LUIZA BOUHARAOUA, „JESMO LI TO BILI MI“
Nepodnošljiva „lakoća“ Mediterana
'Jesmo li to bili mi' priča je one generacije koja je djetinjstvo provela u godinama rata, da bi potom životne lekcije stjecala u realitetu između političkih mrkvi i ekonomskih batina naših voljenih vođa
Objavljeno: 2.3.2020 11:06:19 AM
"Jesmo li to bili mi" / Promo

(Luiza Bouharaoua, Jesmo li to bili mi, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2019.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Poznata je činjenica da suvremenu hrvatsku prozu skoro cjelokupna akademska kritika ocjenjuje negativno, zamjerajući joj komercijalizaciju, estetski populizam, simplifikaciju pripovjednih tehnika, banalnost u strukturiranju djela te poetičku regresiju prema prevladanim konvencijama mimetskog realizma. Jednu od najkonciznijih kritika, s neskrivenim prijezirom, kao da pred punim amfiteatrom loših studenata komentira njihove katastrofalne seminarske radove, zacijelo je sročio Krešimir Bagić, zapisavši u jednome tekstu za suvremenu hrvatsku književnost da joj je „naracija ogoljena, tema vezana uz neposredno okruženje, u pravilu garnirana s ponešto seksa, alkohola i droge“. „I psovke!“, vjerojatno bi dobacio neki štreberski udvorica iz prve klupe.

Šok za šokom

A da je proza Luize Bouharaoue objavljena prije petnaestak godina, u vrijeme tih akademskih filipika protiv stvarnosne proze, možda bi se požurilo s katedri mahati prvim stranicama njene knjige kao egzemplarnim dokazom. Naime, već u prvoj priči iz debitantske zbirke Jesmo li to bili mi, u kratkoj priči pod naslovom „Ulica mačaka“, na svega nekoliko kartica teksta imamo gustu koncentraciju svih tipičnih elemenata te trendovske poetike šoka.

Priča otpočinje idilično: dvoje se djece razigrano ganja ulicom. Međutim, već u trećem pasusu klinci utrčavaju u haustor, a momčić djevojčici zavuče rukicu u gaćice. „Ne mogu vjerovat da će me neko jebat u mojoj ulici“, pomisli naša mala junakinja s kikicama i time je poantiran prvi prizor u fragmentarnom mozaiku ove priče. Sljedeći nas prizor premješta u zrelu dob protagonista i upravo svjedočimo preljubnicima u postkoitalnoj letargiji. Scenom se defilira u nudističkom izdanju, a naši Adam i Eva lamentiraju o semantičkoj razlici između snošaja i vođenja ljubavi. To je vrlo kratak prizor, blic snimka jedne intime, i već par odlomaka dalje protagonistica je na ulici, pri čemu ne ostaje nespomenuto da paradira bez donjeg rublja pod tankom ljetnom haljinom. Tu senzacijama nije kraj jer se pred njom kroz prozor upravo bacila susjeda alkoholičarka kako bi se spasila od supruga zlostavljača.

Jedna sasvim drukčija „stvarnosna“ proza

Ovako ugrubo prepričano, spisateljska praksa Luize Bouharaoue doista zvuči kao manirizam stvarnosne proze doveden do ekstrema. Ali grdno bismo pogriješili ako bismo aktivirali predrasude o neorealizmu naše književnosti već nakon prvih par stranica njene zbirke zato što nam Bouharaoua demonstrira posve suprotnu realizaciju, odnosno pokazuje nam kako intenzivno nizanje svih tih brutalnih, naturalističnih, erotskih i vulgarnih slika nipošto ne mora u konačnici rezultirati tendencioznom smjesom hard core atrakcija, nego se iz pripovjednog komponiranja pobrojanih ideja i motiva pod spretnom spisateljskom rukom može uistinu izroditi antologijski biser suvremene hrvatske kratke priče.

I mada Bouharaoua cijelo vrijeme ispisuje tipičan motivski repertoar tzv. stvarnosne proze, u velikoj je mjeri alkemijska tajna njene spisateljske iznadprosječnosti u tome što sirovu deskripciju zbilje u klišeiziranim izvedbama našega neorealizma uspijeva osvježiti tehnikama očuđavanja, kao i jezikom lirske poetičnosti. Zbog toga seks i nasilje u njenim pričama nisu samosvrhoviti ekshibicionistički spektakl, niti su konstruirani artificijelno, kao, recimo, u karikaturalnim tarantinovskim završnicama romana Ganga banga Ivana Vidića ili Hotel Grand Renata Baretića. U spomenutim romanima, oglednim primjerima stvarnosne proze, seks i nasilje isforsirana su atrakcijska dekoracija, više komercijalni zahvat nego li funkcionalni ishod koji bi bio diktiran logikom radnje, tako da ta inflatorna repeticija jedne izlizane konvencije samo iritira i izaziva podsmijeh.

Mediteranski Gotham City

Nasuprot tome, Bouharaoua doista uspijeva takve ekscesne situacije pozicionirati kao neočekivani pripovijedni obrat. Otpočevši priču „Ulica mačaka“ kao sliku idiličnog djetinjstva, snažan je efekt već kroz sljedeću rečenicu tu igru pretvoriti u naturalističan prizor grubog seksualnog eksperimentiranja među maloljetnom mularijom, a lirske misli u glavi glavne protagonistice dok šeta ulicom prekinuti tako da joj pred noge s nekog kata padne pijana susjeda. Uostalom, te radikalnije minijaturice u pričama Luize Bouharaoue funkcionalno su ukomponirane i strateški raspoređene prema vrlo promišljenom konceptu da bi se upotpunila slika o psihosocijalnoj napetosti među stanovnicima Splita, grada u kojem –

kaže autorica na jednom mjestu – stanari jedni drugima gledaju u prozor kupaonice ili se zbog sparnih noći goli svađaju na balkonu, dok će ga Jurica Pavičić zbog dobro poznatih problema te zbog urbanog, komunalnog i sociokulturnog kaosa nebrojeno puta u svojim kolumnama preimenovati u Gotham City.

U tom smislu Split u pričama Luize Bouharaoue nije romantični biser Mediterana iz filma Ta divna splitska noć Arsena Ostojića, Split u kojem je tajni život Splićana noću ušminkan u artistički hibrid darkerske pastorale, kao da su producenti filma ni manje ni više nego UNESCO i Hrvatska turistička zajednica. Nego je Split iz priča Luize Bouharaoue Split iz filma Ne gledaj mi u pijat Hane Jušić, dakle Split čija su predgrađa derutna poput brazilskih favela, Split u kojem ljudi ne znaju kamo bi sa sobom, niti znaju kako bi iskočili iz kože zbog nepodnošljivih vrućina, zvizdana, južine ili bure. To je također i Split u kojem su obitelji disfunkcionalne zbog patrijarhalnog terora i materijalne oskudice, zbog alkoholizma i frustrirane zarobljenosti na dnu društvene ljestvice. Stoga je i te kako važno zapaziti da Splićani u pričama Luize Bouharaoue ne žive berićetno od iznajmljivanja apartmana jer likovi u njenim pričama nisu te sreće, nego se guše u socijalnoj depresiji, u par kvadrata tijesnih stanova, a prihodi im kapaju od poslića do poslića, vječno privremenih.

Dva u jedan: i zbirka i roman

Vratimo li se pak na pitanje po čemu je još Luiza Bouharaoua izvanserijska u odnosu na istrošeni trend stvarnosne proze, onda je svakako jedan od odgovora u tome da se ona izričito suprotstavlja jednokratnoj konzumaciji sezonskih hitova. Istaknimo da je jedan od krucijalnih problema tipičnih autora stvarnosne proze eksplicitnost kazivanja, tako da pasiviziraju čitatelja šetajući ga na uzici fabule kroz elementarnu prozu s jasnim uputama što je poanta. A kad doznamo rasplet, doista više nemamo razloga iznova se vraćati takvoj knjizi i novim čitanjem otkrivati nove kvalitete jer ih u plitkosti tog žurnaliziranog štanceraja naprosto nema. S druge strane, Luiza Bouharaoua otvoreno je izjavila u jednom novinskom razgovoru kako joj je ambicija navesti čitatelja da pročita njenu zbirku barem dvaput. Uistinu, proza Luize Bouharaoue traži angažiranu koncentraciju kako biste pohvatali orijentire što se tu zapravo zbiva i kakvi su odnosi među likovima. Začudnost na tom planu Bouharaoua ne postiže samo eliptičnim rečenicama i škrtim dijalozima, nego i izmjenom perspektiva: njeni su likovi čas mladi i predstavljaju nam svijet oko sebe optikom infantilnoga pripovijedača, a već su u sljedećem odlomku odrasli, zreli ljudi koji odmjeravaju gdje im je završio život u odnosu na druge.

Osim što kronologija nije linearna, nego je kompozicija poput rasutih puzzli, tako da čitatelj mora spajati sve te disperzne fragmente u mozaik jedne generacijske slike, također se vrlo brzo shvati da su sve priče o istom krugu ljudi, vršnjacima premreženih životnih puteva tijekom zajedničkoga odrastanja, pa je potrebno i te kako pozorno pratiti što se među njima dogodilo prije, a što poslije, tko je s kim u braku, a s kim u preljubničkoj vezi, i koji je događaj uzrok posljedicama koje su odjednom iskrsnule na stranicama ove proze. Jesmo li ga već pročitali ili će nam uzrok tek biti objašnjen pitanje je zbog kojega čitatelj, htio-ne htio, mora biti budan nad svakom rečenicom ove knjige.

Na kraju krajeva, i sama je autorica izjavila da se njena knjiga može čitati i kao zbirka priča i kao – kako kaže – labavo strukturirani roman, i barem u tome – naglašava u jednom intervjuu – nalazi razlog za višekratna čitanja. I doista je u pravu: poglavlja se mogu čitati kao konzistentne kratke priče, kao narativno i estetski zaokružene i autonomne cjeline jedne zbirke, svaka s efektnom završnom rečenicom kojom se stavlja točka na i, a čitatelja ostavlja još malo ošamućenog i očuđenim nad onim što je upravo pročitao. Ali ta se poglavlja, te kratke priče, istodobno mogu čitati i u dahu, u pokušaju da se iz tih maglovitih fragmentarnosti usustavi cjelovitost jednoga romana o životnoj priči jedne generacije, ona generacije koja je – kako se naglašava u svim osvrtima na knjigu Luize Bouharaoue – djetinjstvo provela u godinama rata, da bi potom životne lekcije stjecala u realitetu između političkih mrkvi i ekonomskih batina naših voljenih vođa.

Još jedna generacija otkriva lažni sjaj

Stoga nije pretjerano reći da bi zbirka Jesmo li to bili mi za suvremenost hrvatske književnosti mogla biti jednako značajna i jednako isticana u nekom budućem kanonu kao što je to do sada slučaj s Kratkim izletom Antuna Šoljana. Paralele se, dakako, ne zasnivaju samo na podjednakom mediteranskom ugođaju, niti je sličnost samo u fleksibilnoj kompozicijskoj strukturiranosti između zbirke priča i romana, nego u suptilnom dijagnosticiranju gubitka idealizma među onom generacijom koja je odrastala uporedo s lažnim sjajem još jednog ideološkog projekta.  

Iako se Luiza Bouharaoua melankolično osvrće na prolaznost vremena, kao i na razliku između dječice kakvi su njeni likovi nekad bili i ojađenih nezadovoljnika kakvi su sada, ona ne podliježe sentimentalnoj nostalgiji, romantiziranoj mitologizaciji prošlosti. Već od prvoga dana, dok su njeni protagonisti iščitavali svijet oko sebe jezikom infantilnih pripovjedača, taj im se svijet raščaravao kroz proparane šavove nevinog djetinjstva. Od sveg iskustva iz najranije dobi najintenzivnije su im se u psihu upisivale traumatične spoznaje da postoji paralelni, dvostruki život njihovih roditelja, otkrivan kroz svjedočenja nedovoljno skrivenim prizorima u kojima su roditelji alkoholizirani, ili su PTSP-jevci, ili otac šakom nasrće na majku, ili su u ljubavnom trokutu. Ma koliko se trsili ne ponoviti te greške i ma koliko se trudili izbjeći takve tuge životarenja, i divni gubitnici Luize Bouharaoue u svojim će se životnim plovidbama također nasukati na iste obale.

Bouharaoua kao mini Ferrante

I mada je kritička recepcija do sada Luizu Bouharaouu prvenstveno uspoređivala s Marguerite Duras, vjerojatno zbog sličnosti autorskoga pisma u dominantnim poetičkim karakteristikama, kao što su tema ljubavne žudnje i tjelesnosti na sadržajnom planu, a na planu stila liričnost, minimalizam, erotičnost, fragmentarnost i ekonomija kazivanja, ekonomija u kojoj je ključna pripovjedna dinamika u izbalansiranosti rečenoga i prešućenoga te zapisanoga i izostavljenoga, nije nimalo ishitreno biti u usporedbama ponešto aktualniji te prepoznati vrlo intrigantnu korespondenciju Luize Bouharaoue s trenutnom svjetskom senzacijom, Elenom Ferrante. Naizgled je neutemeljeno i promašeno uspoređivati knjižicu pripovjednih minijatura iz pera Luize Bouharaoue s otprilike dvije tisuće stranica Ferrantičinog epa, ali nemoguće je ne primijetiti cijeli niz podudarnosti.

I Ferrante za dominantnog fokalizatora bira samosvjesnu ženu koja vodi bitke sa diktatima muškoga svijeta. I ambijent u tetralogiji Elene Ferrante tipično je mediteranski, a muškarci su temperamentni južnjaci, posesivni mamini sinovi povrijeđenog ega, teatralnih mačističkih poza, no nedoraslih za uloge patrijarhalnog autoriteta. I Elena Ferrante ispisuje jednu ekstenzivnu generacijsku kroniku o brojnim vršnjacima isprepletenih međuodnosa. Jedino što ih razlikuje jest način izvedbe istih ideja, tema i motiva budući da je Bouharaoua komprimirala četiri toma Ferrantičine sage u minijaturni, no višekaratni dragulj. Dok je Ferrante konstruirala cruiser koji sada na valovima svjetske slave oplovljava čitateljske luke diljem planete, Bouharaoua je minucioznim maketarstvom izgradila jedrenjak u boci i bacila ga u književne vode da nepredvidljivim recepcijskim strujama stigne do sretnih pronalazača.