DRAGANA R. TAFRA, „TAJKUNOVA KĆI“
Roman u kojem je ekonomija uzbudljiva književnost
Kao nekadašnja novinarka Poslovnog dnevnika, Lidera i Forbesa, Tafra se sada pojavljuje kao prva naša književnica koja napokon s iznimnom kompetencijom dubinski poznaje ekonomsku politiku i svijet naše poslovne elite tako da je njena kritika naših 'poduzetnika' vrlo stručna i precizno detaljna
Objavljeno: 10.5.2020 11:00:54 AM
Dragana R. Tafra, "Tajkunova kći" / Promo

(Dragana R. Tafra, Tajkunova kći, Beletra, Zagreb, 2019.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Komentirajući književna djela Jean-Paula Sartrea, Milan Kundera će zapisati kako je u povijesti modernog europskog romana 20. stoljeća prva bračna noć između književnosti i filozofije prošla katastrofalno. Kada pak govorimo o povijesti novijeg hrvatskog romana, onda, dakako, moramo imati na umu već tri desetljeća dug i još uvijek aktivno konzumiran brak između književnosti i novinarstva. Što se tiče prirode tog odnosa, naši su književni kritičari i književni znanstvenici podijeljeni u dva tabora. Velimir Visković ili, primjerice, Jagna Pogačnik blagoslovit će to sparivanje, smatrajući da su odlike novinarskoga pristupa beletrističkoj proizvodnji dinamizirale i aktualizirale našu književnost, davši joj u miraz atraktivnost, popularnost i komunikativnost prema najširoj publici. S druge strane, kritičari poput Deana Dude, Krešimira Bagića, Sanjina Sorela, Maše Kolanović ili Anere Ryznar gledat će na tu romansu kao na fatalnu komercijalizaciju i trivijalizaciju književnosti, u konačnici zaključujući da se sva politika te sprege svodi na penetriranje tržišne logike kasnoga kapitalizma u tijelo književnoga teksta s ciljem ordinarne tabloidne eksploatacije niskog ukusa masovne publike.

Kako god, naša su novinarska pera temeljito redizajnirala poetički identitet hrvatske književnosti na svim strukturnim instancama literarnog teksta, podređujući ih diskurzivnim modelima i funkcionalnim stilovima novinarskoga jezika, jezika kojemu nije toliko važna estetizirana artistička stilizacija sadržaja, kao niti kompleksnost djela, koliko konvencionalizacija ili standardizacija, tako da se komunikativnost, čitkost, jasnoća i lakoća postavljaju kao regulatorni kriteriji baš svakog autorskog postupka i baš svakog aspekta teksta. Pod utjecajem takvoga procesa jezik književnosti shvaća se samo kao praktični alat puke izvještajne deskripcije, referencijalni odnosi teksta i svijeta postaju jednakoznačni, narativno izlaganje komponira se prema logici dinamičnijih i atraktivnijih modernih medija, dok se motivski i tematski repertoar kroji kriterijem senzacionalnosti. Na koncu, krovna poetička i estetska filozofija žurnalizirane književnosti definira i osmišljava beletrističke naslove samo kao običnu tehničku izvedbu čija se realizacija ne razlikuje pretjerano od utilitarnog karaktera bilo kakvog medijskog materijala predviđenog za distribuiranje širokoj javnosti.

Teme o kojima se ne govori

Međutim, problem novinarskog utjecaja na pismo hrvatske književnosti svakako treba detektirati i u činjenici da su novinari-književnici u reprezentaciji aktualnih tema i sadržaja iz domaće društvene kronike mahom bili krajnje selektivni, površni i skloni simplificiranim stereotipima. Demonstrirajući na površini teksta nizom narativnih trikova dinamiku novinarskoga jezika, ponajviše u adrenaliziranoj deskripciji empirijske zbilje i u kritičkom komentiranju tranzicijskih fenomena, oni su se ipak iz panoramske raspršenosti po tranzicijskoj pozornici kao pukom senzacionalističkom dekoru malo kad upućeno, kompetentno i rudarski upuštali u labirintske dubine naših birokratiziranih sustava ili u proceduralnosti naših institucija, uprava i službi. Simulirajući mimetskim tehnikama konvencionalnoga realizma i reportažne prezentacije blizak i upućen odnos prema zbilji te simulirajući književno artikuliranje društvene stvarnosti u totalitetu, takva je poetička praksa svoju manjkavost u označavanju zbilje ipak znakovito manifestirala sustavnim zaobilaženjem ili tek površnom obradom jednog krucijalnog aspekta u kompleksnom generiranju naše današnjice.

Naime, naši su neorealisti imidž subverzivne opozicije radije izgrađivali lakšim putem, kroz politikantske obračune sa sumnjivim porijeklom posttranzicijske elite, s karikaturalnošću oficijelne politike, kao i s demagoškim nacionalističkim narativima u javnome diskursu, dok u svome opusu ne bilježe niti jedan roman koji bi na svojim stranicama dubinski i insajderski u detalje oživio barem jedan case-study privatizacijskog kriminala, industrocida, isisavanja kapitala, stečajne agonije ili sive zone korupcijskih praksi. Drugim riječima, ti su pisci kontinuirano zanemarivali kritički problematizirati ekonomske teme, diskutabilnosti ekonomske politike u vremenu tranzicije i ključne prijepore neoliberalnog kapitalizma kao poretka prema kojemu nas tranzicija vodi, ma koliko su dinamike tih dijelova društvenog ustroja oblikovale naše sudbine i definirale nam socijalni položaj. Na kraju krajeva, kako je to istaknuo Boris Postnikov u jednom od svojih tekstova, taj grijeh i taj teret naša je književnost i te kako, no ipak šutljivo podnosila, da bi se na kraju pokušala iskupiti otužnom gestom proglašavanja Tomićevog romana Veličanstveni Poskokovi hrabrim metaforičkim napadom na nedodirljive Todoriće.

Tafra zna business

A što je i kako naša književnost iz novinarskih pera već odavno trebala napisati pokazala nam je Dragana Radusinović Tafra debitantskim romanom Tajkunova kći. Riječ je o romanu koji se tematski smješta u svijet jednog ekonomskog giganta, ali giganta čija je veličina na sve klimavijim nogama zbog isisavanja kapitala na privatne račune. Taj korporativni div iz Tafrina romana sve je skloniji popločavati svoj put ka definitivnoj propasti paraekonomskim i tržišno nelegitimnim operacijama kao što su žongliranje astronomskim kreditima, porezno izmotavanje, uljepšavanje brojki u poslovnim izviješćima, prebacivanje tereta dugova na ucijenjenje dobavljače i kooperante, a na koncu i putem koruptivnih sprega s političkim vrhom i najvišim bankarskim institucijama. Još konkretnije opisano, u Tafrinom je romanu riječ o gargantuovskoj firmi Makromond, za koju također vrijedi izreka too big too fail, tako da se zbog nje mijenjaju zakoni. No, špekulantski lešinari već njuše krv, pa u brojkama, Makromondovim postupcima i neformalnim informacijama registriraju prva njihanja pred potres, zbog čega spremno i spretno pokreću operacije za konačnu egzekuciju konglomerata koji opstaje još samo na magli brenda.

Za razliku od naših etabliranih književnih pera, koji o ovakvoj problematici pišu iz fušerske pozicije, a obradu te tematike svode na optiku kako mali Ivica zamišlja veliki kapitalizam i zahtijevnu ekonomiju, Tafra piše napeti ekonomski triler s jednako temeljitom upućenošću u temu kojom se bavi koliko se i američki beletristički profesionalci, recimo John Grisham, Michael Chricton ili Dan Brown studioznim faktografskim istraživanjem pripremaju za materiju svojih novih hitova. Kompetentnost Dragane Tafre da nam prezentira svijet ekonomije u najsitnije detalje ima izvore u autoričinoj novinarskoj profilaciji budući da je cijelu karijeru izgradila u specijaliziranim medijima za našu business klasu, što uključuje i svojedobni rad u izdanjima kao što su Poslovni dnevnik, tjednik Lider i hrvatsko izdanje magazina Forbes. I dok se ostali stručnjaci takvih kompetencija i profesionalne upućenosti očito autorski radije bave češljanjem brojki, praćenjem BDP-a i burzovnih indeksa, poslovnim analizama i opservacijama o ekonomskim trendovima, Tafra je odlučila svoje znanje prenijeti u literarnu formu. Pri tome Tafra nije podlegla riziku da nam drži ekonomska predavanja, niti banalizira ekonomske teme kako bi ih laička publika shvatila, a istodobno nije ni strukovno hermetična prema toj istoj publici, nego kompleksnu ekonomsku građu logično i tečno upisuje, kako u zaplete i obrate romana, tako i u konverzaciju i poslovni žargon likova. Možemo zamisliti da upravo tako familijarno i ležerno o ekonomskim temama i poslovanju konkurentskih firmi ili o poslovnim odlukama svojih vlasnika trača naša business elita na „radnom ručku“ u nekom od pomodnih restorana ili u afterwork klubovima.

Izbjegnuta crno-bijela slika

Tafra ide i dalje od toga, ulazeći u intimu jednog obiteljskog carstva, ispisujući kroz taj aspekt paradigmatsku povijest hrvatske ekonomske tranzicije. Utemeljitelj carstva Josip Mogulić otpočeo je kao preprodavač trulih voćki na štandu, a kada ga je kompleksnost korporativnog businessa prerasla, on kao autoritativni patrijarh, zaveden vlastitim usponom i narcisoidnom slikom o selfmade manu, još uvijek vjeruje da se svi ekonomski problemi mogu riješiti šibicarenjem i svim onim osnovnim trikovima koje je naučio u prvim varanjima za sitniš. Osim te klasične slike utemeljiteljskih figura hrvatske ekonomije u postsocijalističkim godinama „prvobitne akumulacije kapitala“, Tafra u opis naše gospodarske vrhuške uključuje i drugu generaciju tranzicijske (ili sad već posttranzicijske) elite, odnosno Mogulićevo potomstvo, čija se poslovna kultura, dakako, formirala u posve drukčijoj klimi od onih ratnih i poratnih, pa stoga tipične obiteljske nasljednike gospodarskog subjekta kao što je Makromond Tafra raslojava na dva tipa.

Sin Marko playboyevski je pripadnik zlatne mladeži, neodrastao i nezreo budući da mu je sve bilo servirano. Pošteđen svih životnih nedaća, parazitski se okorištava očevom moći i očevim naslijeđem, uživa u komociji svoga položaja pri vrhu piramide i opstaje na eksploatacijskoj inerciji Makromonda, pa se zbog potpune dosade takvoga života zanima samo za samoudovoljavanje luksuzom. Nasuprot tome, naslovna junakinja, tajkunova kći Jelena emancipirana je varijanta: ona je završila London School of Economics, stremi karijeri i daljnjim priznanjima, uz to je i socijalno osjetljiva i odgovorna, a nadasve želi okrenuti novu stranicu u povijesti Makromonda i napokon početi voditi business prema pravilima, bez ispomaganja kriminalnim paraaktivnostima. I što je još važnije, ona nije priučeni „gazda“, poput poslovnih „uspješnika“ iz prve generacije tranzicijske ekonomije, a koji su poslovna pitanja složenog korporativnog businessa rješavali pučkom mudrošću i hajdučijom, nego je vrhunski obrazovana za sofisticirane sheme ekonomske kombinatorike. Ona, dakle, već utjelovljuje zapadne vrijednosti, pa se po povratku nalazi u liminalnoj poziciji, razapeta između zapadnjačkoga profesionalizma i poslovanja na improvizirane balkanske načine.

Tafra ovakvom tipološkom razlikom u obiteljskom trokutu moćnih Mogulićevih inventivno profilira reprezentaciju gospodarske kreme. Za razliku od dosadašnje kritike hrvatske ekonomske scene na stranicama domaće književnosti, koja je našu novonastalu posttranzicijsku elitu i business klasu predstavljala jednodimenzionalno, odnosno generalno negativno i s krajnjom odioznošću, Tafra s uvođenjem lika poput Jelene Mogulić kao kontrapunkt premošćuje taj jednostran i plošan stereotip.

Koliko ima Agrokora u Tafrinom romanu?

To je ujedno i velika kvaliteta koja iskupljuje ostale manjkavosti Tafrinog stila pisanja s obzirom da je mjestimično sklona jeftinoj psihologizaciji i sapuničarskoj melodrami, posebice kada je riječ o ljubavnim dionicama romana. Ne uspijeva umaknuti ni kiču, naročito u trenutku kada se ljubavni par pri kraju romana konačno baca jedno drugome u zagrljaj budući da se taj vrhunac zbiva u crkvi dok vani bijesne olujna kiša i grmljavina. Taj popularni sloj romana, iako je šarmantno odrađen, znači prema svim očekivanim pravilima klasičnog ljubića, očito predstavlja ustupak široj publici, vjerojatno bivajući uveden i kao ziheraški mamac za publiku koja bi zapinjala za teže ekonomske teme po stranicama Tajkunove kćeri. No, vrlo često, posebice u ekstremno trivijalnim, klišeiziranim i patetičnim realizacijama Tafrina prezentacija romanse djeluje kontraproduktivno, kao balast nosećim kvalitetama ovoga romana. U takvim jeftinijim dijelovima, na žalost, nedostaje sofisticiranosti i originalnosti.

Na koncu, nemoguće je ignorirati činjenicu da je Tafri u velikoj mjeri kao model poslužila afera Agrokor, no to ne znači da je njen roman okasnio. Istina, roman bi zacijelo ustalasao javnost da je objavljen uoči Agrokorova kraha, ali bez obzira na tempiranost, Tajkunova kći još uvijek se izdvaja iz ostatka naše književne produkcije kao roman u kojem je vrlo tečnom književnom naracijom ispisan fascinantan anatomski uvid u svijet korporativnog businessa, u nijansirane koruptivne sprege s politikom, kao i u strategije ekonomskog manevriranja između poslovnih Scila i Haribda.