IVANA ROGAR, „GRAD, PEPEO“
Roman koji je korona učinila hitom
Zbog pjesničke i fantastičarske simbolike visoko apstraktni 'Grad, pepeo' nedovoljno je situiran u konkretnije odnose, pa da ga djelomične podudarnosti sa sveopćom karantenom zbog pandemije COVID-19 nisu uzdigle u nevjerojatno aktualno štivo, rekli bismo da je to samo zanimljiv artistički eksperiment
Objavljeno: 12.7.2020 11:01:41 AM
Ivana Rogar, "Grad, pepeo" / Promo

 

(Ivana Rogar, Grad, pepeo, OceanMore, Zagreb, 2020.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Epidemiološka kriza izazvana virusom COVID-19 neplanirano se razvila u najbolju situaciju koja se mogla dogoditi romanu Grad, pepeo Ivane Rogar.

Kada se početkom proljeća ove godine krenuo širiti tzv. prvi val kao potpuno nesvakidašnja novost koja se tiče svih nas, a ujedno i kao krajnja nepoznanica za naša dotadašnja iskustva s globalnim prijetnjama, više-manje smo svi u novonastalim okolnostima nastojali pronaći pozitivnu, korisnu dimenziju prestrojavanja na novi režim svakodnevice između četiri zida kućne izolacije, ma koliko bili potreseni ili čak na trenutke deprimirani postupnim gašenjem javnoga prostora i sve zatrpanijim mailboxom silnim porukama o redomičnom stopiranju ugovorenih poslova ili o serijskom otkazivanju planiranih društvenih aktivnosti i javnih događaja. Uslijed tog prekonoćnog izbacivanja iz dojučerašnje podrazumijevane rutine koja nam se sastojala od nezanemarive količine svakodnevnog prakticiranja odnosa sa izvanjskim svijetom upregnuli smo impresivan niz obrambenih psihosocijalnih mehanizama i retoričkih strategija da bismo se što bezbolnije adaptirali na radikalno izmijenjeni život pod mjerama izvanrednog stanja.

Što smo naučili iz karantene prvoga vala

Bilo je tu i određene, pomalo naivne euforije, ponajprije među onima koji su tadašnje uvođenje kolektivne karantene percipirali kao neočekivani godišnji odmor. Tipično hrvatski, tipično u smislu da dominantne snage našega društva katoliciziraju i vjeronauče kad god i gdje god mogu, prinuda kućne izolacije predstavljena je i kao razdoblje duhovne obnove, što se u sekularnoj verziji medijskoga priopćavanja nazivalo riječima kao što su „resetiranje“ ili vrijeme posvećeno sebi, dok su oni radišniji u ovom neočekivanom predahu kapitalističke mašine vidjeli priliku da pozavršavaju sve svoje poslovne zaostatke i uhvate korak s vremenom. Tako se Leo Rafolt u jednom novinskom razgovoru osvrnuo na represivan osjećaj „neprestanih socijalnih imperativa kako bi se 'vrijeme u koroni' moralo iskoristiti za nešto tobože važno, a zapravo produktivno“. „Stalno me opsjedao bauk produktivnosti. Htio sam (...) izaći iz te tiranije činjenja“, izjavljuje Rafolt, zaključivši na kraju kako mu se taj nenadani višak vremena razotkrio samo kao višak sebe.

U međuvremenu je i agencija Ipsos ekstenzivnim anketnim istraživanjem psihosocijalnog iskustva nacije u razdoblju epidemije prikupila zanimljivu empirijsku građu o tzv. „strukturi osjećaja“ kulture modificirane virusom korone, također u mnoštvu izjava s terena bilježeći taj simptomatični lûk od oduševljenja iznenadnom prilikom da se okrenemo sebi i „resetiramo“ da bi se potom ispostavilo kako iz tadašnje kolektivne karantene nismo izašli preporođeni, nego tjeskobni. Mnoga su početna oduševljenja ukazanim mogućnostima splasnula, počev od dijagnosticiranja prvih negativnih psiholoških, socioloških i komunikacijskih nedostataka, recimo, u korištenju odjednom silno važnog zooma, pa do činjenice da se euforija masovnog otkrivanja tobožnje komocije rada od kuće na kraju preobrazila – kako je to formulirala jedna anketirana građanka za agenciju Ipsos – u „kronični osjećaj da ne radim dovoljno, ma koliko god posla obavila“.

Iskustva s uvedenim protuepidemiološkim mjerama tijekom prvoga vala širenja virusa korone pokazala su da je politika totalnog lockdowna možda najučinkovitija za kolektivno zdravlje, dok se s druge strane za generalnu društvenu funkcionalnost ispostavilo da paraliziranost takvih razmjera predstavlja fatalan kolaps i višestruku štetu za zajednicu, od ekonomskih i financijskih pa do psihosocijalnih. Međutim, prethodno navedeni primjeri o individualnim percepcijama epidemije i posljedične karantene tijekom prvoga vala ukazuju na činjenicu da u pojedinačnim iskustvima toga razdoblja još nismo u mogućnosti potpuno precizno ocijeniti jesmo li epidemiološke mjere u našim privatnim životima proživjeli kao produktivno vrijeme ili kao izgubljenu godnu života, potrošenu tek na binganje televizijskih serija s kojima smo bili u zaostatku.

Važnost fikcije za podnošenje stvarnosti

U svakom slučaju, ako smo prvi val prebrodili kao zanimljivu, nesvakidašnju avanturu, drugi je val pokazao da više nemamo živaca otrpjeti još i reprizu, a kamoli relativno podnošljivu „privremenost“ takvoga izvanrednoga stanja prihvatiti ubuduće kao trajni režim tzv. „nove normalnosti“. Ma koliko nove mjere bile čas liberalnije, pa čas konfuznije, čas zdravorazumske, a čas ispolitizirane, i dobrim i lošim mjerama jednako smo opstruirani, sve do elementarnih socijalnih, pa čak i temeljnih bioloških funkcija kao što je disanje s obzirom da smo si prinuđeni najnormalnije dnevne aktivnosti činiti nepodnošljivo napornima zbog gušenja pod zaštitnim maskama.

I upravo se roman Grad, pepeo Ivane Rogar izvrsno nadopisuje na tu novonastalu psihosocijalnu osjetljivost, ne predstavljajući nam na stranicama toga romana današnju epidemiološku krizu kao privremenu destabilizaciju naše svakodnevice, nego kao trajnu agoniju, isprovociravši tako naše najdublje strahove. Roman kao što je Grad, pepeo pojavio se u izvrsno tempiranom trenutku kada nam je već postalo jasno da za hrvanje s neizvjesnostima aktualne pandemije nisu dovoljne samo vijesti informativnih emisija, preporuke stručnjaka iz naših kriznih stožera i autoritet znanstvenih ekspertiza, pa čak ni iracionalne teorije zavjere kojima bi se zadovoljila naša žudnja za definitivnim odgovorima, nego nam je i te kako potrebna i ona fikcija kulturne industrije koja tematizira epidemiološke katastrofe kako bismo konsolidirali naše pomiješane emocije ili se pak iz tih hipotetičnih scenarija i simboličkih modela opskrbili obrascima mišljenja i djelovanja.

Odjednom je vrijeme napetog iščekivanja daljnjeg razvoja situacije iz kućne izolacije kraćeno drastičnim porastom interesa za blockbustere kao što su Contagion Stevena Soderbergha i Outbreak Wolfganga Petersena ili za knjige kao što su Vruća zona Richarda Prestona i The Stand Stephena Kinga, dok su naši kolumnisti u ilustriranju novonastale drame znakovitom sinkroniziranošću posezali za kulturnosimboličkim analogijama iz regije, odnosno za filmom Variola vera Gorana Markovića i romanom Besnilo Borislava Pekića. Na intrigantno pitanje kako su Marković i Pekić sa svojim kultnim djelima iz davne prošlosti uspjeli u reaktualizaciji srodnoga tematskoga repertoara nadmašiti vremenski bliskije i spektakularnije primjere američke filmografije odgovor je valjda moguće naći u pretpostavci da se na problem koji je odjednom postao i naš, domaći, odgovori vlastitim snagama, uključujući i pronalaženje potrebne psihosocijalne snage za ovakav trenutak i u vlastitim kulturnim resursima.

Možda je čak točnije objašnjenje da smo pred neizvjesnostima koje je proizveo dolazak korone u naše društvo odlučili uteći u našu sigurniju prošlost, štoviše u našu prošlost u kojoj je drama ovakvoga tipa već odavno prevladana i razriješena, makar simbolički, u fikcijskim konstrukcijama jugoslavenske književnosti i filma, koja je odjednom ponovno postala podobna i utješna.

Apokaliptika rata postala epidemiološko proročanstvo

Ispostavilo se da nam je posezanje za Pekićevim klasikom oživjelo fascinantno točnu sliku našega današnjeg stila života, premda je Besnilo premijerno osvanulo čak i koju godinu prije nego što je tog desetljeća našim prostorima počeo kružiti bauk o katastrofičnom virusu HIV-a kao našem prvom iskustvu s realitetom epidemiološke ugroženosti čovječanstva.  „Civilizovana merila preko noći postala su varvarska. Necivilizovano je postalo rukovati se, neljudski ljubiti. Asocijalnost je postala bazična pretpostavka. Opasno okupljanje je proganjano... Usamljenost je postala stvar dobrih običaja, ukusa, a ne mizantropije...“, piše Pekić još početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća, a s jednakom proročkom sposobnošću pisala je i Ivana Rogar roman Grad, pepeo u vrijeme kada je malo tko znao da na svijetu postoji mjesto po imenu Wuhan, a kamoli da će ubrzo postati središtem svjetske pozornosti kao fatalna kolijevka naše apokaliptične budućnosti.

Mada je Ivana Rogar nevjerojatno vjerno opisala tzv. lockdown te posljedična psihološka stanja prekomjerno odužene kućne izolacije, čak toliko precizno da je snagom svoje intuicije i imaginacije te mnogobrojnim rečenicama i opservacijama predvidjela niz detalja iz danas nam posve bliskog iskustva karantene, paradoksalno je da joj prilikom pisanja ovoga romana na pameti uopće nije bila pandemija kao konstitutivni razlog distopijske fikcije kakvu je zamislila na stranicama svoje nove proze. Premda na jednom mjestu ipak spominje da se čovječanstvo kobno zarazilo tzv. puščanim prahom iz atmosfere, u brojnim je novinskim izjavama ponavljala da joj je inicijalna nakana bila napisati roman o razorenosti društva ratom bez eksplicitnog upućivanja na rat kao uzročnika stanja koje je Rogar spisateljski rastegla na stotinjak stranica romana.

Međutim, Grad, pepeo nije jedan od onih romana koji se vraća na Domovinski rat. Premda su neke tipične slike, situacije i motivi iz tadašnje svakodnevice rasuti po stranicama Rogaričinog romana, prezentirani su odveć maglovito, prorijeđeno i dekontekstualizirano da bi ih se prepoznalo kao evokaciju rata kakvoga se sjećamo, što će neke čitatelje možda čak i razočarati, posebice one koji robuju usporedbi svoga iskustva iz devedesetih s književnim reprezentacijama Domovinskog rata. U ovom slučaju Rogar problematizira rat općenito, kao univerzalnu pošast ljudske povijesti, pa će stoga osnovnu narativnu nit i prekidati poglavljima u kojima poetizirano prepričava epizode iz povijesti oružanih sukoba i sumanutog razvoja sredstava za ubijanje, e da bi ukazala na povijesni kontinuitet i lošu beskonačnost naše autodestrukcije. U konačnici, osnovna priča predstavlja postapokaliptičnu depresiju nakon nekog novog rata iz nekog bližeg ili daljeg futura, miješajući prepoznatljive slike rata kakvog znamo iz naših devedesetih, iz medijskih prijenosa aktualnih sukoba sa svjetskih ratišta i apokaliptičnih SF-filmova iz imaginarija naše popularne kulture.

Pisano kao opomena samouništenju ljudske vrste, ali i kao nastavak danas već poznate autoričine kvalitete da problematizira tanku granicu između poimanja normalnoga i nenormalnoga, Grad, pepeo je zbog gotovo pjesničkog odsustva svake konkretizacije realiziran kao mjesto uopćene simbolike, otvorene svojom univerzalnošću za prevođenje u mnogostruka interpretativna pojašnjenja, pa je tako Grad, pepeo neplanirano brzim obratom naše svakodnevice zbog virusa korone dočekao već sad, odmah po objavljivanju, da višeznačni karakter misteriozne katastrofičnosti na stranicama ovoga štiva nevjerojatno uspješno reflektira abnormalnost kakvu od sada živimo.

COVID-19 kao suautor Rogaričinog romana

Da COVID-19 nije pružio romanu Ivane Rogar tako značajan smisao i da smo ga čitali u uobičajenim okolnostima, Grad, pepeo ne bi bio fenomen, nego bi možda čak bio i popraćen kritikom da je riječ o zanimljivom umjetničkom, pripovjednom i stilističkom istraživanju koje je u konačnici ipak jedna sasvim privatna artistička vježba, za povijest novije hrvatske književnosti možda vrijedna samo po tome što do ekstrema radikalizira već neko vrijeme prisutan i simptomatičan trend kronotopskog sužavanja na mikrouniverzum od četiri zida vlastitoga doma.

U tom smislu, za jedan roman, kako se u kritičkoj recepciji klasificira Grad, pepeo, previše je nepopularnih pripovjednih rješenja za šire čitateljstvo, ma koliko rafiniranija publika cijenila odvažnost da se ispiše jedan relativno statičan roman, prepunjen monologom introspekcijskih psihologizacija te u cijelosti lebdeć u visokoj apstrakciji simbolizacije. Bez situacije kakvu je uzrokovao COVID-19 kao referencijalno uporište romanu Ivane Rogar, Grad, pepeo imao bi manje snage za egzistiranje kao zasebno ukoričenje, odnosno sretnije bi prošao kada bi bio uvršten kao najduža i udarna novela u nekoj novoj autoričinoj zbirci priča, gdje bi ostale pripovjetke podupirale i osnaživale Grad, pepeo, međusobnim odnosima i konzistencijom među koricama te potencijalne zbirke sveukupno tvoreći još jedan dokaz o autoričinoj iznimnoj maštovitosti i pripovjednom talentu.

Neslavno bi, ili bi samo kurtoazno bila pohvaljena autoričina rizična odluka da stupi na scenu s Gradom, pepelom kao samostalnim djelom da se, ponovimo i u zaključku, epidemiološka kriza izazvana virusom COVID-19 nije neplanirano razvila u najbolju situaciju koja se mogla dogoditi ovoj priči Ivane Rogar.

Najnovije:
SERIJA „OLIVE KITTERIDGE“
Godinu dana stariji, još smo bliži Olive Kitteridge
Teško je reći kritizira li ili slavi serija 'Olive Kitteridge' običan, jednostavan život u provinciji. Je li takva sudbina izluđujuća, nepodnošljiva lakoća postojanja ili velika prilika uživanja u malim dragocjenostima života? Kako god, serija 'Olive Kitteridge' nesvakidašnji je podvig koji je depresiju provincijske i staračke čamotinje učinio – katarzičnom
FILM „BIJESAN“
Hoćemo li u 2021. ući bijesni? (2. dio)
U vrijeme kada je sve pametno, od mobilnih telefona, pa do novih, tzv. inteligentnih televizijskih serija, ni 'Bijesan' nije tek obična žanrovska zabava, nego izrazito angažirano djelo. No, 'Bijesan' je poput Rorschachovog testa: treba li ga gledati kao poziv na pobunu protiv sistema ili nam poručuje da se poslušno vratimo u (automobilski) promet kao simbol discipline i regulacije
UZ FILM „BIJESAN“
Može li kapitalistička kultura srušiti kapitalizam? (1. dio)
I film 'Bijesan' pridružuje se odnedavnom hollywoodskom trendu tzv. marksističkog pulpa, odnosno filmovima koji iz srca kapitalističke tvornice snova odašilju antisistemske poruke protiv kapitalizma, a protestne priče koncipiraju kao poluge koje bi htjele uz tresak svaliti kapitalistički univerzum. No, može li to učiniti popkultura kao potpuna replika kapitalističke industrije ili je riječ o pukoj pozerskoj šminki?
LUCY FOLEY, „LOVAČKA DRUŽINA“
Hoće li nam 2021. biti napeta kao ovaj krimić?
Izvrsni kriminalistički hit 'Lovačka družina' ispričan je zahtijevnom kombinacijom rashomonske perspektive i vremenskih skokova, ali to ga ne čini konfuznim, nego još napetijim u praćenju misterioznog ubojstva koje se događa točno – na Novu godinu