DARKO ŠEPAROVIĆ, „KRVOTOK“
9.2.2020. 17:01:30h
Majstorski odigran postmodernizam
Treba odati priznanje Šeparovićevoj beskompromisnosti zato što ni u jednom trenutku nije odlučio podilaziti čitatelju. Šeparović komponira roman s jasno zamišljenim koracima, pa se naizgledna artistička pogubljenost na kraju razotkriva kao suvisli rukopis visoke koncentracije
"Krvotok" / Promo

(Darko Šeparović, Krvotok, Gradska knjižnica Rijeka, Rijeka, 2018.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Suvremena hrvatska književnost ugrubo se može podijeliti na dva makropoetička koncepta. Prvi zbog svoje dominacije i popularnosti nosi titulu poetičkog identiteta novije hrvatske književnosti, tako da se aktualni hrvatski beletristički korpus uglavnom generalno etiketira i percipira kao stvarnosna ili neorealistička proza. Poznato je da se taj koncept reafirmirao tijekom devedesetih, kada je dinamika ratne i tranzicijske zbilje postala odveć atraktivna i nadrealna da bi je se ignoriralo ispisivanjem kojekakvih maštovitih fikcija i postmodernih metafikcija. Književnost se od tada svodi na puku deskripciju zbilje, a jezik književnosti postaje instrumentalan, kako zbog jakih i slabih povijesnih subjekata koji ispisuju autobiografska svjedočanstva o ratu, tako i zbog literarnijih novinara, koji u književnosti otpočinju pripovijedati funkcionalnom izvještajnošću.

Dva kolosjeka hrvatske književnosti

Riječ je o književnosti koja se – kaže Adriana Car-Mihec – zadržava u „inercijama tzv. realističkog načina pisanja“, dok će Dean Duda biti eksplicitno revoltiran tom estetskom regresivnošću i kvalificirati je kao nastavak „dugog 19. stoljeća“, odnosno kao demodernizaciju hrvatske književne proizvodnje. Mitologija takvoga pisma, kaže Baudrillard, zasniva se na „idealizmu referenta“ i „hini da se vraća prirodi jezika, jeziku kao prirodi“, što će reći da autori ovakve književne politike odbacuju ili barem stavljaju u zagrade svu onu strukturalističku i poststrukturalističku problematizaciju složenog odnosa između jezika i zbilje. Za zastupnike takvoga uvjerenja jezik je transparentni i vjerodostojni otisak stvarnosti, a referencijalna ekvivalencija između riječi i objekta, znaka i predmeta, jednoznačna je. Naizgled paradoksalno, ali kada u novome mileniju splasnu književno-humanističke obveze prema ljudskim dramama i sudbinama iz tzv. jake zbilje, i kada pređemo u lošu beskonačnost od izbora do izbora, od plaće do plaće, te krenemo jednolično kružiti na relaciji kuća-pos'o-birtija, i mlađe će književne generacije nastaviti reproducirati takvu estetiku, ali sada zato što je takva matrica najkomercijalnija. Ta matrica ne samo da je naslijeđena iz devedesetih, nego je ona jedino kulturno iskustvo novih spisateljskih naraštaja, koji su mahom stasali na popularnom realizmu trivijalne beletristike i hollywoodskim hitovima, dakle na unificiranoj kulturnoj industriji i mimetičkoj iluziji vizualne kulture.

S druge strane, kontinuirano opstaje poetička struja koja se – kako kaže Anera Ryznar – rukovodi „kulturnom teorijom razvijenog poststrukturalizma“. Premda marginalizirana, pa čak i diskreditirana kao opskurni manirizam, ta književnost ne zaboravlja dosege predratnih quorumaša kao onog autorskog kruga koji je u svome pismu prakticirao postmoderne teorije o jeziku i književnosti te problematizirao kritična mjesta jezičnog označavanja svijeta i književnih iluzija. Stoga i njihovi poslijeratni nasljednici ustrajno vrše ontološku i diskurzivnu destabilizaciju književnih konvencija i ideologije jezika. I premda će tu misiju u ponajdužem kontinuitetu i s ponajvećim žarom ispunjavati Igor Rajki, takva će praksa svoj vrhunac ipak doživjeti tek u opusu Luke Bekavca. On nije u Policijskom satu, zadnjoj knjizi slavonsko-baranjske trilogije, ukoričio samo eksplicitnu posvetu quorumaškoj sceni, nego je i dokazao da se iz te tradicije i te kako može konstruirati superioran roman, demantiravši time stavove da je književnost takve orijentacije zbog svoje hermetične eksperimentalnosti nečitljiva, pa stoga i bezvrijedna. Na koncu, ne zaboravimo da je još jedan kapitalan protuargument takvoj kritici pružio i Zoran Roško podjednako sjajnim romanom Minus sapiens.

Sljednik quorumaške poetike

Odnedavno je taj pravac hrvatske književnosti bogatiji za još jednog autora, Darka Šeparovića, kojemu je pod naslovom Krvotok objavljen jedan od najboljih romana hrvatske književnosti u posljednjoj petoljetki, a svakako najbolje debitantsko ostvarenje u posljednjih par godina. Premda za titulu najuspješnijeg debitanta ozbiljno konkurira roman Poderana koljena Dine Pešuta, ipak treba reći da je Pešutov romaneskni prvijenac daleko komercijalnije aranžiran i zapravo je napisan onako kako bi ga vjerojatno potpisao Ante Tomić da se rodio tridesetak godina kasnije, kao hipsterski milenijalac.

Na žalost, opravdana je bojazan da izvrsnost Šeparovićevog romana neće odjeknuti među širom recepcijom, što je posve nezasluženo i nepravedno, ali je i očekivano s obzirom na dominantne i tipične preferencije naše čitateljske publike. Iako je Šeparović ovim rukopisom osvojio nagradu Drago Gervais, uz to i posve respektabilan novčani iznos, to priznanje, vjerojatno zbog dojma provincijalne skrajnutosti, ne donosi publicitet, niti medijsku pozornost, kao sve one razvikanije književne nagrade naših tabloida i weboida. Na svu sreću, žiri književne nagrade Drago Gervais bio je dovoljno senzibiliziran za ovaj glas razlike i za ovakav poetički koncept, vjerojatno i zato što je riječ o krugu ljudi čiji su književni svjetonazori u velikoj mjeri formirani intelektualnim utjecajem karizmatičnog gurua riječke kulturne scene, Milorada Stojevića.

Međutim, Šeparović nije autor koji bi, poput Stojevića, naveliko eksponirao eruditsku metasvijest i prekidao svaku riječ u rečenici salvom metafikcijskih i filoloških intervencija. On nije ni radikalan u eksperimentu, poput Damira Miloša, premda mu roman vrvi originalnim i odvažnim invencijama. On nije ni zahuktali ludist, poput Igora Rajkija, nego je umjeren i funkcionalan u demontaži književnog jezika i jezika uopće. U konceptualnoj je arhitekturi priče, za razliku od Luke Bekavca, diskretniji, pa nastupa s više samozatajnosti u demonstraciji spisateljskog autoriteta, premda inteligentno vlada oblikovanjem teksta i suvereno vodi čitatelja kroz pripovjedni labirint. Na koncu, nije sklon ni potpunoj dezintegraciji diskursa, poput spomenutog Zorana Roška u romanu Minus sapiens, iako Šeparović kontinuirano, gotovo do završnog raspleta, provodi destabilizacije i kreira začudnosti zbog kojih čitatelju nije dopušteno pasivno plutanje na autorovom prepričavanju pravolinijske fabule, kako to inače rade pisci konvencionalne književnosti ili tzv. stvarnosne proze.

Jedan mekši, pitomiji hard core

Drugim riječima, svi su ti modeli i te kako osviješteno prisutni u pozadini Šeparovićeve proizvodnje teksta. Transparentno on to signalizira već naslovom s korica knjige tako što stiliziranom grafijskom intervencijom očuđuje i semantički usložnjava riječ „krvotok“, pa je se ujedno može čitati kao dvije samostalne imenice, odnosno kao krv i otok. I nije to tek puka jezična igra, nastala iz prilike da se autor poigra ponuđenom mu ili otkrivenom mu dvosmislenošću riječi krvotok, nego sve tri imenice i te kako predstavljaju ključne motive njegove proze.  

Stoga je očito da vlada poststrukturalističkim znanjima o diskurzivnim konstrukcijama i politici jezičnoga označavanja. Ali njegove dekonstrukcije nisu provođene agresivno i samosvrhovito, nego kao estetizirani dodatak njegovoj poetičnosti. U tom su smislu tipične metaknjiževne geste i intervencije u Šeparovićevom postmodernizmu strogo kontrolirane i funkcionalno ukomponirane kao i u romanima, recimo, Paula Austera.

To ne znači da je Šeparovićev Krvotok lagan za čitanje. Premda je mekši, pitomiji,  uravnoteženiji u odnosu na hard core realizacije onih quorumaških i postquorumaških autora koji su deklarativno poststrukturalističke orijentacije, pa se u svojim tekstovima eksplicitno oglašavaju s metatekstulanih i metadiskurzivnih pozicija visoke teorijske svijesti, ulazak u svijet Šeparovićeve proze već je od prvih stranica pun iskušenja za manje strpljivog čitatelja.

Pisac koji se ne boji izgubiti svoga čitatelja

Brzo izmjenjivanje triju priča, naizgled potpuno nepovezanih, isprva će proizvesti dojam konfuznosti i samosvrhovite artističke pretencioznosti. Osjećaj lutanja bit će potenciran i začudnim pripovjednim perspektivama te autorovom sklonošću da cjelinu radnje ili narativnog prizora predstavlja kroz detalj ili fragment, što će biti dosljedno prakticirano i na mikrostilističkom planu učestalijom uporabom metonimije i sinegdohe iz repertoara stilskih figura. Bivajući vrlo škrt u kontekstualnim informacijama, odnosno ciljano inzistirajući na nepotpunosti reprezentacije, Šeparović će tjerati čitatelja da se, zbog odsustva ikakvih preciznijih koordinata, bespomoćno gubi i traži u poglavljima. Drugim riječima, Šeparović tako zahtijeva od čitatelja napor rekonstruiranja ili, bolje kazano, uključenost u proizvodnju teksta pokušajima dopisivanja.

Jasno je da razmaženije čitateljstvo neće biti tolerantno prema nejasnoćama koje mu se gomilaju iz stranice u stranicu. Upravo zato i treba odati priznanje Šeparovićevoj beskompromisnosti, budući da ni u jednom trenutku nije odlučio podilaziti čitatelju, kao što nije ni podlegao eventualnoj nesigurnosti u provođenju tako rizične konceptualizacije rukopisa. Naprotiv, Šeparović komponira roman s velikim samopouzdanjem, s jasno zamišljenim koracima na putu do razrješenja, pa se naizgledna artistička pogubljenost na koncu razotkriva kao suvisli rukopis visoke koncentracije od početka do kraja.

Štoviše, Šeparović je kroz začudnu montažu, ali i kroz hrabro zamišljeni koncept, ispričao veliku, lijepu, emotivnu i nadahnutu priču epskih proporcija koja na kraju pripovjednoga labirinta, čitatelju za nagradu, dobiva – kako to naziva Cvjetko Milanja – „mašnu smisla“.

Što u životu treba znati?

Šeparović kreira intrigantan ljubavni trokut čije točke čini moreplovac (koji dijelom u svojoj psihologiji ima crte Corta Maltesea), te jedna književna znanstvenica i prevoditeljica, a na posljetku vrh tog trokuta zauzima, ni manje ni više, nego slavni pisac José Saramago, tako da i na tom planu Šeparović otvara vrlo suptilnu partiju igranja s popularnom postmodernističkom temom odnosa između fikcije i zbilje. Ta narativna linija u pravilnom se ritmu prekida isprva nejasnim telegramima, ali za koje će se na kraju ispostaviti da predstavljaju sudbinske poruke za našu junakinju, dok će se do identiteta autora tih pisama doći nevjerojatnim životnim putem i fascinantnim spletom okolnosti. Da ne kažemo previše, Šeparović će veze između krvi i otoka poetično poantirati romantičnim zaključkom o spiritualnoj krvnoj povezanosti oca i kćeri, preko svih vremenskih i zemljopisnih barijera.

Povrh toga će ipak proraditi Šeparovićev postmodernistički nerv za dekonstrukcijom, destabilizacijom i polisemijom, pa će takav rasplet relativizirati kao puki umišljaj glavne junakinje. No, to ne umanjuje vrijednost njegova djela, niti razočarava čitatelja zato što je autor tipičnom postmodernističkom ironijom potkopao priču o nadnaravnoj obiteljskoj ljubavi.

U Šeparovićevom se romanu na jednom mjestu kaže: „U životu treba znati napraviti dvije stvari: otvarati vrata i zatvarati krugove“. Šeparović doista stoji iza tih riječi, napisavši u životu roman kao što je Krvotok, roman u kojem se čitatelju otvaraju vrata, a likovima zatvaraju krugovi.

ImpressumUvjeti korištenjaSuradnja sa portalomOglašavanje/Predstavljanje ponude
AUTORSKA PRAVA!

Svi tekstovi, slike, zaštićeni trgovački znaci te s bilo koje druge osnove zaštićeni "objekti/subjekti" zakonom o autorskim ili drugim pravima postavljeni na ovom portalu u vlasništvu su izvora navedenog uz određenu sliku ili tekst te su objavljeni uz odobrenje nositelja autorskih prava. Svi materijali s izvorom Kritikaz.com u vlasništvu su našeg portala i mogu se koristiti isključivo uz pismeno odobrenje uredništva portala. Korištenjem, odnosno pregledavanjem našeg portala slažete se s uvjetima korištenja portala.

PRAVNA NAPOMENA!

Portal kritikaz.com koristite na vlastitu odgovornost.

© Domagoj Skledar & Igor Tretinjak, 2015 ~ 2020, All rights reserved