MARINA VUJČIĆ, „PEDESET CIGARETA ZA ELENU“
Spretna kombinatorika vodeće hit-autorice
Vujčić praktično razrađuje pitanje kakve sve lančane reakcije izazivaju naše trivijalne geste prema anonimnim sugrađanima u ljudskome mravinjaku samo zato što smo se odlučili prošetati lijevom umjesto desnom stranom ulice
Objavljeno: 2.17.2020 11:38:02 AM
Marina Vujčić, "Pedeset cigareta za Elenu" / Promo

(Marina Vujčić, Pedeset cigareta za Elenu, Fraktura, Zaprešić, 2019.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Poznato je da fenomen europskog romana za Milana Kunderu predstavlja opsesivnu fascinaciju zbog koje je nanizao bogatu seriju nadahnutih eseja o europskoj književnoj baštini. Tako nam i u eseju pod naslovom „Višeznačja riječi 'povijest'“ nudi poetično koncipiranu panoramu europske književne tradicije s lucidnim opservacijama o brojnim klasicima europskog romana, između ostalog i o nezaobilaznom Dostojevskom. „U romanima Dostojevskog sat ne prestaje otkucavati“, zapaža Kundera, podsjećajući nas da već prva rečenica u romanu Idiot glasi: „Bilo je negdje devet ujutro“. Uz to, napominje Kundera, „u tom se trenutku, iz čiste slučajnosti (...) tri lika koja se nikada nisu vidjela sreću u kupeu: Miškin, Rogožin i Lebedev“.

Doista, izvrsno zapaža Kundera da je Dostojevski u tom aspektu pripovijedanja napetiji od Hitchcocka. U romanima Dostojevskog ne popušta grozničava napetost: hoće li njegovi likovi stići ma baš u svemu što im padne na pamet. Hoće li stići na vlak, hoće li se ljubavnici sresti ili razići, hoće li se stići izjaviti ljubav, hoće li se stići pokajati, hoće li stići posuditi novac ili vratiti dug, čak hoće li stići počiniti samoubojstvo i hoće li, na kraju krajeva, otkriti Boga. Danas takav intenzitet pripovjedne dinamike, adrenaliziran neprekidnim otkucavanjem satnoga mehanizma, imamo još samo u romanima Dana Browna, što dovoljno govori prema čemu trči svjetska književnost.

Tik-tak, tik-tak u romanima Marine Vujčić

A kada je riječ o našoj književnosti, nemoguće je ne zapaziti da vrijeme fatalno curi, a sati izrazito glasno otkucavaju i u prozama Marine Vujčić. U romanu Tuđi život glavna junakinja nema vremena jesti, ali obroci su joj ionako, kako kaže, gubitak vremena. U istom romanu glavna junakinja ima vremena za čitanje samo u automobilu, dok čeka zeleno semaforsko svjetlo na raskrižju. U romanu Susjed glavna junakinja u minut nadzire susjedov rutinirani dnevni raspored, a u najnovijem romanu glavni junak vodi utrku s vremenom, zadavši si simboličnu gestu da u roku od 24 sata popuši pedeset cigareta u spomen na poginulu sestru blizanku. Dakako, pred sam kraj, tik pred ponoć, taj naš junak po imenu Oliver zakomplicira si naumljeno zato što zbog napada gladi zasjedne u restoranu, tako da se nepromišljeno zatočio u objekt u kojem se ne smije pušiti.

Uostalom, baš kao i u spomenutom Idiotu, i kod Marine Vujčić nerijetko priče otpočinju upravo isticanjem točnoga vremena. „Sedam i petnaest ujutro, to je naše vrijeme“, prva je rečenica romana Susjed. U najnovijem djelu Marine Vujčić, u romanu pod naslovom Pedeset cigareta za Elenu, prva rečenica glasi „Ponoć je trenutak kad se sila vremena pokoleba i zastane“. Zatim autorica cijeli uvod utroši na naglašavanje da je upravo ponoć, pa kaže: „00:00 je na velikom zidnom digitalnom satu iznad komode, na onom malom na DVD playeru ispod televizora i na njegovom ručnom, također digitalnom“. U ovom je romanu  otkucavanje vremena najradikalnije najavljeno: već na samom početku glavni je junak u stanu okružen digitalnim displayima koji nas višestruko informiraju da priča otpočinje točno u ponoć. Štoviše, nadalje su poglavlja numerirana po točnom vremenu zbivanja.

Golo vrijeme suvremenog, otuđenog čovjeka

Budući da je na samome početku romana naglašeno da je glavni junak opkoljen satovima, i više je nego jasno da će i ovaj lik Marine Vujčić biti u žrvnju vremena. Autorica ipak dodatno napominje da među tolikim satovima oko Olivera Radmana nema „ni jedne kazaljke“. Nije to rečeno slučajno, radi pukog poetičnog kićenja teksta, premda je prva polovica romana uistinu lirično stilizirani nocturno, nego zato što se u novome mileniju promijenila konceptualizacija vremena, sukladno tome i sekvencijalizacija ili kvantifikacija vremenskog kontinuuma, a time i naša kultura, naš stil života, kao i naša psihologija. Više to nije romantično vrijeme, vrijeme mjereno starim urama, niti je to više ciklično vrijeme, čiju nam kružnost već stoljećima pokazuju krakovi kazaljki, nego hladno, digitalizirano vrijeme, a mehanizmi koji nam danas pokazuju vrijeme, mahom na displayu, više su brojčanici nego li satovi. Slika koju ispisuje Marina Vujčić, slika svijeta bez kazaljki, vjerojatno je, može se reći, i na tragu satova Salvadora Dalija, ali je također i način da nam autorica poruči kako u svjetovima njenih priča vremena ima i nema.

Naime, u cijelom opusu Marine Vujčić, sada već poprilično bogatom s obzirom na autoričinu spisateljsku produktivnost, glavni su protagonisti mahom izrazito usamljene osobe, otuđene prema diktatu velegradske utopljenosti u anonimnu masu, pa im dani prolaze u monotonom nizu rutinskih egzistencijalnih aktivnosti. Za njih vrijeme nema kazaljki jer im se ne događa išta što bi vrijeme pretvorilo u dinamičnu dimenziju postojanja, u peripetiju. Ali istodobno im se u životu ne događa ništa osim vremena, nepodnošljivo ogoljenog vremena kao pukog trajanja. Sjajan je odlomak iz romana Pedeset cigareta za Elenu, kada Marina Vujčić opisuje kako glavni lik, prokleto usamljeni Oliver Radman, za vrijeme još jednog usamljeničkog obroka među zidovima svoga gluhoga stana ne može slušati zvuk koji proizvodi kao jedino živo biće u toj stambenoj krletki, zvuk gutanja hrane.

Stoga u jednom trenutku dojađenog očaja njeni se likovi odlučuju na poduhvat, što nam je najuspješnije Marina Vujčić ispričala u zacijelo najboljem romanu svoga opusa, u romanu pod naslovom A onda je Božo krenuo ispočetka. U tom trenutku počinju romani Marine Vujčić: njenim se likovima počinje događati izvanserijska priča, životna avantura. U tako otpočetim pričama vrijeme postaje važnije nego ikada, jer presudno je hoće li glavna junakinja romana Susjed uobičajeno u sedam i petnaest na hodniku stambene zgrade pozdraviti susjeda kojeg voli platonski i petrarkistički, kao što je i u romanu Pedeset cigareta za Elenu presudno u kojoj će se minuti život Olivera Radmana preplesti sa slučajnim sugrađanima tijekom njegove noćne šetnje. I premda im, kao što smo rekli, vrijeme njihovih priča postaje važnije nego ikada, ipak su ulaskom u priču napravili epohalni životni pomak zato što su na vrijeme napokon zaboravili, zato što su zaboravili na vrijeme svojih samoća, koje im je otkucavalo neugodno poput Oliverovog gutanja hrane u praznom stanu.

Novele izmiješane u filozofiju mreže, teoriju kaosa i leptirov efekt

Zbog svega dosad rečenog o kategoriji vremena u opusu Marine Vujčić moglo bi se pomisliti da su joj romani pisani intelektualno kompleksno, gotovo kao neka vrsta polemike s pitanjem vremena u, recimo, Čarobnoj gori Thomasa Manna. Istina, Marina Vujčić je ambiciozan i angažiran pisac, pisac koji zna u detaljima iz svakodnevice prepoznati tipične znakove suvremene kulture, kao što zna prepoznati i amblematska mjesta suvremenog društva, mjesta u kojima se reflektira duboka kriza suvremenog života, najčešće na planu otuđenosti.

Uostalom, u romanu Pedeset cigareta za Elenu prepliće četiri priče u složenu mrežu odnosa. Jedna govori o tuzi Olivera Radmana za poginulom sestrom blizankom, pa iz tog razloga planira održati – kako on to naziva – naknadno bdijenje, a pedeset svjećica za njen nedoživljeni pedeseti rođendan zamijeniti pušenjem pedeset cigareta. Druga priča govori o duševnoj propasti depresivne sugrađanke koju psihički fatalno uruši suprugov preljub, dok treća govori o majci dvoje djece koja u životu ostane bez ičega zbog ovrha, nakon što se otkrije da joj je suprug maskirani kriminalac koji je vršio po gradu oružane prepade i pljačke mjenjačnica. I na posljetku, četvrta je priča o Viktoru, mladiću koji treba doći u novinsku redakciju kako bi obavio razgovor za posao života, no stjecajem okolnosti vrata stana mu se automatski zaključaju pred nosom. Ključevi su ostali u stanu, a on je ostao pred vratima, na hodniku, samo u gaćama, što je očito upisano u ovaj pripovjedni kolaž kao humoristički kontrapunkt, da bi se čitatelja relaksiralo u odnosu na ostale tri, prilično depresivne priče.

U svakom slučaju, Vujčić je mogla te priče ispisati kao samostalne naslove, pa ih poredati u zbirku novela. I kao takve bile bi one podjednako zanimljive s obzirom na maštovite zaplete i intrigantno fabuliranje, ali se autorica odlučila na kompleksniju kompoziciju ukrštanjem pripovjednih linija. To je ujedno bio i riskantan postupak budući da slabije koncentriran čitatelj možda neće imati volje pratiti to prekidanje priče, čas jednom, čas drugom, čas trećom, ma koliko autorica sigurnom rukom ispisuje roman do zacrtanog cilja da bi problematizirala teoriju slučaja ili koncept mreže kao vrlo popularan model kojim se danas rado tumači ustroj modernog društva, kulturna logika novoga milenija i suvremena komunikacija. Na koncu, određenu dozu nekompromisnosti prema čitateljskim očekivanjima Vujčić iskazuje i činjenicom da Pedeset cigareta za Elenu ne završava ljubavnim happy endom, ma koliko se slutilo da bi se glavni protagonist, taj preusamljeni Oliver Radman, mogao skrasiti s odjednom usamljenom Magdalenom Matas, nakon što joj je suprug završio u zatvoru, a kuća na ovršnoj dradžbi. Uostalom, ne bi bilo prvi put da Vujčić priču okonča upravo tako, pomalo u maniri tipičnog vodvilja, kao, primjerice, u romanu Tuđi život ili Susjed.

„Razgrabljena“ književnica

Dakle, ne samo filozofsko pitanje vremena, i ne samo angažirano promišljanje krize suvremenog života u kulturnodruštvenom stanju današnjice, nego i ovako pripovjedno usložnjena kompozicija romana Pedeset cigareta za Elenu pridonosi dojmu da nam je među koricama ponuđena zahtijevna literatura. Međutim, vjernijoj publici Marine Vujčić poznato je da ona to pametno opserviranje svijeta oko sebe upisuje bešavno, tako što gotovo neprimjetno ukomponira svoja zapažanja i komentiranja u tečnu priču, strogo vodeći računa da priča ne trpi zbog eventualnog poroka pametovanja. Marini Vujčić ipak je iznad svega važna fabula, kvalitetna priča, dok je sav taj intelektualni ures proveden s dobrim osjećajem za doziranje.

U njenom je slučaju taj intelektualni ures samo tanki, diskretni, no aromatični i osvježavajući fil za kriške poglavlja prema autorskom receptu za spravljanje dobrog romana, baš onako kako govori o vremenu, satovima i točnom vremenu, a da ne intelektualizira kako nam se u današnjem režimu življenja promijenilo poimanje diktata vremena. Isto tako, kada jedan od njenih likova, budući novinar Viktor, završi gol pred zaključanim vratima stana, autorica se ne upušta u besjede o alijenaciji, nego pušta da Viktorov očaj zbog svih tih nesolidarnih susjeda u cijeloj zgradi, gluhih na njegovo zvonjenje i indiferentnih na pozive upomoć, dovoljno ilustrativno govori o ključnim problemima usamljene gomile.

Zbog tog recepta Marina Vujčić nije samo jedna od naših najkvalitetnijih pripovjedača u ovome trenutku, nego je očito da je na perspektivnome putu da postane i jedna od trenutno najkomercijalnijih autorica budući da se gotovo svi njeni naslovi, čak i oni najstariji, kako zapažam u evidenciji moje gradske knjižnice, neprekidno posuđuju. Ispis datuma posudbi pokazuje da njene knjige vrlo frekventno cirkuliraju među čitateljstvom, a periodi kada njeni naslovi ipak dekorativno statiraju na policama knjižnice rekordno su kratki.

Komercijalna formula Marine Vujčić

Razloge te privlačnosti Vujčićkinih romana među najširom publikom lako je detektirati. Povrh atraktivnog fabuliranja, njeni su zapleti kreativni, redovito konstruirani iz intrigantnog pitanja ili originalne hipotetične situacije, pa tako i u romanu Pedeset cigareta za Elenu Vujčić praktično razrađuje pitanje kakve sve lančane reakcije izazivaju naše trivijalne geste prema anonimnim sugrađanima u ljudskome mravinjaku samo zato što smo se odlučili prošetati lijevom umjesto desnom stranom ulice. Također, Vujčić naraciju razvija oko precizno prepoznatih emocija na koja smo intimno najosjetljiviji, naročito kada je riječ o strahu od usamljenosti, nezadovoljstvu promašenim životom ili frustraciji zbog osjećaja egzistencijalne zarobljenosti, dok u Pedeset cigareta za Elenu sustavno problematizira motiv gubitka iz raznih aspekata, nižući teme gubitka sna, gubitka života, gubitka majke, gubitka organa, gubitka obitelji, gubitka krova nad glavom... Nasuprot tome, Vujčić zna verbalizirati naše najtajnije čežnje i fantazije, kao, recimo, u romanu A onda je Božo krenuo ispočetka, vrlo dobro znajući da svi mi snivamo kako bi bilo izvrsno u životu, baš poput nekakvog feniksa, posve krenuti ispočetka, slobodno od svih utega zbog kojih se osjećamo kao da smo živi sahranjeni.

Zacijelo je zbog te strategije Marina Vujčić sklona ispisati i rečenice kakve su proslavile Paula Coelha, pa nam na kraju jedino preostaje prigovoriti da roman Pedeset cigareta za Elenu ipak vrvi pokušajima lapidarne mudrosti koji su zapravo samo niz otrcanih, pseudoefektnih onelinera o životu. Doduše, Marina Vujčić nije napisala da je „život poput kutije čokoladnih bombona“, kako se kaže u tipičnom, pa i kultnom primjeru iz filma Forrest Gump, ali je nanizala misli kao što su: „Ionako je sve nakratko“, „Svijet može bez svakoga“, „San je višesatna milost biologije“, „Najbolje spavaju oni koji miran san uopće ne zaslužuju“, itd... Nema sumnje da će se naći čitatelja koji će takve rečenice podvući ili ih citirati u odgovarajućoj prigodi, ali na takvim se mjestima Vujčićkin dobar romana već susreće s porocima sladunjavog kiča.