„ANIARA“ KNJIGOM I FILMOM
O bespućima svemirske zbiljnosti
Pored deprimirajuće egzistencijalističke drame Aniara o doživotnom lutanju izgubljene svemirske posade bespućima galaksije epske Zvjezdane staze djeluju kao infantilni pidžama-party
Objavljeno: 9.3.2020. 11:34:04
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Aniara" / Promo

(Aniara, R: Pella Kågerman i Hugo Lija, Švedska-Danska, 2018.) 

Nema nikakve sumnje kako nećemo morati dugo čekati na trenutak kada ćemo biti u prilici pogledati film o lepezi emocija koja je zavladala među putnicima cruisera Diamond Princess kada je njihov ploveći dvorac usidren u karantenu zbog pojave korona virusa. Priča je, naime, i te kako potentna, nadasve komercijalna, gotovo poput Cameronovog Titanica, ali u duhu novoga milenija: radnja otpočinje glamurozno, u superluksuznoj raskoši plovećeg hotela, a onda putnici, slika čovječanstva u malom, plaćaju cijenu za svoj dekadentni, nemarni, konzumeristički i materijalistički stil života. Priroda se osvećuje arogantnom čovjeku za sva silovanja planete koje je mahnito činio u slijepoj i nezasitnoj utrci za eksploatacijom i profitom.

Nema nikakve sumnje da ćemo gledati taj film jer naša svakodnevica, kao i povijest općenito, već odavno služe kao puki resurs ili „dobavljač sadržaja“ kulturnoj industriji i proizvodnji spektakla. Ponekad se doista čini da se sve na ovom svijetu zbiva samo zato da bismo to gledali na ekranu, u glamuroznijoj verziji, i da umjesto nas, običnih ljudi, u našim životnim ulogama gledamo Marka Wahlberga i(li) Mata Damona. Na kraju krajeva, već su snimljeni filmovi o svim istaknutijim terorističkim napadima u posljednje vrijeme, od onog u Bostonu, pa do onog u Parizu, a Breivikov masakr na otoku Utoya ima čak dva filma, dok su se napadi na WTC već razvili u zaseban žanr. Snimljeni su i filmovi o svim „čupavijim“ bitkama američke vojske otkako čačkaju mečku na Bliskom istoku, a čini mi se da nema epizode, ni afere iz američke političke povijesti koja nije ekranizirana, niti celebrityja koji nije dobio svoj biopic. Doista, svi smo mi samo dobavljači sadržaja za neutaživi pogon kulturne industrije.

Zašto smo postali „dobavljači sadržaja“?

Dubravka Ugrešić će u brojnim izvrsnim esejima kontinuirano protestirati protiv nekritičke i sve popularnije prihvaćenosti termina „dobavljač sadržaja“ u komunikaciji sa izdavačima kojima nudi svoje rukopise na objavljivanje, smatrajući da se spisateljska kreativnost i kvaliteta umjetničkoga djela nipošto ne mogu banalizirati pojmom koji konotira pisca kao autora garavog lica koji lopatom udarnički pretovaruje svoju umjetničku proizvodnju poput izrudarenog ugljena ili nekog sličnog energenta iz poetskih dubina stvaralačkog bića, a kojim će se ložiti lokomotiva kulturne industrije. Ma koliko bila opravdana deromantizacija i demistifikacija umjetničkoga stvaranja, očito je da se terminom „dobavljač sadržaja“ u sferu kulture i umjetnosti uvodi korporativni jezik kako bi se i taj „plemeniti“ i „uzvišeni“ segment ljudskoga duha kolonizirao logikom kapitalističke ideologije, pri čemu nije važna ni autorova individualnost, njegova unikatna umjetnička vrijednost, niti nadvremenska kvaliteta njegove kompleksne umjetničke kreacije kojom je estetizirao ili poetski osmislio našu vulgarnu zbilju, nego je važna samo cirkulacija robe, puko dobavljanje, da bi stroj kapitalističkog sustava bio u pogonu, koristan i proizvodan, s konačnom svrhom u ostvarivanju profita.

Pod tržišnim pritiskom, kao i pod pritiskom sve ubrzanijeg tempa hipermedijskog svijeta, taj je termin zaživio i u novinskim redakcijama kao opći nazivnik za sve profile novinarskoga rada, brišući hijerarhijske i kvalitativne razlike između istraživačkog novinarstva, kolumnizma, reporterstva, anketarenja i ostalih novinarskih vrsta poslova. Ma koliko su se stara novinarska pera bunila protiv takve generalizacije njihova rada, ideologija koja stoji iza termina „dobavljač sadržaja“ u novinarskoj je profesiji (budući da sam i osobno pred kraj svojih novinarskih godina prolazio kroz seminare i radionice preodgajanja u dobavljača sadržaja) provedena u najelementarnijem obliku, bez imalo uljepšavanja brutalne istine koja se nalazi iza takve politike. Budući da novinsko izdanje živi jedan dan i potom gubi na aktualnosti, već sljedećeg dana treba nastaviti „dobavljati“. Budući da u uvjetima takvog tempa niste u stanju svaki dan otkrivati afere koje će srušiti vlast ili promijeniti svijet, nego postoje i sušnija razdoblja za ekskluzivne vijesti, onda morate „dobavljati“ „barem nešto“ kako stranice ne bi zjapile prazne. Budući da novine dijelom žive od tiraže, dakle od prodaje tekstova, tj. sadržaja, onda ono na čemu se opstanak novina uopće zasniva treba osigurati, odnosno „dobaviti“ da bi se prenijelo javnosti ili, u današnjim uvjetima točnije rečeno, da bi se (pre)prodalo javnosti. Budući da je to (postalo) esencijalno u definiciji novinarstva, svejedno je da li je ekskluzivnu snimku „dobavio“ Robert Capa ili ju je „snimio naš čitatelj“.

Sudbinske posljedice u svijetu „dobavljača sadržaja“

S obzirom na prirodu novinarskog posla, novinarskoj eliti čak nije ni zasmetalo što su prekvalificirani u taj „gordi“ termin kao što je „dobavljač sadržaja“ jer se time ionako eksplicirala suština njihovog svakodnevnog rada. Zašto gubimo vrijeme na seminarima i na radionicama na kojima nam se otkriva topla voda o stvarima od kojih smo već okorjeli? Tko se tu naplaćuje da nas uči kako se općepoznati pojmovi novinarskog zanata sada trebaju nazivati nekim fancy terminima kao što su content provider ili content menager? Takva su nam se pitanja na takvim seansama nama dinosaurusima old school novinarstva obila o glavu kada su se ekskluzivni prostor novinskih stranica i televizijske koncesije našli pod opsadom interneta, medija u kojem su svi, baš svi iz sveukupne građanske mase postali – „dobavljači sadržaja“. Kada je novinarima bilo rečeno da su od sada dobavljači sadržaja, odgovorili su whatever i nastavili sa svojim poročnim životom između dva teksta ili dva novinarska terena, ali kada se ekskluzivnost njihove profesije utopila u masu svih ostalih „dobavljača sadržaja“, svijet u kojem su bili kraljevi medijske proizvodnje srušio im se takoreći preko noći.

Internet besramno živi od „dobavljača sadržaja“. Štoviše, ta je notorna internetska neselektivnost (što bi komentatori afirmativnijeg odnosa prema internetu nazvali demokratičnošću) postala imperativ svim ostalim medijskim, kulturnim i umjetničkim proizvodnjama. Internet se ne zanima za pitanje tko ga opskrbljuje, tako da je posve irelevantno je li autor uploadiranog sadržaja genije, profesionalac ili diletant, kao što se internet ne zanima ni za pitanje kvalitete sadržaja, bez obzira jesu li u pitanju blog Noama Chomskog ili jack ass clipovi budući da se fundamentalni smisao interneta svodi na njegovu komunikacijsku i informacijsku dinamiku, a koja se osigurava ažurnim „dobavljačkim“ prekrcavanjem mreže novim i novim sadržajima, bez obzira na njihov vrijednosni karakter. Tako se gargantuovski internet (re)generira. No, što je još važnije, takav se koncept razvio u dominantnu kulturnu politiku za sva područja tzv. simboličke proizvodnje, u velikoj mjeri zato što su korisnička ponašanja na internetu (što će reći broj klikova i lajkova) pokazali da je u konzumerističkoj kulturi dovoljna novost sadržaja, ne nužno i kvaliteta sadržaja. Kvaliteta se teško postiže, ali novosti sadržaja glatko pridonosimo svi mi „dobavljači“, producirajući i prezentirajući svoje efemerne, ali na neko vrijeme friške materijale. Naime, u kulturi rukovođenoj internetskom dinamikom nije važno proizvesti trajnu vrijednost, nego vijest dana.

Budući da takva filozofija postaje konstitutivni princip kulturne ekonomije, kapitalistička logika u podlozi cijelog tog procesa diktira eksploatacijsku ekspanziju do krajnih granica, do totaliteta, što će reći da se kani dograbiti i onih izvora kao simboličkih naftnih polja čiji resursi još nisu iscrpljeni za pogon ovako utemeljenog sustava. U konačnici, nakon što su svi umjetnički individualci i autori snažne imaginacije regrutirani u armiju „dobavljača sadržaja“, i sam život postaje „dobavljač sadržaja“. Naizgled time nije rečeno ništa novo budući da je empirijska zbilja odvajkada bila vrelo ideja i tema za umjetničku proizvodnju, ali u današnjoj kulturnoj industriji stvarnost više ne služi umjetničkoj obradi kao prostor spoznaje ili izvor inspiracije, nego kao atrakcija kojom se reproducira društvo spektakla i tako osnažuje status quo vladajuće ideološke paradigme. Stvarne ljudske drame i sve popularnija napomena na početku filmova, napomena koja glasi „snimljeno prema stvarnim događajima“ ne služi toliko educiranju, prosvjećivanju ili bogaćenju opće kulture, koliko služi adrenaliziranju naše zabave filmskim programom i ostalim festivalima spektakla iz tvornica kulturne industrije.

Kamo nas vodi Aniara?

Dakle, prema logici takvih formacijskih kretanja u našoj kulturi, posve je utemeljeno očekivati da ćemo ubrzo gledati velikoekranski spektakl o putnicima i posadi cruisera Diamond Princess kako se u sve tjesnijem i tjeskobnijem interijeru raskošne krstarice nose s psihičkom težinom izvanredne situacije u kojoj su se odjednom zatekli, posebice oni u skučenijim kabinama bez balkona, ostajući tako uskraćeni za mogućnosti minimalnog izlaska na svjetlo dana iz tog zlatnog kaveza. Međutim, nestrpljivija publika nije prinuđena čekati taj nedefinirani futur zato što se u filmskom katalogu naših kablovskih televizija odnedavno u ponudi nalazi i film Aniara, koji vrlo zorno oslikava atmosferu takvih sudbina, premda su okolnosti u Aniarinom zapletu oko zatočene posade čije se putovanje preokrenulo u dramatičnu neizvjesnost podignute na višu, postapokaliptičnu potenciju.

Prije svega, film efektno, samo u prvi mah zbunjujuće, otpočinje odjavnom špicom. Ne, nije se dogodila kapitalna greška u montaži, nego se usporedno vrte CNN-ovske snimke svih ekstremnih vremenskih nepogoda i katastrofa koje nam se u posljednje vrijeme zbivaju, od uraganskih razaranja i poplava, pa do požara i potresa. Vrlo brzo se shvati što se zbiva: čovječanstvo je – što bi se narodski reklo – prdnulo u svijeću i planeta Zemlja dočekala je svoj sudnji dan. Prema svemirskoj krstarici Aniara, stacioniranoj negdje nad Zemljom, dolijeću transportni brodovi sa šačicom sretnika, koji upućuju kroz prozorčiće posljednje poglede prema plamtećoj majci Zemlji i potom se razmile Aniarom, koja će ih u roku tri tjedna prevesti na mjesto novoga života, na marsovsku koloniju. Međutim, Aniara ulijeće u zonu svemirskoga smetlišta, gdje plutaju ostaci raspadnutih satelita (jer gdje čovjek prođe, tu sve ostane zasrano), pa jedan od krupnijih komada tog svemirskog junka razbije pogonski reaktor i izbacuje Aniaru iz orbite. Umjesto planirana tri tjedna, put će se protegnuti na tri godine, dok se ne dopluta do svemirskoga tijela čiju će gravitaciju Aniara iskoristiti da se vrati na pravi kurs, pa za optimistični ostatak čovječanstva, ionako sretan što su preživjeli kolaps rodne planete, trogodišnje prolongiranje puta ne predstavlja problem koji se ne bi dalo pregrmjeti. Ali s vremenom se ispostavlja da je to bila kapetanova laž kako putnici ne bi zapali u očaj. Kao što bi se reklo onom slavnom replikom Jacka Nicholsona iz filma A Few Good Man, you can't handle the truth, a koja u ovom slučaju glasi da nema spasonosnog rješenja, niti konačnog odredišta, nego je Aniara osuđena na beskonačnu plovidbu bezgraničnim predjelima mrtvog svemira.

Nadalje pratimo psihološke faze populacije kojoj nema druge sudbine nego da se gužvaju jedni s drugima u raspoloživim kvadratima svoga broda do kraja života. To nisu Zvjezdane staze, pa da istražuju final frontier and beyond u potrazi za novim oblicima života i otkrivaju muppetovski kostimiranu „multikulturalnost“ svemira jer u ovom hiperrealističnom filmu (makar je po formalnim obilježjima znanstvenofantastična fikcija) čovjek je sam u beskonačnom svemiru, a sada, lansiran iz kolijevke planete Zemlje u pustoš svemirskoga mraka, još je usamljeniji i još sitniji.

O krhkosti i malenosti čovječanstva u beskonačnosti svemira

U brojnim ranijim djelima s ovakvim sižeom, kako u književnosti, tako i na filmu, uobičajeno se početni zaplet razvija u distopijski mikrouniverzum na čijem se simboličkom primjeru ogoljavaju elementarne antropološke zakonitosti ljudske samorganizacije u prve stupnjeve nove civilizacijske re-evolucije (kao, primjerice, u Goldingovom klasiku Gospodar muha) ili se pak na takvim jednostavnim strukturama prvih primitivnih društvenih ustroja gradi socijalna kritika klasnih i kastinskih podjela kakve već ionako čine neizbježnu armaturu svakog društvenog poretka u povijesti čovječanstva (kao, primjerice, u bizarnoj ideji filma Snowpiercer da se postapokaliptična civilizacija reorganizira i aktualne klasne nepravde iz naše stvarnosti reproducira – u vlaku!). Međutim, Aniara se ne razvija u neku novu Životinjsku farmu, i tu se ne reprizira tipična sociopolitološka povijest u komprimiranom obliku. U ovom slučaju nemamo onaj antagonistički klišej u kojem nas „slučajni heroj“ s dna društvene hijerarhije, nekakva Katniss Everdeen iz Igara gladi ili nekakav Mad Max, vodi kroz maštovito zamišljeni koncept vrlog novog poretka da bi se po tko zna koji put svrgnula vladajuća elita i čelni negativac, odnosno vođa koji je opasao društvo svojim distopijskim režimom.

Ne, Aniara nije distopijski spektakl takvoga tipa, niti je kritički angažirana u tom sociopolitičkom pravcu, nego je egzistencijalistička studija o čovjekovoj bačenosti u ništavilo. Izbačena iz orbite svog kratkovidnog konformizma, izmještena iz svijeta u kojem se nije opterećivala konačnim pitanjima zbog svoje zaokupljenosti trivijalnim aktivnostima kao što su shopping ili gutanje medijskih sadržaja, posada Aniare pred strašnom prazninom i beskonačnošću svemira otkriva širu perspektivu o krhkosti vlastitog položaja u vremenu. To ne znači da se u filmu filozofira i meditira o samoći i o pukom trajanju u ispražnjenom vremenu kao u Tarkovskijevom filmu Solaris, nego Aniara u dinamičnom ritmu izmjenjuje prizore tipičnih reakcija određene ljudske zajednice kada se zatekne u takvom očaju.

Laboratorij ljudske budućnosti

U tom smislu Aniara je osmišljena poput nekakvog hipotetskog laboratorija radi istraživanja ljudske psihologije u ekstremnim uvjetima, pri tome bivajući vrlo studiozna u rekonstrukciji skale ljudskih (ne)raspoloženja kada iznova i iznova treba nalaziti psihološku snagu da se zaboravi na samoga sebe, na beznadnu sudbinu svoje egzistencije i na nesvrhovito protjecanje vremena. S obzirom na okolnosti, posada Aniare klati se od racionalnosti do iracionalnosti, od poletnosti i borbenosti do malodušnosti, od napora samoosmišljavanja do letargije i depresije. U prvi mah, kada posada otkriva svoju očajnu sudbinu, razvija se histerija, no onda se javlja nagon za opstankom i otpočinje racionalno dugoročno planiranje samoodrživosti. Ipak, kada pritisak takve lutalačke sudbine potraje, slijedi hedonističko partijanje i orgijanje, promiskuitetno uživanje života kakav je preostao. Iscrpivši se do besmislenosti u tom pokušaju da se svome položaju suprotstave pomoću radosti života, posada se počinje dijeliti u iracionalne kultove i rituale koji bi trebali dozvati metafizički, onostrani smisao njihovom jadu. Onda se opet dižu iz te tlapnje i počinju obrazovati svoje potomstvo za novu generaciju Aniare. Onda se klatno opet vraća na negativnu stranu: majke ne žele da im djeca odrastaju u svijetu u kojem neće vidjeti dnevnoga svjetla, niti žive prirode, pa kreće val čedomorstava i samoubojstava. Na koncu, šačica preostalih putnika, zapuštenih i propalih, poput zombija tumaraju depresivno praznim prostorima Aniare. Zadnji prizor, pod naslovom „Sarkofag“ i datiran po vremenu radnje šest milijuna godina nakon lansiranja, prikazuje praznu Aniaru kojom lebde čestice prašine.

Povijest Aniare u tom brzom preletu bilježi i dekadentnu fazu posade, i renesansnu fazu, ali i fazu represivne diktature i prisilnog rada, kao i fazu autodestrukcije. Psihološko sondiranje svih tih oscilacija provedeno je vrlo utemeljeno i elaborirano, kao što se i cijeli film općenito drži ozbiljnih znanstvenih postavki. Premda se film ne rasipa učenim replikama tehnoznanstvenog diskursa, mjestimični detalji pokazuju da su autori vrlo studiozno promislili zbiljsku vjerojatnost scenarija, počev od dolaska na Aniaru sa Zemlje svemirskim dizalima (što je teza koja se u znanstvenim krugovima ozbiljno razmatra(la), a na našim ju je prostorima na svoj luckasti način svojedobno „diseminirao“ Predrag Raos), preko gravitacijskih izračuna i astrofizičkih zakonitosti, pa do ideja o samoodrživosti posade, baziranoj na proizvodnji algi. Koliko se vodilo računa o svakom detalju, svjedoči i činjenica da je većina likova unakažena požarom, čime se očito želi sugerirati da će se današnji porast vatrenih stihija razviti u sveopću pojavu, a gotovo svi likovi u nekom trenutku manifestiraju PTSP, uzrokovan prizorima stradanja kojima su svjedočili u ekološkim katastrofama.

Zbog svega toga film Aniara snažan je i potresan film gotovo kao i svojedobni film Dan poslije, koji je uzdrmao publiku diljem planete zbog prognoziranja atomske apokalipse, što je bila paranoja broj jedan u hladnoratovsko vrijeme, kada je taj klasik realiziran. Danas je pak bojazan broj jedan na našoj top listi globalnih strahova ekološko kolabriranje planete, a budući da je film realiziran u švedsko-danskoj koprodukciji, očito Skandinavija postaje moćan izvoznik na još jednom planu. Nakon što su nas civilizacijski obogatili Ikeom i Nokiom, a kulturno krimićima i Knausgårdom kao novomilenijskim Proustom, skandinavske zemlje ne gube vrijeme, pa sada, reklo bi se, postaju jedan od najvažnijih distributera ekološke svijesti, kako kroz aktivističke nastupe Grete Thunberg, tako i kroz ovaj film kao svojevrsni testament civilizacije koja se upropastila ekološkom nepromišljenošću.

Lekcija iz produkcijske ekonomičnosti

Na koncu, Aniara fascinira svojom produkcijskom jednostavnošću i budžetskom jeftinošću, na što su s ugodnim iznenađenjem reagirali skoro pa svi filmski kritičari koji su se osvrnuli na film (također odreda komentirajući i kako je film strahovito depresivan). U tom smislu i Aniara je jedan od onih samozatajnih, malih, jeftinih, gotovo marginalnih znanstvenofantastičnih filmova koji prema formuli „manje je više“ dospiju pred publiku kao senzacionalno otkriće i otpočnu svoj put prema kultnom statusu zbog svoje pametne priče, sugestivne atmosfere i funkcionalnih futurističkih efekata, predstavljajući tako pravo osvježenje u odnosu na bombastične blockbustere iza čije vizualne raskošnosti nema nikakve priče ili su pak ti vatrometi vizualnoga spektakla labavo uvezani stupidnom fabulom. Štoviše, cijeli ovaj film realiziran je nevjerojatno ekonomično, koristeći za set, čini mi se, samo prostore jednoga hotela ili nekakvog cruisera na remontu. Trebala bi to biti otrježnjujuća poruka bahatim i megalomanskim hollywoodskim mogulima koji se rasipaju milijunima dolara da bi nam na kraju upakirali – smeće. Ni do danas mi nije jasna ni logika, niti računica kreatora filma Star Wars: The Last Jedi kada su odlučili cijelu malu armiju filmske ekipe i logistike povesti na izlet u Dubrovnik budući da je konačni rezultat pravi antiklimaks. Naime, osim što je Dubrovnik potpuno neprepoznatljiv pod raznim scenografskim intervencijama, ta je lokacija iskorištena za svega par scena, koje u tom prenapuhanom filmu traju dvije-tri minute?!

Stoga iznimnu Aniaru nipošto ne treba propustiti. Lako ju je previdjeti u kataloškoj ponudi naših digiteka s obzirom da je zasjenjena bombastičnijim hitovima, a kratka sadržajna najava, kako to obično biva, iznosi za prvu informaciju tek elementarnu fabulu, zbog koje se stječe dojam da je riječ o tipičnom znanstvenofantastičnom filmu koji se zaboravlja odmah nakon što se pogleda. Na kraju krajeva, ni plakatna ilustracija ne odudara od tipične ikonografije znanstvenofantastične filmografije, pa se i na tom planu pridonosi dojmu kako je riječ o trivijalnom šundu. Ma koliko zbog obilja filmske ponude bili prinuđeni selektirati naslove već prema našim početnim stereotipskim uvjerenjima o kakvom je tipu filma riječ, oni koji ga „kliknu“ postići će pun pogodak. Uostalom, film nije vrijedan samo zbog svojih umjetničkih kvaliteta, impresivne vizualnosti, snažne poruke i izrazite aktualnosti o ekološkom kolapsu planete Zemlje, nego je film ujedno kapitalan i zato što je riječ o ekranizaciji istoimenog djela iz pera švedskog nobelovca Harryja Martinsona, napisanog još davne 1956. godine.

A tko je Harry Martinson?

Osim što su autori filma sjajno reaktualizirali Martinsonovu Aniaru, ukazujući na proročanske dimenzije njegova teksta kada je riječ o sudbini Zemlje i Zemljana nakon ekološke katastrofe, ovim su filmom snimili i posve dostojnu posvetu Martinsonu, književniku čija je životna priča također zahvalna za ekranizaciju u atraktivan biopic. Naime, Harry Martinson niz je godina proveo kao mornar (pa je očito da je iskustvo višegodišnjeg boravka na ograničenom prostoru brodskih paluba iz prve ruke upisao u atmosferu putničke zatočenosti na svemirskom brodu Aniara), a zatim je uličario, vucarao se i bio uhićen zbog skitnje. Međutim, zbog kvalitete književnoga rada primljen je u Švedsku Akademiju, što je u tom trenutku odjeknulo kao potpuni presedan budući da je prvi put član Akademije postala osoba koja je – rekli bismo danas – socijalni slučaj i šljam. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1974. godine, no već četiri godine kasnije počinio je samoubojstvo, svojevrsni harakiri, rasporivši si utrobu makazama. Prema nekim komentarima, samoubojstvo je počinio zato što su ga psihički rastrojile kritike njegova djela, obezvrjeđivanje i omalovažavanje njegovog socijalnog porijekla i snobovsko šikaniranje njegovih kolega intelektualaca. Jedno od njegovih kapitalnih djela, Aniara, također je originalno ostvarenje budući da je riječ o znanstvenofantastičnoj priči pisanoj u stihovima (!), po književnoj vrsti negdje između poeme i epske pjesme. Na žalost, čini se da film Aniara nije imao dovoljan publicitet, pa da potakne nekog od naših izdavača da na valu te popularnosti prevede Martinsonovu SF-poemu.   

Najnovije:
LIVIJA KROFLIN: "LUTKARSKA ČUDA SVIJETA"
Bogovi, junaci, sjene, štapovi i – pingvini
Za moje poimanje, važniji od samih podataka jest jednostavan, razumljiv jezik i činjenica da je autorica najveći dio toga o čemu piše iskusila vlastitim čulima: vidjela je izvedbe, slušala je govor, doticala je lutke, razgovarala s lutkarima i boravila u njihovim radionicama i to se izravno iskustvo prepoznaje u pristupu gradivu o kojem piše
„SUVREMENO LUTKARSTVO I KRITIKA“
Besplatno skinite biser suvremene lutkologije
Na stranici contemppuppetry.eu objavljen je e format knjige 'Suvremeno lutkarstvo i kritika' (AUK, Osijek, 2022.) jedne od rijetkih koje se komparativno bave suvremenim lutkarstvom i lutkarskom kritikom u Europi
MARIO BRKLJAČIĆ, „SAM“
Zgode i nezgode usamljenog urbanog kauboja
Za razliku od prethodne zbirke, u kojoj je Brkljačić bio izrazito intimističan, posvećen skromnom uživanju u ljepoti jednostavnosti običnih životnih trenutaka, sada je neskriveno političan, revoltiran perverznošću komformističkog uživanja na valovima jeftinih poroka kao što su utakmice, kladionice i pivo pred kvartovskom trgovinom
NADA GAŠIĆ, „POSLJEDNJE ŠTO SU VIDJELE“
Nemirne priče, smrtored
'Nemirne priče, smrtored', dakako, aluzija je na naslov kultnog Gašičkinog prvijenca 'Mirna ulica, drvored'. Proslavivši se kriminalističkim romanima kao 'hrvatska Agatha Christie', Nada Gašić nas je sada iznenadila zbirkom kratkih priča, no to nisu penny dreadful stories ili Hitchcockove 'Priče za nesanicu', nego sofisticirane naratološke i stilske vježbe