BOJAN ŽIŽOVIĆ, „STRANKA“
Političke stranke kao tumor našega društva
U Žižovićevom romanu politička elita ne služi zajednici, nego se doživljava kao superiorna kasta, prezrivog odnosa prema svima onima koje je politika svojedobno, u trenutku antologijskog nadahnuća, nazvala 'stokom sitnoga zuba'
Objavljeno: 5.25.2020 1:38:09 PM
Bojan Žižović, "Stranka" / Promo

(Bojan Žižović, Stranka, Sandorf, Zagreb, 2019.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Prošlo je već dvadeset godina otkako je stvarnosna proza na krilima FAK-a osvojila medije, publiku i mainstream hrvatske književne proizvodnje, a ta je poetika u tekućem hrvatskom književnom životu još uvijek dominantna i popularna. Sada već respektabilan kontinuitet takve poetičke prakse sasvim je razumljiv budući da naša dinamična zbilja i nadalje nudi obilje toliko fantastičnoga materijala da ga je dovoljno bilježiti žurnalističkim realizmom, bez ikakve literarne stilizacije i poetizacije. Pored toga, živimo u kulturi koja, unatoč proračunskoj ovisnosti, simpatizira tržišno montirane i regulirane spektakle, pa je aktualni književni neorealizam logična ziheraška formula za uspješnu recepcijsku komunikaciju s najširom publikom. U tom kontekstu postaje čak i upitno koliko više možemo govoriti o kritičkom realizmu, kako se laska našoj stvarnosnoj prozi, kada je sve više opravdano nazivati ga komercijalnim realizmom ili popkulturnim realizmom trivijalne književnosti, sukladno konstataciji da je naša beletristika ionako uplovila u postmodernu Fredrica Jamesona, odnosno u postmodernu kao kulturni izraz kasnoga kapitalizma.

Kako god, u ovih dvadeset godina ipak su prozreti brojni mitovi, efekti i pseudoatrakcije stvarnosne proze. Uostalom, i sam termin stvarnosna književnost doveden je u pitanje do te mjere da će čak i Damir Šodan u podnaslovu antologije suvremene hrvatske poezije atribut stvarnosnog staviti pod navodnike kao nužnu ogradu kada god govorimo o stvarnosnoj književnosti, a ne želimo ispasti naivni ili neupućeni. Pa čak i ako se ne upuštamo u učene rasprave o politici označavanja zbilje, o problematici referencijalnosti, jezičnoj autonomnosti i diskurzivnom konstruiranju zbilje, a na koncu i o artificijelnosti ili o konvencijama kojima jezik realizma gradi mimetičke iluzije, čak i mimo toga je iz današnje perspektive jasno da  stvarnosna proza našoj stvarnosti zapravo i nije bila baš toliko vjerna i bliska. Ma koliko se činilo da stvarnosna proza nema nikakve cenzure u realističkoj deskripciji zbilje, kao ni i u transparentnoj kritici svih negativnosti koje haraju našim društvom, ispostavlja se da je ta brutalna, pa čak i naturalistična izravnost ipak bila samo eksploatacija atraktivnih, dobro utrživih senzacija.

Slijepe pjege „stvarnosne proze“

Naime, indikativno je da se niti jedno djelo stvarnosne proze nikad nije posvetilo iscrpnom fabularnom rekonstruiranju tipičnih modela privatizacije u godinama prvobitne akumulacije kapitala. Indikativno je da nema psihološkog realizma koji bi nam dočarao što sve prolazi kroz glavu nezaposlene osobe ili osobe kojoj kasni plaća, dok su joj za vratom djeca i krediti. Iako sklona dijalozima kako bi postigla filmsku dinamiku, stvarnosna proza nikad nam nije dala na čitanje konverzaciju čovjeka s bankarom zbog ovrhe koja mu slijedi. Nikad tu našu zbilju nismo gledali očima čovjeka koji kopa po kontejneru, nego smo u stvarnosnoj prozi morali slušati naratorske komentare detektiva, novinara, intelektualaca i nimalo očajnih pametnjakovića.

I debitantski roman Bojana Žižovića pod kratkim naslovom Stranka dijeli s kanonom stvarnosne proze nekoliko osnovnih i tipičnih obilježja. Prije svega, autor je novinar i urednik u dnevnim novinama Glas Istre, pa baš kao i glavnina predstavnika stvarnosne književnosti, i Žižović također žurnalističke vještine unosi u pripovjedni ritam ili stil romana, dok novinarske informacije detaljno unosi u sadržaj romana. Isto tako, osjetljiv je prema društvenopolitičkoj zbilji, pa transparentnim realističkim jezikom izravno prenosi na stranice romana ključna, patološka mjesta naše sociopolitičke disfunkcionalnosti. Sve ono što nam mediji u disperziranim i mozaičnim fragmentima govore o prljavim aferama beskrupulozne političke mafije Žižović na gustih tristotinjak stranica pokušava usustaviti u tipološki obrazac političkog terora nad Hrvatskom.

Ovo (ni)je roman o IDS-u

I premda se lokalna, istarska recepcija usmjerila tumačiti Žižovićevu Stranku kao roman o IDS-u, vjerojatno zato što piše o neimenovanim političkim velmožama u priobalnom gradu, Stranka ipak nije banalni roman s ključem, niti je pamfletističko sredstvo za dnevnopolitičke obračune, nego je ambiciozna rekonstrukcija izopačenog paralelnog svijeta koji vlada u stranačkoj vojsci s dekadentnim političkim polubogovima na vrhu piramide. U tom smislu je poruka Žižovićeva romana da su političke stranke parazitska tijela koja proždiru sva društvena dobra i sve kapacitete društva isključivo iz sebičnog koristoljublja. U Žižovićevom romanu politička elita ne služi zajednici, nego se doživljava kao superiorna kasta, prezrivog odnosa prema svima onima koje je politika svojedobno, u trenutku antologijskog nadahnuća, nazvala „stokom sitnoga zuba“.

Daljnja recepcija Žižovićeva romana vjerojatno će se baviti pitanjem koliko precizno i učinkovito autorova kritička oštrica zasijeca u anatomiju partijskoga moloha. Međutim, nipošto ne bi trebalo previdjeti da roman Stranka Bojana Žižovića kronične nedostatke u dosadašnjem korpusu stvarnosne proze dopunjuje s dva bitna nova doprinosa.

Pratimo dečka koji obećava

Prva se autorova invencija zasniva na tome da kroz cijeli roman pratimo karijeristički uspon glavnoga lika. Odabravši za vodećeg antijunaka dečka koji obećava, Žižović opisuje njegov razvojni put od dežurnog stranačkog potrčka do ključnih pozicija političke moći. Naizgled se čini da to nije vrijedno isticanja, a kamoli da zaslužuje pohvalu, ali treba uzeti u obzir kako je dominantna praksa stvarnosne književnosti do sada mahom bila provođena na potpuno suprotan način. Naime, riječ je o tome da je stvarnosna proza aktualni društveni poredak redovito prikazivala kao strogu socijalnu podjelu na tranzicijske gubitnike i tranzicijske pobjednike. Iako dojučerašnju tranzicijsku procesualnost, a danas vladajuću kapitalističku paradigmu iznad svega obilježava društveno previranje i svakovrsna nesigurnost, u stvarnosnoj je prozi slika tranzicijskoga društva, paradoksalno, posve statična.

U hrvatskoj tranzicijskoj i posttranzicijskoj književnosti nema mobilnosti, nego su svi likovi u istom socijalnom položaju i istih su društvenih uloga od početka do kraja romana. Na koje su tragične načine tranzicijski gubitnici pali u bijedu i na koje su kriminalne načine tranzicijski profiteri dospjeli do materijalnog i simboličkog kapitala, to uvijek biva ispričano u perfektu, u kratkim crtama, kao štura predpovijest glavne radnje. Nakon što se te pikanterije odrade brzopoteznim analepsama i flash-backovima, u pripovjednom prezentu hrvatske stvarnosne proze slijedi loša beskonačnost sada determinirane, deprimirajuće i izokrenute, ali nepromjenjive socijalne hijerarhije.

U tom nam smislu Žižovićev roman nudi rijedak primjer domaće literature u kojoj tehnikom izravnoga prijenosa pratimo iscrpnu kronologiju jednog karijerističkog uspona. U tom je aspektu Žižović vjerojatno jedini autor suvremene hrvatske književnosti koji je konačno duboko zaronio u jedan od najintrigantnijih i najtipičnijih fenomena hrvatske tranzicijske povijesti, u fenomen sumnjivog uspjeha preko noći.

Dojmljiva insajderska perspektiva

Druga važna kvaliteta Žižovićeva romana jest insajderska perspektiva. Naspram toga, stvarnosna proza redovito za glavnoga fokalizatora bira marginalca ili tzv. luzera. Pa kako je logikom takve pozicije isključen iz sustava, junak stvarnosne proze uglavnom komentatorski opservira tranzicijske negativnosti s pasivne i moralistički uzvišene distance. Rezultat takvoga odnosa svodi se onda na to da u stvarnosnoj prozi mahom imamo površinsko razgledavanje epifenomenoloških ili panoramskih pojava tranzicijske zbilje, bez zadovoljavajućeg poniranja u dubinsku strukturu pervertiranog sustava. To ujedno znači da ključni generatori tranzicijske zbilje, odnosno politički, ekonomski ili kriminalni centri moći na stranicama stvarnosne proze uvijek figuriraju kao daleka, apstraktna ili difuzna mjesta, odnosno tek kao simbolične, pa stoga i prazne adrese.

Također, autori stvarnosne proze pokazuju vrlo malo upućenosti u mehanizme funkcioniranja sustava. Osim dobrog poznavanja redakcijskog mikrosvijeta u novinarstvu, sve ostale njihove pseudorealističke rekonstrukcije naše društvene infrastrukture plod su polovičnog i površnog znanja dopunjenog fantazijama, odnosno zamišljanjima kako je to otprilike organizirano, tako da zapravo imamo vrlo malo romana koji kompetentno demonstriraju insajdersko poznavanje sustava. Doslovno ih možemo nabrojati na prste jedne ruke i reći da su to samo romani Ljudožder vegetarijanac Ive Balenovića kada je riječ o zdravstvu, Pravila igre Đurđe Knežević kada je riječ o sceni nevladinih udruga te roman Onda znaš kako stvari stoje Tajane Obradović kada je riječ o korporativnom businessu. Sada se tom popisu pridružuje i roman Stranka budući da Žižović prilično uvjerljivo i detaljno opisuje mehanizme političkog birokratizma, kombinatoriku političkih kuhinja, kao i konspirativnost kuloarske ili kabinetske politike... I, dakako, Žižović je nanizao dobar izbor oglednih primjera koruptivnog krivudanja kroz legislativu.

Roman ipak nije bez nedodastaka

Stoga je zaista šteta što je Stranka kao djelo mnogobrojnih potencijala ipak umanjenih kvaliteta zbog par presudnih autorskih odluka u poetičkom oblikovanju romana. Prije svega, monoton narativni stil vrlo brzo prestaje gubiti eventualni razlog u tupoj ispraznosti glavnoga lika kao dominantnog pripovjedača jer je očito da toj monotoniji ne pomažu ni povremene nadrealne, snovite dionice, kao niti povremene izmjene pripovjednih optika, odnosno kada pripovjedni glas preuzimaju sporedni likovi, pa čitateljsku pozornost održava tek gutanje novih i novih epizoda na poprilično zahuktaloj fabularnoj osi.

Također, i psihološka je motivacija likova nekonzistentna, počev već od glavnog lika, spomenutog dečka koji obećava, a za kojega uopće nije jasno iz kojih je razloga ušao u politiku. Čas nam izjavljuje da je izgubljena duša koja samo želi pripadati nekom višem smislu, a čas nam kaže da je očajnik koji si želi preko politike osigurati bilo kakav posao. Međutim, usporedno su posijani i brojni komentari koji sugeriraju da je glavni lik patološki narcisoidna osoba megalomanske ambicije i već odavno zacrtane samoprojekcije na vrhu vlasti. A kada njegova supruga važe do kojeg će se stupnja žrtvovati radi imidža idilične obitelji, onda su joj kriteriji tolerancije poprilično nedosljedni.

 

I kada već govorimo o motivaciji, onda treba spomenuti i da gomilanje seksualnih perverzija u životu izopačenih političara također s vremenom gubi na efektnosti, postajući krajnje ishitreno, nesvrhovito i sve lošije ukomponirao u odnosu na fabularnu logiku i psihologiju likova, dok je po raspojasanoj erotskoj imaginaciji čak i pubertetski nezrelo.

Ne može grotesknije od ovakve stvarnosti

No, roman je ponajviše opterećen ambicioznošću prema slikama groteske. Premda je autor u novinskom intervjuu izjavio da mu je to bila ciljana namjera, e kako bi naglasio grotesknu, nakaznu prirodu hrvatske politike, takvo mu je potenciranje posve suvišno, budući da bi i reprezentacija provedena najortodoksnijim realizmom posve jasno, pa i daleko sugestivnije ukazala na takvu poantu. Na žalost, Žižović je zbog tog nepotrebnog, pretencioznijeg viška otkliznuo u kontraproduktivno pretjerivanje i banalnu karikiranost, zbog čega je planirana kritika naše političke scene izgubila na ozbiljnosti, razvodnivši se u zaigranu literarnu maštariju. Stoga u konačnici imamo diskutabilan ishod: umjesto da se podsmjehujemo našim političarima, svako malo smo na rubu toga da se podsmjehujemo mjestimičnim naivnostima Žižovićeva romana.