(Gospođa Fletcher, kreator: Tom Perrotta, uloge: Kathryn Hahn, 2019.)
Naši se mediji sjete tek u rijetkim prilikama, uglavnom potaknuti manifestacijama kao što su Mjesec knjige ili Noć knjige, dramatično zakukati nad poražavajućim statističkim podacima o tome kako više od 50 posto Hrvata pročita tek jednu knjigu godišnje, a kad odrade tu minijaturnu žanrovsku misiju kulturne i društvene obveze prema temama od javnoga interesa, ostalih 364 dana u godini nastave razvaljivati ekskluzivne snimke Rozginih gaćica, koje su joj sjevnule sa stagea u žaru koncertnog nastupa, ili nam pak neiscrpno predstavljaju još jednu ljepoticu dana, nerijetko sisatu, tamnoputu i blago kosooku Filipinku, potpisanu kao Mare (21) iz Iloka, željnu druženja nakon iscrpljujućeg svakodnevnog rintanja na poslovima okopovanja vinograda, najdražeg joj bisera na njenom OPG-u.
U svakom slučaju, nikako dočekati da se ta jedna fantomska knjiga koja statistički kruži među pola nacije podigne na četiri, koliko ih je napisala Elena Ferrante da bi zaokružila veliki ep pod krovnim naslovom Genijalna prijateljica. Ta svjetska senzacija postala je (pre)česta tema i naših novinskih duplerica, obnovivši u Hrvatskoj euforični interes za kapitalne hitove iz suvremene talijanske književnosti kakav je posljednji put u podjednakim proporcijama vladao tek u davnom predratnom desetljeću, kada je Umberto Eco objavio slavno Ime ruže. Netipično iznadprosječan interes naših medija za književnu temu iz susjedne nam kulture ipak ne znači pomodnu zaluđenost razvikanim hitom budući da tetralogija Elene Ferrante nije marketinški isfabricirani svjetski hit poput katastrofalnih Pedeset nijansi sive, nego je uistinu izvrsna literatura, nekako uspjela materijalizacija ideje o velikoj književnosti.
Genijalna prijateljica hrvatske književnosti
Tako dobar epski realizam, čija se napeta priča bez predaha prati u četiri odeblja toma, nismo imali još od Tolstojevog Rata i mira, i kao što su salonske dame Tolstojevog vremena u čitalačkoj groznici gutale njegove velike ljubavne priče na pozornici živopisne ruske povijesti, tako danas i mi maratonskim tempom trčimo kroz poglavlja obiteljske i ukupne talijanske povijesti iz magnum opusa Elene Ferrante, ne ispuštajući je iz ruku bez obzira što sve četiri knjige ukupno broje oko 2000 stranica. I kao što su Tolstojeve priče i Tolstojevi likovi postali dio naših osobnih uspomena, kao da nam je Ana Karenjina strina, a Vronski pajdo, tako nas i Ferrante uspijeva angažirati da sudbine njenih prekobrojnih likova pratimo s emocionalnim intezitetom kao da su nam najbliskiji članovi obitelji. Štoviše, Ferrante uspijeva postići nešto važno: realizam Tolstojevog vremena, danas komercijalno devalviran u prakse tzv. estetskog populizma koje kod svakog čitatelja s imalo ukusa izazivaju isključivo prijezir, ponovno je reafirmirala u jezik velike književnosti. Naime, Genijalna prijateljica pisana je ortodoksnim realizmom kao stilom koji je baš svima pristupačan i razumljiv, što ga i čini najdugovječnijom te najpopularnijom poetikom, ali u Ferrantičinom slučaju nemamo osjećaj da čitamo još jedan tipični i već izlizani realistički manirizam, nego realizam ponovno postaje impresivan medij zrcaljenja „stvarnoga“ života.
Pa kada se zbroje sve te kvalitete Ferrantičine tetralogije s intenzivnim medijskim bombardiranjem o Genijalnoj prijateljici kao epohalnom remek-djelu, nekako bi bilo utemeljeno očekivati da se s druge strane jednadžbe dogodi povećani interes nenačitane nacije barem za ovu autoricu. I čim bi uzeli u ruke prvu knjigu, barem samo zato da bace pogled, snaga Ferrantičninog pripovijedanja nesumnjivo bi ih povukla kroz sve četiri knjige, tako da bi onaj porazni statistički podatak o jednoj pročitanoj knjizi godišnje rapidno skočio čak na četiri, a Elena Ferrante uistinu bi postala „genijalna prijateljica“ hrvatske čitateljske kulture. Međutim, znamo da tako neće biti. Znamo da će se deprimirajuće statističke brojke i nadalje tvrdoglavo reprizirati, pa stoga odbacimo sve dosad rečeno i otpočnimo s podatkom koji nam je u kontekstu ovoga teksta daleko bitniji, odnosno s nedavnom izjavom Elene Ferrante kako je u jednom razdoblju svoga života čitala isključivo romane koji su u naslovu imali samo ženska imena.
Ime u naslovu treba zaslužiti
Osobno se nikad ne bih uspio natjerati na takav čitateljski „program“ s obzirom da naslovljavanje romana imenom glavnoga junaka smatram znakom lijenosti, ne dopuštajući si mogućnost da takvo rješenje sagledam iz nešto pozitivnije perspektive, kao znak autorove zaljubljenosti u svoj lik, što je vrlo čest sindrom, očekivano zbiven zbog intenzivnog autorskog odnosa prema svijetu koji pisac izgradi na stranicama svoje proze. Poznato je da je Ivan Aralica jedan je od rijetkih autora koji rukopise nije predavao urednicima s veseljem zato što je konačno zgotovio još jedno djelo, nego s tugom, zato što je tri, četiri, pet godina vrlo emotivnog života s likovima iz toga romana, kao i svakodnevno razmišljanje o njihovim karakterima i postupcima – završeno. Uostalom, svi ti Edipi, Hamleti, Fausti ili gospođe Bovary čvrst su dokaz kako je takva „politika naslova“ ponekad najadekvatnija, ne samo zbog markantnosti, posebnosti ili karizmatičnosti centralne ličnosti u univerzumu jednoga literarnoga teksta, nego i zato što ime glavnoga protagonista zaslužuje naći se u naslovu ukoliko je naglasak djela zapravo na studiji karaktera ili na nerazrješivoj enigmatičnosti kompleksne ili kontroverzne psihološke strukture ličnosti koju na okupu drži tek – ime.
Da su takvi naslovi na koncu ipak dobar izbor potvrđuju nam i daljnje sudbine tih imena, nakon što su postali univerzalni, svevremenski simboli za određene tipove ličnosti i trajno se upisali u naš kulturni adresar kao imena koja spominjemo kao da je riječ o našim živućim znancima ili o precima iz našeg obiteljskog stabla. Ali jedno su imena fiktivnih likova iz kanona svjetske i domaće književnosti budući da je riječ o spomenicima čije biografije i proživljene drame moramo znati iz općekulturnih razloga te ih percipirati kao modele životnoga iskustva i riznice tajni o ljudskoj duši, a drugo su svi ti današnji Forrest Gumpovi, Dexteri i mladi Sheldoni. Dok su imena likova u naslovima kanonske književnosti upravo zbog uvrštenosti u kanon prototipovi čija se imena moraju znati, u današnjoj se kulturnoindustrijskoj hiperprodukciji mnogi likovi već isticanjem svoga imena u samome naslovu natječu među obiljem konkurenata iz takve kategorije naslova za status paradigmatske figure, kao pojam za originalno profiliranu osobnost.
Poticajem Elene Ferrante
U tom smislu, kada se sat, sat i pol prebire među obiljem noviteta što će se pogledati ili pročitati, zašto bi se posegnulo za serijom koja se naprosto zove – Ramy? Who the fuck is Ramy? Zašto bismo trebali žrtvovati vrijeme ulaskom u svijet i u život nekoga tko se zove Ramy i po čemu bi upravo to ime trebalo biti istaknuto i pamćeno? Osim što se Ramy mogao zvati bilo kako, po čemu je on to toliko unikatna persona da bi njegovo ime trebalo postati simbol za teme i probleme iz djela koje nam se nudi iza takvoga imena u naslovu? Otprilike s takvim negativističkim stavom pristupam novitetima koji u naslovu imaju tek ime glavnoga junaka te ih fatalno zaobilazim ili potpuno ignoriram, unatoč tome što je seriju Ramy preporučio beogradski filozof Ivan Milenković, dok sam izvrsnu seriju Olive Kitteridge godinama preskakao u kataloškoj ponudi digitalnih videoteka, nikad si ne dopustivši zaintrigiranost tim imenom, sve dok nedavno objavljena druga knjiga o ovoj knjizi nije obnovila iscrpnije medijske preporuke te me tako, pokojom informacijom više, ipak zainteresirala da se konačno upoznam s gospođom Kitteridge.
Da ne bih baš bio toliko nepravedan prema djelima s takvim tipom naslova, a ujedno nabasavši na seriju pod naslovom Mrs. Fletcher upravo onoga vikenda kada sam pročitao i novinski razgovor s Elenom Ferrante u kojem se ispovijeda o razdoblju kada je čitala samo romane sa ženskim imenima u naslovu, kocka je bila bačena i upustih se u rizik, protivno mojoj politici da zaobilazim djela s imenima glavnoga protagonista u naslovu i protivno neobećavajućem informativnom sažetku o osnovnom sadržaju. Ali na taj tip informacija ionako se ne vrijedi oslanjati budući da su pisani katastrofalno plitko i toliko poopćeno da uopće ne ističu ključne razloge, niti preporučljive kvalitete zbog kojih bi neupućeni gledatelj trebao izabrati baš taj među brojnim ostalim naslovima, nego su ti kratki informativni uvodi, sada je to već notorno poznato, pisani tako da se prve korisničke reakcije mogu svesti samo na kratke komentare „stereotipno“, „tipično“, „već viđeno“ i „zvuči dosadno“, pa nastaviti dalje unedogled surfati po kataloškoj ponudi.
Ključna referenca: Tom Perotta
Zbog problematičnog misguidea takvih inicijalnih informativnih preporuka dogodi se onda da se i serija kao što je Mrs. Fletcher na prvu ruku doima kao još jedan tipično efemeran proizvod nevrijedan raspoloživog vremena preko kojega se onda olako prijeđe tijekom korisničkoga pretraživanja, tim više što je među tim šturim i neintrigantnim rečenicama opisnog sažetka izostavljena i vrlo bitna informacija kako je scenarist serije Tom Perotta, što je za upućenije krucijalna referenca, presudan znak kvalitativne distinkcije iz obilja slične produkcije i dovoljno valjan razlog da se zaustave i bez ikakvih nedoumica fokusiraju pozornost baš prema ovom novitetu koji nas pokušava pridobiti naslovom kao što je Gospođa Fletcher. Naime, Tom Perotta suautor je serije Leftovers, za koju će neki filmski i televizijski kritičari, kad god mu se ukaže prilika, u svojim tekstovima spomenuti da je jedna od najpodcjenjenijih ostvarenja iz ovomilenijskog korpusa tzv. „kvalitetne televizije“.
I doista je tako. Ne samo da serija Preostali ima intrigantnu zapletnu premisu prema kojoj jednoga dana s lica zemlje odjednom iz misterioznih razloga nestane (samo) dva posto čovječanstva u nepoznato nekud (i to bez ikakvoga jasnoga kriterija, pa u sekund doslovno ispare bebe majkama pred očima ili supružnici u sred obiteljskih aktivnosti, ili pola školske učionice), nego su Preostali definitivno najsuptilnija poetizacija cijelog spektra bolnih emocija koje su se razvile među američkom nacijom nakon traumatičnih gubitaka bližnjih u tragediji 11. rujna. Povrh toga, Perotta u suautorskoj kombinaciji s Damonom Lindelofom pripovjedno provlači kroz epizode rafinirano prerađene teme i motive kršćanskoga misticizma, biblijske simbole, problematike jobovskog iskušavanja čovjeka i abrahamovske žrtve, granice griješnosti i svetosti, obavijenosti ovozemaljskoga spiritualnim i transcedentnim, fenomene mirakula i epifanije, na posljetku i pitanja (ne)postojanja Boga, a da se pri tome niti u jednome trenutku ne zaglibi u jeftinu katoličku propagandu, religijski kič, vulgarnost vjerske divinizacije ili u banalnost propovjedničkih parabola.
U odnosu na tu prethodnu Perottovu uspješnicu, Gospođa Fletcher je naizgled lakše i lepršavije štivo, protkano obiljem rafiniranog humora i anegdotalnih situacija, ali i u ovom slučaju Perotta demonstrira senzibilitet za tihu tugu običnih ljudi. I u ovom Perottovom ostvarenju melankolija prelazi preko svih njegovih likova poput blage sjene, a kronični osjećaj nezadovoljstva potisnut je kako bi površinska slika bila idilična. Perottovi likovi nisu tipični protagonisti američkih (melo)drama u kojima se svi razmeću svojim životnim nesrećama i emocionalnim patnjama, nego Perottova galerija likova sav svoj tišteći teret sklanja pod tepih zato da bi bili prihvaćeni i voljeni, ali i zato što se bore sa stidom, izazvanim zbog duboko intimnog osjećaja životnog neuspjeha. Paradoksalno, što savršenije zadovoljavaju konvencije na planu školovanja, karijere i obiteljskog života, to se otuđenije osjećaju, pa se stoga upuštaju u potragu za samima sobom, progonjeni strahom da su se negdje na tom putu ostvarivanja slike savršenosti negdje izgubili.
Quo vadis, gospon Perotta?
I ovaj se put Perotta kreće u prostoru dezintegrirane obitelji, očito nalazeći u tom nukleusu plodan izvor za kontraste između bliskosti i distanciranosti, poznavanja i nepoznavanja bližnjih, slobode i klaustrofobije, emocija i mrtvila, zajedništva i samoće, itd... Obitelj je pak u ovoj priči rasturena tako što je gospodin Fletcher u drugom braku, Fletcher junior odlazi na studij u drugi grad, a gospođa Fletcher odjednom ostaje sama pod obiteljskim krovom. Svima se, dakle, otvara novo poglavlje u životu i svi vide u tome šansu za obnavljanje osjećaja slobode ili barem osjećaja da ponovno imaju svoj život u svojim rukama. Međutim, gospodin Fletcher, nakon što se godinama u braku s gospođom Fletcher izmotavao i izmicao od baš svih obiteljskih dužnosti, završit će u drugom braku s ljepšim i mlađim „modelom“, ali ujedno i u braku u kojemu su strast i romantika sahranjeni zato što je gospodin Fletcher sada „nagrađen“ 24-satnom brigom za autizam novopristiglog potomka iz drugog braka.
Fletcher junior iz prvoga braka, sin sada samohrane majke Mrs. Fletcher, u studentskom campusu mora iznova graditi svoj status jer je u novom okruženju potpuno anoniman, pa nikome ne znači što je u svojoj lokalnoj školi bio glavni frajer, uspješan sportaš, ljepuškasta patnja tinejdžerica i kralj maturalne večeri. Sada pak među ambicioznom studentskom mladeži otkriva da je neobrazovan, plitak, priglup za intelektualističke studentske rasprave, lijen i podkapacitiran za studentske obveze, a u seksualnim i ljubavnim vezama narcisoidna i nezrela muška svinja. U trećoj točki tog rastegnutog obiteljskog trokuta kao odjednom usamljena kućanica, gospođa Fletcher ne zna što bi sa sobom.
Međutim, od svih tih Fletcherovih upravo će gospođa Fletcher završiti i u naslovu serije zato što je njen „novi početak“ po avanturizmu najradikalniji. Naime, gospođa Fletcher počinje koristiti „luksuz“ samoće da bi spoznavala vlastitu seksualnost i priuštila si zadovoljstva o kojima je dotad samo maštala, ohrabrena na tom putu emancipacije otkrićem internetske pornografije. To je ujedno i udarna senzacija ove serije, u duhu ovomilenijske politike da nove, tzv. „pametne serije“ iz razdoblja tzv. „kvalitetne televizije“ moraju imati šokantne scene, ekstremne prizore, naturalistične prikaze te kontroverzne tabu teme koje će provocirati odjek, brujanje i zapanjenost, pa će se tako iz epizode u epizodu redati prizori surfanja po internetskoj pornografiji, masturbiranja dokone domaćice, seks s maloljetnikom, seks u troje, lezbijske veze, flert s transrodnom osobom...
Tema internetske pornografije
Očito je nakana serije da pozornost, a potencijalno i relevanciju ostvari problematiziranjem tajnovitog svijeta ženske seksualnosti, posebice kada je riječ o manje eksponiranoj intimi ženskoga samozadovoljavanja i ženske zainteresiranosti za pornografiju, uobičajeno smatrane isključivo muškim žanrom. Tu nam je pak od velike koristi studija Ispovedanje uživanja – kulturni aspekti amaterske pornografije na internetu u kojoj autor Branislav Filipović na zanimljivih dvjestotinjak stranica analizira kako je internetska distribucija „kućnih filmića“ uzdrmala ekskluzivnu djelatnost klasičnog pornografskog businessa, ali i dotadašnje feminističke kritike. Naime, feministička je kritika ocrnjivala proizvode pornografske industrije kao „kulturni blagoslov“ silovanja i najvulgarniji oblik eksploatacije ženskoga tijela, tako da je moderna pornografija, prema feministicama, bila krunski dokaz još uvijek vladajućeg patrijarhata koji si je pornografskim žanrovima priuštio nesputano ostvarivanje svojih falocentričnih fantazija.
Međutim, voluntarizam amaterske pornografije u kojoj parovi ili solistice ženskoga spola samoinicijativno prezentiraju slike i snimke svog privatnog seksualnog života nije motiviran socijalnom prinudom radi egzistencijalnog opstanka na tržištu, niti ropstvom u pogonu kapitalističke eksploatacije u industriji kao što je i pornografija, kao što nije ni izdiktirana bilo kojim ostalim represivnim mehanizmima moderne pornografske scene i kapitalističkog sustava, nego u većini slučajeva počiva na dobrovoljnoj socijalnoj interakciji i naglašeno seksualiziranoj komunikaciji, ali ipak komunikaciji. Ljuće feministice i nadalje će osporavati ove novonastale opservacije, govoreći da su erotične dragovoljke koje navečer snimaju svoje bračne dužnosti žrtve autokolonizacije, potvrđujući time problem nekritičkog prihvaćanja muškoga pogleda na ženu i seksualnost, dok će liberalniji analitičari konstatirati kako su tehnološke i korisničke mogućnosti novih medija konačno ženama osigurale optimalne uvjete za aktivno uživanje pornografskih sadržaja bez opasnosti od stigmatizacije. Prema zaključku takvih teoretičara, sinergija internetskih protokola s amaterskom pornografijom nije samo omogućila ženama da se u pornografiji čuje i njihov glas ili njihove želje i zahtjevi, nego je pornografija prestala biti ekskluzivno muški žanr te je omogućeno razotkrivanje da i među ženama postoji izrazit interes za konzumaciju pornografskih sadržaja.
Zanima li žene pornografija?
Upravo se na valu takvih polemika javlja i serija Gospođa Fletcher, s „umjetničke“ strane pridonoseći tematizaciji novih trendova, novih pretpostavki i novih spoznaja o intimi ženske seksualnosti nakon što se i štošta drugo razotkrilo o prirodi čovječanstva zahvaljujući internetskoj tehnologiji. Gospođa Fletcher se ne upušta u feministička pitanja je li internet emancipirao žene, je li rodno liberalizirao pornografiju i je li postao inkluzivan za seksualne potrebe ženskoga spola, nego su to pitanja koja bismo si trebali postaviti mi gledatelji nakon što se konačno suočimo s takvim aspektom života upravo dok gledamo novu Perottovu seriju.
Gospođa Fletcher, dakle, ne ulazi u dubinu takvih pitanja, nego se zadovoljava tek provokativnim uvođenjem takvih „prešućivanih“ tema „u diskurs“, što bi već bilo sasvim dovoljno revolucionarno, samo da nam se takva serija pojavila prije deset ili dvadeset godina. Tada bi je gledali širom razvaljenih usta i trljali oči u nevjerici, ali nakon koketnih transgresija i šarmantno humorističnih detabuizacija u maratonskoj seriji Seks i grad, nakon eksponiranja tajnog života i skrivenih fantazija Očajnih kućanica, nakon šetanja golih i incestuoznih kraljica Stradunom te letenja obnaženih i silovanih princeza na zmajevima, nakon seksa s invalidnom ženom bez nogu u Sopranosima, nakon prezentiranja prostitucije kao cool start up u seriji Poduzetnice, nakon festivala sadizma u Sluškinjinoj priči, nakon panoramskog prikaza prostitucijskog i pornografskog podzemlja u Kronikama Times Squarea, što više iz HBO-ovih i Netflixovih tvornica može biti revolucionarno i detabuizirajuće?
Teško se oteti dojmu da serija Gospođa Fletcher zapravo nema emancipirajući i detabuizirajući karakter, nego da očajnički traži nove potencijalno skandalozne teme kako bi držala korak s novouspostavljenim, no već iscrpljenim i zamorno repetativnim standardima da novi tip serija mora počivati na seksu, šoku, ekstremu, naturalizmu, tabuu... Uostalom, već je prva scena klasična „udica“ prema novouspostavljenim narativnim i poetičkim pravilima takvih serija: u umirovljeničkom domu starčići dokono ubijaju vrijeme, pa jedni kartaju, drugi igraju Monopoly, dok treći surfaju na internetu. U jednom trenutku jedan od penzića do ibera pusti preko zvučnika stenjanje i orgazmičko svršavanje s pornografskog filmića na kojeg je nabasao po bespućima interneta te zadubljeno prati filmić, potpuno nesvjestan zgroženog i šokiranog staračkog društva oko sebe.
Važna tabu tema ili komercijalizacija (pseudo)skandaloznošću?
U nastavku serije takva se tendencioznost provokativnih i šokantnih sadržaja donekle ublažava budući da su masturbiranja i seksualna eksperimentiranja gospođe Fletcher narativno ukomponirana u zanimljivu priču te logično motivirana s obzirom na razvoj priče, no ipak ih ima dovoljno previše da bismo shvatili kako to čini ključnu komercijalnu strategiju ovoga proizvoda i presudni atrakcijski sloj za držanje pozornosti one publike kojoj bi inače bilo dosadno pratiti seriju o životnim krizama, traženju identiteta ili prevladavanju osjećaja luzerstva i životnoga promašaja. Budući da Perotta vješto balansira to „dvostruko kodiranje“, uobičajeno za današnje serije, koje sparuju jeftini senzacionalizam s kompleksnom dramom, ni Gospođa Fletcher nije negledljiva serija, tim više što nema puno epizoda, niti je svaka dugog trajanja (30 minuta).
Jedino je stvar ukusa kome će ovakve provokacije biti stimulativne i inventivne, a kome tendenciozne i kontraproduktivne, no opravdano je pretpostaviti da smo svi već toliko zasićeni radikaliziranim i eksplicitnim prezentacijama novih serija da sav taj felatio, manage o trois i onanije ili – kako to lijepo na jednom mjestu naziva Nataša Govedić – „samonjegujući orgazmi“ iz ove serije ne uspijevaju postići onakav efekt provociranja i šokiranja kakav se s neskrivenom ambicijom kanilo uzburkati publiku. Ironično, ali serija Gospođa Fletcher hrva se s problemom kako stjecati publicitet „skandaloznim“ otkrivanjem „tajnog svijeta“ ženske seksualnosti i „javne tajne“ o zainteresiranosti žena za pornografiju kada je, otkako je HBO-a i Netflixa, pornografija postala art-forma u redovnom obiteljskom TV-programu.