svijeta, Donald Trump, kao prvi i osnovni medijski alat svoga predsjednikovanja američkim imperijem koristit će, znamo, Twitter, sugerirajući time u kojem će se pravcu razvijati hijerarhija medijskih „odnosa moći“: prema novijim medijima, što je u tom trenutku značilo naglasak na društvene mreže kao najatraktivniji eksponent u razvoju tehnomedijskih komunikacija.

Slijedom te logike nije bilo nikakve šanse da na kraju upravo televizija bude „kulturni heroj“.

Nastavit će se