JAVIER CERCAS, „PREVARANT“
Doping autor hrvatske književnosti
Nakon što se pročita Cercasov roman, postaje jasnije zašto je bivša predsjednica RH savjetovala maturantima da im je bolje upisati STEM, nego studij povijest. Ni jedan prevarant među našim političarima ne želi da mu se dogodi savjesni i pedantni povjesničar iz Cercasovog 'Prevaranta'
Objavljeno: 6.8.2020 10:38:46 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
Javier Cercas, "Preverant" / Fraktura

(Javier Cercas, Prevarant, prijevod: Silvana Roglić, Fraktura, Zaprešić, 2017.)

Izdavačka kuća Fraktura vjerojatno nije ni pomišljala da će se iz sveg knjiškoga blaga koje nam prijevodno donosi u naš kulturni obzor izdvojiti upravo španjolski književnik Javier Cercas kao višestruko utjecajan i poticajan autor za hrvatski književni život. U tom se jedinstvenom fenomenu dogodio fascinantan „klik“ između ponude i recepcije, rezultirajući neočekivanim benefitima i potvrđujući zašto je Frakturina kulturna misija važna i vrijedna za stimuliranja i pomake hrvatske (književne) kulture. Naime, kada su nam 2008. godine premijerno predstavili Cercasov rad prijevodnim obavljivanjem njegova romana Salaminski vojnici, čini mi se, ako se dobro sjećam, da je taj naslov prohujao relativno mlako, gotovo anonimno, uz tek pokoju kurtoaznu i rutinsku pohvalu profesionalnih čitatelja, kojima je ionako posao da kroničarski izvješćuju o novitetima s knjižarskih polica. Tada je Cercas očito bio zasjenjen i nadglasan nekim atraktivnijim ili bučnijim hitovima iz toga godišta.

Međutim, kada je Fraktura petoljetku kasnije odlučila za hrvatsku publiku prevesti i Cercasov roman Anatomija jedne pobune, rest is history. Tu popularnu frazu „rest is history“ pokušavam upotrijebiti u duhovitom kontekstu kako bih eventualno nasmijao upućenije čitatelje, sve one koji znaju kakvu ulogu ima povijest u Cercasovoj poetici. Naime, stil toga romana neočekivano je nadahnuo neke od naših vodećih književnih pera da istim stilopoetičkim modelom realiziraju svoja djela, pa će se tako podosta Cercasovog utjecaja naći u podlozi romana Nezemaljski izraz njegovih ruku Miljenka Jergovića, dakle u romanu u kojem se mješavinom literarnoga i historiografskoga, baš kao i u Cercasovim djelima, živopisno rekonstruira lik i djelo Gavrila Principa, atentatora koji je na nadrealno blesav način uspio ustrijeliti prijestolonasljednika Ferdinanda i tako fatalno zakrenuti smjer europske i svjetske povijesti. Taj Princip nije bio ni svjestan da je upravo on, doslovno forestgumpovski, uspio zarotirati planetu Zemlju iz orbite i biti krvava babica u rođenju budućnosti koju danas živimo. Vjerojatno bi Prvi svjetski rat počeo i bez Principovog hica, no „zahvalimo“ mu jer, ako ništa drugo, bez njegovog povijesnog pucnja ne bismo imali antologijski početak u Doživljajima dobrog vojnika Švejka.

Tko od koga prepisuje?

Još je važnije istaknuti da je upravo Cercas presudno i potpuno izravno utjecao na nastajanje jednog od najboljih hrvatskih romana u posljednjih par godina, na Bearu Ivice Đikića. Podsjetimo, Đikić si je zadao ambiciozan posao da napiše roman o srebreničkom genocidu s fokusom na psihosocijalnu rekonstrukciju pukovnika JNA Ljubiše Beare kao jednog od krunskih organizatora i provoditelja tog masakra nad osam tisuća ljudi. Baš kao što pokušavamo proniknuti što je sve pridonijelo nastanku Adolfa Hitlera, tako je i Đikića intrigiralo kako osoba poput Beare u jednom trenutku stupi na čelo masovnog pokolja. Što je takvim osobama u glavi, što im se to događalo u životu da bi na koncu bili spremni upustiti se u takav zločin i, na koncu, kako oni sebi tumače (ne)prihvatljivost takvog krvoprolića? Đikić se u početku dosta zlopatio s tim rukopisom, bivajući frustriran što mu je „pismo“ odveć knjiško, papirnato, gotovo pa fikcionalno, a nadasve inferiorno u pokušajima da na imalo dostojanstven način prenese sav taj fantastični i neljudski užas srebreničke tragedije. I onda mu se otvorio spasonosni izlaz otkrićem Javiera Cercasa. Nimalo ne skrivajući ovu ispomoć, Đikić je preuzeo Cercasovu dokumentarnu tehniku i konačno se uspio izboriti s pitanjem kako literarnim sredstvima dočarati srebrenički horor, a da to ne ispadne jeftino, promašeno, pretenciozno ili patetično.

U tom smislu Cercas je važan za razumijevanje aktualne hrvatske književnosti jednako kao što je, primjerice, Raymond Carver važan za shvaćanje hrvatske kratke priče, Italo Calvino za ranog Pavla Pavličića ili Breat Easton Ellis za prve romane Tomislava Zajeca. U velikoj je mjeri ta intertekstualna sprega između Cercasa i novije hrvatske književnosti začuđujuća, pa čak i paradoksalna, budući da Cercasov autorski stil ima gotovo sve preduvjete da ga se percipira kao dosadan i nečitak. Naravno, on to nije, ali dovoljno je da se uhvatite neke od njegovih knjiga u lošem trenutku ili ga krenete čitati površno, s očekivanjem da je to nekih 50 nijansi sive španjolske povijesti, i već ste na putu da formirate fatalno pogrešan dojam.

Pa kada Cercas, recimo, u Anatomiji jedne pobune tematizira pokušaj vojnog puča u Španjolskoj 1981. godine, nema nikakvih prepreka da se čitateljski zainteresiramo za tu knjigu kao mjesto još jedne uzbudljive priče o napetim političkim i povijesnim obratima, uz to još i u egzotičnoj Španjolskoj, za koju je dobar hrvatske publike zacijelo sentimentalno vezan barem zbog doživljaja s maturalca. Međutim, kada Cercas rekonstruira pozadinu organiziranja vojnog puča, onda je toliko faktografski detaljan i historiografski angažiran u spoznavanju povijesne istine da se u jednom trenutku morate pitati: dobro, a zašto bi me baš toliko zanimala povjesničarska studija o tamo nekakvom španjolskom puču i toliko detaljna rekonstrukcija španjolskog političkog života u to vrijeme? Recipročno, to je kao da španjolskog turistu, kojem ste iznajmili apartman, kao pretjerano srdačan domačin ugnjavite objašnjavanjem tko je tko u hrvatskom parlamentu, što ga vjerojatno zanima koliko i nazivi svih Mjesečevih kratera.

Tajna Cercasovog „patenta“

Dakle, zašto bismo čitali takvu knjigu? Hm, možda zato što Cercas sjajno piše? Ali Cercasovo pismo nije roman u konvencionalnom smislu i ne krasi ga onaj repertoar stilskih figura kojim se književnost izdvaja među ostalim diskursima kao jezik koji teži maksimalnoj estetizaciji. U njegovom štivu nema dijaloga, nema poetičnih opisa, nema prevođenja atraktivnih povijesnih priča da bi se suhoparna povijesna faktografija oživjela književnim slikama i književnom imaginacijom. Cercas piše poput povjesničara, prije svega zato što želi doprijeti do istine među rashomonskim perspektivama, sve do „konačne“ pozadine tematizirane povijesne enimge. Ali i zato što smatra da su povijesne priče dovoljno uzbudljive same po sebi, tako da im ne treba potenciranje književnim sredstvima. I doista, kada čitate Anatomiju jedne pobune, po zamršenosti, ali i po napetosti, imate dojam da čitate roman G. G. Marquesa (koji se i sam okušao u sličnoj stilopoetičkoj tehnici kada je u romanu Vijest o otmici pisao o kralju kolubijskih narkokartela Pablu Escobaru).

Ukratko, u Cercasovim romanima nema konvencionalnog književnog cifranja, ali je njegov historiografski jezik ipak diskretno oplemenjen vrlo minimaliziranom književnom stilizacijom. On zapravo u literaturi provodi iste one tehnike koje nam se nude u dokumentarnim filmovima kakve gledamo na History Channelu: salva povijesnih slika u atraktivnoj montaži popraćena intrigantnim naratorskim komentarima. U tom smislu posve je sada jasno kakvo je rješenje Ivica Đikić otkrio u djelu Javiera Cercasa da bi konačno uspješno realizirao roman Beara. Cercasova spisateljska praksa omogućila je Đikiću da prevlada problem književne artificijelnosti i da stvori dojam kako nam prenosi povijesnu zbilju u najneposrednijem obliku, izravnijem i „vjerodostojnijem“ nego što bi mu to uspjelo najlogičnijim književnim jezikom za takvu temu, poetikom realizma. Užasi Srebrenice sada govore sami za sebe, „bez“ autorskih intervencija u predstavljanju događaja. Naravno da nije tako, nego se i Đikićev Beara i te kako služi iluzijama, ništa manje nego Cercas, ali se tim manevrom (ili Cercasovim patentom) barem „nadmudrilo“ postmodernističku krizu literarne reprezentacije i postpostmoderni cinizam prema svakoj politici diskurzivne proizvodnje.

A kada je riječ o konstrukciji istine, kao i o tehnikama „autentične“ prezentacije, Cercasov roman Prevarant još nam je uzbudljiviji poligon za razmišljanja o tankim granicama istine i laži, zbiljskog i fiktivnog, književnog i izvanknjiževnog, itd...  Koristeći se istim konceptom kao i u Anatomiji jedne pobune te nastavljajući biti hiperdetaljističkog odnosa prema povijesti, Javier Cercas ovaj put za temu izabire skandaloznog Enrica Marca, za kojega se otkrilo da je slagao cijelu svoju „herojsku“ biografiju i time zgrozio, pa čak i zgadio španjolsku javnost. Iako je bio uvažena javna ličnost te dobio niz državnih odlikovanja, a uz to bio i predsjednik krovne španjolske udruge preživjelih logoraša u nacističkim logorima, na koncu se razotkrilo da Marco nije bio član pokreta otpora, niti borac protiv frankističkog režima, a nije bio niti u nacističkom logoru. U tom smislu gnjev javnosti bio je potpuno razumljiv, tim više što je svojim višegodišnjim laganjem ismijao svetost žrtava u nacističkim logorima, stječući slavu preko tuđih patnji.

Heroj, a ne lažov?

Međutim, Cercas nije podlegao atmosferi linča, nego je odlučio istražiti psihologiju lašca kao što je Enric Marco, što je uključivalo i seriju intervjua s tom osebujnom personom. Iako je očito da je bila riječ o patološkom lažljivcu i ljigavom oportunisti, Enric Marco je poslužio Cercasu za pravi vrtlog moralnih dvojbi, posebice kada je poslušao Marcovu argumentaciju. Naime, Marco se i nadalje nastavio predstavljati kao „heroj“, tvrdeći da je izricao „korisne“ laži kako bi u što većoj mjeri osvijestio javnost za užase fašizma, nacističku industriju smrti i represivne režime. Uistinu, Marco je bio karizmatičan govornik koji je uspijevao potresti publiku kada bi govorio o logorskim „iskustvima“. Stoga: razumjeti? Ili čak i oprostiti? To se pita Cercas. Također se pita ne lažu li i umjetnici kada pišu izmišljene priče i snimaju izmišljene filmove o temama nacističkih logora s istim ciljem: da osvijeste javnost o tim mračnim poglavljima ljudske povijesti? Je li onda Enric Marco neka vrsta neshvaćenog umjetnika?

Na koncu, Prevarant je posveta i anonimnim junacima, odnosno svim onim marljivim, savjesnim i pedantnim istraživačima „dosadnih“ povijesnih detalja, svima takvima koji u vlažnim arhivima provjeravaju svaki listić, svaku rubriku administrativnih i statističkih dokumenata, da bi na koncu otkrili kako su komadići nekih podataka nelogični. Kada je riječ o Enricu Marcu, on je imao peh da mu se dogodio revni povjesničar Benito Bermejo, koji se mukotrpno probijao kroz opskurnu povijesnu građu kako bi razriješio sumnje koje su mu se javile kad je zapazio prvi sporni podatak iz biografije Enrica Marca.