BORISLAV PEKIĆ, „BESNILO“
Klasik s kojeg je korona otpuhala prašinu
Da su Stephen King, ili Dan Brown, ili ostali slični autori iz te žanrovske ladice ikad pročitali Pekićevo Besnilo, zacijelo bi rekli 'fuuuck' i pokrili se ušima od srama, a možda više nikad ne bi ni pisali jer – tak' se to radi, dečki moji
Objavljeno: 4.6.2020 9:26:36 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
Borislav Pekić, "Besnilo" / I. G.

(Borislav Pekić, Besnilo, BIGZ, Beograd, 1987.)

Kako vrijeme odmiče, sa sve većom se sigurnošću može reći kako književno stvaralaštvo predratne SFRJ i dan danas čini daleko raskošniji korpus od ovog našeg današnjeg, svedenog na tek jednu, mononacionalnu žicu s par disonantnih i šupljih tonova za jednolično tamburanje estradnoga folka i kiča. Bio je to, sjetit će se stariji, dinamičan i stimulativan književni univerzum budući da se raspisivao i rastao u kulturi u kojoj je, recimo, Miroslav Krleža bio općepoznati lektirski klasik svih naroda i narodnosti od Vardara pa do Triglava jednako kao što su i slovenski autori, recimo Vitomil Zupan ili Edvard Kocbek, bili književnici koji su svojim djelima punili police po kućanstvima diljem tadašnje Jugoslavije, dok su, primjerice, bosanski pjesnik Mak Dizdar ili srpski pjesnik Vasko Popa te književnici poput Danila Kiša ili Milorada Pavića bili i „naši“ pisci, pisci čije su naslove hrvatski čitatelji dočekivali kao nepropustiv događaj „domaće“ kulturne scene.

Otpis jugoslavenske književnosti

I premda je svojedobno dio hrvatske kulturne kreme revoltirano graknuo čim je poznati krležolog Stanko Lasić objavio da ga nakon raspada Jugoslavije tekuća srpska beletristika zanima koliko i bugarska književnost, želeći reći da ga u novonastalim postjugoslavenskim okolnostima veseli što će se hrvatsko čitateljstvo okrenuti od literature balkanskih „palanki“ prema književnoj proizvodnji europskih metropola, to protestno glasanje hrvatske kulturne kreme bilo je tipično hrvatsko kokodakanje, a da se ni jedno jaje nije snijelo. Ma koliko je Stanko Lasić bio oštar, rezolutan i grub u spaljivanju mostova za sobom, odnosno u prekidanju veza s jugoslavenskim kulturnim naslijeđem, glasna reakcija hrvatskog kulturnog zbora ispostavila se, kada se prašina slegla, kao puka kurtoazija.

Naime, ta se polemika oko Lasića dogodila u vremenima kada je obveza imalo uljuđenog intelektualca slijediti standarde političke korektnosti i multikulturalističkih obzira prema jednakoj vrijednosti svih kultura ako se želi izbjeći stigma primitivca koji diskriminira i omalovažava određene kulture, ma koliko bile periferne, rukovodeći se bilo kakvim hijerarhijskim kriterijem ili fundamentaliziranim stereotipima o drugima. Načelno je tako, no praktično se nakon tako motiviranog klepetanja oko Lasićeve izjave malo što dogodilo da bi se potkrijepilo sve ono što je izrečeno protiv Lasićeva stajališta. Ništa se iz dinamike književnih proizvodnji u susjednim državama tzv. jugosfere nije prelilo u hrvatski kulturni obzor, niti se na išta reagira u gibanjima susjednih kulturnih scena po regiji, premda, paradoksalno, živimo u vremenu kada nam internetska dostupnost omogućava upućenije praćenje nego ikada. Ali naprosto nas ne zanima, prioriteti interneta ionako su vrebanja kada će nam Rozgine ili Indirine gaćice blicnuti sa stagea u zanosu cro-dancea.

Naši i „naši“ književnici svjetskoga kalibra

Čak i ono malo što nam je „prevedeno“ iz ex-jugoslavenskih republika, a to je doslovno na kapaljku, pojavljuje se u našem kulturnom obzoru bez ikakve rezonancije, a pogotovo bez ikakvoga poetičko-reformističkog utjecaja na samodopadnu estetiku hrvatske književne proizvodnje, tako da nešto intenzivniji književni uvoz bilježimo tek iz BiH. Međutim, posljednji kapitalni utjecaj iz BiH na poetički smjer hrvatske književnosti dogodio se još davnih devedesetih, kada nas je Miljenko Jergović vratio andrićevskim formulama tradicionalnoga pripovijedanja te fabularnom realizmu općenito.

U svakom slučaju, kako god se odnosili prema prijeratnim i poslijeratnim, (ex)-jugoslavenskim i (post)socijalističkim književnostima, vjerujem da će se stariji pripadnici svih naroda i narodnosti od Vardara pa do Triglava bez ijednog glasa protiv i bez ikakvog jala kakvim inače ispraćamo naše književnike u bijeli svijet složiti kako je srpsko-crnogorski pisac Borislav Pekić jedan od nekolicine genija književne umjetnosti s naših prostora iz perioda tzv. jugoslavenskih književnosti kojega možemo mirne duše isporučiti preko naših provincijalnih granica samome vrhu suvremenije svjetske književnosti. Raspolažući fascinantno svestranom erudicijom, odlikujući se lucidnim komentarima i maestralnim metaforičkim bravurama, a povrh svega bivajući još i velemajstor kompleksne romaneskne arhitekture, Pekić je posve ravnopravan najslavnijim književnim imenima sa svjetske literarne scene 20. stoljeća, pa čak u velikoj mjeri po kvalitetama svojih spisateljskih izvedbi i superioran nad većinom planetarno poznatih autora koji čine najrecentniji kanon svjetske književnosti.

Ali s druge strane, za svjetsku recepciju Pekić još uvijek ostaje jedna od najvećih književnih tajni i neotkriveno blago, što više govori o aroganciji američkih i zapadnoeuropskih centara moći i arbitriranja, nego li o eventualnoj kvalitativnoj insuficijentnosti tadašnje jugoslavenske književnosti, tim više što se na stranice zapadne stručne literature o svjetskoj književnosti s ovih prostora uspio upisati samo Milorad Pavić zahvaljujući svom planetarnom bestseleru Hazarski rečnik, a tu i tamo još i Danilo Kiš. Ipak, upitno je koliko se to može smatrati uspjehom budući da se i Pavića i Kiša mahom navodi tek kao dopunsku referencu, svedenu samo na spomen njihovog prezimena i najpoznatijeg djela u fusnoti, ili pak bivaju uvršteni u zagradu između čijih se lukova nabraja još par književnih prezimena „odnekuda“, radi dopunske ilustracije ključnih tema među stranicama knjiga u kojima su spomenuti.

Povratak Borislava Pekića među Hrvate

Kako god, Pekić je nakon tridesetak godina zgusnute i hipertenzične povijesti koja nam se izdogađala ponovno oživio u hrvatskoj kulturnoj memoriji „zahvaljujući“ infiltraciji virusa korone i na naše prostore. Povijest tog Pekićevog povratka među Hrvate da se lako rekonstruirati u svega par koraka. Sjetimo se, dogodio se onaj „povijesni“ trenutak kada vijesti o epidemiji izazvanoj koronom više ne pratimo kroz sigurnosnu barijeru televizijskih i računalnih ekrana kao pojavu koja se događa negdje drugdje, a mi je pratimo usputno, kao još jedan senzacionalistički sastojak redovne dnevne porcije informativnog programa, a zatim nastavljamo sa svojim redovnim dnevnim aktivnostima, što je uključivalo i ležerno, nezabrinuto gubljenje vremena po birtijama, shopping centrima, gradskim špicama i sportskim terenima.

Korona je počela buktati tu, među nama, a mediji alarmantnim tonom počinju prenositi informacije u realnom vremenu u kategoriji breaking newsa, ujedno prenoseći i upute naših kriznih stožera o izvanrednim mjerama i novom režimu svakodnevnoga života, što je u tren oka pred našim očima materijaliziralo sve one klišeizirane prizore iz žanra apokaliptične tematike: masovna histerija, masovno dizanje gotovine iz banaka, masovno opskrbljivanje namirnicama, ljudi sa zaštitnim maskama na licu samo što ne gaze jedni preko drugih, policija s ulica preko razglasa poručuje da se pozatvaramo u kuće, a mobiteli se prate da bi se doznalo tko krši pravila karantene. Ta „prekonoćna“ promjena stila života, dakako, reflektirala se i u medijima, a efekti dolaska korone među hrvatski živalj postali su tema koja je maknula s dnevnoga reda sve dotadašnje novinarske trakavice. I kolumnisti su se, naravno, odreda upustili u umovanje o novonastalim okolnostima, pokušavajući razbistriti dramatično razvijanje situacije u široj perspektivi, pri čemu se par njih gotovo istodobno sjetilo u aktualnom kontekstu spomenuti i davni književni hit pod naslovom Besnilo, antologijski klasik iz Pekićeva bogata opusa.

Psihoanaliza jednog prisjećanja

Zanimljiva je koincidencija da nije jedan novinar, nego nekoliko kolumnističkih komentatora, potaknutih izvanrednim aktualnim zbivanjima, u tren oka razgrnulo slojeve višestruko induciranih, sustavno provođenih, ali i zapovijeđenih zaborava prema upokojenoj prošlosti socijalističke Jugoslavije te su se iz repertoara jugoslavenske kulturne baštine u isti mah sjetili referirati upravo na Pekićevo Besnilo. Naime, živimo u postmodernoj kulturi vječnoga prezenta, pa bi bilo očekivanije da su naši opinion makeri ilustracije radi evocirali paralele s razvikanijim hollywoodskim blockbusterima o poharanosti čovječanstva virusom, tako da mi kao jedino moguće objašnjenje te zgodne podudarnosti u sinkroniziranom spominjaju upravo Pekićevog Besnila ili Markovićevog filma Variola vera pada na pamet hipoteza da su ti uštimani spomeni Pekićevog hita i Markovićevog filmskog klasika rezultat reakcije da se na koronu kao problem koji je odjednom postao i naš, domaći, odgovori vlastitim snagama, uključujući i pronalaženje potrebne psihosocijalne snage za ovakav trenutak i u vlastitim kulturnim resursima. Možda je čak točnije objašnjenje da smo pred neizvjesnostima koje je proizveo dolazak korone u naše društvo odlučili uteći u sigurniju prošlost, štoviše u prošlost u kojoj je drama ovakvoga tipa već odavno prevladana i razriješena, makar simbolički, u fikcijskim konstrukcijama jugoslavenske književnosti i filma.

A možda mehanizmi tih reminiscencija iz riznice ex-jugoslavenske kulture i nisu toliko psihofreudovski kompleksni, nego su razlozi krajnje jednostavni. Naime, Pekićevo Besnilo kao svojedobni visokotiražni hit doista se duboko i dojmljivo urezao u opću kulturu i kolektivnu lektiru jugoslavenskih generacija, pa u današnjim okolnostima nije bilo teško gotovo po automatizmu sjetiti se korespondentnosti aktualne atmosfere s prizorima kakve je nanizao Borislav Pekić u slavnom romanu o epidemiji psećeg bjesnila među ljudima. Koliki su bili recepcijski dosezi Pekićevog hita i koliko je masovna bila potražnja za njegovim romanom ponajbolje svjedoči činjenica da je Besnilo doživljavalo ponovljena izdanja godinu za godinom! Premijerno objavljen 1983. godine u Zagrebu (!), već sljedeće, orwellovske '84-e, Sveučilišna naklada Liber (!) iz Zagreba objavljuje drugo izdanje, da bi tek dvije godine kasnije Pekićev matični Beograd preuzeo eksploataciju visoke komercijalnosti Pekićevog Besnila, pa također objavio još dva reizdanja, 1985. i 1987. godine. Četvrto izdanje, izdanje beogradskog BIGZ-a, ujedno i izdanje koje sam za potrebe ovoga teksta iskopao iz mrtvih kuteva moje kućne biblioteke, tada još uvijek ima, unatoč već četvrtom repriziranju, impresivnu nakladu od 20 tisuća primjeraka, nakladu koja je danas nezamisliva za bilo koji naš postjugoslavenski, odnosno novohrvatski roman.

Kako se nekad politizirao „šund“

Pojavivši se, dakle, 1983. godine u Zagrebu, Pekićevo Besnilo odjeknulo je u tadašnjoj književnoj recepciji senzacionalno, ali također i kao svojevrsni presedan. Bio je to, naime, iznenađujuć Pekićev zaokret, koji je uslijedio nakon što je ovaj autor iza sebe već imao bogat, profiliran i nagrađivan opus iz registra tzv. visoke književnosti. Sada je pak zbunio dio svoje čitateljske sljedbe romanom koji gotovo ortodoksno reproducira konvencije i žanrovsku strukturu tzv. trivijalne, komercijalne, potrošne, eskapističke, jeftino zabavne ili šund literature, kako se tada s elitističkih visina književno-akademskih krugova, ali i sa ćudorednih sjednica kojekakvih komesara i kulturnoideoloških komisija etiketirala takva vrsta masovne zabave i popkulturne produkcije.

Retoriku kojom je tadašnji jugoslavenski establishment valorizirao takvu vrstu masmedijske i popkulturne produkcije ne tako davno nam je evocirala antropologinja Reana Senjković u studiji Izgubljeno u prijenosu: pop iskustvo soc kulture, podsjetivši nas da je prijelomna točka u jugoslavenskoj politici prema takvoj kulturi bio – ni manje, ni više – novogodišnji govor Josipa Broza Tita 1963. godine! Čestitavši svim narodima i narodnostima tadašnje Jugoslavije sretnu novu godinu, pa prigodno rezimiravši uspjehe samoupravnog socijalizma u protekloj godini i pobrojavši najistaknutije industrijsko-prozvodne i izvozne rekorde u udarničkom prebacivanju norme koje je požrtvovno obavila radnička klasa, „ljubičica bela“ ipak je iz svečanog raspoloženja tijekom te novogodišnje poruke, otprilike onako kako to nama danas radi nadbiskup Bozanić u božićnim poslanicama, skrenuo u nevesele teme koje su Josipa Broza, „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, u tom trenutku morile: „Ipak, morad da primjetim da stanje u našem kulturnom i moralnopolitičkom životu nije onakvo kakvo bismo željeli da bude. Ima tu mnogočega tuđeg, nespojivog sa našom socijalističkom etiketom, nečeg što pokušava da sa linije koju je odredila naša revolucija skrene tok našeg razvoja u drugom pravcu“.

„Nakon što je 'drug Tito otvorio perspektivu i jasno ukazao na zadatke'“, piše nadalje Reana Senjković, „sastalo se Centralno vijeće Saveza sindikata Jugoslavije da bi 'razmotrilo problematiku kulturnog života“, a „sastali su se i različiti republički odbori i kulturno-prosvjetne zajednice da bi promislili 'neka pitanja izdavačke politike u oblasti zabavne literature, zabavno-revijalne štampe i zabavno-muzičke literature'“. Opisujući sva ta hrvanja jugoslavenskih drugova sa šundom, Reana Senjković zaključuje: „Kultura 'koja savremenom čoveku pomaže da se odmori od svakodnevnih napora' ostala je važnom temom političkih sastanaka ali i znanstvenih, a prije svega socioloških istraživanja i promišljanja sve do kraja 80-ih (!), kada je socijalistička vlast priznala kapitulaciju i u 'sferi idejne borbe u kulturi i umjetnosti'“.       

Književne zore jugoslavenskog postmodernizma

Danas ta retorika koju nam djelomice prenosi Reana Senjković kako bismo osjetii duh vremena zvuči smiješno, ali u takvoj se atmosferi, na neki način i kao eksplicitna provokacija, pojavilo Pekićevo Besnilo. Štoviše, odlučivši koncipirati Besnilo prema notornim klišejima tzv. žanra katastrofe, i to još prema komercijalnim obrascima buržoaske kulture „truloga“ kapitalizma, Pekić je naizgled počinio nepojmljivi presedan samoubilačkog kompromitiranja svoga spisateljskoga ugleda, bezrezervno se prepustivši tada vrlo popularnom trendu beletrističkih i filmskih hitova apokaliptične tematike, trendu na koji je svatko imalo rafiniranijeg ukusa reagirao s podsmijehom, smatravši većinu ostvarenja iz te produkcije ispraznim trashom. Ipak, tih godina su američki popkulturni proizvodi iz takvoga žanra vladali među našom najširom publikom, oduzimajući joj dah spektakularnim pričama o katastrofama na svakom koraku s porukom da se sigurnost i komfor moderne tehnologije u čas može pretvoriti u nezamislivi pakao, a na koncu i u naš lijes. Bile su to godine kada su našom (pop)kulturnom konzumacijom vladali filmovi poput Paklenog tornja ili Posljednje Posejdonove avanture, kao i svjetski bestseleri Arthura Haileya, autora glasovitog Aerodroma, ujedno i tadašnjeg vodećeg hit-mejkera za napetice o katastrofama koje nam se mogu svakog trena dogoditi u našim urbanim gnijezdima. A Pekić se posve kompetentno priključio tom hiperkomercijalnom valu, obogativši ga „domaćim proizvodom“.

Ipak, s druge strane, takav Pekićev obrat i nije bio toliko neočekivan budući da je Besnilo nastajalo u vrijeme sve zrelijeg postmodernizma i u našoj kulturi, što se u književnoj proizvodnji tadašnje Jugoslavije manifestiralo kroz sve vidljivije preplitanje tzv. visoke i niske književnosti, teške i lake, elitističke i komercijalne, visokomodernističke i trivijalne, intelektualno ambiciozne i žanrovski nepretenciozne. U daleko skromnijim razmjerima, manje spektakularno, a možda i manje talentirano, u hrvatskoj su književnosti takvu politiku postmodernističkoga sparivanja ozbiljne književnosti i zabavne žanrovske literature, napose kriminalističke, već kontinuirano i sve odvažnije otpočeli ispisivati naši Pavličići i Tribusoni, dok je Pekić pokazao koliki se vrhunci mogu doseći takvom razigranom postmodernističkom kombinatorikom.

Postmodernizam nekad i sad

Dakle, bez obzira što je Pekićevo Besnilo u prvi mah djelovalo kao diskutabilno i polemično ostvarenje iz perspektive strožije kritike, kritike koja još nije bila spremna prihvatiti postmodernu politiku kontaminiranja visokog modernizma tipičnim poetičkim obilježjima popularne kulture i tzv. niske, trivijalne književnosti, taj je Pekićev novitet bio posvema ispisan u duhu vremena, vrlo konzekventno i osviješteno implementirajući i tendencije vladajuće postmodernističke poetike, kao i tekuće komercijalne trendove u žanrovskim proizvodnjama popkulturne industrije. Danas se to u Pekićevom Besnilu još jasnije vidi, pa čak iz današnje perspektive djeluje i pomalo anakrono to naglašeno ekvilibriranje između polova visokoga i niskoga, intelektualno ozbiljnoga i trivijalno zabavljačkoga, budući da je Pekićev ortodoksni hard core triler katastrofe prekrcan eruditskim referencama i hipercitatnošću mnoštva književnih izvora.

Današnje književne zvijezde žanrovskih hitova ovakve tematike, posvema rukovođeni komercijalnim formulama podilaženja širokom čitateljstvu, teško da bi se usudili otjerati čitatelja već prvim stranicama tako što bi svoje light štivo otpočeli – kao što je to učinio Pekić na početku Besnila – teškom artiljerijskom paljbom citata iz Nostradamusa, Biblije, Homerove Ilijade i medicinsko-znanstvenih enciklopedija. Ali bila je to karakteristična moda tadašnjeg postmodernizma, još uvijek kolebajućeg između visokoga i niskoga, između modernističkoga i postmodernističkoga, prije nego što je besramno prepuštanje „vulgarnoj“ tržišnosti i lakočitljivoj plitkosti za masovnu publiku postala prihvatljiva opcija, a s vremenom i prevladavajuća postmodernistička politika. Uostalom, u ta je vremena takvo intelektualističko kićenje žanrovskoga djela ili romana strukturiranog prema konvencijama trivijalne književnosti bila i nužna gesta kako rukopis ne bi bio automatski diskvalificiran kao šund, signalizirajući zahtijevnijoj publici i strožijoj kritici preko takvih ambicioznijih odlomaka da se između korica nalazi i nešto više ili nešto dublje od pukog efemernog trilerčića za jednokratnu čitateljsku potrošnju. Današnji pisci žanrovske literature nemaju potrebe za takvim preuveličavanjem vlastite vrijednosti osim ako ih na to ne tjera osobni kompleks zbog činjenica da ipak ne pišu svoje napetice talentom, dubokoumnošću i relevancijom jednoga Dostojevskog, Flauberta ili Thomasa Manna.

Kratki izbor iz raskoši Pekićeva Besnila

I premda Pekićevo Besnilo vrvi angažiranim komentarima o tadašnjim aktualnim svjetskim problemima, prije svega o pitanjima hladnoratovske napetosti između zapadne i istočne hemisfere, kao i o pitanjima klasne nejednakosti (jer ipak je Pekić ponikao iz marksističke klime socijalističke Jugoslavije), taj je njegov bestseler ipak pisan i čitan kao kompleksna i vrlo konceptualizirana eksperimentalna postmodernistička igra konvencijama i šarmom jednoga žanra, kao fikcija koja je premrežena gotovo kompletnim repertoarom tadašnjih tipičnih postmodernističkih postupaka pomoću kojih se Pekić poigrava sa statusom književnoga teksta ili s odnosom teksta i svijeta, fikcije i zbilje.

Osim već spomenute hipercitatnosti i polidiskurzivnosti (uvrštavanjem novinskih tekstova, stilova kronike, medijskoga diskursa, birokratskoga jezika, znanstvenoga metajezika, itd...), tu je također prisutno obilje metatekstualnoga poigravanja i destabiliziranja fikcionalnoga konstruiranja pseudozbilje u književnome svijetu (pa se za neke narativne linije ispostavi da su „izmišljene“ jer ih pripovijeda lik za kojega će se u međuvremenu doznati da je pisac kojemu su te priče ideje za budući roman), a na kraju imamo i tipičan postmodernistički motiv zrcala i kružnosti budući da taj lik pisca postaje kroničar širenja bjesnila, pa na zadnjim stranicama romana, kada taj lik pisca počinje pisati svoje svjedočanstvo o epidemiji bjesnila, prvi odlomak njegova rukopisa ujedno je i prvi odlomak s prve stranice Pekićeva romana, odlomak kojim otpočinje Pekićevo pripovijedanje.

Na kraju, Pekić je odveć kapacitiran pisac da bi nam isporučio strogo žanrovski triler, sveden tek na napeto prepričavanje gole fabule kako bi najširu publiku zabavio plašenjem i suspensom, što znači da je Pekić jedan tipičan zaplet trivijalne književnosti iz žanra trilera, horora i katastrofe ujedno nadogradio i inteligentnim, studioznim analizama i opservacijama o mnogobrojnim kompleksnim pitanjima: o znanstvenoj etici, o psihologiji mase, o svjetskoj politici, o blokovskoj, ideološkoj i klasnoj podjeli svijeta, o krhkosti ljudske civilizacije, o životinjskome u ljudskoj vrsti, o mračnoj strani ljudske prirode, o čovjekovoj umišljenoj superiornosti i samodopadnoj samopercepciji vlastitoga položaja u univerzumu...

Nema čega nema u Pekićevom Besnilu

Štoviše, nema toga što Pekić nije „utrpao“ u Besnilo. Manje bi spretnog pisca u nošenju s tolikim narativnim linijama i s tolikom količinom materijala općenito kritika i čitatelji prekrižili već nakon prve trećine romana, ocijenivši ga kao pretencioznog ili previše raspršenog ka kojekavim idejama umjesto da se drži jednostavnog hitanja po napetoj fabularnoj liniji ka konačnom raspletu, kako bismo na kraju svi odahnuli. Također, kod manje vještog žanrovskog pripovjedača koji bi se usudio žonglirati s tolikim temama, ogromnim brojem likova i kompleksno isprepletenom fabulom zacijelo bi s vremenom došlo do preopterećenosti raznovrsnim sadržajima, do razvodnjavanja pripovjedne fokusiranosti i narativne usmjerenosti, do opadanja napetosti i gubitka zanimljivosti, a na koncu, kao logični ishod takvih posljedica, i do zamaranja čitatelja. Međutim, Pekić je izbjegao sve te rizike. Izdanje kojim se služim za potrebe ovog teksta, BIGZ-ovo iz 1987. godine, džepnoga je formata, tako da je riječ o „ciglici“ od 600 gustih stranica, ali čak i da je Besnilo otiskano u većem, primjerenijem formatu, s prozračnijim proredom i fontom, još uvijek bi to bila poprilična knjižurina koja traži zaista sposobnog žanrovskog pisca za održavanje napetosti na tolikoj količinoj stranica.

A Pekić ne samo da je, kao što smo već spomenuli, među korice svoga romana upisao obilje citata iz mnogobrojne i raznovrsne literature, nego je, također već rekosmo, isprakticirao bogat repertoar tipičnih metatekstualnih igri postmodernističkog manirizma, kao što se naveliko upuštao i u filozofsko-esejističke minijature o ozbiljnijim pitanjima toga vremena, dok je, povrh svega toga, isprepleo i mnoštvo narativnih podzapleta. Onodobni čitatelji Pekićevog hita možda se još uvijek sjećaju da Besnilo otpočinje u maniri tipičnog žanrovskog zapleta: zrakoplov na međunarodnoj zračnoj liniji Rim-London-New York traži od kontrolora leta u londonskoj zračnoj luci Heathrow dopuštenje za hitno, prijevremeno slijetanje jer je jednoj putnici pozlilo. Kako se doznaje par stranica kasnije, riječ je o misionarki iz Afrike koja je, nakon audijencije kod Pape u Rimu, na spomenutom letu počela manifestirati neobično ponašanje. Dakako, nitko ne pomišlja na najgore, ali kako se stanje nesretne „kaluđerice“, kako je naziva Pekić, pogoršava, sve je teže utvrditi točnu vrstu bolesti. Naime, svaki novi, sve neobičniji simptom opovrgava prethodno uspostavljenu dijagnozu, pa se redom odbacuju početne pretpostavke: nije mučnina, nije strah od letenja, nije napad panike, nije histerija, nije epilepsija, nije živčani slom... A tad još nije bilo dr. Housea. Međutim, kad se u kratkom roku „kaluđeričino“ neobično ponašanje počne javljati kod jednog putnika, pa zatim kod još dva putnika, a onda kod još četiri, dežurnoj liječničkoj službi u zračnoj luci Heathrow upali se lampica.

Majstor hororičnih opisa i jezive atmosfere

Postupajući prema standardiziranim protokolima, liječnička služba još uvijek nije svjesna svih opasnosti virusa s kojim otpočinju bitku, pa zaraza ne ostaje izolirana u zrakoplovu, nego je ubrzo kontaminirana i zračna luka Heathrow. Osim što „najveća vazdušna raskrsnica sveta“, kako Pekić naziva Heathrow, postaje karantena kako bi se spriječilo inficiranje londonskog stanovništva, razvoj epidemije postupno rezultira sve ekstremnijim simptomima koji dio zaražene populacije u zračnoj luci pretvara u klasične zombijevske monstrume iz notornih filmskih horora: isprva imaju osjećaj kao da će se razboljeti od gripe, zatim ih iritiraju zvukovi i svjetlost, pa im krene pjene na usta, da bi na koncu postala animalna bića koja uz zastrašujuće režanje agresivno skaču na zdrave i grizu ih gdje stignu. Stručne su službe konsternirane revivalom psećeg bjesnila u superurbanom središtu moderne civilizacije na vrhuncu 20. stoljeća, a čitatelj je sav preznojen Pekićevim hororičnim opisima i jezivom atmosferom u koju nas usisava. Vještina njegova stila takva je da doslovno možete „čuti“ vrisak histerične mase, režanje zaraženih psećim bjesnilom, a oko svega toga tenziju još podiže i bučna grmljavina brojnih aviona koji još uvijek oblijeću Heathrow. Možemo samo zamisliti kakav bi to film bio, a da su Stephen King ili Dan Brown ili ostali slični autori iz te žanrovske ladice ikad pročitali Pekićevo Besnilo, zacijelo bi rekli „fuuuck“ i pokrili se ušima od srama, a možda više nikad ne bi ni pisali jer – tak' se to radi, dečki moji.

Naravno, konvencija je ovoga žanra da se uoči eskaliranja katastrofe uvodničarski upoznajemo s galerijom likova koja svojim poslom dolazi na buduće mjesto nesreće s namjerom da rutinirano produži dalje i nastavi sa uobičajenom svakodnevicom, vođena tipičnim građanskim ili obiteljskim obvezama i zacrtanim planovima. Taj klišej nam je dobro poznat iz već spomenutih filmskih klasika kao što su Pakleni toranj ili Posejdonova posljednja avantura, pa kad se katastrofa dogodi, prelazimo na napeto iščekivanje tko će sve od likova koje smo uvodno upoznali preživjeti, a tko glavu izgubiti, tko će biti požrtvovni filantrop i herojski lider koji će baš svakoga spasiti iz nemogućih situacija, tko će na koncu od tih ubogih jadnika dospjeti do svjetla na kraju tunela, a tko će biti sebična pizda koja misli samo na svoju guzicu i kad će taj seronja konačno biti pravično kažnjena. Također, stereotip je ovoga žanra i da se zbog nastale katastrofe likovima prekidaju kratkoročni dnevni i dugoročni životni planovi, kao što je stereotip da dio likova po tom pitanju tvrdoglavo, unatoč izvanrednosti situacije, nastoji provesti do kraja svoje privatne interese, odnosno razloge zbog kojih su se zatekli na poprištu radnje uoči izbijanja nesreće. Svrha te žanrovske konvencije, dakako, posve je jasna: uzbudljivost se priče gradi i iz te napetosti koja je nastala između onoga što su likovi htjeli i onoga što sada moraju, dakle između njihovih osobnih priča, ništa manje napetih, a sada dramatično prekinutih katastrofom.

Kula babilonska kažnjena apokaliptičnim virusom

I tu se Pekić nemilice razmahao. U sve klaustrofobičnijoj karanteni pred zombijevskim hordama psećega bjesnila Pekić je uspio „nagužvati“ trudnice pred porodom, romantične parove na medenom mjesecu te empatičnog, požrtvovnog i idealističnog liječnika kojemu se na vratima dežurne ordinacije u zračnoj luci pojavio dugo neviđeni sin iz bivšega braka. Nadalje, tu se zatekao i ubojica koji je upravo uoči eskalacije epidemije pred zračnom lukom počinio ubojstvo, pa je planirao „savršeni zločin“ okruniti savršeno uštimanim letom za Njemačku. Tu su i teroristi koji su planirali masakr radi viših ciljeva komunističke revolucije, tu je i rusko izaslanstvo koje se taman trebalo vratiti u Rusiju nakon pregovora sa Zapadom oko daljnjeg detanta po pitanju nuklearnog naoružanja, a tu su zbog ruske delegacije i prateće engleske i ruske obavještajne službe koje se međusobno nadmudruju, dok je situacija dodatno dramatična zbog jednog kapitalnog ruskog obavještajca koji je upravo u tom trenutku planirao prebjeći na suparničku stranu. Među putnicima su i Židovi i Palestinci koji svoje bliskoistočne konflikte neumorno nastavljaju i u karanteni, a tome nije kraj, jer se među svim ovim likovima još provlače i jedan pedofil te jedan nacistički genetičar, tražen zbog ratnih zločina.

Već samo ovo nabrajanje, pretpostavljam, zorno ilustrira kakve je sve peripetije osmislio i spleo Pekić. Ne samo da je sa svim tim narativnim podzapletima htio oslikati Heathrow kao kulu Babilonsku kažnjenu apokaliptičnim virusom, nego su sve te priče učvorene u napetost od koje nema predaha svih 600 stranica! Stoga čitanje Besnila završavate iscijeđeno, dvije-tri kile lakši (ili deblji, ako grozničavu napetost rješavate prežderavanjem) jer riječ je o monumentalnoj kombinatorici napetih priča zbog koje opet moramo ponoviti: da su Stephen King ili Dan Brown ili ostali slični autori iz te žanrovske ladice ikad pročitali Pekićevo Besnilo, zacijelo bi rekli „fuuuck“ i pokrili se ušima od srama, a možda više nikad ne bi ni pisali jer – tak' se to radi, dečki moji.

Virus opisan kao alien Ridleya Scotta

Međutim, Pekićevoj pripovjednoj napetosti i ubitačnoj seriji dramatičnih obrata još nije kraj. Tu se već poigravamo s rizikom spoilanja, no teško je ne izraziti oduševljenje načinom na koji Pekić uvodi još jednu napetu narativnu liniju, odnosno rekonstrukciju porijekla mutiranog virusa psećeg bjesnila. Ono što je otpočelo kao razumljiva inficiranost katoličke misionarke u zapuštenim i divljačkim uvjetima „primitivne“ Afrike Pekić će postupno i savršeno tempirano razvijati u sve fascinantniju priču o polstoljetnom znanstvenom eksperimentiranju koje datira još od nacističkih laboratorija u koncentracijskim logorima, pa kad se čitatelju na kraju razotkrije kojim se sve načinima iz nacističke Europe preko židovsko-arapskih fronti na Bliskom Istoku, pa opet nazad do hladnoratovske Europe virus provlačio, neće mu preostati ništa drugo nego da u nevjerici skoči iz udobnosti fotelje, sruši lampu uz koju je čitao Besnilo i glasno opsuje: da su Stephen King ili Dan Brown ili ostali slični autori iz te žanrovske ladice ikad pročitali Pekićevo Besnilo, zacijelo bi rekli „fuuuck“ i pokrili se ušima od srama, a možda više nikad ne bi ni pisali jer – tak' se to radi, dečki moji.

Međutim, ono što možda ponajviše fascinira u ovom romanu, povrh svih dosad navedenih atrakcija, jest autorova fascinantna faktografska upućenost u teme o kojima govori, kao i u predmete koje opisuje. Naime, Pekić je sklon vrlo detaljističkim opisima, ali opisima koji nisu „impresionistički“, nego nakrcani stručnom terminologijom i vokabularom iz raznih strukovnih disciplina, pa kada piše o zrakoplovima, onda piše o njima kao aeronautički inžinjer, a kada piše o oružju, onda piše kao vrhunski balističar i oružar. Kada piše o administraciji, onda piše kao najrigorozniji činovnik, a kada piše o epidemiji, virusima i ostalim medicinskim temama, onda piše s kompetencijom emeritusa nekog medicinskog fakulteta. Taj njegov detaljizam naročito je efektan kada minuciozno opisuje virus bjesnila tijekom prvog promatranja kroz okulare mikroskopa jer to su jezive stranice u kojima je virus doslovno opisan poput aliena iz istoimenog klasika Ridleya Scotta. Na svu sreću, Pekiću nije bilo dano da nas izvještava o mikroskopskom izgledu virusa korone, jer bismo se nakon njegovog stila opisivanja odreda pobacali s vrhova zgrada ili povješali o lustere u svojim domovima, uvjereni da nikome nema spasa.

Kako se pisalo kad nije bilo interneta

Osim što je iznimno upućen u tehnologiju moderne tehnike, bilo da je riječ o zrakoplovima, oružjima ili medicinskoj opremi, Pekić vrlo detaljno opisuje i arhitekturu zrakoplova Heathrow, kao i procedure i protokole raznih službi, od kontrolora leta i uprave aerodroma preko raznih medicinskih struka, pa do policije, vojske i političkih dužnosnika. Dakako, izdašno se educirao i o područjima koja su mu primarna za tematiku njegova romana, dakle o medicinskim povijestima raznih bolesti, o povijesti znanosti, o bakteriologiji, o farmakologiji, o epidemiološkim režimima i standardima postupanja u slučajevima opasnosti od širenja zaraze... Sav taj korpus znanja s kojim se Pekić pripremio za pisanje Besnila prije svega je fascinantan zato što je roman nastajao u vrijeme prije interneta, što znači da Pekić nije bio u mogućnosti „proguglati“ bilo koju informaciju koja mu je zatrebala tijekom spisateljskog procesa. Danas je to možda teško zamisliti, ali on je sve to znanje prikupio odlascima u knjižnice i arhive, prelistavanjem starih novina i iščitavanjem hrpe usko specijaliziranih knjiga, udžbenika i enciklopedija iz područja medicine, aeronautike, inženjerstva, politehnike, povijesti...

U svakom slučaju, višestruka izdanja Besnila, godinu za godinom, a svako otiskano u desetke tisuće primjeraka, posve jasno govori u kojoj je mjeri Pekić s ovim romanom osvojio najširu publiku. Dakako, malo je vjerojatno da ih je na masovnu jagmu za ovim hitom potaknula Pekićeva rafinirana postmodernistička igra sa metafikcionalnim aspektima književnoga teksta, konvencijama jednoga žanra i komercijalnim strategijama trivijalne književnosti, nego je čak vjerojatnije da u žaru čitanja napete priče nisu ni registrirali te više potencije Pekićeva postmodernizma. Vjerojatno im je bilo i sporedno što Pekić priču o epidemiji psećeg bjesnila koristi tek da bi ispisao ono što  mu je osobno bilo daleko važnije: malodušnu kritiku poludjelog čovječanstva koje vječito pleše na rubu katastrofalnog samouništenja zbog igranja nuklearnim oružjem, Pandorinom kutijom razornih znanstvenih otkrića, kao i zbog arogantne, samodopadne samouvjerenosti modernoga čovjeka da superiorno vlada svim silama prirode, tehnologije i znanosti.

Kad još nije bilo svinjske kuge, ebole, SARS-a...

Da, naravno, Pekić nije propustio iskoristiti evidentni potencijal svoje metafore o psećem bjesnilu da bi varirao esejističke komentare o neiskorjenjivoj animalnosti i zvjerskom karakteru u prirodi suvremenoga čovjeka, kao što nije propustio ni relativistički se poigrati pitanjem tko je zapravo više opsjednut bjesnilom: virusom inficirani pacijenti u karanteni ili svekoliko čovječanstvo izvan karantene koje se smatra „zdravim“. Ipak, nema sumnje, najširu, dakle najpovršniju publiku Pekić je osvojio jednim hororičnim scenarijem, zadovoljavajući njihove apetite za pričama koje će ih uzbuditi oživljavanjem jedne kolektivne noćne more, induciranjem straha i užasa, jeze i groze na „siguran“, simbolički način. Kako su već detektirali psihoanalitički pristupi u analizama (pop)kulturnog imaginarija i kolektivnog nesvjesnog u maskulturnoj industriji, strah je jedna od najplodnijih emocija za kulturnu, umjetničku i medijsku eksploataciju, dok su (pop)kulturne i umjetničke varijacije na motive Apokalipse i Sudnjega dana – kaže Régis Debray u jednome eseju – naročito zahvalne zato što je riječ o reaktiviranju snažnih arhetipskih slika iz „naše mitološke zalihe“, u velikoj mjeri usađenih u naš imaginarij pod utjecajem kršćanstva. Ali i mimo katoličkoga strašenja klera apokaliptičnim odmazdama zbog griješnoga života ili izdaje biblijskih vrijednosti, kaže Debray, te priče o definitivnoj generalnoj propasti volimo zbog – kako to naziva Debray – „pathosa konačnosti“, otprilike kao što se hormonima sluđeni pubertetlija voli ganuti zamišljanjem vlastitoga samoubojstva i narcisoidnim pretpostavljanjem reakcija okoline na njegov tragični nestanak s lica zemlje.    

Pekić je, uostalom, napisao katastrofično Besnilo kada je publika odreda bila zahvalno raspoložena za takve apokaliptične pretpostavke, kontinuirano strahujući od kraja svijeta u sjeni hladnoratovskih napetosti. Pri tom treba uzeti u obzir da je Pekić tu kolektivnu bojazan i razne predapokaliptične paranoje sublimirao i podigao na n-tu potenciju u vrijeme kada svijetom još nisu harali svinjska i ptičja gripa, ebola i SARS, u vrijeme kada će se panika čovječanstva zbog virusa HIV-a tek rasplamsati, ali je napisao Besnilo u podatnom trenutku globalnog strahovanja od uništenja svijeta nuklearnim eksplozijama prema tzv. MAD scenariju (odnosno, mutual assured destruction, akronimski skraćenim u englesku riječ za ludilo), što je opasnost koja kronično prijeti i na stranicama Pekićevog romana budući da je to, dakako, tada bila neizbježna svjetska tema broj jedan.

Čega smo se bojali prije korone

Na kraju krajeva, kada se na zadnjim stranicama Besnila bude razmatrala opcija da se širenje epidemije s luke Heathrow spriječi bacanjem nuklearne bombe „ograničenog dosega“, pregovore američkog i ruskog predsjednika oko te ideje Pekić će ispisati u maestralnoj maniri dijaloga kakvi su bili vođeni u Kubrickovom filmu Dr. Strangelove: Ili kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu. Dakle, iako se tadašnja Pekićeva publika još nije upoznala sa omasovljenim strahom od svinjskih i ptičjih gripa, ebola i SARS-sova, nego su im se prvenstveno tresle gaće od mogućeg cvjetanja nuklearnih „pečurki“, panika zbog pandemijske poharanosti planete nekakvim smrtonosnim virusom nije im bila strano iskustvo budući da je globalno strahovanje pred mogućnostima fatalnog trećeg svjetskog rata, osim nuklearnog razaranja, uključivala i apokaliptične scenarije kemijskoga i bakteriološkoga ratovanja.

U tom kontekstu bivši Titovi pioniri zacijelo će se sjetiti da su osamdesetih još u školskim klupama vježbali navlačenje SMB plinskih maski, a oni mladci koji su služili vojni rok po Bilećama, Strumicama, Užicama i sličnim lokalitetima diljem Jugoslavije, između ostaloga, neizbježno su morali odslušati i nastavu iz tzv. RBKO (radiološko-biološko-kemijska obrana) te se s plinskom maskom na licu, omotani plastificiranim „zaštitnim“ ogrtačem (koji je zapravo bio obični najlon sivomaslinaste boje) bacati na zemlju kada bi neki major dreknuo „atomski sleva!“.

Još uvijek fascinantno aktualan roman

Na kraju svega rečenoga o Pekićevom romanu možda je najvažnije poantirati da se naši kolumnistički komentatori u trenutku eskaliranja korone nisu odreda sjetili upravo Besnila tek putem nekakve površne asocijacije, samo zato što je središnja tema Pekićeva davnoga hita podudarna s aktualnim zbivanjima, nego je i te kako utemeljena po tome što Pekić na stranicama Besnila „imaginira“ brojne situacije, prizore i psihološka stanja (histerične) mase koji su identični današnjim iskustvima s koronom. Čitan četvrt stoljeća kasnije, Pekićev roman iz prošloga milenija (!) i danas je po mnogo čemu nevjerojatno aktualan budući da su i brojne ostale teme kojih se dotiče još uvijek (ili su u međuvremenu još više postale) goruće svjetsko pitanje, kao, recimo, problem genetičkog inženjeringa ili tele-nadzora na svakom koraku. Čak ni hladnoratovska slika svijeta u Pekićevom romanu, kao niti američko-ruska špijunska nadmudrivanja, ne pripadaju „pričama iz davnina“ budući da je to poglavlje svjetske povijesti iz nekih razloga (valjda zato što je bipolarna slika svijeta iz vremena blokovske podjele svijeta bila jednostavnija i shematičnija od današnjih konfuznih geopolitičkih odnosa, no to je već tema za neki drugi tekst) američka, pa i europska popkulturna proizvodnja u međuvremenu etablirala u „retro-šik“, snimivši posljednih godina obilje serija i filmova koji romantičarski evociraju zaplete iz tako ustrojenog svijeta tijekom druge polovice 20. stoljeća.

Ali kada je riječ o osnovnoj temi Pekićeva Besnila, o pandemiji koja razornim virusom prijeti pokositi čitavo čovječanstvo, onda njegov hit s početka osamdesetih, reprizno čitan tridesetak godina kasnije, u kućnoj izolaciji zbog kolektivne karantene na koju nas je natjerao Covid-19, i reprizno čitan dok usporedno, uz grozničavo hitanje kroz napete stranice Pekićeva davnoga klasika pratimo informativni program s vijestima o razmjerima epidemije, crnim statistikama i dramatičnim preporukama kriznih stožera, onda se Pekićevo Besnilo u takvom okruženju više ne čita kao papirnata ili elitistička knjiška igra trivijalnom literaturom s postmodernističkih visina, niti kao naprosto uzbudljiva žanrovska zabava za široku raju kako bi si „nečim zanimljivim“ ispunila vrijeme, nego brojni odlomci iz bogatog Pekićevog štiva izranjaju kao da ih upravo sada s blesimetra čitaju voditelji informativnih programa na TV-u.

Pekićeve preporuke i oporuke za vrijeme korone

Zamijenimo li riječ „bjesnilo“ rječju „korona“, ništa se ne mijenja u aktualnosti Pekićevih rečenica. Sljedeći izabrani citati to ponajbolje potvrđuju:

„Za one 'napolju' besnilo je pretnja. Za nas 'unutra' besnilo je način života. Nov način, koji zahteva prilagođavanje. Mnoge stvari 'onog' sveta promenile su u 'ovom' vrednosti. Civilizovana merila preko noći postala su varvarska. Necivilizovano je postalo rukovati se, neljudski ljubiti. Asocijalnost je postala bazična pretpostavka. Opasno okupljanje je proganjano... Usamljenost je postala stvar dobrih običaja, ukusa, a ne mizantropije...“.

Zvuči vam poznato? Nije li to stil života koji danas vodimo, prema preporukama kriznih stožera da izbjegavamo kontakte, rukovanja i da se klonimo jednih drugih te povučemo u izolacijsku sigurnost svojih kućanskih samoća? I dok se u medijima spekulira do koje će mjere režim pod kojim moramo živjeti dok traju izvanredne mjere zbog virusa korone temeljito dubinski i dugoročno preoblikovati naše navike, naš stil života i naše načine svakodnevnoga funkcioniranja za sva vremena, čak i kada opasnosti od ove pandemije odavno zgasnu, Pekić piše da smo se sa svojim brigama i nadama prije pandemije osjećali kao „ljudi od juče, s jučerašnjim brigama“, a sada ćemo, nakon ovog iskustva – kaže Pekić – „postati drugi, sutrašnji ljudi, za koje današnji rezoni, mere današnjeg sveta više neće važiti“.

Kratko i jasno Pekić nam poručuje da više ništa neće biti isto.

A s obzirom da smo, „zahvaljujući“ virusu korone, spoznali kako prijetnja takvoga tipa može paralizirati cijeli svijet, sljedeću Pekićevu rečenicu trebali bismo imati na umu za sva vremena: „U mikro, a ne makro svetu krije se tajna preživljavanja vrste, jer sve dok ne prodremo u tajnu virusa, naš let prema zvezdama biće putovanje mrtvaca na dopustu“.