(Alberto Manguel, Dok pakiram svoju biblioteku, prijevod: Tomislav Kuzmanović, Fraktura, Zaprešić, 2019.)

„Pročitano se sljevalo niz mene kao kišnica niz oluk“. Tako je komentirao Stanko Andrić u autobiografskoj knjizi Simurg grozničavo gutanje knjiga u ranoj mladosti. Otkrivši čarobni svijet literature, čitao je knjigu za knjigom toliko pohlepno da mu ništa od pročitanoga nije ostajalo u sjećanju. Potpuno uronivši u svijet nove knjige, za kojom bi posegnuo čim bi zaklopio korice prethodne knjige, gotovo ništa mu nije ostajalo procesuirano iz čitanja ranijih naslova. Priča broj dva je anegdota koju sam čuo prije nekog vremena od jednog osječkog sveučilišnog profesora. Tradicionalno se jadajući jedan drugome o oskudici naših stambenih prostora zbog pretrpanosti knjigama, ispričao mi je kako je Dobriša Cesarić u kućnoj biblioteci nakupio toliko knjiga da više nije znao gdje mu se nalazi naslov koji bi mu u nekom trenutku zatrebao, pa mu je bilo jednostavnije otići u knjižnicu i posuditi knjigu koju već ima negdje na polici. Na posljetku, kada je 2016. godine umro jedan od najreprezentativnijih postmodernističkih pisaca Umberto Eco, i naše su se novine primjereno odužile tom klasiku posvetivši mu nadahnute nekrološke duplerice. Međutim, koji mjesec kasnije samo su pozorniji čitatelji sitnih i skrajnutih vjestica mogli zapaziti tekstić od svega četiri-pet rečenica u kojima se ukratko prenosi vijest kako su nastali problemi oko pronalaženja adekvatnog prostora ili čak cijele jedne adekvatne knjižnice za udomljavanje impozantne Ecove kućne biblioteke od čak tridesetak tisuća knjiga.

Knjiga kao prometejska iskra

Slijedeći onu antologijsku Sfinginu zagonetku o životinji koja prvo hoda na četiri noge, zatim na dvije, a pred kraj života na tri, i ove pričice iz uvoda kao da oslikavaju tri ključna momenta u životu – kako kaže Alberto Manguel – jedine životinje koja čita. Manguelu je na stranicama knjige Dok pakiram svoju biblioteku bilo važno upravo u čovjekovoj sposobnosti stvaranja posve novih svjetova spisateljskim nizanjem riječi, kao i u čovjekovoj sposobnosti uživanja u pisanome tekstu, otkriti tek jednu, no esencijalnu razliku koja nas je civilizacijski uzdigla iz zatvorenog kruga slijepe, primitivne, nagonske i neosviještene prirode. Za Manguela knjiga je povijesna poluga kojom smo podigli cijeli jedan univerzum, odnosno vlastitu (r)evoluciju, vlastitu kulturu.

Prema Manguelu, s knjigom smo se podigli preko svih onih ograničenja koja su bila prvotno zadana ljudskoj životinji. Knjiga je humanizirala čovjeka, odnosno baš je knjiga učinila čovjeka čovjekom. Knjiga mu je dala (meta)svijest, moć ili prokletstvo refleksivnosti, a sukladno tome i identitet, os po kojoj prepoznaje sebe i svoju jedinstvenost u odnosu na sve ostale oblike života na ovoj planeti. Knjiga mu je osigurala i civilizacijski opstanak kao riznica znanja, iskustava i mudrosti, omogućivši mu svojom transgeneracijskom komunikacijom, kao i uspostavljanjem kulturnomemorijskih veza da izbjegne slijepe pravce u labirintu povijesti, pa i da prevlada najveću tragediju ljudske vrste:  prolaznost vremena. Na koncu, za Manguela je knjiga, odnosno moć kojom čovjek stvara knjigu, a ponajviše moć vladanja jezikom i riječima krucijalni dokaz da smo božji miljenici, da nam je dano nešto od božanskoga dara koji nas čini povlaštenijim kreacijama u odnosu na ostala njegova djela.

Kako spasiti kulturu čitanja?

Za Manguela je, dakle, knjiga ključno sredstvo slobode. Knjigom se oslobađamo od mraka neznanja, knjigom se oslobođamo od svojih životinjskih ograničenja, knjigom se oslobođamo od zarobljenosti u trenutku vremena, knjigom pobjeđujemo prolaznost, knjigom dosežemo besmrtnost, knjigom se transcendiramo. Zahvaljujući knjizi, razgovaramo s mrtvima, i zahvaljujući knjizi, mrtvi još uvijek žive. Knjige su, s mnoštvom svojih glasova, savršeno funkcionirajuća agora i kolijevka demokracije. Međutim, za Manguela su knjige također i ropstvo, a knjižnice tamnice. Komentirajući drevne zapise u kojima slavni Petrarca ispovijeda neutaživu strast prema knjigama i čitanju, zapise u kojima ovaj otac cijelog jednog pjesničkog žanra priznaje gotovo bolnu i nikad umirenu žudnju za otkrivanjem znanja i „naslada“ među koricama raznih knjiga, Manguel će reći: „Petrarca nije vlasnik svoje knjižnice, već je u njezinoj vlasti“.

I „junaci“ gorespomenutih uvodnih pričica svojim životnim primjerom pokazuju kako je to biti u vlasti knjiga. Andrićeva autobiografska ispovijed iz rane dobi tipičan je moment inicijalne inficiranosti literaturom, koja svog pronađenoga čitatelja više nikada neće pustiti sa svojih stranica. I Manguel se u jednom od meditativnih eseja iz knjige Dok pakiram svoju biblioteku pita kako se postaje takav kompulzivni, strastveni čitatelj, pa ispisuje jedan od ponajboljih, najistinitijih i najmudrijih tekstova o toj temi, nadmašujući odgovorom u tom kratkom poglavlju sve one silne stručne radove, rasprave i polemike, duhobrižničke leleke i kurikulume te prigodničarske medijske priloge za Mjesec knjige i Dan čitanja koji se u nas raspredaju pod licemjerno poziranom panikom zbog smrti knjige i niske čitateljske kulture. Što to točno i što to lijepo Manguel kaže o (ne)mogućnosti sustavnog, projektnog induciranja fatalne i vječne ljubavi između knjige i budućeg pasioniranog čitatelja potražite „između“ stranica 138 i 139.

„Spoj mnogih zvijeri“

Cesarićev primjer drugi je „stadij“ te manije, cjeloživotni „požar strasti“ izazvan onom iskrom koju Manguel smješta „između“ spomenutih stranica 138 i 139. Cesarićev primjer ne govori samo o kompulzivnoj bibliofiliji, nego je potpuno borgesovska priča o psihologiji takvog ekstremnog čitatelja i knjigoljupca, dirljivoga u vjeri da će gomilanjem knjiga sagraditi idealni hram znanja, pamćenja i spoznaje. Ta priča, kao što vidimo po Cesarićevim odlascima u gradsku knjižnicu, završava tipičnom borgesovskom ironijom: u ambiciji da se izađe iz jednoga labirinta sazdan je novi labirint, labirint od knjiga, još savršeniji u svojoj konstrukciji i, otkrit će se takvim cesarićevskim skupljačima-graditeljima, još legendarniji po bezizlaznosti. Jer ta priča, taj labirint, govori o iluziji da je upravo putem knjiga, ako ničim drugim, moguće doći do onog nečeg konačnog za čim se cijelo vrijeme tragalo i što nagoni čitatelja da bez posustajanja kroz takav labirint slijedi nit rečenica iz knjige u knjigu. I Manguel je takav skupljač, takav graditelj vlastitoga labirinta od knjiga.

Kada opisuje svoju kućnu biblioteku od 35.000 knjiga (!), također „klasificiranu“ i posloženu po nekom uvrnutom i osebujnom borgesovskom kriteriju, priznaje da je „sulud“. Osim što posjeduje na tisuće kriminalističkih romana, na policama mu se nalaze i različita izdanja istih naslova, pa čak i cijela gomila loših knjiga zato što će mu – kaže – možda u nekom trenutku zatrebati primjer loše knjige i loše književnosti. Štoviše, u svojoj kolekciji ima i knjiga na jezicima koje uopće ne razumije, npr. na arapskom, a tek tu i tamo ima pokoje uistinu raritetno i vrijedno bibliofilsko izdanje koje bi na tržištu „takvom robom“ ostvarilo respektabilnu cijenu dragocjene umjetnine. „Moja biblioteka (...) je spoj mnogih zvijeri“, kaže Manguel kada pokušava opisati karakter svoje knjižnice budući da je neprofilirana, šarolika, sastavljena od koječega, bez dominacije bilo kojeg žanra ili tipa literature koji bi svjedočio da Manguel pribavlja knjige prema jasno usmjerenom interesu, premda bi bilo poštenije da je Manguel sročio citiranu rečenicu kao priznanje da je njegova biblioteka rezultat mnogih zvijeri ili demona u njemu, kao njihovom čitatelju. Naime, Manguel je izrazito posesivan prema knjigama. Ne voli ih posuđivati, ne voli se odricati onih primjeraka koje ima, ne baca knjige koje su evidentno smeće i ljubomoran je na knjižnice kao mjesto na kojem knjige pripadaju – svima. U tom smislu bit će pomalo ironično da će u poznim godinama završiti kao ravnatelj argentinske nacionalne biblioteke.

Arheologija knjiških polica

Na koncu, priča o posmrtnoj praznini koja je zavladala između tridesetak tisuća Ecovih knjiga govori o melankoličnosti kućnih biblioteka, koje – kada umre njihov skupljač, vlasnik i čitatelj – stoje natiskano na policama od poda do stropa nijemo poput posmrtne maske. Knjige ne svjedoče o prohujalom životu preminulog na isti način kao fotografije iz obiteljskog albuma, a koje bilježe samo površinsko i nerijetko samo dokazuju da ljudi mahom prožive klišeizirane živote, nego sve te nagomilane knjige govore o unutarnjem bogatstvu njihovog čitatelja, o njegovoj ambiciji da otkriva tajne, mnogostruka znanja i ljepotu kreiranu pisanom rječju, a nadasve o njegovom nastojanju da si oplemeni i osmisli egzistenciju investiranjem životne energije u univerzum čija je korisnost na kraju možda ipak krajnje naivna i iluzorna. Identična melankolija prožima i Manguela kada gleda hrptove svoje biblioteke, pa zato meditativni esej Dok pakiram svoju biblioteku i naziva elegijom.

Prelazeći pogledom preko svih tih korica kao preko nekakvoga reljefa, njemu se ukazuje isto ono čime završava i jedna od slavnih Borgesovih priča, ona u kojoj čovjek iscrtava jednu od najambicioznijih i najfantastičnije zamišljenih zemljopisnih karti da bi na kraju na tom crtežu otkrio – vlastiti portret. Svi ti redovi knjiga za Manguela su poput sedimentarnih slojeva iz kojih bi vrstan arheolog znao rekonstruirati stoljeće jednoga života i jedne kulture. Sve te knjige u njegovim su očima ujedno i tragovi njegove prošlosti, autobiografija koja nije ispisana na stranicama jedne knjige, nego je otisnuta redanjem knjiga na policama. U tom smislu svaka od knjiga na koju baci pogled za njega ima efekt proustovske madlene, vraćajući ga u okolnosti i ugođaje koje je proživljavao u trenutku kada je određenu knjigu imao u rukama.

I premda, kaže Manguel, knjige konzerviraju naš život, i premda mogu biti bogat izvor uspomena, pa tako na određeni simbolični način naš život čine trajnim, a našu prošlost očuvanom i živom, te iste knjige s druge strane melankolično svjedoče o prolaznosti vremena i neizbježnom gubitku zato što se mnogo toga pročitanoga iz tih knjiga više ne možemo sjetiti. Pri tom ne pomaže da ih uzmemo ponovno čitati jer ih sada čitamo kao druga osoba, ne uspijevajući se povezati s onom osobom koja je tu knjigu čekala nekada, pa čak ne podvlačimo ni iste rečenice.

Koliko kila teži pet kila knjiga?

Za Manguela su ti osjećaji gubitka, prolaznosti, hlapljenja i curenja znanja, sjećanja i uspomena, na koncu i osjećaj nemogućnosti da se uspostavi apsolutna, monolitna identičnost sa samim sobom putem knjiga, kao i spoznaja nemogućnosti da se taj protok ili rad vremena fiksira bilo kakvim oblikom posjedovanja, što uključuje i posjedovanje knjiga, dodatno potencirani njegovom turbulentnom biografijom, zbog koje se mnogo puta morao odricati svojih biblioteka kao „objekata“ koje si je izabrao da mu budu sidrišta u odnosu na sve ostalo nestabilno i prolazno u njegovu životu. Ironijom života, Manguel je oduvijek htio biti situiran na jednom mjestu, okružen bogatom bibliotekom i uronjen povazdan među knjige, ali mu je sudbina odrana namijenila nomadski život. Još kao dječaka otac diplomat ga je vucarao svijetom, pri čemu je veći dio dječje dobi proveo u Izraelu. Iz južnoameričkih domovina morao je svako malo emigrirati zbog državnih obrata, vojnih pučeva i nedemokratskih režima te je dobar dio života proveo u europskim gradovima. Čak i kada je pomislio da se definitivno skrasio u Kanadi kao konačnom odredištu svoga lutanja, životne su ga okolnosti navele na daljnje selidbe. Zbog takvoga „horoskopa“ bio je učestalo prinuđen odricati se svojih bogatih biblioteka kako bi bio mobilniji ili bi ih pak pogubio putem, u neredu preseljavanja, dok je neke gomile knjiga čak i očuvao, ali su mu trajno ostale spakirane u kutijama.

Vjerojatno je svatko selio barem jednom, barem iz roditeljskog doma u vlastite kvadrate budućeg samostalnog života ili iz podstanarskog brloga u stan koji se vlasnički dijeli s bankinim kreditima, pa vam iskustvo selidbe nije strano, znajući koliko je to uzbuđujuće kao snažan znak, gotovo obredni čin jednoga novoga početka ili novoga života, ali također znajući i koliko je to zapravo traumatičan i iscrpljujuć događaj. Naročito je ta traumatičnost poznata onima koji su selili u nekoliko navrata, recimo kao podstanari u studentskim danima, pa im se repriziranje te velike životne operacije s vremenom počelo zbivati sa sve manje čara. A među onima koji su se višestruko selili zacijelo ima i onih koji su se barem jednom prevarili da su se u nekom trenutku skrasili jednom za svagda. I Manguel se ispočetka tako zavaravao, sve dok nije spoznao da doista ništa ne može biti zavijeke, trajno stabilno, nego će nam, otkriva Manguel, kad-tad biti oduzeto čak i ono što si ponajviše uzimamo zdravo za gotovo, ono čvrsto tlo na kojem planiramo optimistično, isuviše optimistično temeljiti dugovječnost naših malih svjetova.

A svi oni koji iz gorenavedenih primjera vezanih za selidbu ujedno posjeduju i kućnu bibilioteku, ma koliko bila skromnija od Manguelove, dobro će razumjeti muke o kojima govori na stranicama knjige Dok pakiram svoju biblioteku. Čak i kada je riječ o preuređenju i reorganizaciji doma u kojem se već ionako poduže živi, knjige – ako vam nisu tek puka dekoracija, nego ste kontinuirano njihov aktivni korisnik – postaju naročito kabast dio kućanstva, vremenski i prostorno zahtijevna smetnja koja će vam taj trenutak rusvaja učiniti još gorim. Dobro kaže Pavao Pavličić u onom jednom svom sjajnom, antologijskom esejčiću u kojem se prisjeća studentskih selidbi i prenašanja knjiga s adrese na adresu: pet kilograma knjiga i pet kilograma bilo čega drugog, recimo brašna ili cigli, nikad nije jednako teško. Pet kilograma knjiga je iz nekog čudnovatog razloga uvijek teže od pet kilograma bilo kakvog drugog tereta. Na kraju, kada i vratite sve knjige opet nazad na policu, neke će biti nepovratno izgubljene. Tu su negdje, ali više nisu na starom, podrazumijevanom, očekivanom ili vrlo vjerojatnom mjestu, pa traganje za tom nekom tankom knjižicom postaje frustrirajuća misija. Što je još paradoksalnije, u takvom se traganju otkriju neke posve druge knjige za koje i niste znali da ih imate. Koliko je to utješno ili deprimirajuće, ovisi o (ne)raspoloženju u tom trenutku.

Manguel nam i nije tako stran

Kod Manguela su problemi takve vrste još potenciraniji, izrazito emotivniji. Naime, teško je naći primjer koji bi konkurirao načinu na koji Alberto Manguel u elegiji Dok pakiram svoju biblioteku govori o knjigama. Vjerojatno čak ni među klasicima ljubavne književnosti nema autora koji je ženama i ženskome tijelu posvećivao tako intenzivno strastvene i senzualne retke kao što ih je Manguel ispisao u izjavama svojih osjećaja prema knjigama. Za njega je knjiga doista živo biće u kojem ne uživa samo intelektualno, duhovno i estetski, nego Manguel snažno osjeća sladostrašće kad mu je knjiga u rukama, dok mu prelaženje preko stranica predstavlja vrhunac erotskog rafinmana i sofisticirane senzualnosti. Barthesovo zadovoljstvo u tekstu za Manguela doslovno postaje tjelesan, hipererotiziran odnos. Na kraju krajeva, Manguel s najvećim uzbuđenjem čak i sanja knjige i knjižnice.

Oni koji s Manguelom dijele bar dio čitateljske strasti lako će iz svojih lektirskih sjećanja dozvati podatak da recentno prevedena knjiga Dok pakiram svoju biblioteku nije naslov kojim se ovaj autor prvi put predstavlja našoj publici. On je i dosad već niz godina bio prijevodno prisutan na našim prostorima, pojavljujući se s novim naslovom upravo kada bismo na njega počeli zaboravljati. Inicijalno je dospio na naše prostore negdje osamdesetih kao važan stručnjak za tzv. fantastičarsku književnost, pa je u ex-jugoslavenskim književnoznanstvenim krugovima postao važna referenca kad god se govorilo o top-temama te dekade, odnosno o utemeljiteljskom postmodernizmu J. L. Borgesa, o južnoameričkom magijskom realizmu i, naravno, o poetici naše fantastičarske produkcije iz pera tzv. borgesovaca u kontekstu korespondencije sa sličnim formacijskim kretanjima u svjetskoj književnosti.

Pored toga, kao notorni bibliofil, Manguel je strastvenu obuzetost Gutenbergovom galaksijom pretočio u popularizacijsko afirmiranje knjige kao kulturnog i civilizacijskog fenomena, pa je iz tog dijela njegova opusa kod nas prijevodno dospjela njegova knjiga Povijest čitanja, prepuna živopisnih, eruditskih cvebica, tako da je i dan danas zanimljivo pročitati iz te knjige kako Manguel evocira atmosferu srednjovjekovnog skriptorija, ubitačnu rutinu svakodnevnog prepisivanja inkunabula pod oskudnim manastirskim svjetlom i prijezir s kojim su monasi dočekali Gutenbergov tisak, smatrajući da je to vulgarizacija njihovog umjetničkoga rada. Podjednako je, kaže Manguel u toj knjizi, elitniji dio javnosti kritizirao invenciju izdavačke kuće Penguin Books da krene objavljivati jeftina paper-back izdanja, a komentari protiv tog poduzetničko-nakladničkog poteza bili su identični kao naši kada je krenuo trend knjiga uz novine i knjiga na kiosku, tako da nas u tom smislu Manguelov povijesni pregled o životu knjige u našim društvima poučno informira o ponavljanju histerija oko sudbine knjige. Na posljetku, Manguel se možda ponajviše proslavio kao čitač slijepom Borgesu, a zapis tog odnosa i njihovih divana svojedobno je kod nas prevela jedna od srpskih izdavačkih kuća, premda bi bilo i te kako zanimljivo pročitati sofisticirani postmodernistički roman ili Zlatnim palmama i Srebrnim medvjedima ovjenčan film o takvom jednom specifičnom odnosu, uspostavljenom s karizmatičnom ikonom svjetske kulture na temelju ljubavi prema književnome tekstu i neutažive gladi prema knjigama.

Manguelove meditacije o književnim misterijima

Na koncu, svo to biografsko, ali i bibliografsko, kao i bibliofilsko iskustvo, dakako, upisalo se u intimistički intoniranu i poetski esejiziranu elegiju Dok pakiram svoju biblioteku. Bivajući potaknut nekim citatom, sudbinom neke knjige, vlastitim uspomenama oko pojedinih izdanja, nekom inicijalnom asocijacijom ili naprosto bivajući shrvan veličinom svoje biblioteke i godinama života provedenima među knjigama, Manguel – priznajući da njegovo razmišljanje nije pripovjedno pravocrtno, nego krivudavo, hirovito, asocijativno – izmjenjuje autobiografske epizode s nadahnutim i osebujnim analizama književnih tekstova, a obilje eruditskih referenci, knjiških naslova i citata izmjenjuje s vječnim pitanjima književnoga misterija: kako nastaje čudo književne kreacije, kolika je (ne)moć jezika da prenese svijet u tekst, može li književnost promijeniti svijet, možemo li išta reći i je li nam jezik dostatan ili je on naš hendikep, što je (ne)izrecivo, što nam knjige (ne) govore i što nam (ne) mogu govoriti. I na kraju: što od nas i naših života ostaje u knjigama, a što od knjiga ostaje u nama, čitateljima? Stvara li se u tom odnosu neko trajno, nadvremensko bogatstvo ili je naprosto riječ o jednoj iluziji u kojoj ne primjećujemo da zapravo stalno, i dok čitamo, i dok samo gledamo police knjiga, svjedočimo najjasnijem dokazu sveopće prolaznosti?