MARIO BRKLJAČIČ, „DORUČAK ZA BIČ“
Nova zvijezda minimalizma
Rigorozno škrt na svakoj riječi, Mario Brkljačić piše radikalno minimalističke kratke priče, tako da nam se sa stranica njegove zbirke nudi samo ekstrakt stopostotne kvalitete, zbog čega su ga književni kritičari oduševljeno dočekali kao autora koji se uspijeva 'suzdržati od svake kenjaže'
Objavljeno: 9.21.2020 9:34:37 AM
"Doručak za bič" / Durieux

(Mario Brkljačić, Doručak za Bič, Durieux, Zagreb, 2019.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Čitanje književnosti s potpisom Maria Brkljačića uistinu može izazvati doživljaj sličan otkriću inteligentnog oblika života na drugom kraju galaksije. Ili kao da je u ovoj našoj književnosti, prepunoj placeba, konačno pronađen lijek za neku od naših kroničnih, neotklonjivih bolesti. Otkriće je utoliko veće što Mario Brkljačić nije razvikano ime budući da su mediji i ostali arbitri vrijednosne hijerarhije u književnome polju više okrenuti glamuroznijim autorima. Premda je Brkljačić, paradoksalno, kontinuiranim radom u tišini izgradio impresivan opus, on nije jedno od onih autorskih imena koje bi šire čitateljstvo ciljano tražilo već s praga knjižare ili knjižnice, nego predstavlja dragocjenu tajnu onih koji su privilegiraniji po pitanju upućenosti u autentične vrijednosti novije hrvatske književnosti. Otprilike kao što je tek ekskluzivna nekolicina znala i cijenila Damira Karakaša, prije nego što je postao svojina svih, pa sada proživljava zvjezdane trenutke do te mjere da se objavi vijest o njemu čim u ličkoj nigdini prijeđe s harmonike na pisaću mašinu. Ili obratno.

Također je paradoksalno da je Brkljačić debitantski osvanuo u idealnom trenutku, točnije 2004. godine sa zbirkom pjesama Gledaj me u oči. Bila su to idealna vremena, prije svega zato što je Tatjana Gromača netom prije sa hit zbirkom Nešto nije u redu? ponovno učinila poeziju atraktivnom i popularnom čak i među najširom publikom, omogućivši tako da se sa pojačanim medijskim i recepcijskim zanimanjem dočekuju novi pjesnički naslovi i drugih autora. Osim toga, Gromača je trasirala poetiku zbog koje je poezija i postala odjednom tražena i čitana. Kao što je već dobro poznato jer je to, uostalom, neizostavni podatak čak i u najsažetijim povijesnim pregledima hrvatske postsocijalističke književnosti, Gromača je prijelomno ime novijeg hrvatskog pjesništva, međaš kojim se označava početak trenda stvarnosne poezije.

 Boksački stihovi stvarnosne poezije

Međutim, Brkljačićeva stvarnosna poezija iz spomenute debitantske zbirke uopće nije bila trendovska, nego je i te kako imala potencijala da nadmaši dotadašnje prvake toga žanra. Naime, dok je Gromača opjevavala banalnost svakodnevice melodijama socijalnog bluesa, a Drago Glamuzina stvarnosnu poeziju dodatno komercijalizirao seksom, Brkljačić je bio političan i pun negativne energije poput najžešćih repera. Dakle, ne samo da je u tom trenutku poezija općenito bila popularna i ne samo da je Brkljačić debitirao na poetičkom vrhuncu stvarnosne poezije, nego je i najizravnije govorio o tadašnjoj stvarnosti, ujedno bivajući u mnogim stihovima te zbirke najreprezentativniji glasnogovornik naše tadašnje sociopolitičke frustriranosti.

Brkljačićevi su stihovi imali snagu i težinu boksačkih udaraca razjarenog bika koji redomice mete sve teme i protivnike na putu do šampionske titule u kategoriji stvarnosne poezije. Stoga bi se ispravila velika nepravda kada bi neke buduće valorizacije hrvatske književne povijesti donijele pravorijek da Gromači pripada pravo kalendarskog prvenstva u kronologiji stvarnosne poezije, ali da je Brkljačićeva zbirka Gledaj me u oči sam vrh te poetike, čak i iznad korpusa koji se nagomilao u žanru stvarnosne proze. Uglavnom, Brkljačić nije kapitalizirao svoje postignuće u imidž književnog celebrityja za kojekakve medijske rubrike, poput većine ostalih autora na tadašnjoj sceni, nego mu je daljnji književni rad lebdio internetom, imajući podršku tek objavljivanjem noviteta u formatu e-knjiga na webu Krešimira Pintarića za promoviranje književnosti na novim medijima.

Veliki dio te raspršene Brkljačićeve produkcije po internetskoj mreži sada je preseljen s ekrana na papir, vrativši se tako u domovinu književnosti, među korice. Rezultat je pak posve atipičan za naše standarde kratkopričaških noviteta budući da Brkljačićeva zbirka Doručak za Bič opsegom broji skoro 400 stranica. A kako Brkljačić prakticira poetiku pripovjedačkog minimalizma, priče mu, uz pokoju iznimku, nisu duže od kartice ili dvije, što znači da je na spomenutih 400-njak stranica objavljeno, ako sam dobro izbrojao, čak 107 priča! Dok ostali naši minimalisti objavljuju tanke knjižice u nešto kraćem ritmu od prolaska Halleyjeve komete pred očima Zemljana, Brkljačić je ukoričio svojevrsna sabrana djela, podastrijevši nam tako dokaze o kontinuiranoj produktivnosti. I to je jedan od paradoksa kada govorimo o ovome autoru. S jedne je strane evidentno da piše puno, ali kada krene u realizaciju pojedinačne priče, onda piše vrlo malo, izrazito škrto.

Bogato kao Štulićeva diskografija

Inače, čitanje zbirki kratkih priča zna biti zamornije od čitanja dužih pripovjednih formi. Ako ste halapljivi čitač koji guta stranicu za stranicom, onda vrlo brzo iznervira to skakanje s teme na temu i iz ambijenta u ambijent, dok vam novi likovi iskaču prije nego što ste pohvatali odnose i uloge među starim likovima u prethodnim pričama. Stoga će potencijalnog čitatelja ove Brkljačićeve zbirke vjerojatno iznenaditi spoznaja da uopće ne dolazi do zamora ili zasićenja nad stranicama ove knjige, unatoč strahovitoj brojnosti ukoričenih priča. Naime, među njima nema kvalitativnih, niti stilskih ili tematskih oscilacija. Uz to je Brkljačićev  pripovjedni ton toliko konzistentan da imate dojam kako čitate poglavlja nekog romana o njegovom mikrouniverzumu, sastavljenom od svega nekoliko istih likova iz njegovog najintimnijeg društvenog kruga i svedenog na vrlo sužen radijus kretanja, uglavnom na relaciji „kuća, pos'o, birtija“. A iznad svega, Brkljačić u svim tim pričama, njih stotinjak, fascinantno uspijeva održati svježinu zato što se ne troši na pompozne metafore i simbole ili na veleumna intelektualiziranja, što je svojedobno u jednom osvrtu Dario Grgić prepoznao kao njegovu ključnu autorsku kvalitetu kada je napisao da se Brkljačić „suzdržava od svake kenjaže“.      

Dakle, u zbirkama priča, čak i kad su manjeg opsega od Brkljačićevog ukoričenja, rijetko se kad događa da odreda budu visoke ili barem ujednačene kvalitete, pa se u takvoj kompilaciji uvijek prošvercaju i poneki podbačaji. S obzirom na količinu priča u Brkljačićevoj zbirci, taj je rizik bio i te kako veći, ali sam u tom obilju nabasao tek na jednu lošu realizaciju, na priču pod naslovom „Neke ptice u zraku. Neki ljudi na cesti“ budući da, po mome subjektivnome sudu, ostavlja dojam kao da je izvučena iz davne srednjoškolske bilježnice s prvim literarnim pokušajima. Sve ostale odreda su izvrsne, jedna bolja od druge, pa bi doista bilo teško obaviti uži izbor za top listu antologijskih uradaka iz ove zbirke. Sve u svemu, Brkljačićeva zbirka bogata je hitovima u količini kakvom možda obiluje još jedino Štulićeva diskografija.

A kada već ukazujemo na iznimnu kratkoću Brkljačićevih priča, to ne znači da je preko njih lako prelaziti, unatoč prividnoj jednostavnosti sadržaja. Čak i ako projurimo kroz tijelo njegova teksta, one nas magnetično vuku nazad na višestruka čitanja uslijed osjećaja da smo nešto fatalno propustili. Na kraju krajeva, Brkljačić nam niti ne dopušta da tek prosurfamo površinom priče. Tehnika kojom to postiže karakterističnija je za poeziju, pa u njegovim pričama riječi ne služe da bi nas prenijele do kraja rečenice, a na koncu i do raspleta ili poante, nego svaka rečenica ima snagu i važnost pjesničkog stiha. Vrlo brzo shvatite da je malo koja riječ slučajno ukomponirana i da je na svakom mjestu Brkljačićevo pripovijedanje bremenito značenjem, a da je iza jednostavnih rečenica o banalnim radnjama iz svakodnevice upisan dublji smisao.

Fotograf svakodnevnog života

„Više nisam bio u stanju razlučiti transcendentno od zbiljskog“, kaže Brkljačićev protagonist u jednoj od priča. Brkljačić uspijeva upravo u tome: on praznini egzistencije ipak pruža puninu prisustvom nečeg transcendentnog. Međutim, to transcendentno u svjetovima Brkljačićevih priča nije ništa drugo nego efekt njegova stila, snaga njegovog pripovjednog ritma zbog kojega svaka riječ postaje vrijedna pozornosti. Na koncu, taj je dojam prisustva transcendentnoga u ovim pričama i plod Brkljačićeve senzibilnosti za prepoznavanje simbolike u trivijalnim detaljima i marginalnim trenucima.

Treba reći, ponekad doista ne stoji ništa iza Brkljačićevih priča. Ta ipak je mahom riječ o praznini suvremene egzistencije u svijetu lišenom metafizike. Stoga, nema poante, nema epifanijskog bljeska, nema lapidarnog odgovora na velike i vječne tajne postojanja, nema spoznaje koja bi nam napokon razbistrila pogled na svijet oko sebe ili na svijet u nama. Za utjehu, u takvom se svijetu Brkljačićevih priča nudi tek prolazan trenutak sreće, ponekad trenutak dobrog osjećaja, krijepljenje duše sitnim dokazima ljubavi ili puka pripovjedna operacija kojom Brkljačić trivijalne i banalne situaciju preispisuje u trenutak lijepe poetičnosti. 

I tu se Brkljačić koristi tehnikama poezije, pa pušta da tekst sam radi, odnosno da autonomno generira značenje. U tom su smislu Brkljačićeve priče poput retorti: slijedeći neke svoje tajne i lude formule, on u prostor teksta ubacuje sastojke, odnosno leksičke jedinice, pa pušta da procesi, nerijetko čak i eksplozije, sazrijevaju kroz napete neizvjesnosti interakcije. U miješanju tih plinova doista je moguće svašta vidjeti, pa i gadno se omamiti, što će reći da su te priče dovoljno odmjerene da bi se čitatelj mogao razmahati lepezom svakojakih tumačenja. No, jalova je to misija jer Brkljačićeve priče ostaju neuhvatljive, a ono skriveno u tim pričama, ma koliko bilo opipljivo, ne da se verbalizirati.

Zato kritika za Brkljačića često kaže da je fotograf svakodnevnog života. Doista, njegove priče su nerijetko oštra snimka trenutka. I kako to obično s fotografijama biva, taj plošni otisak životnog fragmenta na površini fotografskog filma mi naknadno ispunjavamo značenjem, najčešće sentimentalnim. Vidimo se drugim očima i otkrivamo detalje ili istine za koje smo bili slijepi u trenutku kada smo ih proživljavali. I sve je to uspješno ostvaren cilj Brkljačićevih priča, tih njegovih pripovjednih fotografija. Međutim, dok se mi zavaravamo da fotografskim zamrzavanjem nadmudrujemo prolaznost i osiguravamo si nekakvu sliku vječnosti, Brkljačićevo oko snima sve one detalje i motive koje bismo mi odbacili kao neuspjele fotografije. U Brkljačićevim pripovjednim fotografijama uvijek imate osjećaj da je ono što se htjelo snimiti zapravo pobjeglo iz kadra.

Izmjereno kultnim Carverom

U duhu je to naizgled lošeg, neatraktivnog naslova ove Brkljačićeve zbirke. Naime, Bič s kraja Brkljačićevog naslova ne odnosi se na onu slavnu rekvizitu Indiane Jonesa, nego je to fonetski ispisana engleska riječ za kuju ili kučku, već neko vrijeme prisutna i u našem angliziranom žargonu. Bič je ujedno i ime mačke koja se kronično šulja Brkljačićevim pričama. No, mačja tajnovitost potencijalno je i definicija Brkljačićevih enigmatičnih priča, ključ njegove poetike, kao što može biti i definicija Brkljačićeve životne filozofije prema kojoj nam život čas prede, a čas ogrebe ili pokaže rep. I sve nas slisti za doručak.

Na koncu svakako treba naglasiti: vrednujemo li ove Brkljačićeve radove opusom Raymonda Carvera, tom standardnom mjernom jedinicom za kvalitetu hrvatskih kratkih priča, onda se slobodno može reći da je Brkljačić u nekim pričama čak i nadmašio ovog gurua hrvatskih autora u žanru kratkih pripovjednih formi.