ROBERT WUTHNOW, „BE VERY AFRAID“
U avionu nema pilota, ali ima kulture
U odnosu na način na koji se čovječanstvo organiziralo pred globalnom prijetnjom od virusa korone, Wuthnow odmjerava koliko se u takvim ekstremnim krizama prepuštamo životinjskim instinktima samoodržanja, a koliko smo još uvijek civilizirana bića
Objavljeno: 6.29.2020 12:11:14 PM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
Robert Wuthnow, Be Very Afraid / Oxford University Press

(Robert Wuthnow, Be Very Afraid, Oxford University Press, New York, 2010.)

Ne tako davno, u jeku epidemiološke borbe protiv virusa korone sav je medijski prostor u informativnim emisijama na televiziji, kao i na stranicama dnevnoga tiska, bio posvećen samo jednoj temi: COVID-19, naravno. Dan za danom mediji su neiscrpno, preko svake mjere, nizali analitičke i prognostičke priloge o svim zamislivim aspektima života u okolnostima izvanrednih mjera, o novostečenim (samo)spoznajama iz tog apokaliptičnog iskustva i dugoročnim posljedicama na sve društvenokulturne prakse čovječanstva. Iz obilja takve produkcije, sve redundantnije u proizvodnji kakafonije o koroni, originalnijim se pristupom i lucidnijim uvidima ipak uspio izdvojiti svojedobni esej književnice Vesne Marić, objavljene na duplerici Jutarnjeg lista. Naime, sve češći komentari građana iz zapadnoeuropskih država da se zbog obveze boravka u kućnoj karanterni, kao i zbog zavladale atmosfere izvanrednog stanja, osjećaju kao da žive u ratnim uvjetima, reaktivirali su sjećanja Vesne Marić na iskustva stečena u rodnome Mostaru za vrijeme postjugoslavenskih ratova.

Dakle, Vesni Marić povod je za taj esej očigledna isprovociranost nonšalancijom koju su zapadnoeuropski građani iskazali kada iz svojih komfornih domaćinstava infantilno zamišljaju da im je sada kao u ratu, u ratu kojeg nikada nisu doživjeli i o kojem imaju onoliko znanja koliko se o ratu može imati znanja na temelju medijskih slika između reklama o tamo nekim trećesvjetskim ratištima ili na temelju glamuroznih hollywoodskih slika o ratnim poprištima na kojima sve pršti od specijalnih efekata, manekenskog herojstva te dobro zabavljenih kaskadera i statista. Drugim riječima, taj soj ljudi o ratu je upućen govoriti jednako onoliko koliko je rat blizak korporativnom šminkeraju zapadnoga kapitalizma samo zato što čitaju Umijeće ratovanja Sun Tzua kao životnu i poslovnu filozofiju, a vikendom pohađaju paint-ball team buildinge. Stoga, sjećajući se odrastanja u podrumu pod granatama, razumljivo je da je Vesna Marić ogorčeno reagirala na izjave u kojima se igranje video-igrica i binganje Netflixovih serija zbog prinudnog boravka u četiri zida prezentira kao frustracija usporediva s ometenom svakodnevicom, uzurpiranim praksama rutinirane normalnosti i ostalim ograničenjima životnih uvjeta u nečemu kao što je rat samo zato što je nekome komocija uz kablovsku televiziju, internetsku pornografiju, playstation konzolu i prepun frižider s vremenom dojadila.

Militarističkim rječnikom protiv korone

Međutim, esej Vesne Marić ne zasniva se na onom notornom retoričkom pitanju „di ste bili '91?“, nego joj se obzor interesa širi prema promišljanju psihosocijalnih obrazaca u reagiranju na krizu kakvu je izazvala epidemija virusa korone. Zaintrigirana činjenicom da je većina zapadnoeuropskih građana površnom asocijativnošću izjednačila epidemiološke mjere s ratnim uvjetima, pozornije je iščitala najčešće fraze u medijima i zapazila indikativno prevladavanje militarističkog leksika u javnome diskursu o epidemiološkoj problematici oko virusa korone. „Borba protiv virusa“, „rat protiv virusa“, „na prvoj liniji protiv korone“, „opsadno stanje“..., sve su to fraze koje je Vesna Marić prikupila s vrištećih naslovnica, jedino zaboravivši spomenuti da je Hrvatska možda jedina zemlja koja je neodgovorne pojedince proglasila bioteroristima.

Kako god, očito je nakana takve diskurzivne politike – pretpostavlja Marić – interpretirati ekstremnost situacije u kategorijama koje su najširoj javnosti jasnije. Pred nečim novim, nepoznatim, nepredvidljivim, pa čak i nevidljivim, reaktivira se kulturno i povijesno iskustvo rata (bez obzira što je ono danas više pseudoiskustvo na temelju medijskih slika nego li empirijsko), da bi se u konfuznoj situaciji društvo orijentiralo prema donekle poznatijem modelu, pa čak i da bi znali kako misliti o koroni i, štoviše, kako bi se trebali osjećati u toj radikalnoj nesvakidašnjosti (jer, da, čak su i emocije, naizgled prirodne i univerzalno ljudske, zapravo kulturno kodirane i modelirane). Osim što se disperzija virusa ilustrira opipljivijom metaforikom vojne invazije i tako u društvu potencira arhetipski strah od agresivnog prodora neprijateljskog tuđina u našu (pitomu) zajednicu, mentalno hendlanje s apstraktnim karakterom virusa korone (zbog njegove nevidljivosti) ispomaže se i tehnikama (diskurzivne) materijalizacije kako bi dobio konkretni identitet, pa da znamo s čime se nosimo i o čemu govorimo tako što ćemo pred očima imati barem simboličnu sliku nečega što se zove COVID-19.

Zapravo činimo isto ono što su napravili pioniri informatičke revolucije kada su učinili računala naširoko pristupačnijima nakon što su nerazumljive i zastrašujuće algoritme i naredbe programskoga jezika „pripitomili“ tako što su ih na ekranu reprezentirali kao simpatične ikonice i simbole prepoznatljivog uredskog materijala kao što su listići papira, fasciklići i ladice. Jednako tako i mi sa svojim simboličkim repertoarom konstruiramo sučelje (ili označiteljske nizove, kako bi rekli (post)strukturalisti) na kojem jasnije vidimo sve ono misteriozno i komplicirano što se zbiva u svijetu pred nama kao rezultat „programskog jezika“ univerzuma. Najeksplicitnije se to realizira stiliziranim ilustracijama virusa kao čička ili – recimo to tako s pokušajem da budemo duhoviti – kao malo šašavije kuglice s božićne jelke.

Korona s ljudskim licem

Ali kada Vesna Marić u novinskom tekstu o zakompliciranom odnosu između epidemije i migrantske krize pročita naslov „Koronavirus ne mari za bodljikavu žicu“, onda će u tome prepoznati još jednu ključnu strategiju: pripisivanje antropomorfnih osobina kako bi nam se ta nepoznanica kao što je virus korona učinila bliskijom, pa i shvatljivijom. Budući da u tom naslovu koronavirus „ne mari“, očito se tom retoričkom gestom virusu korone pridaje status mislećeg entiteta, s navodnom inteligencijom pomoću koje rezonira, postupa i reagira baš kao i mi, a tu smo već – reklo bi se – na sigurnijem terenu jer su nam sada namjere korone poznate zato što poznajemo sebe. Premda „ne mari za bodljikavu žicu“, tako da ni po tom kriteriju virus korone evidentno nije antropoidnog karaktera, humaniziranje korone, unatoč negativnim odgovorima, još uvijek je korisna kognitivna operacija zato što se COVID-19 interpretira kroz diferenciranje u odnosu na čovjeka da bismo – koristeći sebe kao mjerilo – precizirali što je neljudsko u virusu korone naprosto zato što identitet nije ništa drugo nego – razlika.

Opseg novinske duplerice nije dopuštao Vesni Marić da se širi u analizu daljnjih prekobrojnih primjera iz tzv. „kulturnih uzoraka“ da bi ispisala iscrpniju studiju o kulturnodruštvenom reagiranju na COVID-19, što će, čini se, studiozno razraditi tek Institut za etnologiju i folkloristiku, vrlo ažurno reagiravši kada je nedavno najavio da pokreće istraživački projekt s pratećim znanstvenim skupom pod nazivom „Mutacije straha i kulturne promjene“. Institut za etnologiju i folkloristiku i inače je već dulje vrijeme jedan od naših najagilnijih i najdinamičnijih znanstvenoistraživačkih centara iz područja društvenohumanističkih disciplina, odlikujući se vrlo brzo reagiranjem na aktualna zbivanja relevantnim znanstvenoistraživačkim rezultatima, što je posve atipično za notorno usporeni akademski ritam kada je riječ o znanstvenoj proizvodnji koja bi se ticala prioritetnih pitanja tekućeg društvenog realiteta. Očekivano bi bilo pomisliti da je institut koji u službenome nazivu sadrži riječi kao što su etnologija i folkloristika isključen iz sadašnjosti, istraživački posve uronjen u svijet ruralne, predmoderne i usmene kulture te akademskim diskursom prežvakavajući i autoreferencijalno citirajući „znanstvene doprinose“ i „relevantne znanstvene uvide“ o seoskim običajima, kirvajima, narodnim kolima, nošnjama, guslanjem deseteraca ili morfološkim oblicima izumirućih dijalekata.

Međutim, upravo je Institut za etnologiju i folkloristiku, u velikoj mjeri zahvaljujući produkciji Reane Senjković, prvi na našoj akademskoj sceni obznanio temeljne spoznaje o pitanjima postsocijalističke tranzicije, postavši s radovima takve tematike nezaobilazno ishodište svim daljnjim stručnjacima za hrvatsku tranzicijsku problematiku, a zatim je Institut nanizao znanstvene zbornike koji su – posve netipično za žanr znanstvenih zbornika – pravi hitovi i bestseleri, uključujući i najrecentniji, Devedesete, koji upravo ovih dana doživljava iznadprosječan medijski odjek. Dovoljno je nabrojati da se Institut za etnologiju i folkloristiku projektno bavi temama kao što su transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj, migrantska kriza ili parainstitucionalni sustavi u posttranzicijskoj Hrvatskoj (dakle, mito i korupcija), a sada i tema kao što je psihosocijalna dinamika straha u društvu pred virusom korone, pa da se stekne predodžba o sposobnosti Instituta da se gotovo u roku odmah uhvati u koštac s najzahtjevnijim, no kapitalnim problemima aktualne društvene zbilje.

Be very afraid, kaže Wuthnow

Paradoksalno, s gore pobrojanim spektrom tematskih interesa Institut za etnologiju i folkloristiku pretekao je u relevantnosti sve naše katedre koje se kite pomodnim nazivom kulturologije i(li) kulturalnih studija, dok činjenica da ostali naši akademski centri društvenohumanističkog profila, za razliku od Instituta, još nisu reagirali na temu kao što je COVID-19, ne govori toliko o tome da se spomenuti akademski subjekti rukovode onim poznatim Hegelovim pravilom da Minervina sova polijeće tek u suton, nego više govori o notornoj uspavanosti i isključenosti iz aktualiteta do te mjere da, primjerice, za poneke naše studije književnosti uopće ne postoji suvremena književnost, što opet govori o ziheraškom, pa čak i političkom strahu od uplitanja u nesigurnost nedefinirane, previruće današnjice. Na koncu, izostanak reagiranja na problematiziranje društvenohumanističkih aspekata epidemiološke regulacije naše kulture i svakodnevice zbog virusa korone također svjedoči i o nefleksibilnoj, birokratiziranoj parcelizaciji znanja na znanstvena polja, područja i grane, što je očito i u ovom slučaju utjecalo na razmišljanje kako je COVID-19 ionako tema samo uskih specijalnosti iz područja biomedicinskih znanosti i sličnih, pratećih struka.     

A prije nego što nam Institut za etnologiju i folkloristiku podastre intrigantne rezultate o životu u doba korone, agencija Ipsos već je prikupila bogatu terensku građu o tzv. „strukturi osjećaja“ među stanovništvom u vrijeme epidemiološke krize kako bi se iz tih materijala iščitali indikativni psihosocijalni mehanizmi, procesi i stanja u rasponu od promjena u svakodnevnim, rutinskim navikama, preko dinamike unutarnjeg, odnosno psihološkog i emotivnog života, pa sve do promjena svjetonazora i sustava vrijednosti među ljudima.

Sve navedene projektne i istraživačke aktivnosti spomenutog instituta i Ipsosa, kao i esej Vesne Marić, zapravo su neposredno potaknute virusom korone prema razmišljanju o onoj dimenziji problematike kojoj je još prije deset godina Robert Wuthnow posvetio knjigu Be Very Afraid, baveći se na stranicama toga djela upravo pitanjem kulturalnih obrazaca u ponašanju društva kada se kolektivno suoči s rizikom potpunog (samo)uništenja, davši na koncu svom radu podnaslov The Cultural Response to Terror, Pandemics, Enviromental Devastation, Nuclear Annihilation and Other Threats. Iz podnaslova je, dakle, posve vidljivo da Wuthnowa, kada se bavi ponašanjem ljudi u globalnim krizama, prijetnjama i katastrofama, ne zanima logika nagona i instinkta zbog kojih se svi mi u ekstremno opasnim situacijama po život ponašamo poput uplašene životinje, zbog čega se onda vraćamo izvornim, animalnim refleksima, nego ga zanima koliko je u takvim napetim okolnostima kultura još uvijek dovoljno snažna da čak i na vrhuncu takvih radikalnih kriza uspijeva diktirati naša reagiranja.

Ludilo Živih mrtvaca u SAD-u

Stereotipno je uvjerenje da se ljudi u takvim ekstremnim nesrećama vraćaju primitivnoj borbi za opstanak, i to posve sebičnoj borbi u kojoj smo spremni nauditi i najvoljenijem, najbliskijem biću kada dođe trenutak da se borimo za koricu kruha, ta sjetimo se samo da je respiratore namijenjenje najkritičnijoj destinaciji, koronom poharanoj Španjolskoj, na putu iz Azije na turskoj granici zaplijenio satrap Erdogan kako bi tim kidnapiranim respiratorima osigurao medicinsku skrb za svoj živalj, potpuno ignorirajući etička načela, humanost i prosvijećenost modernog, što će reći tobože visokorazvijenog društva. Ne, kaže Wuthnow, nego kultura, kultura koju smo usvojili odgojem i socijalizacijskim integriranjem u pravila naše zajednice, definira kako ćemo i koliko paničariti. Kultura modelira naše (ne)razumijevanje nadolazeće opasnosti i kultura rukovodi našim postupcima. U određenom smislu Wuthnow želi reći da upravo zbog kulture koju posjedujemo i razvijamo na kraju opstajemo kao ljudska vrsta, a ne zbog pukoga darvinizma. Netko će stoga pomisliti da Wuthnow idealistički lupeta, jer doista postoji onaj prijelomni trenutak kada se naše kulturne i civilizacijske inhibicije u potpunosti dezintegriraju pred onom sudbonosnom granicom kada glavu na ramenima možemo sačuvati samo oslobađanjem i djelovanjem golog nagona za samoodržanjem, bivajući u takvim trenucima spremni da postanemo čak i kanibali. Međutim, Wuthnow nam poručuje da je do te kritične točke dug put trasiran kulturom. Ta sjetimo se samo koliko je bila tvrdoglava katolička „kultura“ u Hrvata, inzistirajući na vjerskim okupljanjima čak i na vrhuncu epidemiološke krize.

Robert Wuthnow, dakle, studijski razrađuje ono što je književnica Vesna Marić u svom novinarskom eseju zapazila kao tipične reakcije naše kulture kada se suočimo s masovnom ugrozom. Očito je da se nismo počeli ponašati kao horda zombija u nekom jeftinom apokaliptičnom hororu, nego smo se okrenuli kulturnopovijesnom iskustvu (rat), mobilizirali kulturnu industriju (medije) i koncipirali diskurzivne strategije, odnosno jezičnu politiku te se odlučili kolektivno osloniti na trenutno najadekvatniji potencijal naše kulture pred ovakvom vrstom opasnosti, tj. na znanost. Međutim, Vesna Marić je svoj tekst intonirala kao da govori o univerzalnoj tipičnosti, jednako vrijedećoj za kulturu suvremenog čovječanstva općenito, dok se valjanost Wuthnowovih teza o dominaciji kulture nad našom prirodom u ekstremno kriznim situacijama ponajbolje dokazuje u onim primjerima koji svjedoče o raznovrsnom ponašanju i različitim politikama raznih zajednica diljem svijeta pred epidemijom korone upravo zbog kulturnih razlika.

Naime, indikativno je da su Amerikanci na prve informacije o pojavi virusa korone u SAD-u drastično povećali kupovinu oružja (pa bi se moglo pretpostaviti da su prekobrojne sezone serije Živi mrtvaci ostvarile fatalan utjecaj), dok su narodi postkomunističke Europe – kako se to konstatira u medijima – adekvatnije i zrelije reagirali na krizu bivajući povijesno kondicinirani za socioekonomske kolapse zbog iskustava s (post)socijalističkim režimom. Također je indikativno da su upravo postkomunističke zemlje zbog svog totalitarnog karaktera spremnije posegnule za represivnim ili čak otvoreno militarističkim mjerama, pa je tako u Srbiji odmah po ulicama počela paradirati vojska i provoditi policijski sat, dok je u Albaniji za kršenje karantene bilo predviđeno čak osam godina zatvora! Kultura u slučaju ovakve pandemije nije demonstrirana samo institucionalno, kroz način reagiranja političkog vodstva ili kroz ustroj zdravstvenog sustava kao mjere kulturnodruštvenog razvoja, nego se djelovanje kulture najočiglednije izrazilo i kroz ubrzani transfer ka novim stupnjevima informatičke pismenosti, na koju smo bili prinuđeni zbog kompenziranja fizičke izolacije internetskom mrežom.

Pravimo li se blesavi?

Povrh toga, kultura je i u prirodi našega ponašanja. Mnogo toga što smatramo prirodnim, ljudskim, zapravo je kulturnoga porijekla, odnosno kulturni je konstrukt s kojim smo se toliko saživjeli da ga smatramo banalnom karakteristikom (opće) ljudske prirode. Zato će neki naši stručnjaci, rukovodeći se da svi mi, kao ljudska vrsta, nismo isti, nego kulturno različiti, u medijima izjaviti da liberalni i opušteni tip mjera i restrikcija u skandinavskim zemljama ne bi funkcionirao na Balkanu, nego bi čak bio fatalno kontraproduktivan budući da nismo niti toliko disciplinirani građani, niti je kod nas odnos stanovništva i njegove predstavničke vlasti zasnovan na povjerenju kao u Skandinaviji. Na kraju krajeva, skandinavska shema je pukla već u hiperindividualističkoj i postmodernistički narcisoidnoj Velikoj Britaniji. Taj ključni faktor trebali smo imati na pameti još od 2011. godine, kada smo gledali kako Japanci iz Fukushime disciplinirano, bez ikakve panike, reagiraju na havariju koja se dogodila s njihovom nuklearnom elektranom u kombinaciji s potresom jačine 9 Richtera. Koliko je kultura zapravo penetrirala u prirodu našega bića ponajbolje svjedoči i jedan bizarni tekstić, svojedobno objavljen na zadnjoj stranici dnevnoga tiska u rubrici zabavnih svaštica, tekstić u kojem se izvješćuje o rezultatima znanstvenoga istraživanja koja dokazuju da se čak i ekspresije orgazmičkog zadovoljstva tijekom spolnoga čina razlikuju od kulture do kulture, što će htjeti reći da smo čak i u trenucima ponajveće ekstatičnosti, kada naizgled zaboravimo na sebe i izgubimo glavu, još uvijek u vlasti kulturnih kodova i regulacija.

Kako god, kada Wuthnow piše o navedenoj temi, onda on zapravo cijelu svoju knjigu koncipira kao polemiku s Freudovom teorijom negiranja budući da se ta Freudova teza najčešće reproducirala u literaturi posvećenoj psihosocijalnim aspektima kataklizme. Prema autorima s kojima se Wuthnow upušta u raspravu, čovječanstvo kontinuirano živi dolce vita kao svoj lifestyle u sjeni svakodnevne mogućnosti od globalnog (samo)uništenja, što je – prema mišljenju tih autora – objašnjivo samo obrambenim psihološkim mehanizmom koji je Freud imenovao kao poricanje. Premda Trumpov odnos prema epidemiološkoj krizi predstavlja krunski dokaz te teze, ipak treba uzeti u obzir da je Trump velebna anomalija za sve zamislive zakonitosti. Kako god, Wuthnow se suprotstavlja takvim stavovima i tvrdi da se nipošto ne može govoriti o praksi negiranja kada su silni društveni resursi, energija i pogoni investirani u sprječavanje i(li) otklanjanje opasnosti, misleći pri tome na napore znanstvenostručnih timova, medija i političkog vodstva.

Wuthnow smatra da je zaključak o eklatantnom primjeru teorije negiranja rezultat zablude budući da su masovne prijetnje fluidne i disperzne, rastegnute kroz vrijeme i kroz prostor. Za razliku od neposredne opasnosti, kada nas adrenalin obdari supermoćima kao Asterixa čarobni napitak da bismo se izvukli iz pogibelji, neprekidna briga o kraju svijeta za koji još ne znamo kad će iscrpila bi nas i smlatila ako bismo se svaki dan ponašali kao da će smak svijeta biti sutra. Na kraju krajeva, nije li nas već u vrlo kratkom roku smorilo neumorno alarmiranje Grete Thunberg? Stoga Wuthnow nadalje tvrdi: kao što pojedinac zna da će se kad-tad razboljeti, a u nekom trenutku i definitivno umrijeti, pa stoga otklanja tu misao da bi uopće mogao biti svakodnevno funkcionalan, tako i društvo, kaže Wuthnow, s vremenom skida takve teme i brige s prve točke dnevnoga reda kako se ne bi paraliziralo te se okreće onome s čime se može nositi, sa svakodnevnim obvezama i kratkoročnim, rješivim problemima iz svoga neposrednoga okruženja.

Ima li smisla išta poduzimati? 

Ipak, kada Wuthnow kaže da društvo ne misli na nadolazeći kraj svijeta samo zato da bi moglo funkcionirati za obavljanje neposrednih tekućih zadataka, onda propušta reći da je takav poredak prioriteta u velikoj mjeri i sistemski izmanipuliran imperativ: na svakodnevnu funkcionalnost nas primorava sustav, koji je odveć kompleksan i odveć silovitog tempa da bi si dopustio krizu društvene paraliziranosti ili da bi trošio energiju na reformiranje, pa čak i na generalno preusmjeravanje prema fundamentalnoj promjeni koncepta u adekvatniju alternativu. Jasno se to vidi iz nemogućnosti kapitalističkog pogona da temeljito promijeni logiku svoga djelovanja unatoč tome što je glavni uzročnik ekoloških katastrofa, kao što je to vidljivo i iz posljedica nastalih obustavljanjem cjelokupnog društvenog ustroja zbog kolektivne karantene pred virusom korone.

Nadalje, Wuthnow polemizira s teorijom poricanja i argumentom da su neke kolektivne opasnosti za običnog malog čovjeka „too big to handle“, pa brigu i eventualno rješenje prepušta višim, kompetentnijim instancama, odnosno znanstvenim, stručnim i političkim elitama. Uostalom, pita se Wuthnow, kako sitni pojedinac može razriješiti politiku nuklearnog naoružavanja te natjerati svjetske velesile na promjenu politike? Tko je u mogućnosti u svom kućnom laboratoriju u garažnim uvjetima razviti cjepivo protiv virusa? I što znači moje cjeloživotno razvrstavanje otpada, pita se Wuthnow, ako sve industrije Kine ili SAD-a samo u jednom danu zaseru planet za tri moja života? Dakle, nije riječ o negiranju, zaključuje Wuthnow, nego o vrlo jasnoj percepciji naših (ne)mogućnosti kada malo razmislimo o pitanju što (ne) mogu učiniti za spas planete. Jesu li takve geste kao što je razvrstavanje otpada, pita se nadalje Wuthnow, jednako iluzorne i smiješne kao upute da se sakrijemo pod stol kad nam se nad glavama rascvjeta atomska gljiva?

I premda s djelomičnom ironijom preispituje smislenost, pa čak i apsurdnost takvih simboličnih gesti kao što su zaštita prozorskih stakala samoljepljivim trakama uoči nuklearnog napada, Wuthnow s druge strane vidi u takvim praksama indikativan mehanizam postizanja kontrole ili barem dojma kontrole nad kriznom situacijom, što se u našim nedavnim okolnostima manifestiralo kao kupovanje masovnih količina toaletnog papira uoči uvođenja mjera kolektivne karantene, ali i zbrkanim postepidemiološkim mjerama. Budući da je mnogo toga oko virusa korone još uvijek misterij, a nestrpljivom je sustavu bilo krajnje vrijeme da nastavi biti funkcionalan (!) na stari, „dobri“, uhodani način, postepidemiološke su upute našeg kriznog stožera, još uvijek se sjećamo, bile poprilično konfuzne, kontradiktorne, pa čak i apsurdno smiješne, tako da su se posve ozbiljno analizirala čak i pitanja rizika u slučaju igranja tenisa jer su s jedne strane igrači socijalno distancirani, dok s druge strane ostvaruju kontakt diranjem loptice. U svakom slučaju, koliko god su mnoge postepidemiološke mjere bile nelogične i posve upitne djelotvornosti,  više bivajući plod spekulativne improvizacije, nego li argumentirane upute, one su u svoj toj „raskoši“ iznad svega bile koreografija kontrole, odnosno stvaranje iluzije da mislimo da znamo što bismo trebali činiti.

Robovi (pra)starih navika

U tom aspektu navedene tematike Wuthnow potanko analizira psihološku, a zatim i društvenoorganizacijsku procesualnost u postupnom osvješćivanju prijetnje te u koracima pristupanja rješavanja kolektivne ugroze ili barem koegzistencije s tom ugrozom. Redom proučava faze kao što su traženje (bilo kakvog) uzroka opasnosti, procjenjivanje rizika, racionalizacija (npr., stupnjevanjem opasnosti, sve do vrhunca koji označavamo, recimo, popularnim terminom code red), prevođenje iz apstraktnog ili nepojmljivog u prihvatljivije i smislenije pojmove, organizacija i ovladavanje uspostavom (pseudo)kontrole, metodično mišljenje te segmentiranje problema na parcijalne zadatke, itd... Uzimajući za primjere situacije kao što su prijetnje od nuklearne i ekološke katastrofe, pandemije ili terorizma, Wuthnow analitički prati reagiranje u društvu s vrha, odakle vodstvo koordinira institucionalno djelovanje, te reagiranje s terena, među običnim građanima sa zaključkom koji bi u nekakvom sažetom obliku mogao glasiti da na nepredvidljive situacije reagiramo –  predvidljivo. Reagiramo predvidljivo jer nam kulturni repertoar služi kao izvor protokola s uputama i scenarijima kako bismo se trebali (re)organizirati. Baš kao i u žaru bitke, kada se nema vremena misliti, nego smo zapravo na autopilotu zahvaljujući istreniranosti do automatizma, tako ni čovječanstvo pred opasnošću ne zna misliti drukčije nego onako kako je istrenirano svojom kulturom.

Mnogo je zanimljivih opažanja u Wuthnowovoj knjizi, tako da svakako vrijedi iz tog obilja izdvojiti autorov komentar da na javnost manji učinak alarmiranja ima kada upozorenja o nadolazećoj katastrofi izgovara žena, bez obzira na kvalifikacije, funkciju, poziciju ili formalni autoritet koji ima u društvenoj hijerarhiji. Intrigantno je pratiti i kako Wuthnow locira trenutke u kojima se javnoj percepciji dogodi prijelomni trenutak iz faze „to me se ne tiče“ u „to me se itekako tiče“, što ilustrira primjerom nuklerarne eksplozije. Kada je atomska bomba eksplodirala u Hirošimi, kaže Wuthnow, svi su to slavili kao pobjedu, kao kraj fašističke prijetnje te kao povod za optimistično okretanje ka budućnosti s novom moći nezamislivih mogućnosti u rukama, tako da će se tek dolaskom ruskih bojevih glava na Kubu osvijestiti opasnost od globalnog uništenja masovnim naoružanjem. I za razliku od eksplozije u Hirošimi, koja se slavila kao novi početak, napad na Twinse i stupanje terorističkog koncepta ratovanja na svjetsku scenu potaknuo je strah od nečeg novog i nepoznatog, pa su se – sukladno tipičnoj navici da nepoznate pojave pokušavamo privesti u kategorije pozantoga –

 nesmotreno upotrijebili zastarjeli modeli reagiranja, odnosno upuštanje u konvencionalni rat protiv terorističkih čelija. I danas imamo jednaku praksu, kada se u situaciji mukotrpnog društvenog (i znanstvenog) hrvanja s nepoznanicom kao što je COVID-19, a upravo to je zapazila književnica Vesna Marić u svom novinarskom eseju, u medijskom diskursu nejasno pitanje kako se odnositi prema koroninoj ne(pred)vidljivosti prevodi u poznatije i shvatljivije kognitivne modele, odnosno u diskurs ratnoga stanja.

Pravilo prema kojem na nepredvidljive situacije reagiramo predvidljivo može se, kao u slučaju recentne pandemije, pokazati korisnim jer rezultira organiziranošću i koordiniranošću, ali se, napominje Wuthnow, ispostavila fatalno pogrešnom u slučaju opasnosti od terorizma nakon 11. rujna budući da se konvencionalno ratovanje protiv specifičnog terorizma preokrenulo u agoniju samo zato što smo teroriste kao nevidljive neprijatelje htjeli pretvoriti u vidljivog. U tom slučaju nije bila dovoljna slikica Osame bin Ladena kao što nam je danas, da bi nam bilo jasnije protiv čega se borimo, dovoljna sličica kuglice korone. Nadalje, naša tipična navada da tražimo korijenski uzrok opasnosti robuje našoj potrebi za davanjem smisla rekonstruiranjem uzročno-posljedičnih odnosa, ali i da bismo ovladali opasnošću putem njene povijesti, što se opet ispostavilo fatalno pogrešnim nakon 11. rujna, ponavlja Wuthnow, kada smo zbog takvog shematizma disperznu i mobilnu terorističku mrežu fiksirali na Afganistan i(li) Irak.

Završit ćemo kao Edip

Još je fatalnije, napominje Wuthnow, što taj psihološki mehanizam toliko traži razrješenje svoje napetosti da mu je dovoljno zadovoljiti se pseudouzrokom, kao što je to, opet u slučaju nakon napada na WTC, Bliski istok, dok je u slučaju recentne pandemije također vrlo riskantno što se traganje za uzrokom politikantski svodi na traženje krivca, što je u ovoj situaciji postala Kina. Problem je što se u želji za sankcioniranjem Kine ne rješava problem, nego se samo nudi pseudosatisfakcija ili, kao u Trumpovom slučaju, dojam poduzetnog djelovanja i konkretnog rada na rješavanju epidemije opipljivim rezultatima i shvatljivijim efektima. Iz perspektive demagoškog uma ipak bi nekako bolje zvučalo da je Kina kažnjena, nego da je pronađeno cjepivo.

Na posljetku, naša navika da velike, kompleksne, pa čak i apstraktne probleme rješavamo tako da ih parcijaliziramo u manje segmente kako bismo bili operativniji i učinkovitiji u vladanju nečim što nas nadmašuje nerijetko nas zapetlja u kratkovidnost birokratizirane zaokupljenosti sitnijim zadaćama, tako da ne vidimo suštinu, niti vidimo da time ništa ne rješavamo. Opet je tu ilustrativan primjer slijepe ulice u koju su zapale američke vojne intervencije na Bliskom istoku, više zaokupljene brojem vojnika ili maglovitim stupnjem postignute demokratizacije, nego li uklanjanjem korijenskog nezadovoljstva američkom kolonizacijom, kao što i nama zbog robovanja identičnoj shemi prijeti opasnost da se zapetljamo u epidemiološke mjere kao samosvrhoviti sustav koji više nema veze s koronom, koliko s politikom, političkim nadzorom, ekonomijom i ekonomskom eksploatacijom.         

Na kraju, Wuthnow ističe da je za psihološku percepciju realne opasnosti najproblematičnija predodžba ekološke katastrofe budući da procesi globalnog zatopljavanja djeluju kao, kaže Wuthnow, „slow-motion emergency“, pa nikako da adekvatno osvijestimo taj problem, niti uspijevamo organizirati suvislu politiku, kao ni zadovoljavajuću kolektivnu mobilizaciju. U tom slučaju, prognozira Wuthnow, vjerojatno ćemo završiti kao Edip: vlastitim ćemo si postupcima popločati put ka svojoj konačnoj sudbini i definitivnom padu u propast. Robert Wuthnow ipak nije jeftini apokaliptični senzacionalist koji bi se ovom knjigom pokušao uključiti u industriju proizvodnje straha. On nas ne namjerava zastrašiti statističkim brojkama i scenarijima od kojih nećemo više moći spavati. Ali njegovo pisanje nije ni analgetičko, on ne omaložava rizike s kojima svakodnevno živimo, premda bi bilo logično očekivati da će poanta njegove studije biti kako smo se uvijek uspijevali nekako izvući.

Čovječanstvo je nepopravljivi kockar

Be Very Afraid komprimirani je zrcalni odraz našega društva da bismo se vidjeli kako izgledamo kada se suočimo s mogućnošću kolektivnog nestanka. Institucionalizacija straha, kako Wuthnow naziva kulturni sustav unutar kojeg mislimo te društvenu infrastrukturu za kanaliziranje energije i koordiniranja djelovanja prema (pseudo)rješenju krize, „pokazuje kako je naše društvo organizirano“, kaže Wuthnow. Trebalo bi dodati da takve situacije također eksponiraju i kritična mjesta našeg društva, iznoseći na površinu ignorirane probleme i fatalne slabosti naše „superiorne“ kulture, pa kada i uspijemo nekakvim epskim pothvatom za povijesne anale otkloniti opasnost, ostaje pitanje kada ćemo otkloniti ono što nam se u takvoj ekstremnoj krizi do ogoljenosti razotkrilo o naravi naše kulture kada je, recimo, SAD mrtvo 'ladno izliječenima od virusa korone isporučila astronomske račune za troškove liječenja.

Wuthnow nam, dakle, ukazuje na tipičnosti našega ponašanja u netipičnim situacijama pred katastrofu, na tajne naše psihologije u kriznim trenucima masovnog (samo)uništenja i predstavlja nam kulturnodruštvene modele kojima se koristimo da bismo prebrodili katastrofičnu krizu. Ali nam također odgovara i na pitanja kako uspijevamo koegzistirati s činjenicom vječitog kročenja kroz povijest na rubu propasti.

U tom smislu kao da nam Wuthnow poručuje da se ponašamo kockarski, ali ipak pokušavamo misliti pokeraški. Povijest prijetnji koje je Wuthnow izabrao kao modele za analizu (nuklearni armagedon, terorizam, pandemije i ekološke katastrofe) govori nam da sudjelujemo u lutriji u kojoj zasad dobivamo. Ili mislimo da dobivamo.