(Viktor Šklovskij, Sentimentalno putovanje, prijevod: Ivana Peruško Vindakijević, Fraktura, Zaprešić, 2019.)

Danas svatko voli reći da je filmofil, pogotovo u ovo vrijeme speed datea i instantnog predstavljanja na društvenim mrežama. Međutim, prezentirati se danas kao filmofil jednako je banalno i redudantno kao da, primjerice, kažete kako prakticirate disanje, iz hobija svako malo zavirujete u frižider ili volite da vam je TV cijelo vrijeme uključen. Kuriozitetnije je i karakterizacijski originalnije reći da ne volite filmove i da ih ne gledate, no ima li danas uopće takvih? Ipak, u takvom je našem olakom deklariranju filmofilima sporno što se većina nas smatra filmoljupcima samo zato što smo puki konzumenti filmova koji zbog eskapističkog isključivanja iz zbilje ili zbog nezasitnosti prema novim i novim vizualnim atrakcijama filmske industrije provodimo sate u gutanjima filmskih sadržaja, kako iz ponude brojnih televizijskih kanala, tako još više iz beskonačne ponude s filmskih stranica na internetu.

Tko se ima pravo zvati filmofilom?

Za razliku od te naše kategorije kompulzivnih filmoždera što smo u tolikom trku za najnovijim hitovima da memoriju svojih računala zatrpavamo filmovima koje nikad nećemo stići pogledati (što naročito ismijava Jacques Attalie u zbirci eseja Buka), istinski su filmofili opskurni likovi, nikad u trendu, uvijek ispred trenda. Dok mi ostali k'o ovce pasemo i blejimo po filmskim poljanama, oni ruju li ga ruju njuhom praseta ne bi li iskopali tartuf od filma. Oni su pasionirani otkrivači rubnih filmskih produkcija i sistematični istraživači filmske baštine. Oni jedan film gledaju desetke puta, a sporohodne i kontemplativne artizme mađarskog, poljskog ili ruskog filma, od Bele Tara preko Andrzeja Wajde, pa do Tarkovskog, gledaju sa istim onim žarom kojim ostala raja gleda filmove Stevena Seagala ili Brze i žestoke. Oni dobivaju erekciju čim HTV3 prvi put najavi ciklus Pasolinijevih ili Fassbinderovih filmova i u tom su stanju prijapizma sve dok se ciklus ne završi.

Međusobno povezani u subkulturne sekte, oni neke vrijedne filmove prestaju gledati ne zato što su ispali iz trenda, nego zato što su postali trend! Jedan od takvih filmofila, s kojim sam bio u kontaktu jer mi je ekskluzivno dojavljivao kuriozitetne, raritetne i opskurne filmske naslove, tako me je inicirao u svijet azijskog filma, kao i u rumunjski novi val, ali čim su se te produkcije pročule, naširoko otkrile i postale moda, javio mi je da ga više ne pitam za nove azijske ili rumunjske filmove. Ne pratim to više, kaže, sada gledam samo iranske filmove.

Tajni svijet ruske kinematografije

A sve ovo u uvodu rečeno je zato da bismo ukazali na još jednu relativnu nepoznanicu filmskoga svijeta za našu najširu publiku, odnosno na preporod suvremene ruske kinematografije. Pri tome ne mislim na ono što je je iz aktualne ruske filmske industrije već zapaženo, dakle na ruske art filmove koji su preko festivalskih razvikanosti dospjeli do najšire publike, kao, recimo, redateljska stvaralaštva Andreja Zvjaginceva ili Kirilla Serebrennikova. Također ne mislim niti na one ruske filmove koji žanrovskom formom posve dostojno preuzimaju standarde, adrenalin, napetosti i spektakl američkih žanrovskih, napose akcijskih filmova, pa su zbog toga – zbog ispunjavanja univerzalne popkulturne formule prema hollywoodskoj špranci – globalno prijemčivi, kao filmovi koje snima, recimo, Yuri Bykov. Naime, cijelo vrijeme usmjeravam ovaj tekst prema ruskim spektaklima koji distribucijski ne uspijevaju doći do zapadnoeuropske i američke publike, niti će ih se ikad vidjeti na velikim ekranima svih tih naših multipleksa, nego ih se može iščačkati samo po internetskim stranicama, posebice zahvaljujući izbornoj selekciji i prevodilačkom posredovanju srpskoga filmskoga piratluka na internetu, koji se – za razliku od nas – zanima za ruski film podjednako kao i za američke hitove, valjda zbog duge tradicije kulturalnih simpatiziranja i geopolitčkih afiniteta prema majci Rusiji kao pijemontu slavenstva i pravoslavlja.

A riječ je o povijesnim i ratnim spektaklima iz krvavih godina sveukupne ruske prošlosti koji su ovakvim filmskim rekonstrukcijama reintepretirani u zlatne godine ruskoga nacionalnoga ponosa. Ti filmovi gledatelja ostavljaju bez daha zbog epskih proporcija, vizualne raskošnosti, masovnosti scena, kostimografskog i scenografskog detaljizma u evokaciji prošlosti, a nadasve zbog VBR-ovske salve specijalnih efekata. Produkcijski i tehnološki vrhunski dotjerani, ti filmovi ruske kinematografije ne štede ni na čemu i po svemu premašuju svoj uzor, američke blockbustere. Istina, na narativnom i(li) scenarističkom planu ti filmovi su propagandno prozirni, patetični i infantilni kao tipični uradci Staljinovog socrealizma, ali vizualno su realizirani kao Jacksonova trilogija Gospodar prstenova.

Politika ruskog filma

Također, posve je jasno zašto se u realizaciji takvih filmova ne štedi na budžetu i kojom je ideologijom motiviran taj filmski val. Kao što se putinovska Rusija vraća na svjetsku scenu s neskrivenom ambicijom da obnovi status supersile nakon ponižavajućeg poraza komunističkog imperija ne bi li opet zadovoljila samopercepciju da je neizostavni faktor u svjetskim igrama moći i dostojan oponent američkom monopolu nad svjetskom politikom, tako putinovska Rusija sustavno djeluje i na unutarnjem planu, obnavljajući ego, ponos i nacionalni identitet ojađenom puku postkomunističke Rusije. Nakon što im se SSSR smanjio na granice Rusije, nakon serije poraznih ratova sa separatističkim periferijama bivšeg Sovjetskog saveza, nakon tranzicijske bijede i nakon ponižavajuće kolonizacije američkom bižuterijom, uzdrmani ruski identitet konsolidira se serijom ovakvih filmova o fantastičnim sposobnostima ruske nacije da postigne čuda, s naglaskom na veličanstvene pobjede iz Drugog svjetskog rata protiv njemačkog fašizma, kada ih je – kako kažu ti filmovi – Zapad ostavio da se iscrpljujućim ratom učini Rusiju što slabijom. Iz takvih filmova Rusija vraća sliku o svojoj veličini, crpi energiju za svoj nacionalizam i fantazira mitove o svojoj posebnosti.

Nošena takvim motivima, ruska se kinematografija u spomenutim žanrovima ne libi upustiti u nevjerojatne falsifikacije na kakve se ne bi odvažio ni Tarantino. I mada kritičari graknu kada Tarantino, primjerice, u svome filmu izrežira uspješan atentat na Adolfa Hitlera, jasno je da je riječ o umjetničkom ludizmu i umjetničkoj slobodi nad povijesnom građu, dok ruski autori manipulativno isprepliću činjenice i fikciju tako da i izmišljotine djeluju istinito. Fabrikacije idu čak do te mjere da su u najnovijoj verziji filma Staljingrad bitke izrežirane i računalno dizajnirane kao video igrice, dok njemački i ruski vojnici skaču jedni na druge u kadrovima koji su snimljeni istim onim specijalnim efektima kakve je premijerno proslavio film Matrix, predstavivši nam dotad nikad viđene tzv. bullet time efekte. A kada vod ruskih partizana pretražuje teren ne bi li otkrili njemačke vojnike skrivene u zasjedi, onda se kreću istom onom koreografijom kojom se u američkim filmovima šuljaju njihove specijalne antiterorističke postrojbe i svi ti njihovi SWAT timovi u moderniziranim, panciriziranim nindža uniformama. Rekli bismo da je to tipično postmoderno da nije neskriveno ideološko.

Iz utrobe revolucija i ratova

No, kakve to veze ima sa Sentimentalnim putovanjem Viktora Šklovskog? I Šklovskij između korica spomenutog naslova upisuje kroniku ruske povijesti u petoljetki od 1917. do 1922. godine, kada su se poput biblijskih pošasti redali rat za ratom i revolucija za revolucijom: Prvi svjetski rat, građanski rat, rat u Perziji, Februarska revolucija, Oktobarska revolucija... A zatim još tajne službe i policijske organizacije komunističkih vlasti kreću kositi svoje sunarodnjake, suborce, kolege, simpatizere i svu ostalu ideološku sljedbu valovima masovnih egzekucija... Međutim, za razliku od gore spomenutih fikcionalizacija i falsifikacija povijesti, za razliku od pretvaranja takvih krvavih godina iz ruske povijesti u spektakl i entertainment, Šklovskij je izravni sudionik svih tih zbivanja. I to ne kao povlaštena figura moći koja iz sigurnosti viših pozicija u društvenoj, političkoj ili vojnoj hijerarhiji ima komforan uvid u sva zbivanja pučke mase na terenu povijesti, nego njega povijest doslovno baca iz rova u rov, s topa ili mitraljeza u oklopno vozilo ili minerske eksplozije, iz ruševina Peterburga u pustinje, kamenjare i kolibe perzijske nigdine. Sve on to proživljava kao mladić od dvadeset i nešto godina – i zapisuje.

I premda je u fragmentiranom bilježenju filmski dinamičan, Šklovskij nam poručuje da užasi rata i revolucije, gdje svatko svakog kolje, nisu filmska atrakcija, naprotiv. I premda jedva izvlači živu glavu u tim prelascima s levela na level krvavih etapa u tim godinama ruske povijesti, Šklovskij nam poručuje da se ne zanosimo kako je sudjelovanje u takvim zbivanjima uzbudljivije od „pucačina“ u video igricama. Kao što je napisao kritičar Goran Gavranović, Šklovskij nam daje „kaotičnu krvavu sliku nimalo nalik na bilo koji roman ili film koji tu istu revoluciju prikazuje“.

Doista, Šklovskijeve dnevničke bilješke vrve neposrednim svjedočenjem o nadrealnoj neljudskosti među ruskom revolucionarnom masom s takvom gustom koncentracijom šokantnih i naturalističnih detalja kao da gledamo kaos Breughelovih slika. U Rusiji kakvu opisuje Šklovskij spava se na trulim krumpirima, masa se smije nakaradnoj grimasi obješenog i na licu mjesta sipa dosjetke o tome kako se obješeni klati, a djecu se ubija kao mušice jer se tom rabotom u trenucima predaha radije krati vrijeme i rastjeruje dosada nego li, recimo, rezanjem noktiju. Takvim užasima nikad kraja, pa se žene premazuju fekalijama da ne bi bile silovane, a leševi u beskonačnom nizu leže uz cestu – kaže Šklovskij – poput ivičnjaka. Ova Rusija vrvi svakodnevnim opasnostima kao oni planeti tame na koje biva bačen Vin Diesel, pa tako i planetom Rusijom na svakom koraku ubojito vrebaju ništa manje strašna čudovišta, bez obzira što su nam u naizgled poznatom, ljudskom obliku.

Indiana Jones književne znanosti

Način na koji Šklovskij opisuje pakao toga svijeta neusporediv je. On nam prenosi prizore i informacije koje nećemo vidjeti u dokumentarnim snimkama iz tih vremena na History Channelu, a ako nešto od te bijede i vidimo u takvom tipu emisija, ne shvaćamo kolika drama i kakve sve nesretne sudbine stoje iza tih prizora. Dok ne pročitamo Šklovskog. Štoviše, postoje kilometri literature u kojima se autobiografskim iskustvom iznose nevjerojatne životne priče iz brojnih drugih ratova i revolucija u povijesti 20. stoljeća, da ne govorimo o krunskom žanru takvog korpusa, o svjedočenjima preživjelih iz nacističkih i staljinističkih logora smrti, ali teško mi se iz te produkcije sjetiti i jednog naslova koji po nevjerojatno brutalnim i potresnim prizorima, po šokantnosti općenito, djeluje na čitatelja s većom mučninom i osjećajem shrvanosti od Šklovskijevog „sentimentalnog“ putovanja.

Neka čitatelja ne obeshrabre prve stranice ove knjige, gdje Šklovskij potanko opisuje problematičnu hijerarhiju partijske organizacije ili sporne prakse partijske birokratizirane politike, kao i konfuzan metež svih tih teško pratljivih frakcija u prevratničkim godinama toga razdoblja jer to je razumljiv Šklovskijev danak potpunoj uronjenosti u intenzitet zbivanja tih godina. Neka čitatelja ne obeshrabri ni ona najistaknutija informacija o Viktoru Borisoviču Šklovskom kao jednom od kapitalnih književnih teoretičara, jer nam se Šklovskij u ovome rukopisu predstavlja u posve novoj, nevjerojatnoj dimenziji svakodnevne borbe za život.

Uistinu, povrh svega nevjerojatnoga što nam je Šklovskij ispripovijedao u svojoj biografskoj kronici, možda ponajviše fascinira činjenica da je nalazio vremena i energije za intelektualni rad. Biografija Viktora Borisoviča Šklovskog nije mi toliko poznata da bih sada mogao reći kako je možda fasovao PTSP ili da je tražio povlaštenu mirovinu, ali besposlen svakako nije bio. Štoviše, posvetio se znanosti, i to s kapitalnim doprinosima svjetskom znanju o književnosti kao jedan od ključnih članova tzv. ruskog formalizma, a ponajviše kroz još uvijek rado upotrebljavan i vrlo živ termin začudnost. Iako je politika ruskih formalista prema pitanjima književnosti primarno bila motivirana spašavanjem književne autonomije od Staljinovog totalitarnog presezanja prema ideologizaciji svih sfera života, pa tako i prema dogmatskom čitanju književnosti kroz „ciljeve revolucije“ ili „diktaturu proleterijata“, Šklovskij i ekipa također su imali presudnu, epohalnu ulogu u povijesnom oslobođenju književnih analiza od romantičarskih i impresionističkih ah i oh pristupa u interpretaciji književnog djela.

Dizanje i rušenje spomenika Viktoru Šklovskom

Premjestivši naglasak sa atrakcija pripovijednih sadržaja i estetičarskih filozofiranja o poeziji umjetničke ljepote na formu (ili tehniku) književnoga djela, Šklovskij i ruski formalisti otvorili su put prema konačnoj scijentifikaciji u proučavanju književnosti. Izmjestivši književno djelo iz mutnih subjektivnih doživljaja u objekt koji se opservira s racionalne analitičke distance, konačno su približili diskurs o književnosti metodama, empiriji i egzaktnosti „pravih“ znanosti, poput fizike, kemije ili medicine. Rest is history, reklo bi se, jer taj kopernikanski obrat rezultirao je strukturalizmom, poststrukturalizmom, na koncu serijom dekonstrukcija i teorijom o smrti autora, itd... Današnji književni tradicionalisti, posebice među suvremenom hrvatskom književnom scenom, reći će da se time otvorila Pandorina kutija dehumaniziranja književnosti i postmodernističkog masturbiranja po „tijelu teksta“, Pandorina kutija književnosti bez duše i potpuno poništene čarolije književnoga re-kreiranja svijeta. Pa će se, sukladno takvoj kritici, naši vrli novi tradicionalisti svrstati u književni pokret konačnog obnavljanja užitka čitanja i vraćanja književnosti iz kabineta književnih teoretičara i katedri opskurnih akademskih interesa u sobe običnih čitatelja.

Unatoč utemeljiteljskoj kapitalnosti, Viktor Borisovič Šklovskij danas je gurnut u fusnote povijesnih pregleda književne teorije, ali i nastavnih jedinica čak i na studijima književnosti. Kao što su predratnim generacijama studenata djela Šklovskog, Tinjanova ili Tomaševskog bili temeljna studijska i ispitna literatura, danas su smijenjeni autorima kao što su Raymond Williams ili Stuart Hall, sukladno trendu da se danas ne čitaju knjige, nego kultura, što se zapravo svodi na to da vrli novi studenti tih naših ležernih kulturalnih studija zapravo „čitaju“ samo filmove i serije, clipove i postove. Pa za konačni rezultat imamo ishod da ti naši nesretni bolonjci semestre i semestre jašu na razlici između roda i spola, dok im elementarna i ishodišna znanja, poput, recimo, razlike svih razlika, one između označitelja i označenog, ostaju neshvatljiva tema ili čak potpuna nepoznanica.

Za to nema izgovora. Buran život Viktora Šklovskog ponajbolje dokazuje kako ga u smrtonosnim godinama njegovog brođenja ratovima i revolucijama ništa nije priječilo – da uči, čita, razmišlja, piše, stvara i neumorno radi.