POMSEL I HANSEN, „NJEMAČKI ŽIVOT“
Kako se postaje Brunhilde Pomsel
Koliko je kriva osoba koja je u nacističkom leglu „samo“ kuhala kave? Odgovori Goebbelsove tajnice na to pitanje upozoravaju nas kako i mi možemo pomoći u izgradnji nekog novog fašizma našim malograđanskim konformizmom
Objavljeno: 2.3.2020. 10:54:56
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
Brunhilde Pomsel, Thore D. Hansen, "Njemački život" / Faktura

(Brunhilde Pomsel, Thore D. Hansen, Njemački život, prijevod: Ines Meštrović, Fraktura, Zaprešić, 2018.)

Odnedavno otpočeto emitiranje druge sezone serije Babilon Berlin daje nam za ovaj uvodni dio teksta priliku da vratimo vrijeme unatrag i prisjetimo se izvrsne prve sezone budući da u jednom tematskom aspektu i te kako upotpunjuje problematiku kojom se bavi knjiga Njemački život Brunhilde Pomsel i Thorea D. Hansena. Prije toga svakako treba uzeti u obzir da je netko, čitajući prvu rečenicu ovoga teksta, možda i zakolutao očima na spominjanje prve sezone kao izvrsne, ali tako bi mogli reagirati samo oni koji se nisu dovoljno zainatili da odgledaju svih šesnaest epizoda do samoga kraja. Istina, prva polovica ovog „magnum opusa“ doista djeluje toliko konfuzno da su prethodeći medijski hvalospjevi, objavljivani uoči premijernoga emitiranja, kao i tijekom prvih par epizoda, više zvučali kao uobičajeno marketinško vabljenje publike ili kao podleglost nekim površinskim zavodljivostima i snobovskim kriterijima, nego li kao utemeljeno vrednovanje autentičnog umjetničkog djela.

Kako se „zakotrljao“ nacizam

Naime, početna gledateljska zadivljenost scenskom raskoši i spektakularnom postmodernističkom reinterpretacijom berlinskog art decoa vrlo brzo dovede do zasićenosti bombastičnom izmjenom vizualnih atrakcija, tako da nas od te pasivizacije pukim stilističkim manirizmom može spasiti samo dovoljno intrigantna priča. Međutim, ona se već nakon prvih par epizoda toliko zapliće u nekoliko paralelnih radnji da se čini kako inicijalni razlog detektivske istrage s početka ovoga epa djeluje sve manje bitnim misterijem koji bi trebalo razriješiti. Nadalje se stječe dojam da se kakva-takva narativna konzistencija serije Babilon Berlin raspršuje u sve moguće slojeve berlinskoga stanovništva, od kriminalnog podzemlja i ruskih bjegunaca pred Oktobarskom revolucijom preko novinarskog i policijskog miljea, pa sve do kojekakvih politikantskih frakcija koje su se u to vrijeme žestile po ulicama Berlina, od komunističkih i anarhističkih, pa do kajzerističkih i veteranskih iz Prvog svjetskog rata.

U tom kritičnom intervalu serije sve više prevladava dojam kako je riječ o ambicioznoj, no neuspjeloj, nekoherentnoj povijesnoj fresci Berlina između dva rata, pa koliko god ona bila epski ekstenzivna i povijesno detaljistička, naprosto počne živcirati to skakanje s priče na priču jer naizgled više nemaju baš nikakve veze jedna s drugom. Ali u zadnjih se par epizoda u potpunosti ispravlja gledateljsko uvjerenje kako se pripovjedni univerzum serije Babilon Berlin raspao izvan svake autorske kontrole, urušen pod pretencioznošću da se restaurira urbani i sociopolitički pejsaž Berlina u jednom kompleksnom povijesnom trenutku. U zadnjih par epizoda sve te disparatne radnje opet se vežu u čvor oko onih inicijalnih motiva (i objekata žudnje) oko kojih se ispleo početni zaplet i otpočela detektivska istraga.

Takva narativna finalizacija zacijelo pruža zadovoljštinu onom dijelu (strpljivije) publike kojoj je važna ispoštovanost svih fabularnih etapa prema zakonima Aristotelove poetike, a sukladno tome i narativna osmišljenost ili pripovjedna konzistentnost ovog TV-romana. No, još je važnije da nam se u konačnici, skoro pa doslovno po modelu hegelijanske fenomenologije povijesti, razotkriva ona ključna, dubinska priča serije Babilon Berlin, ona o rekonstruiranju svih onih sitnih i krupnih okolnosti koje su omogućile generiranje nacizma do onog trenutka koji je nadalje općepoznat i koji se do dana današnjeg faktografski reproducira u školskim udžbenicima. U tom smislu serija Babilon Berlin traži ponovno gledanje budući da sada znamo na što treba obratiti pozornost, pa onda retroaktivno detektirati koji su sve uzroci nacizma upisani u povijesnu rekonstrukciju berlinske svakodnevice između dva svjetska rata. Prema tezama serije, najočitije je da su tome kumovali ekonomska depresija, bauk komunizma i povrijeđenost nacionalnog ega porazom iz Prvoga svjetskoga rata.

Nevidljiva nit serije Babilon Berlin

Što je još važnije, serija ne prikazuje oficijelnu, udžbeničku povijest nacističkog pokreta, niti prikazuje ključne figure nacizma u onim godinama dok su još bili marginalni ridikuli i tek otpočinjali svoje dijabolične karijere, nego prikazuje sve one obične ljude, veterane, konzervativce, nacionaliste i antikomuniste kojima, s obzirom na iskustvo Prvog svjetskog rata, uopće nije bila strana, niti zastrašujuća ideja da otpočnu novi rat. Njima, njihovom nacionalizmu i njihovim snovima o velikoj Njemačkoj Hitler još nije bio poznat, ma on tada još nije ni bio u obzoru javnosti, niti je bio ozbiljno doživljavan, ali je među tim slojem običnog puka klijala sociopolitička frustracija i psihosocijalna emocija kojoj će se na kraju Hitler ukazati kao odgovor, rješenje i mesija. Na koncu, on će biti taj koji će govoriti njihovim jezikom, uobličiti njihove konfuzne birtijske i salonske stavove o političkim i nacionalnim pitanjima te im dati smisao, pravac i vodstvo. To će reći da nam serija Babilon Berlin predstavlja onaj „humus“ društvene klime iz koje je Hitler iznikao ili, ovisno o perspektivi, onaj „humus“ koji je Hitler u svojim početnim lutanjima nanjušio kao resurs svoje moći, svoga rasta.

Težište se u ovoj seriji, dakle, izokreće, pa naglasak više nije na manipulativnom vođi koji je poput nekakvog čarobnog frulaša zaveo masu „nevinog“ naroda i odveo je u katastrofu, nego je naglasak na krivici jednog kratkovidnog društva, na njegovoj psihosocijalnoj i potpunoj emotivnoj spremnosti da prigrli Hitlera kao ikonu vjere koja će ih izvesti iz katakombi socijalne, političke i vojne poniženosti te ih uskrsnuti u nebesko carstvo übermenscha. Babilon Berlin ne bavi se hipotetskim pitanjima što bi bilo kad bi bilo, ma koliko je to privlačan pravac razmišljanja o godinama koje su tematizirane u toj seriji, tim više što su postojale sasvim ozbiljne predispozicije (i izborni rezultati) da upravo Njemačka postane pijemont europskog i svjetskog komunizma umjesto budućeg Sovjetskog Saveza, što je, ironično ili paradoksalno, onemogućila upravo Rusija Oktobarskom revolucijom, poplašivši društvenopolitički poredak europskih zemalja, a Njemačku dodatno pogurala na njenom putu ka nacističkoj ideologiji kao opciji koju je (re)aktivno izabrala za fatalnu propast.

Da, ta kompleksna interakcija odnosa doista je dovela do toga da je u određenoj mjeri, možda čak i presudnoj, za njemački nacizam više kriv ruski komunizam i krvavost njegovih revolucija, nego li sama Njemačka, koja je otprilike u to vrijeme bila na krucijalnom ideološkom raskrižju za ostatak svoje povijesti, pa je u ruskim revolucijama vidjela zastrašujuću prognozu vlastite budućnosti prepusti li se komunističkoj opciji. Ne, Babilon Berlin ne bavi se tim hipotetskim pitanjem, nego pokušava precizno pratiti kauzalnu i psihosocijalnu logiku one razvojne, naizgled nevidljive niti, ali nevidljive samo zato što je u to vrijeme još uvijek bila dubinska, sve do onoga trenutka kada se svijet „odjednom“ našao zatečen, suočen s činjenicom da se ta kontinuirano ignorirana i omalovažavana nit vezla i vezla u konačni oblik Hitlerova lika, djela i Skejinih brčića.

Od ciklona-b do šnapsa

U konačnici, Babilon Berlin sjajna je serija zato što vrlo studiozno analizira tzv. povijest odozdo, povijest s terena, pokušavajući utvrditi kako velika povijest, ona povijest školskih udžbenika, povijest kapitalnih događaja i važnih datuma, živi u svakodnevici, među najširom masom, na mikrostrukturnoj razini. To nije povijesna analiza koja se bavi tzv. jakim subjektima, odnosno vođama, političarima i ostalim istaknutim povijesnim ličnostima koji svojim postupcima fatalno kreiraju ili diktiraju povijesni smjer, čineći u tom smislu od društvene mase tek puku sljedbu, nego je to sociološka i historiografska studija koja se bavi anonimnim dijelom društva, običnim pukom i njihovim privatnim nacizmima za obiteljskim stolom ili u činovničkom uredu. Serija, dakle, istražuje gibanje raznih slojeva međuratne Njemačke prema gravitacijskoj točki fašizma prije nego što su se čestice te socijalne kemije konačno posložile u opći konsenzus da im ideologija nacizma bude kisik kojim će društvo disati.

To je, poznato je, i te kako istražen proces budući da paradigmatski model njemačkog totalitarizma pruža riznicu pouka i upozorenja za sve analogne slučajeve koji bi se potencijalno mogli dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti, a koje smo upravo zbog iskustva s krvavim posljedicama nacističke ideje dužni pravovremeno prepoznati kako bismo ih bez premišljanja čim prije abortirali. Jednako tako, proporcije nacističkog sustava predstavljaju toliko nadrealan fenomen da se čini kako je nemoguća misija pokušati ga imalo racionalno objasniti, ali tim više predstavlja još snažniji izazov da se u srcu tame toga projekta pokušaju pronaći odgovori o najmračnijoj strani ljudske vrste i tako ispuni jedna od najvećih ambicija homo sapiensa: spoznati sebe sama.

Pa kad god si postavimo najočekivanije pitanje od svih tipičnih pitanja na koja nas potiče nevjerica pred činjenicama nacističke politike, a to je, dakako, pitanje kako je bilo moguće da se takva čudovišna ideologija razvije do tolikih razmjera, onda nam je za tu svrhu dostupno obilje učene literature iz raznih disciplinarnih područja, od opusa Hannah Arendt ili Dijalektike prosvjetiteljstva Maxa Horkheimera i Theodora Adorna, preko Althusserove teorije o ideološkoj interpelaciji i Gramscijevih analiza o uspostavljanju hegemonije, pa sve do Certeauovog istraživanja prakse svakodnevnog života. Ali koliko god se sav taj trust mozgova uprezao da nam demonstrira uzročnoposljedičnu logiku takvih pojava, univerzalne zakonitosti ideološkoga djelovanja i psihosocijalnu dinamiku mase, uvijek nas teorijska apstraktnost i generalizacijska uopćenost takvih radova ostavi nakon čitanja pomalo frustriranima zato što i nadalje ostaje nerazjašnjena enigma što se doista zbivalo u glavi nekog Hansa ili nekog Johanna kada su se odlučili dati svoj anonimni doprinos novom svjetskom poretku ili Holokaustu. Kako su oni sebi objašnjavali vlastita (zlo)djela, kako su nastavljali živjeti s tim, kako su u sebi pomirili puštanje plina ciklon-b s čašicom šnapsa poslije „obavljenog posla“ na projektu tzv. konačnog rješenja?

U čemu je grijeh jedne Brunhilde Pomsel?

Jasno je da o onome što im se zbivalo nisu razmišljali dubinom jednog Adorna ili jedne Arendt, ionako su spalili knjige koje bi ih mogle kritički osvijestiti, ali ako je posve vjerojatno da su neki Hans i neki Johann beznadne budale, kako je onda moguće da u jednom trenutku baš svakom Hansu i baš svakom Johannu nedostaje elementarni zdrav razum, posebice kada je riječ o sposobnosti da se razlikuje dobro i zlo? Pa kada se pokušamo „uživjeti“ i pokušamo zamisliti kako se okolina jednog poremećenog svijeta reflektirala na unutarnji svijet nekog konkretnog pojedinca, evidentni jaz između te najintimnije psihoemotivne dimenzije u duši svakog nacističkog sljedbenika i racionalnog intelekta kojim gore spomenuti autori objektiviraju mehanizme ideologiziranosti pojedinca u totalitarnom društvu uobičajeno je premošćivala umjetnost, od književnosti preko kazališta, pa do filma, kako bi sa svojom moći empatijske imaginacije oslikala sve one slojevite dubine u najmračnijim kutovima ljudskoga bića koje inače izmiču jeziku znanstvene eksplanacije. Dakako, u toj potrazi za autentičnim individualnim iskustvom iz prve ruke, izgovorenim u prvom licu jednine, na raspolaganju su nam i osobni iskazi iz korpusa autobiografskih žanrova, primjerice ispovijedi, priznanja ili intervjui, pri čemu upravo pripovijedanje Brunhilde Pomsel predstavlja jedan od kapitalnijih uvida kako funkcionira um tipične protagonistice povijesnih zbivanja kada je iz dana u dan suočena s (ne)normalnošću nacističkog režima.

Važnost je Brunhilde Pomsel u tome što je ona prosječna. Svi atributi njenoga identiteta ili njenih uloga prema kriterijima psihološke karakterizacije, životne profesije, egzistencijalnih zaokupljenosti i stila života čine je tipičnom, običnom sugrađankom, po mnogo čemu posve stereotipnom, čak i kada je riječ o životnoj filozofiji ili životnom sustavu vrijednosti, a koji su u Brunhilde Pomsel skrojeni prema klasičnom obrascu jedne malograđanske udavače. Štoviše, ona je prostodušna i apolitična, tako da uopće nije angažirana u politikantskim komentiranjima aktualnih situacija, niti papagajski reproducira opća mjesta vladajuće ideološke retorike. Ona samo želi imati dobar posao i stabilan izvor prihoda kako bi se, za razliku od većine drugih koje je poznavala, poštedila siromaštva, a vrhunac njenih skromnih ambicija, kao i njeno poimanje životnog uspjeha, svodilo se na mogućnost da si priušti lijepu haljinu. Iz dana u dan uredski posao obavlja poslušno i savjesno, čak toliko besprijekorno da se ni po čemu ne ističe, pa je njeni nadređeni ne zapažaju, niti joj pamte ime. Ona je samo jedna u nizu marljivih ženica.

I premda vodi pristojan i skroman život, grijeh je Brunhilde Pomsel, paradoksalno, u onome što se u antičkoj drami naziva hamartia, čineći je tako junakinjom našega doba. Rukovodeći se posve razumnom logikom da si osigura egzistenciju i donoseći posve normalne odluke u želji da ima posao i redovite prihode, Brunhilde Pomsel s vremenom dospijeva u Goebbelsovo Ministarstvo promidžbe. Ona svakodnevno radi „trivijalan“ posao kao tajnica i daktilografkinja, pa joj je zadaća da se javlja na telefon, ili da hvata stenografske bilješke dok joj nadređeni diktiraju, a zatim ostale sate provodi u neprekidnom tipkanju po pisaćoj mašini. Međutim, njen posao je i da piše, dorađuje ili prerađuje priopćenja, vijesti i frizirane priloge, koji će se potom distribuirati monopoliziranim medijima. Kako sama kaže, njen posao je također bio, između ostaloga, da u tekstovima umanjuje broj poginulih njemačkih vojnika i uvećava broj poginulih neprijateljskih vojnika.

Brunhilde Pomsel kao prototip našeg konformizma

Taj je „dosadni“ posao Brunhilde Pomsel počela raditi u tridesetoj godini života, dakle u dobi kada se više ne može reći da je ova gospodična naivna i neiskusna balavica, naprosto sretna što je dobila priliku, pa se ne usuđuje biti kritična prema prirodi tog posla. Štoviše, čak i kada bude u poznim godinama života evocirala iskustva iz toga razdoblja, ona će rad u Ministarstvu promidžbe opisivati kao i svaki drugi posao, običan i rutiniran, čak kao mjesto ugodnog druženja i lijepih poznanstava. Upravo se u tom aspektu Brunhilde Pomsel pojavljuje kao važan svjedok. Ma koliko bili pikantni uredski tračevi, ma koliko bili slikoviti detalji iz njenih portretiranja istaknutijih nacističkih dužnosnika koji su joj se prošetavali  kancelarijom, i ma koliko bili informativni opisi uobičajene radne svakodnevice u takvom leglu kao što je Ministarstvo promidžbe, ono što je planetarno „proslavilo“ svjedočenje Brunhilde Pomsel jest svojevrsna blokada u njenoj svijesti kada treba spoznati svu negativnost posla kojim se bavila, kao i svu dijaboličnost ljudi i sustava kojima je služila. Za nju je Goebbels bio fin gospodin i markantan muškarac, a za prijateljice Židovke koje su joj preko noći nestale bez pozdrava i bestraga Brunhilde Pomsel je bila uvjerena da su odvedene u istočnu Europu s ciljem kolonizacije osvojenih zemalja. Da, točno je reći da je Brunhilde Pomsel u mnogo čemu bila glupača, ne uspijevajući zbrojiti dva i dva čak i kada je bilo posve očito što se zbiva. Na kraju krajeva, jedan od pretpostavljenih čak je i za Brunhilde Pomsel zbog specifičnih crta lica posumnjao da je Židovka te je zatražio da mu se makne s očiju.

Ispovijed Brunhilde Pomsel ponekad šokantno, a ponekad iritantno vrvi indikativnim mjestima poricanja, (ne)namjernog ignoriranja ili puke nezainteresiranosti, pri čemu evidentno dominira sklonost ka nezamaranju kompleksnijim pitanjima, pa na koncu, kad se već bude stezao antifašistički obruč oko Njemačke i samog Berlina, njoj neće biti jasno što se događa i zašto se svijet u kojem živi urušava pod avionskim bombama. Thore D. Hansen u pogovornom će eseju iscrpno analizirati psihologiju Brunhilde Pomsel i načine njenog nošenja sa stvarnošću, te će pokušati definirati mehanizme pomoću kojih ona premošćuje evidentne kontradikcije svoga kazivanja, ali će na kraju ipak ostati u dilemi: je li Brunhilde Pomsel doista bedasta ili samo hini naivnost kako bi se predstavila kao posve nedužna osoba. Kada je neke činjenice i evidentni događaji dovedu pred zid, pa do krajnih granica isprovociraju njene obrambene mehanizme, ona će naprosto slegnuti ramenima i reći da se ništa nije moglo učiniti ili da se stvari više nisu dale promijeniti, tako da će se Hansenu učiniti kako Brunhilde Pomsel katkad poseže za nategnutim i neuvjerljivim tumačenjima svojih postupaka i pokornog služenja više zato da bi takvim samoopravdanjima umirila svoju savjest. Bogme, u tome je i te kako uspjela jer joj je mirna savjest kao jedan od recepata dugovječnosti omogućila da uspomene iz Ministarstva promidžbe iznese javnosti u 103. godini života!

U svakom slučaju, Thore D. Hansen u mnogim će komentarima Brunhilde Pomsel prepoznati tipični malograđanski konformizam, pa mu Brunhilde Pomsel postaje ogledni primjer kako karakteristični malograđanski oportunizam postaje ključno plodno tlo za uspostavu čudovišnih režima. Svi smo mi Brunhilde, poručuje nam Hansen, aktualizirajući njen slučaj kao univerzalni model koji se i danas zbiva. Ma koliko raspolagali znanjima o receptima nacističkog stjecanja vlasti, ma koliko imali na umu upozorenje da se fašistička diktatura ne smije ponoviti, mi opet tupo klizimo u slične ili iste režime, kaže Hansen, podsjećajući nas na uspon populizma u Europi, na Erdoganovu diktaturu u Turskoj i na hitlerovsko ludilo Donalda Trumpa. U pravu je Hansen. Koliko god osuđivali Brunhilde Pomsel i smatrali je glupačom, ne funkcioniramo li svi na isti način svakodnevno, ne opterećujući se što djeca Trećega svijeta za sitniš robuju kako bismo mi nosili brendirane krpice i torbice? Opterećujemo li se nadziranjem naših on line aktivnosti i targetiranjem naših konzumerističkih sklonosti dok jezdimo nad smećem internetskog bespuća? Jesmo li spremni otići u borbu za slobodu po aktualnim ratištima diljem svijeta? Kad smo zadnji put izašli na ulice da se borimo protiv naših lokalnih nepravdi? Hm, čini mi se da smo se zadnji put masovno okupili nakon uspjeha hrvatske reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu.

U tom smislu funkcioniramo baš poput lika iz jednog od romana Andreja Nikolaidisa, lika koji leži na plaži i gleda kako se neka nepoznata osoba utapa pod valovima mora. Zašto bih ga spašavao, pita se taj lik, zašto baš njega, kad ne mogu spasiti sve ljude koji se sada utapaju po svim morima svijeta ili u ovom trenutku nesretno stradavaju? Osim što Nikolaidis u tom odlomku do ekstrema karikira onaj notorni stereotip o legendarnoj crnogorskoj lijenosti, ujedno je to i radikalizirani primjer koliko smo spretni u smišljanju izgovora radi vlastite komocije.

Kako su nastale milijuni Brunhilde Pomsel

Priča Brunhilde Pomsel, dakle, predstavlja personalizirani primjer paktiranja običnog njemačkog građanstva s nacističkim režimom, no knjiga koja objašnjava sve Brunhilde Pomsel nacističkoga društva dostupna nam je iz pera Götza Alyja pod naslovom Hitlerova socijalna država. Sjajno su komplementarne te dvije knjige, obje u izdanju zaprešičke Frakture, nudeći nam kroz knjigu Njemački život Brunhilde Pomsel i Thorea D. Hansena konkretizirani, individualni slučaj, a sa stranica knjige Hitlerova socijalna država generalnu sliku, sliku kojom se objašnjava kako su Brunhilde Pomsel bile moguće. Hitlerova socijalna država impresivna je studija iz žanra ekonomske povijesti, naizgled atraktivnog žanra za čitanje koliko su to i porezne kartice ili nacrti proračuna. Knjige takvoga žanra, pa tako i Alyjeva knjiga, ne beletriziraju dinamiku povijesnih zbivanja u napete priče, pa ih mi onda čitamo kao da su romani Dana Browna, nego knjige takvoga žanra računovodstveno gomilaju brojke, a revolucije i ratove objašnjavaju BDP-om ili cijenom namirnica, što pruža dragocjene spoznaje o razlozima nekih povijesnih zbivanja, ma koliko najširoj publici takav diskurs bio smarajući.

I Alyjeva je knjiga teška po tom pitanju, posebice onom dijelu publike koji nema stručnog znanja iz ekonomskih tema, ali autoru se svakako trebamo odužiti čitanjem njegove debele knjige od 500 stranica od korica do korica barem zato što je prethodno obavio nevjerojatan arhivski rad, pročešljavši kilometre dokumentacije, računa, faktura, statistika, zapisnika i svih ostalih materijala na kojima je zabilježen financijski promet Hitlerove Njemačke. Osim što je knjiga fascinantna po tome što bilježi kako je Hitler uveo neke inventivne oblike ekonomske i socijalne politike koji su danas podrazumijevana gospodarska i socijalna praksa europskih zemalja (!), Götz Aly iscrpno rekonstruira kako se osjećaj boljeg života među njemačkim građanstvom gradio na ratnom plijenu iz osvojenih europskih zemalja i, naravno, na zaplijenjenoj židovskoj imovini. Kojim putem su na njemačke police dospjeli sva ta fina vina i fini sirevi, sav taj zlatni nakit i svilena odjeća, njemačkom je puku bilo jasno koliko i Brunhildino (ne)zamaranje pitanjem gdje je mogla nestati njena židovska prijateljica. Prodavši se za konformizam, svi su postali Brunhilde Pomsel.

Stoga nas ispovijed Brunhilde Pomsel o tome kako se naprosto prepuštala struji zbivanja i gibanju mase upozorava da se svi mi malo-pomalo vrlo lako jednog dana možemo probuditi u nekom novom fašizmu i nastaviti obavljati svoje uobičajene aktivnosti najnormalnije, kao da se ništa nije promijenilo. Premda Njemački život pruža dubinski uvid u psihologiju običnog građanstva za vrijeme nacističkog režima i pokazuje nam kako se jedan monstruozni sustav oslanjao na tipične ljudske osobine, koje su nam i te kako bliske jer ih svi dijelimo u većinskom prosjeku, knjiga ne „humanizira“, niti „normalizira“ jednu neprihvatljivu ideologiju, kako se to zna prigovoriti kad god se pojave djela koja pokušavaju ući u nutrinu dijaboličnog Drugog i spoznati ga iz njegove vlastite perspektive, poput filma Der Untergang ili knjige Kako objasniti Hitlera Rona Rosenbauma.

Mjerenje krivnje

Uostalom, teško je simpatizirati Brunhildu Pomsel, ma koliko u mnogobrojnim njenim iskazima prepoznavali naše vlastite mane, a posebice se je teško identificirati s njom u onim dijelovima u kojima jadikuje zbog skupoće haljina. U takvim trenucima ne razlikuje se ona puno od Adolfa Eichmanna, koji je na suđenju u Jeruzalemu samo jednom pokazao emociju, ali ne zbog strahota zločina kojima je rukovodio, nego zato što nije bio promaknut, unatoč „izvrsnim“ rezultatima koje je postizao u genocidu. Istina, Brunhilde Pomsel nikad se nije nalazila na toliko odgovornoj poziciji da bi je se moglo optužiti kako je i ona bila jedan od ključnih projektanata nacističkog zla, niti je bila dio nacističke elite, ali im je bila uz nogu, prvi stol do njihovih vrata i servisirala ih tako što im je pokorno obavljala sve one trivijalne sitnice i marginalne zadaće na koje oni nisu htjeli gubiti vrijeme.

Prema tome, koliko može biti kriva osoba koja je u takvoj tvornici smrti „samo“ kuhala kave? Upravo u tome vide problem Theodor Adorno i Max Horkheimer kada u Dijalektici prosvjetiteljstva pišu kako je nacistički sustav negativ modernizacijskog progresa. U mnogim se svojim djelatnostima organizirajući prema modelu birokratizacije i industrijske racionalizacije posla, i nacistička industrija zločina bila je parcijalizirana i sekvencionalizirana tako da je svatko obavljao samo fragment ukupnog procesa, ne osjećajući se stoga ikako odgovornim za nacističke zločine „samo“ zato što je iz dana u dan udarao štambilj, ili okretao ključ u bravi, ili prao krv s podova poslije masakra. Ili, kao u Brunhildinom slučaju, samo se javljajući na telefon i stenografski hvatajući bilješke.

Konačnu presudu Brunhildi Pomsel, kao i svim Brunhildama Pomsel koji čuče u nama za neka nova fašistička vremena, izriče Karl Jaspers u kapitalnom eseju Pitanje krivnje, optužujući i nju i nas za političku krivnju („Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada“), moralnu krivnju („Nikad ne vrijedi pojednostavljeni izgovor 'zapovijed je zapovijed' koju sam morao izvršiti. Zločini ostaju zločini i kad su zapovijeđeni“) i metafizičku krivnju („Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovrnim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovoj nazočnosti ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njiih. Ostaje stid“).   

Najnovije:
LIVIJA KROFLIN: "LUTKARSKA ČUDA SVIJETA"
Bogovi, junaci, sjene, štapovi i – pingvini
Za moje poimanje, važniji od samih podataka jest jednostavan, razumljiv jezik i činjenica da je autorica najveći dio toga o čemu piše iskusila vlastitim čulima: vidjela je izvedbe, slušala je govor, doticala je lutke, razgovarala s lutkarima i boravila u njihovim radionicama i to se izravno iskustvo prepoznaje u pristupu gradivu o kojem piše
„SUVREMENO LUTKARSTVO I KRITIKA“
Besplatno skinite biser suvremene lutkologije
Na stranici contemppuppetry.eu objavljen je e format knjige 'Suvremeno lutkarstvo i kritika' (AUK, Osijek, 2022.) jedne od rijetkih koje se komparativno bave suvremenim lutkarstvom i lutkarskom kritikom u Europi
MARIO BRKLJAČIĆ, „SAM“
Zgode i nezgode usamljenog urbanog kauboja
Za razliku od prethodne zbirke, u kojoj je Brkljačić bio izrazito intimističan, posvećen skromnom uživanju u ljepoti jednostavnosti običnih životnih trenutaka, sada je neskriveno političan, revoltiran perverznošću komformističkog uživanja na valovima jeftinih poroka kao što su utakmice, kladionice i pivo pred kvartovskom trgovinom
NADA GAŠIĆ, „POSLJEDNJE ŠTO SU VIDJELE“
Nemirne priče, smrtored
'Nemirne priče, smrtored', dakako, aluzija je na naslov kultnog Gašičkinog prvijenca 'Mirna ulica, drvored'. Proslavivši se kriminalističkim romanima kao 'hrvatska Agatha Christie', Nada Gašić nas je sada iznenadila zbirkom kratkih priča, no to nisu penny dreadful stories ili Hitchcockove 'Priče za nesanicu', nego sofisticirane naratološke i stilske vježbe