NATJEČAJ ZA DRAMSKI TEKST „MALI MARULIĆ“
Djeca žele predstave gledati, a ne slušati
Nagrađeni tekstovi i ove godine uglavnom zanemaruju ciljanu publiku, nudeći joj riječi i predvidljivost umjesto igre
Objavljeno: 4.27.2020 10:42:27 AM
Izvor: matica.hr/Vijenac
Autor: Igor Tretinjak
5. Mali Marulić, logo (ilustrativno) / gkl-split.hr

Napomena: tekst je izvorno objavljen 23. travnja 2020. u Vijencu, br. 682

Iako studij dramaturgije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti svake godine izbaci pokojega diplomiranog kazališnog pisca i dramaturga, rijetko tko svoj profesionalni rad veže uz kazalište lutaka i kazalište za djecu. Razloga za to je više – od (navodno) većeg izazova koji se skriva u kazalištu za odrasle do činjenice da ADU nema kolegije koji bi usmjerili buduće autore prema lutkama i djeci. Posljedica su repertoari domaćih lutkarskih kazališta i kazališta za djecu koji se i dalje vrte u začaranom krugu bajki i lektira. Iako je jasno da je to i put manjeg otpora, siguran sam da bi novi kvalitetni tekstovi mladih autora našli put i do kazališta i do publike.

Moje riječi potvrđuje Gradsko kazalište lutaka Split koje, poput osamljena borca s vjetrenjačama, od 2009. organizira Natječaj za najbolji dramski tekst za lutkarsko kazalište i kazalište za djecu Mali Marulić. Rezultat je tog truda niz objavljenih novih dramskih tekstova kojih je većina našla put do publike u obliku radiodrame ili kazališne izvedbe. Ipak, već po imenima nagrađenih, kao i po samim tekstovima, uočava se izostanak mladih diplomiranih dramskih pisaca i svježega dramskog rukopisa. U fokusu nagrađenih drama uglavnom su „ziheraške“ teme koje se bave nekim od istaknutijih problema dječjeg odrastanja, dok je u najvećem broju tekstova ideja o izvedbi pomaknuta na rub. I upravo to – građenje priče dijalogom, umjesto igrom, čini se najvećim problemom jer djeca, mnogo više od odraslih, predstave žele gledati, a ne slušati.

Ovogodišnji nagrađeni tekstovi Bijeli Grebeni Marte Mekovec de Carvalho Pokupić (1. nagrada), Kako je Bluno postao Bruno Ozane Ramljak (2. nagrada) i Uštimamac Andrijane Grgičević (3. nagrada) ne odskaču bitno od prosjeka te najvećim dijelom ukazuju na glavne slabosti, a u ponekim svojim aspektima pokazuju putokaz za dalje.

Za razliku od žirija (Jasen Boko, Sanja Vidan i Ivana Vuković), najboljim i scenski najpotentnijim tekstom čini mi se drugonagrađeni Bluno koji, iako se naslovom usmjerava prema djeci strašnom slovu L, pardon, R (prije dvije godine Petra Cicvarić je osvojila 3. nagradu s istim slovom u fokusu), Ozana Ramljak u njemu stvara pravu napeticu koja se usmjerava prema potrazi za ljubavlju Bluninih roditelja. Vrlo dopadljive, duhovite, brze i ekonomizirane replike otvaraju prostor scenskoj akciji, nenametljivo upisujući u radnju problem roditeljskog zanemarivanja djece. Najslabijom stranom čini se nepotrebno prenošenje priče u svijet antropomorfiziranih životinja.

Andrijana Grgičević prije tri je godine osvojila treću nagradu vrlo duhovitim i efektnim tekstom Stonoga Goga koji scenski živi u odličnoj predstavi GKL-a Split i Teatra Poco Loco. Nagradu je ponovila, no sa slabijim tekstom Uštimamac o sinu koji je nezadovoljan majčinim neraspoloženjem te je, uz pomoć Svetog Jeronima, pokušava popraviti. Uz naglasak na dijalogu, ključni problem teksta jest struktura takozvanoga spoznajnog puta u kojoj su iznenađenje u potpunosti zamijenile očekivanost i opetovanost.

Prvu nagradu osvojio je po mom mišljenju najslabiji među nagrađenim tekstovima, Bijeli Grebeni Marte Mekovec de Carvalho Pokupić. Riječ je o djevojčici Teodori koja glave ljudi oko sebe vidi u obliku glava životinja kojima karakterno odgovaraju. Zahvaljujući tomu, na prvi ih pogled pročita i upozna sve njihove tajne. U naslovnom gradiću Teodora susreće ženu s istim sposobnostima koje koristi kako bi zavladala vlastitom okolinom. Kao i u prošlom autoričinu nagrađenom tekstu (Kradljivica ključeva, 2. nagrada, 2016), tekst nastaje oko zanimljive početne ideje, no uglavnom ostaje na njoj. Ipak, u odnosu na prethodni Kradljivicu ključeva, Grebeni su jasniji i čišći, samim time čine se potentnijim materijalom za kazališne daske.

Zaokruženo, nagrađeni tekstovi i ove godine uglavnom zanemaruju ciljanu publiku, nudeći joj riječi i predvidljivost umjesto igre. U tekstovima za djecu dijalozi bi trebali biti maksimalno ekonomizirani, a na njihovo bi mjesto trebale doći didaskalije i(li) prostor za redateljska upisivanja. Također, suvremeno je lutkarstvo davno napustilo antropomorfizirane životinje, prodrijevši u apstrakciju, emociju, liričnost i poeziju. Naši dramski autori za djecu u taj prostor beskrajnih mogućnosti još nisu zakoračili.

Najnovije:
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (2. dio)
Lucinda Berry je psihologinja specijalizirana za dječje traume, no u ovome romanu neočekivano mijenja stranu: dijete terorizira traumatizirane roditelje. Štoviše, autorica kao da nam poručuje kako je roditeljstvo nešto što nikome ne treba poželjeti jer je opasno za zdravlje, uništava živote, pa čak je i smrtonosno?! Naravno, očito je da autorica oponira trendu romantizacije roditeljstva i divinizacije djece
L. BERRY, „SAVRŠENO DIJETE“
Kada je čedomorstvo opravdano? (1. dio)
Uznemirujući psihološki triler i horor Lucinde Berry na tragu je one antologijske moralističke mozgalice bismo li ubili Hitlera još dok je bio dijete kada bismo znali što će sve u budućnosti učiniti. I u ovom romanu naizgled dražesno nevinašce dijabolično je utjelovljenje čistoga zla, pa se problematizira kontroverza treba li likvidirati dijete za koje je evidentno da je već u najranijoj dobi sadistički monstrum i hladnokrvni killer
M. P. GIOLITO, „ŽIVI PIJESAK“
Švedska verzija čete đaka u jednom danu
Netflixova trashy ekranizacija, rukovođena vulgarnom komercijalističkom kalkulacijom, prekodirala je ovaj roman u posve pogrešnom smjeru, kao da je 'Živi pijesak' remake bedaste Spellingove serije 'Beverly Hills', no tobože osuvremenjen, uozbiljen i zamračen vršnjačkim pokoljem u stilu pucačina po američkim školama. Ali roman 'Živi pijesak' je izvrsna, britka, opaka, dubinska studija mračnih strana 'idiličnog' skandinavskog društva, besprijekorno temeljit presjek kroz sve slojeve švedskog društva
S. SVEISTRUP, „ČOVJEK OD KESTENA“
Zašto krimići vole obiteljske vrijednosti? (2. dio)
Svjetska kriminalistička beletristika održava se na tržišnim vodama poput Titanica: prvo žene i djeca. Instinktivno osjetivši da su suvremene žene prešle s ljubića na krimiće, krimići danas redovito imaju žene za junakinje i žrtve, dok se njihovima pretpostavljanim majčinskim nagonima manipulira tako što su i djeca u krimićima vječito u opasnosti. Između redaka krimići čitateljicama još i diktiraju obiteljske norme