(Olive Kitteridge, R: Lisa Cholodenko, U: Frances McDormand, 2014.)
Tijekom ljeta prošle godine u lifestyle rubrikicama dnevnoga tiska, na onim stranicama na kojima se inače objavljuje što je od tekućih trendova in, a što je out, i što se od brendiranih krpica ili dizajnerskih rukotvorina must have, a što se od filmova, predstava i serija must see, provukla se i vjestica od svega tri-četiri retka da je američka spisateljica Elizabeth Strout objavila nastavak Pulitzerom nagrađene zbirke priča Olive Kitteridge iz sada već davne 2008. godine.
Anonimna autorica te novinske minijature nije nimalo susprezala oduševljenje dočekanim nastavljanjem jedne beletrističke uspješnice, premda se iz tih par redaka jasno razabiralo da joj je egzaltirana reakcija na povratak novih storija iz života provincijske učiteljice pod naslovom Olive, iznova više bila izazvana istoimenom HBO-ovom serijom, nego li knjiškim predloškom. Recepcijska nepravda reagiranja tek šturom vjesticom da je nastavak nagrađivane Olive Kitteridge konačno osvanuo, nakon čak punih deset godina, do kraja se 2020. postupno ispravljala sve opsežnijim novinskim člancima, prikazima i preporukama, uključujući čak i priloge u rasponu gustih novinskih duplerica i krupnih naslova.
Međutim, koliko god se na tim hvalospjevnim duplericama argumentirano naglašavala Stroutičina literarna kvaliteta kao opravdanje tolike, potpuno netipične raspisanosti o jednome hitu, odveć nam je dobro poznata kulturna politika i logika naših medija da bismo očekivali kako bi i važniji naslovi američke književnosti (recimo, prijevod Pynchonovog romana V) doživjeli ovakvu iznadprosječnu medijsku pozornost, a kamoli nastavak Olive Kitteridge, pa makar bila riječ i o Pulitzerom ovjenčanoj autorici, da nije bilo afirmativnog poticaja s televizijskog ekrana.
Fatalno suđenje knjige prema koricama
Iako je Olive Kitteridge kod nas prijevodno objavljena rekordnom ažurnošću, već godinu dana nakon što je original osvanuo na engleskom govornom području, posve je lako zamisliti da bi ta prva knjiga Elizabeth Strouth o šarmantnoj junakinji iz tipične američke provincije vrlo brzo potonula u zaborav pod valovima novih sezonskih hitova iz obilja beletrističke produkcije, dok bi druga, nastavak pod naslovom Olive, iznova, bila mlako dočekana da HBO spomenutom ekranizacijom 2014. godine nije dodatno skrenuo pozornost na Stroutičin knjiški izvornik te ga uspješnom adaptacijom izdvojio i istaknuo iz mase komercijalizirane književnosti.
Priznajem, i osobno sam s potpunom indiferentnošću prelazio preko sve brojnijeg preporučivanja Olive Kitteridge iz medija te s knjižarskih i knjižničkih polica budući da su dizajn naslovnice, profil biblioteke i, naravno, marketinški afirmativni, a uz to i površno kratki opisi sadržaja naveliko pridonosili mojoj snobovskoj predrasudi kako je riječ o tipičnoj crowd-pleaser prozi koju se zaboravi odmah nakon čitanja, ma koliko god bila napisana „cakum-pakum“. Na temelju samo takvih informacija lako je i za Olive Kitteridge pretpostaviti da je tipičan uradak besprijekorne aranžiranosti, ali ipak kompromitiran lako vidljivim formulama, tehnikama i manipulacijama komercijalnog kompromiserstva u smislu vrlo kalkuliranog kombiniranja atraktivnijih i provokativnijih sadržaja s dopadljivim light tonom pitke, šarmantne, svima pristupačne feel-good književnosti.
U svakom slučaju, knjiga mi je još uvijek nepročitana nepoznanica, upisana u lektiru da bude uzeta u ruke u nekom trenutku, tim više što kritičari upozoravaju da priče Elizabeth Strouth o Olive Kitteridge nisu pisane tipično za standarde jeftine komercijalne beletristike. Kako bilo, otkriti nam je to obvezom čitanja u dogledno vrijeme, dok za četiri epizode HBO-a prema toj knjizi, predanih gledateljstvu na uživanje od 2014. godine, iz prve ruke možemo reći da se čak i danas otkrivaju i čvrsto drže kao fascinantno, duboko dojmljivo i dugopamtljivo remek-djelo, sve dosad skrajnuto senzacionalnijim, agresivnijim i razvikanijim hitovima iz preporođenog žanra televizijskih serija. A sve te hitove kojima smo davali prednost naspram svega četiri „uboge“ epizode Olive Kitteridge bacite na stranu jer riječ je o pukim, notornim, eskapističkim spektaklima u odnosu na ono što nam nudi serija kao što je Olive Kitteridge i što nas se egzistencijalno tiče daleko dublje, nepodnošljivo dublje nego li pretenciozni i ekshibicionistički ekscesi, transgresije, tabui, naturalistične brutalnosti i meke pornografije ostale produkcije iz kategorije tzv. novih, inteligentnih serija.
Kafkine sjekire
Još je Kafka svojedobno zapisao da je jedina uloga (dobre) književnosti da bude sjekira kojom će se razbiti led, želeći reći da književne rečenice moraju biti naoštrene i snažno udarati o našu statičnu sliku svijeta, u naš inertni, monotoni, zaleđeni stil svakodnevnoga života. Budući da su naveliko preuzimale i prisvajale neke književne kvalitete i aspiracije, ponajprije na planu narativne kompleksnosti, mnoge su nam se novije televizijske serije iz ovomilenijskog renesansnog razdoblja za taj žanr činile kao da su upravo Kafkine sjekire, ali nakon što je prošla početna šokiranost i fasciniranost, a u međuvremenu nastupila i određena zasićenost sada već manirističnim provokacijama i kompetetivnim pretjerivanjima u skandaloznosti, sve je jasnije da su svi ti novodobni klasici iz korpusa televizijskih serija revolucionarni samo po tome što su pomicali granice našeg malograđanskog ukusa te podilazili našem medijskokonzumerističkom apetitu za tvrđim sadržajima.
Dodatnu su privlačnost ostvarivale i tako što su se osvježivale i predstavljale se inovativnima samo po tome što su smjenjivale atraktivan dekor, smještajući zapravo uvijek iste narativne obrasce, zaplete te kombiniranu provokaciju seksa i nasilja u skupe kostime i scenografije raznih povijesnih razdoblja i socijalnih ambijenata, od staroga Rima preko Divljeg zapada, pa do suvremenog kriminalističkog podzemlja ili glamuroznog, visokotehnološkog nadzemlja, pa kada ih danas sve ponovno odvrtimo pred očima, uviđamo da se uistinu malo naslova iz tog obilja uspjelo odhrvati poroku senzacionalizma, što je vjerojatno i razlog zašto je po broju epizoda kvantitativno skromna mini-serija Olive Kitteridge prošla nezasluženo nezamijećeno, premda ju je ona malobrojna publika koja je nekim svojim radarom ipak uspjela „nanjušiti“ njenu kvalitetu bezrezervno hvalila do nebesa po internetskim stranicama i društvenim mrežama.
Kako god, sve te televizijske serije u međuvremenu su izrasle u kulturnopovijesni fenomen do te mjere da je danas nekim antologijskim klasicima iz te produkcije već vrijeme da budu uvršteni čak i u školske udžbenike kao lektirske preporuke tzv. „vizualne književnosti“ ili telenovela budući da je generalno uspostavljen konsenzus kako su se televizijske serije iz nekad prezrenog žanra svojom hiperproduktivnom kreativnošću razvile u avangardu suvremene kulture, a potom i u kanon suvremene kulture. Poznate su paralele koje kontinuirano uspostavlja Jurica Pavičić kada ukazuje na kulturološki značaj i kulturnu vrijednost koje današnje televizijske serije imaju, uspoređujući ih ponajprije s recepcijskim odjekom i učincima kakvima su rezultirali „debeli“ avanturistički romani 19. stoljeća, a potom i ostala kapitalna djela iz povijesti svjetske književnosti.
Između Flauberta i Čehova
Prema toj analogiji Pavičić je u ekstenzivnosti i kompleksnoj premreženosti društvene panorame iz serije kao što je Žica prepoznao volumen oslikavanja društvenih slojeva kakav je ostvario Honoré de Balzac u svome opusu pod nazivom „Ljudska komedija“, dok je u tematizaciji pornografskog podzemlja iz serije Kronike Times Squarea detektirao karakteristični naturalistički pristup Émila Zole. Propustilo se u megaepskoj Igri prijestolja ukazati na adaptiran repertoar gotovo svih Shakespeareovih drama, ali je zato serija Nasljeđe interpretirana kao atraktivna reaktualizacija Kralja Leara smještanjem osnovnog zapleta te drame u „ostavinske“ dileme ostarjelog patrijarha koji polako klizi s trona korporativnog, murdochovskog carstva. Na koncu, kada je 2018. godine osvanula i serija Bijeg iz Dannemore, Pavičić je u prilično nadahnutom osvrtu na tu telenovelu ponatirao kako je sada povijest „televizijske književnosti“ dobila i svoju Gospođu Bovary.
Međutim, po mnogim bi sličnostima na titulu prvog televizijskog pandana Flaubertovom klasiku mogla pretendirati serija Olive Kitteridge, distribuirana četiri godine prije Bijega iz Dannemore, budući da i u ovom slučaju imamo fokus na nezadovoljnu domaćicu iz ubave provincije čiji suprug nije mlitavi i dosadni liječnik Charles Bovary, ali je zato jednako mlitavi i dosadni farmaceut Henry Kitteridge iz lokalne apotekice, pa će gospođa Kitteridge, nošena jednakim bovarijevskim očajem, isplanirati bijeg u bolji i uzbudljiviji život s boemskim tipom po imenu Jim O'Casey. Baš kao i u Flaubertovom romanu, ta jedinstvena prilika za potpunu promjenu životne sudbine nikada neće biti realizirana, pa identično Emmi Bovary, i Olive Kitteridge ostaje osuđena na nastavak provincijskog životarenja u zatupljujućoj obiteljskoj rutini, potiho se u sebi grizući zamišljanjem koliko je bila blizu da se spasi iz svega što je sada dovijeka okružuje i koliko bi bio bolji ili barem drukčiji život kakav bi je dočekao u svijetu izvan ove provincije s čovjekom koji ju je ljubavnički uzbuđivao, činio živom i ispunjavao njene romantične snove.
Nadalje slijedi ključno odstupanje od tipične bovarijevske fabule, više se bližeći Čehovljevim dramama, pa ako ostanemo pri stajalištu da je „televizijska književnost“ baš sa serijom Bijeg iz Dannemore dobila modernu, televizijsku varijantu Gospođe Bovary, onda svakako treba Olive Kitteridge nagraditi titulom ostvarenja s kojim je žanr televizijskih serija napokon dobio i svoga Čehova. Naime, za razliku od daljnjega razvoja radnje u Flaubertovom romanu, junakinja serije Olive Kitteridge nakon neostvarenog romantičnog bijega iz dosadne provincije i još dosadnijeg braka ne zapada u autodestruktivno mahnitanje, nego stoički nastavlja obavljati svakodnevne rutinske dužnosti, bračne u krevetu, roditeljske prema sinu jedincu i kućanske oko održavanja domaćinstva, dok svu nakupljenu gorčinu manifestira tek kroz kroničnu „nadrkanost“ i verbalno ispaljivanje brutalnih komentara u lice svojih dosadnih, ispraznih sugovornika.
Gluma nijemog vrištanja
Baš kao i kod Čehova, i u ovoj seriji likovi se duboko u sebi nose sa svojim očajem, svojim tajnama i traumama iz prošlosti, ali ih ne iznose na površinu. Na površini su svi srdačni, susretljivi, topli, dragi, uljudni, i jedino se Olive Kitteridge svojim oštrim jezikom bori protiv iritantnosti i neiskrenosti takve glazure. Dodatnu psihološku dubinu, dubinu za koju osjećamo da ključa ispod površine trivijalnih konverzacija, ne čini samo Olivin preljubnički fijasko, s kojim je upokojena i nada o drukčijem i boljem životu, nego i praznina provincijske dosade, monotonija svakodnevnih trivijalnih kućanskih obveza, a na koncu i bolan osjećaj da je život prošao. Pa ako se Olive Kitteridge i pomirila s porazom svojih ljubavničkih ambicija, u narednim je epizodama dočekuje teška borba s ostatkom života, ispunjenog staračkim, propadanjem, samoćom udovice i čekanjem vlastite smrti tijekom nepoznatog broja preostalih, no jednoličnih dana.
Svaka od četiri epizode koncentira se oko četiri velika životna udarca u preostalom životnom vijeku Olive Kitteridge, četiri „uobičajene“ životne tragedije kakve čekaju svakoga od nas, a koje ona prebrođuje tako što, htjela-ne htjela, mora nastaviti obavljati rutinske i monotone dnevne poslove i posliće. No, iz očaja, gnjeva, depresije i ostalih pomiješanih (ne)raspoloženja za koje osjećamo da se burnom dramatičnošću kuhaju u glavi i duši glumački sjajne Frances McDormand jasno slutimo da Olivu Kitteridge proganja pitanje: čemu sve to? Čime će biti nagrađena? Ničim, osim propadanjem u staračku nemoć, samoću i smrt.
Upravo zato što je sva ta kompleksna psihologija čehovljevski potisnuta u nevidljivi svijet ispod površine svega onoga što gledateljski pratimo, moguće je štošta zamišljati da bismo proniknuli u misterij frustracija i kompleksa iz pozadine Olivinog jezičavog i konfliktnog ponašanja. Sve ono što nam govori držanjem, tonom i pogledima „vrišti“ pozivom da proniknemo u skrivenu, no očito kipuću psihologiju ispod površine, tako da je jedan od mogućih odgovora kako se ona duboko u sebi svim snagama bori da ne izludi od klaustrofobičnog pritiska života u kakav je zaglavila, tim više što kontinuirano koketira sa suicidalnim mislima. Ironično, radi psihološke složenosti i dramske kvalitete ove priče i ove sudbine, s vremenom će se iskristalizirati polemično protupiranje nije li ona zapravo bila cijelo vrijeme „blesava“ zato što je odbacivala vrijednosti i ljepotu života kakav je imala, trebavši ga cijeniti upravo zato što je to bio njen jedini život.
Silazak u krugove pakla starosti
Olive Kitteridge studija je karaktera, pa otud i ime glavnoga lika u naslovu serije i knjige, izborivši se za takav status u odnosu na obilje potencijalno atraktivnijih i za široku publiku primamljivije intrigantnijih naslova. Ali kako to biva s naslovima takvoga tipa, sa svim tim Hamletima, Anama Karenjinima, Norama i gospođama Bovary s korica slavnih drama i romana, i u ovom je slučaju naslovno ime enigma zbog kojega nam se naslovni lik uvuče u razmišljanja i obuzme nam misli, postajući nam tako sve bliskijim suputnikom i nekom vrstom imaginarnog prijatelja. Olive Kitteridge je i nijansirana „razglednica“ provincije u njenoj tipičnoj dvojnosti: s jedne strane šarmantno idiličnoj, a s druge strane psihološki gušećoj za njene mještane, koji se raznim načinima nose s latentnim osjećajem zarobljenosti i promašenosti. Olive Kitteridge također je i maestralna studija „nepodnošljive lakoće postojanja“, ostavljajući nas u dilemi kritizira li ili slavi ova serija tzv. običan život. Na koncu, Olive Kitteridge je i jeziv, ali poetičan, polagani silazak u krugove pakla starosti i umiranja, dojmljivom nam potresnošću, bez melodramatične patetike, nudeći uvid u raspon psihološke drame koja se zbiva među onom populacijom čija se egzistencija primiče biološkom kraju.
Najambiciozniji pokušaj umjetničke obrade takve teške i kompleksne teme imali smo u posljednje vrijeme tek u filmu Lucky s kultnim Harryjem Deanom Stantonom u oproštajnoj ulozi u kojoj je glumio sebe, dramu svoje starosti i agoniju svoga suočavanja s licem smrti, no Olive Kitteridge ipak je po mnogo čemu bolnija ekranizacija, ne samo po tome što je u Olive Kitteridge egzistencijalistički očaj dodatno opterećen mizerijom običnog života u zatupljujućoj provinciji. Naime, naslovni je Lucky ipak solistički lik, vrlo slabih emotivnih veza s okolinom, bez prošlosti i bez iscrpnije ekspozicije sredine u kojoj skončava, tako da je gotovo apstraktan simbol starosti i umiranja sada i ovdje, sav oslonjen na karizmu naslovnog glumca. Nasuprot tome, Olive Kitteridge je kroz četiri epizode nakupila bogatu mrežu kompleksnih međuljudskih odnosa i ostvarila bremenitu biografsku povijest, tako da nam je utoliko emotivno teže svjedočiti njenom polaganom opraštanju od ovoga svijeta.
Jesen života jedne generacije
Relaksacije radi (ili iskupljenja radi?), pred kraj će serije suicidalna udovica Olive Kitteridge „lizati rane“ i konačno ispovijedati dušu sa suborcem egzistencijalističkih kriza, s udovcem Jackom Kennisonom u maniristično rutiniranom nastupu Billa Murrayja, koji i ovdje reprizira svoju prepoznatljivu komediografsku pozu flegmatičnog cinika i blago nihilističnog ridikula kojemu je sve oko njega „čuđenje u svijetu“, ali čuđenje koje na njegov lik ne djeluje pjesnički, nego ga potiče na pitanje „tko je tu lud“, pitanje koje je ionako postavljao u kompletnoj svojoj filmografiji svakim pogledom, izrazom lica, gestama, replikama, gradeći na tome prepoznatljivost, imidž i karijeru...
I upravo zbog te ocvale izlizanosti Murrayjevih fora, viceva i klauniranja izvrsno se upotpunjuje „jesen života“ jedne generacije s čijim smo filmovima i ulogama odrastali. Štoviše, s njegovim ulaskom u život Olive Kitteridge suživot dvaju očajnika koji dijele sudbinu starenja i umiranja doseže se ključni vrhunac i najsnažnija kvaliteta ove serije: depresija provincijske i staračke čamotinje uspijeva postati – katarzična.