(Matias Faldbakken, Konobar, prijevod: Munib Delalić, Fraktura, Zaprešić, 2019.)

Velika je kulturnopovijesna nepravda učinjena profesiji konobara, profesiji koja ni dan danas nije zasluženo opjevana u našoj literaturi, niti joj je književnost podigla primjeren spomenik, ma koliko su se pisci u životu držali na nogama tako što su se oslanjali o šank. A konobar je većini pisaca možda bio jedina istinska muza, ovosvjetovni anđeo koji ih je iz alkoholnog stupora satima nakon fajrunta vraćao u život, prvi slušatelj romana koji će se tek napisati, pa čak i mecena, sponzorirajući umjetnika pokojom rundom na grbu. Dakako, moguće je na ulogu konobara u povijesti književnoga stvaralaštva gledati i kritički, iz negativne perspektive, kao na mefistovsku pojavu koja dijabolično zavodi našeg spisateljskoga neimara, potpirujući mu sa svakom sljedećom čašicom sve razmahanije snove o povijesnoj slavi i sve snažnija uvjerenja o genijalnosti nasukanog našeg književnika, a zapravo mu kradući bistar um za potrebe rada na remek-djelu i podlo ga hraneći iluzijama o umjetničkoj veličini, veličini koja ne prelazi kvadraturu birtije, ali koja je sasvim dovoljno velika da konobar ne bi izgubio vjernu mušteriju.

Na kraju takvih balada uvijek se ispostavi da je konobar zapravo neka vrsta Harona koji je te književnike u lovu na umjetničku besmrtnost, još nesvijesne da su već odavno mrtvi, suptilno preko alkoholnog Stiksa prevozio u Had propalih talenata. Čak ako su konobari i imali tako fatalnu ulogu, ne treba ih osuđivati, naprotiv, jer su zapijanjem mnogih takvih, na riječima ambicioznih pisaca, mora se priznati, uveliko spasili našu kulturu od loše književnosti. Nasuprot tome, zbog onih književnika koji su s konobarima imali plodonosnije seanse, okrunjen porodom nadahnutog djela, treba priznati da su konobari u takvim slučajevima imali jednako zanemarenu, a neprocjenjivo važnu ulogu poput svojedobnih hetera, obrazovanih kurtizana, poznatih po tome što su užitak tjelesne ponude proširivale i na erotiku duha, kompetentno i kvalificirano razgovarajući sa svojim klijentima o najzahtjevnijim temama s popriličnom erudicijom.

Konobarski kruh sa sedam kora

Osuđeni prirodom svoga posla na različite profile mušterija, i što je još važnije, na različite stupnjeve napornosti tih gostiju, konobari kao dežurni slušatelji autobiografija i životnih filozofija svoje klijentele imaju i radnu obvezu konverzacije, no konverzacija je to koja traži široko poznavanje psihologije, psihijatrije, medicine, sociologije, antropologije, filozofije, drevnih mudrosti, teologije, ekonomije, dnevne politike i još niza ostalih područja, onim redom kako su ta područja klasificirana po policama u knjižnicama i knjižarama. Unatoč svemu tome, unatoč činjenici da konobar „uživa“ jedan od najpovlaštenijih pristupa pozornici života i studijama karaktera, krajnje je uvredljivo što smo imali više književnih i filmskih djela u kojima se začudni pogled na ljudski svijet prikazivao, avaj, iz perspektive pasa i mačaka, nego li iz perspektive konobara, tog svećenika i psihijatra, ujedno i diskretno prisutnog promatrača ljudske komedije koji bi imao štošta filozofski mudroga reći o najdubljim istinama onog soja ljudi koji – kako je to napisao jedan bloger – „najviše uživa u alkoholiziranju i pametovanju“.

Tek će glasovita parodija još glasovitijih Shakespeareovih stihova o cijelom svijetu kao pozornici suprotstaviti se bardovim „univerzalnim istinama“ navođenjem naizgled vjerodostojnije metaforičke slike svijeta kroz retke koji glase „all the world's a bar/and all the men and women merely drinkers;/they have their hiccups and their staggerings...“, ali našoj cijenjenoj uljudbi očito je simpatičniji i laskaviji Willov poetični pathos o kazališnom karakteru ljudskih egzistencija, nego li naturalistična i ironičnija detronizacija slike čovječanstva koje tone u čašicu i luta među alkoholnim parama.

Stoga je bilo krajnje vrijeme da se pojavi neki autor koji će kratko i jasno, rezolutno i eksplicitno, već u samome naslovu naglasiti da svoju literarnu kreaciju u cijelosti posvećuje gordosti i plemenitosti konobarske profesije, ništa manje humanom pozivu, no vazda u sjeni istaknutijih službi kada se govori o herojima humanizma, bilo da je riječ o liječnicima i medicinskim sestrama, bilo da je riječ o policajcima i vatrogascima. Dočekali smo da se to dogodi zahvaljujući romanu Konobar Matiasa Faldbakkena, norveškog umjetnika kojemu se eureka vjerojatno dogodila upravo u trenutku dok je dokono lutao pogledom iznad svoje čašice ili šalice kave te mu sinulo, kada mu je u vidno polje upao konobar, da je to figura koja nas prati kroz dobar komad života, a još joj uvijek nisu posvećene zaslužene himne, nego trpi tu sudbu umjetničke ignorancije i podcjenjivanja sve do 21. stoljeća krotkije čak i od naših ljepših polovica tijekom – kako kažu feministice – dva milenija sistematskog patrijarhata i mizoginije, premda su tijekom svih tih epoha bile heroinama i divama respektabilnog niza kultnih klasika iz bogatog fundusa svjetske kulturne i umjetničke baštine.

(Ne)dostojanstvo konobarskog „zvanja“

Od Venere i Antigone do danas književnost, umjetnost, (popularna) kultura te općenito naš simbolički imaginarij vrve nam antologijskim ikonama i jakim ženskim likovim, a konobara nigdje... Osim u jedinoj svijetloj točki te povijesti šutnje o konobarima, u seriji Kafić Uzdravlje, serije koja – kako nam iznova otkrivaju odnedavne reprize – još uvijek uspijeva od srca nasmijati, nimalo ne podliježući anakronosti jedne drukčije, davnije televizijske estetike.

Međutim, kako Faldbakken ispravlja tu nepravdu? Nikako. Nimalo primjereno velikoj povijesnoj obvezi koju si je zadao da se konačno osvijesti i reagira na problematičnu tematsku podzastupljenost konobara u društvu koje je u klimi hiperosjetljive tolerancije naveliko počelo upisivati u svoje dominantne kulturne, medijske i umjetničke žanrove sve populacijske kategorije koje su do jučer bile marginalizirane, diskriminirane ili „nevidljive“, tako da su, čini se, baš svi manjinski identiteti na valovima toga trenda konačno dospjeli i uspjeli biti primjereno i afirmativno reprezentirani u svjetovima naše simboličke industrije, ma baš svi –  osim konobara.

Faldbakkenov konobar konstruiran je kao intrigantan lik u čiji život i u čiju glavu želimo ući već od prvih stranica i nastaviti boraviti do kraja romana kako bismo svjedočili tom iskustvu jednog specifičnog pogleda na svijet, život, ljudsku vrstu... Faldbakkenov junak pristupa konobarskom pozivu sa strogom vojničkom profesionalnošću, pa čak i sa samurajskim fanatizmom, radeći na perfekciji duha tako što eruditskim samoobrazovanjem razvija intelektualnu širinu, no istodobno ne teži nečem višem u životu u smislu bolje plaćenog i cijenjenijeg posla, nego sustavno radi na savršenstvu posluživanja gostiju minuciozno ritualiziranom koreografijom. „Moram posjedovati ponos zvanja i moram biti samoponištavajući“, kaže na jednom mjestu, premda nećemo ostati uskraćeni za njegove unutarnje monologe u kojima sjajnom ironijom tipizira i profilira goste koji se pojavljuju pred njim.

Ipak, Faldbakkenov konobar pristaje biti tu gdje jest i dovijeka obavljati posao na koji ga je životni put nanio jer ga također krasi i osjećaj lojalnosti, ali i profesionalne časti i obveze. Ne bi možda to tako bilo da naš vrli konobar ne radi u The Hillsu, kavani i restoranu duge tradicije, mjestu punom povijesne patine, pa je stoga riječ o elitnom prostoru koji od osoblja zahtijeva visoke manire i kulturu dvorenja iz starih, gospodskih vremena kako bi taj muzejski prostor oživjeli i učinili autentičnim čak i načinom ophođenja prema gostima.

Što je pisac htio reći?

A gosti dolaze s ulice, na kojoj struji 21. stoljeće, tako da su tipični produkt svoga vremena, te ulaze u 19. stoljeće po svemu konzerviranog The Hillsa, pa će Faldbakkenovom konobaru tlak skočiti svaki put kad vidi gosta kako surfa na smart phoneu, smatrajući jedino primjerenim u ovakvom prostoru čitati novine na zeitungsspanneru, na koje naš konobar uredno svako jutro postavlja dnevni tisak. Štoviše, nije mu jasno kako su europske novine postale tabloidne, dok su jedine vrijedne novine, istinske sljednice stare novinske tradicije kulturnoga prosvjetitetljstva, objavljuju, paradoksalno, u SAD-u, na stranicama New York Timesa. „Norveške dnevne novine ne nudimo na mjestima poput ovoga, one su odveć beskarakterne“, kaže Faldbakkenov konobar. Ili kaže: „Norveške novine, nažalost, ne možemo ponuditi jer se ne pridržavaju 'obveze prosvjećivanja'“. Nešto dalje opisuje rijetke trenutke predaha na poslu kada i sam posegne za novinama: „Čitam polako i šuškam stranicama. Šuškavo 'prolaziti' novinama punoga formata aktivnost je koja je, čisto estetski, povezana sa šavom sašivena odijela ili jezičkom saksofona. Drugim riječima: podsjeća na izgubljeno vrijeme“.

Roman vrvi ovakvim komentarima, ujedno i najboljim momentima Faldbakkeonovog pripovijedanja. Obilje takvih opservacija posve opravdano nameće uvjerenje da je roman Konobar kritička slika današnje propale Europe, portret sve bljeđeg otiska nekadašnje europske veličine, nostalgična evokacija starije i do jučer bolje Europe, nekad u svemu uzvišeno kultivirane i sofisticirane. „Današnji svijet je u svemu parodija ozbiljnosti i uređenosti nekadašnjeg svijeta“, kaže na jednom mjestu Faldbakkenov konobar, i to je temeljna pozicija s koje gleda na snažni kontrast ili sudar svjetova koji se zbiva u njegovom The Hillsu, mjestu gdje se sudaraju muzealizirana dvorska atmosfera devetnaestostoljetnih kavana i dekadentna zaglupljenost čovječanstva 21. stoljeća, čovječanstva koje The Hillsove delicije i rafinirane alkohole, servirane na savršenoj temperaturi i savršenim slijedom, konzumira odsutno, preko smart phonea, dok gutaju postove s Facebooka i video klipove s You Tubea.

Međutim, takvi sjajni dijelovi nisu dovoljni da Faldbakkenovog Konobara učine u cijelosti zadovoljavajućim ostvarenjem. Na kraju krajeva, ta potentna tendencija da se mjesto kao što je The Hills i jedan tradicionalistički, retro konobar uzdignu u sjecište razlika između velike jučerašnje Europe i kilave, fušerske, šlampave, nekulturne i neobrazovane Europe danas s vremenom se u Faldbakkenovom pripovijedanju gubi uslijed naglašenije preusmjerenosti na sitne peripetije koje se zbivaju u mreži odnosa između stalnih gostiju. Intenzitet inventivnih komentara o europskoj kulturi i civilizaciji nekad i danas s vremenom zamire, da bi prevladalo puko prepričavanje tričavih konverzacija među gostima i otpočinjanje sitnih zapleta iz uobičajene interakcije među ljudima koji pohode The Hills, a da sve to na koncu ne izrasta u išta kapitalno, niti se čak otpočete pripovjedne linije razrješavaju, pa čak ne dobivaju niti ikakvu suvislu poantu koja bi osmišljeno uvezala sve te autorove pripovjedne rukavce, tako da uopće nije jasno što je Faldbakken s takvim dispozicijama htio postići: je li htio oslikati atmosferu, je li htio dočarati protok i mijene vremena, je li htio rekonstruirati kavanu kao pozornicu života, je li htio nanizati tipske figure europskoga društva i reprezentativne situacije suvremenosti..?

Roman i o ovome, i o onome, a na kraju o ničemu...

Stoga dobro kaže Ivica Ivanišević u kritici ovoga romana: više se čitatelj mora oznojiti, nego što se autor potrudio. Doista, čitatelj na kraju pročitanoga romana ostaje s velikim upitnikom nad glavom pokušavajući shvatiti što bi sve ispisano u Konobaru trebalo značiti i koja je krovna poruka budući da neka konačna, smislena i poantirajuća zaokruženost svega raznovrsnog što se zbivalo u The Hillsu potpuno izostaje. Štoviše, roman završava naprasno, kao da se Faldbakkenu u računalu zagubio kraj romana, pa je među korice stavio što se od teksta uspjelo spasiti. Moguće je reći da je roman ciljano napisan tako „otvorene“ strukture da bi bio plodan za razne interpretacije, pa će Božidar Alajbegović u Konobaru vrlo inventivno iščitavati naznake Faldbakkenove hipotetične intencije da kroz odnos između suspregnutog konobara i raspojasanih gostiju prezentira klasne napetosti i potencijalni sukob između društvenih slojeva socijalno razjedinjene Europe na elite i sluge tih elita.

Nije to promašen ključ čitanja jer roman također vrvi i brojnim antikapitalističkim porukama, pa koliko god takav pristup imao određenih osnova, i Alajbegović će također konstatirati da je takav problematski smjer ipak propuštena prilika da se roman učini aktualnijim i relevantnijim, na kraju se pridružujući svim ostalim kritičarima koji su već zamijetili da je problem romana što uopće nije jasan fokus koji bi pomogao precizirati što je uopće težište ispripovijedanoga. Naravno, posve je legitimno da roman bude strukturiran meandrirajuće i disperzno, vođen nepredvidljivim tijekom asocijacija, no otpočete teme i motivi nikad se ne razvijaju u tolikom opsegu da bismo mogli ocijeniti kako o svemu pomalo rečeno u Faldbakkenovom rukopisu čini The Hills kompleksnim mikrouniverzumom u kojem se reflektira raznolikost života ili slojevitost europskog kulturnodruštvenog stanja jučer i danas.

Ma koliko obećavajuće i zavodljivo otpočinjao Faldbakken svoj roman, i ma koliko nas uspijevao vezati za svoje stranice još dobar dio romana nekim novim momentima koji najavljuju još složeniji stupanj štiva kojega čitamo, već od druge polovice romana, a strpljiviji tek od zadnje trećine počinju uviđati da nas Faldbakkenova priča ne vodi nikamo zato što se repertoar dobrih ideja ispucao u početnom zamahu, dok u završnici Faldbakken nema više ikakvih zamisli o čemu bi više dalje pripovijedao, niti mu na pamet padaju rješenja kako zadovoljavajuće okončati priču koja je tako dobro počela.

U tom trenutku Faldbakken pada u glib, no još nas ipak uspijeva neko vrijeme vući za nos, da bi se na koncu razotkrilo da Faldbakken ne zna kako bi se izvukao iz priče. Previše je dobro i perspektivno počela priča o The Hillsu i osebujnom konobaru da bi se od te pristojne količine kvalitetnoga materijala odustalo u cijelosti. A opet, Faldbakken je od trenutka kada sve to treba početi privoditi nekom smislenom kraju posve ispuhan, tako da se radnja razvija po inerciji, tek mjestimično nam podvaljujući lažna obećanja da smo vođeni kroz priču sigurnom rukom koja demijurški zna zašto nas tako muva.   

Mogao je to biti veliki roman

Dodatno zbunjuju i informacije da je Konobar u Norveškoj bio vrlo pozitivno dočekan, čak je bio i u užim selekcijama za određene književne nagrade. Možda je problem u našoj neosjetljivosti za kulturne specifičnosti skandinavskog humora koji je, čini se, šarmirao skandinavsku publiku, dok našem čitatelju može izazvati tek neznatni smiješak i blagi osjećaj da tu ima neke sofisticirane zezancije i karikiranja. Ali nije isključeno i da je Konobar dočekan afirmativno zbog prethodeće autorove slave u njegovom matičnom području stvaranja, u likovnoj i konceptualnoj umjetnosti, pa bi to onda bila jednako problematična situacija kao u nama poznatijem slučaju kada se s priličnom medijskom razvikanošću dočekuju prozni izleti Dimitrija Popovića, premda u tim periodičnim iskoracima prema književnosti ipak redovito ostvaruje mlake i nerelevantne rezultate, ni približne kao u slikarstvu, gdje se učinio prepoznatljivim autorom.

Sve u svemu, kada se odvagnu svi plusevi i minusi, za zaključak je najjednostavnije ukratko reći da Konobar, roman nevelikog opsega, nije nečitko djelo, nego, dapače, vrvi dobrim kritičkim komentarima o suvremenom društvu te o Europi jučer i danas, a treba svakako i priznati da ovu prozu krasi intrigantan lik, ujedno u funkciji pripovijedača, ali na kraju čitatelja ipak čini nezadovoljnim što se posve vidljivi potencijali ove potentne pripovijedne ideje nisu u potpunosti realizirali. Sve više pri kraju romana lutajući pripovjednom šumom (da upotrijebimo frazu iz naslova jedne popularne knjižice eseja Umberta Eca), Konobar i za čitatelja predstavlja tek jednokratni izlet koji će mu dobro doći u nekom međuvremenu, u nekom višku vremena, recimo tijekom dužeg putovanja nekim od sredstava masovnoga transporta ili tijekom želje za čitanjem neopterećavajuće, a relativno zanimljive i zabavne literature na plaži. Ali u konkurenciji daleko relevantnijih, zanimljivijih, pa čak i pomodnijih naslova koje je preporučljivo pročitati da bi se bilo u korak s tekućom produkcijom, Konobar bez ikakvog žaljenja ili osjećaja propuštenosti pada sve niže na popisu naslova koje planiramo u skorije vrijeme uzeti u ruke.