NIKOLA PETKOVIĆ, „PUT U GONARS“
Književnosti pišu, a vojske prolaze
Petkovićev roman Put u Gonars tportal je nagradio za najbolji hrvatski roman 2018. godine, što je vrlo površna odluka. Nagrađen je dojam listanja knjige, odnosno velika tema, ambicizonost i pretencioznost, premda je – ako ćemo knjigu pročitati – izvedba površna, šlampava i ideološki suspektna
Objavljeno: 1.19.2020 5:46:48 PM
"Put u Gonars" / Profil

(Nikola Petković, Put u Gonars, Profil, Zagreb, 2018.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Svaki imalo informiraniji čitatelj hrvatskih književnih hitova upućen je u dva najistaknutija podatka o romanu Put u Gonars Nikole Petkovića i prije nego što taj naslov uzme u ruke. Pa kada s polica bira upravo Put u Gonars, tada takav čitatelj, htio-ne htio, ima na umu da je taj Petkovićev naslov dobitnik nagrade tportala za najbolji roman 2018. godine i da mu je stvaralačka motivacija u životnoj priči autorove bake, koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila internirana u talijanski fašistčki logor u mjestu Gonars, iza Trsta, kod Udina. Iako je riječ o najvećem koncentracijskom logoru na Apeninskom poluotoku, široj je javnosti vjerojatno slabo poznat budući da su ga zasjenile zloglasnije tvornice smrti u nacističkim logorima, od Auschwitza do Treblinke, pa je utoliko značajnije što je Petković ovim romanom vratio Gonars kao svojedobni toponim smrti i nehumanosti u povijesnu memoriju.

Logoraška tragedija autorove bake redovito se navodi kao inicijalna obavijest u zaredalim medijskim opisima Petkovićeva romana i obavezni je sadržaj prvog pitanja u intervjuima s autorom, a uz to je i opremom knjige, od naslova do pogovorne bilješke na poleđini ukoričenja, prezentirana kao glavna tema Petkovićevog rukopisa. Stoga će čitatelja nemalo iznenaditi kada otkrije da na stranicama Petkovićeva romana priče o logoraškom preživljavanju u Gonarsu gotovo i nema.

 O logorima no comment

Roman počinje sukladno najavljenim informacijama, pa u prvim poglavljima čitamo kako je talijanska vojska u gluho doba noći izvukla autorovu baku Jelenu iz kreveta i odvezla je u nepoznato. A onda nam se Gonars tematski vraća u naraciju tek pred kraj romana, kada autor osobno odlazi u to talijansko mjesto kako bi otprilike pokušao steći predodžbu kakve mu je užase baka proživjela. Između toga je po svim ostalim stranicama romana grad Bakar. Autor evocira djedov život u ulozi samohranog oca, spektar njegovih psiholoških stanja u to nedoba samoće i strepnje te njegova taktična balansiranja u ophođenju s vojskama koje su prolazile njegovim gradom i njegovom brijačnicom. Povrh toga, Petković pripovjedni fokus proširuje i na panoramsko oslikavanje Bakra u vrijeme talijanske okupacije, tako da se upoznajemo s galerijom živopisnih likova, nevjerojatnim životnim pričama i sudbinama bakarskih mještana, a nadasve s kompleksnim mikrouniverzumom malomišćanskog mentaliteta.

To ne znači da je čitatelj prevaren. Ako ga i naljuti ovakvo autorovo iznevjeravanje očekivanja, onda bi si taj čitatelj morao prigovoriti morbidnu znatiželju prema spektaklu tanathosa u krugovima logorskoga pakla. Uostalom, na jednom od vrhunaca romana baka Jelena konačno se vraća na kućna vrata. Predvidljivo bi bilo očekivati da će sada konačno poteći iščekivana priča o užasima Gonarsa. Ali i na tom mjestu Petkovićeve romaneskne arhitekture čitatelj biva izigran jer baka o iskustvima iz Gonarsa ne želi reći ni riječ. Tvrdoglavo šuti, izbjegava tu temu i tek u rijetkim prilikama izgovori škrti komentar kojim se utoliko efektnije naznačuju proporcije neiskazivog logoraškog pakla.

Ima nekog pravila ili nekog kodeksa u tome jer o logoraškom iskustvu dosljedno šuti još jedan lik Petkovićevih priča, Boris Gerher, nakon što je preživio Goli otok. To je važna kvaliteta i važna invencija Petkovićeva romana. Uskraćen za senzacionalističko eksploatiranje morbidnog spektakla iz logoraškog kruga zbog bakine šutnje, Petković je bio prinuđen podijeliti s nama spoznaju da je egzistencijalno iskustvo logora duboko usađena traumatska jezgra za koju je jezik odveć nedostatan i nemoćan da bi je verbalizirao. Baš kao što je i u hororima čudovišnije ono nevidljivo, tako je i za monstruoznost logora učinkovitije da djeluje kao snažna poruka upravo iz prostora zanijemjelosti, kao strašna mračna tajna koja se ne želi trivijalizirati jezičnom proliferacijom. Koliko god je važno znati što je čovjeku čovjek činio u logoru i za što je ljudska zvijer sve sposobna, toliko je važno, radi ravnoteže, kao i radi digniteta, šutjeti o tome. Toj politici šutnje nije cilj da nas navodi na zamišljanje, nego na razmišljanje. Takva šutnja radije bi da fenomen logora traje kao neiscrpni, vječno intrigantni misterij, nego da ga se profanira diskurzivnim normalizacijama. I na koncu, takva se strategija koristi psihologijom tabua da bi ostatku svijeta bez i jedne riječi govorila o nedopustivosti koncentracijskih logora.

Grad Bakar na književnoj pozornici

Autor Petković baš i nije nešto pretjerano razvijao naraciju romana u tom pravcu. Ma koliko enigmatična bakina šutnja bila potentan predmet Petkovićevog tematskog registra, sva dubina te priče je – kako i sam Petković izjavljuje u jednom intervjuu – splošnjena na „narativni okvir i lutajući motiv“. Mada se i takvom tehnikom može i te kako puno postići, doslovno prema onom zlatnom pravilu koje glasi „manje je više“, protkanost bakinog lika kroz stranice Petkovićevog romana ne postiže onu istu snagu i onu istu zasluženost kakve je uspio ostvariti, primjerice, Albert Camus kada je na marginama nedovršenog autobiografskog romana Prvi čovjek opisivao šutljivu majku. Premda ju je Camus portretirao tek sporadično, težina njene šutnje dovoljno je jaka da čitatelj shvati kako je ona zapravo glavni lik romana i da joj je Prvi čovjek u cijelosti posvećen kao osobi u čijoj je šutnji više mudrosti i jasnih odgovora o pitanjima života nego li, svjestan je toga i Camus, u njegovoj zapetljanosti egzistencijalističkom filozofijom.

Nasuprot tome, važan lik Petkovićeve bake, lik koji nam ima puno toga za reći upravo svojom šutnjom, potpuno je rubna, skrajnuta figura u romanu kojim dominiraju atraktivnije epizode iz bakarske malomišćanske povijesti i čavrljave anegdote o bakarskim ridikulima. Kritička će recepcija prema tom disbalansu ipak biti benevolentna i komentirati da je glavni lik Petkovićeva romana fascinantan mikrosvijet jednoga grada. Doista, pošteno je odati Petkoviću priznanje zato što je u tekst hrvatske književnosti upisao i grad Bakar, mjesto gdje se – kaže turistička promidžba – „Sredozemno more najdublje uvuklo u europsko kopno“. Nimalo ne zaostajući za kvalitetama Smojinog prikaza mediteranskog duha u diptihu o malom i velom mistu, Petković je – služeći se zapisima iz djedove bilježnice – demonstrirao kako i mali, sve manji Bakar istodobno može biti i velika, neiscrpna literarna pozornica.

Put u Gonars također se odlikuje i iznimno uspjelom polilingvalnošću. Autor spretno izmjenjuje talijanski jezik s bakarskim dijalektom, pa to osnažuje kolorit kojim Petković oživljava prošlostoljetni Bakar, uz to čineći roman pripovjedno dinamičnim, a stilski izrazito atraktivnim. Ipak, treba reći da na tom planu roman i nije baš potpuno besprijekoran, budući da autor nerijetko zastrani u kićene opise i bombastične metafore. Vrhunac takve zanesenosti, primjerice, događa se kada Petković maštovito pretpostavlja da strijeljani proleteri umiru s posljednjim mislima na Giordana Bruna kao povijesnog uzora svoje žrtve. Očito ambiciozan u pitanjima stila i trseći se postići očuđavanje gotovo na svakom koraku, autor je često sklon prekomjerno zasititi naraciju stilističkim akrobacijama i egzotičnijim vokabularom, što u pretencioznijim pripovjednim dionicama postaje pomalo i iritantno, dok u zapetljanijim dijelovima rečenice čak gube na jasnoći i smislenosti.  

Uplitanje intelektualiziranja

Dodatni je problem što se Petković ne uspijeva othrvati kritičkoznanstvenoj prirodi iz akademskoga dijela svoga opusa, pa se među retke ovog naglašeno stiliziranog i poetiziranog romana autor svako malo uplete tako što progovara izrazito opterećenim teorijskim diskursom, analitičkim intelektualizmom i filozofskim aspiracijama prema racionalnoj spoznaji. Tako se neki njegovi likovi ne žele učiniti nevidljivima pred očima javnosti od sramote, nego su se „odlučili sakriti iza paravana gotovo apsolutne redukcije imenovanja“ ili se pak odbijaju „utopiti u binarnost“. Govoreći o sitnim gestama ženske emancipacije kroz obiteljsku povijest, Petković govori o zbivanjima „koja su (...) na kolektivnom tijelu obitelji ispisala formulu rodne ravnopravnosti“. A je li njegov djed bio heroj ili ne, postat će – kaže Petković – „razvidno kada se najprije preriječe, a onda raziđu zakon kolektiva i volja pojedinca“.

Osim što kvari pripovijedanje takvim rogobatnim formulacijama, jalovi su i ne baš upečatljivi odlomci u kojima pokušava zablistati kroz filozofski ambiciozne opservacije o fenomenima vremena, povijesti i vječnosti. Ilustrativno je mjesto takvoga problema kada baka Jelena u partizanskom logoru za ratne zarobljenike prepozna upravo ona dva talijanska vojnika koji su joj jedini pomagali da preživi pakao Gonarsa. Riječ je o fantastičnom slijedu okolnosti koje su ponovno ispreplele životne putove tamničara i logoraša, no Petković ne pušta da ta priča govori za sebe o nevjerojatnim situacijama koje se u životu zbivaju, nego literarnu efektnost te epizode guši spetljanim umovanjem o teorijama vjerojatnosti i slučaja. Kao da su takve autorove eruditske ambicije fundirane nekim kompleksom, Petković će, između ostaloga, posve bespotrebno istaknuti da je naučio čitati još prije treće godine života. Međutim, očito je da ga ta rano stečena kompetencija baš i nije učinila našim književnim Mozartom, tako da je u ovakvim ambicijama Petković jako daleko od rezultata koje je ostvario, primjerice, Nedjeljko Fabrio u glasovitoj riječkoj duologiji pod naslovima Vježbanje života i Berenikina kosa.

Na koncu, moglo bi se naglasiti da je Put u Gonars značajan po tome što konačno reafirmira temu antifašističkog otpora na ovim prostorima u vrijeme Drugog svjetskog rata. Podsjetimo, Boris Postnikov jedno je vrijeme kontinuirano prozivao hrvatsku književnu scenu da od 1990. godine sustavno izbjegava napisati roman koji bi u pozitivnom svjetlu predstavio partizanski pokret i NOB, pa je hrvatsku književnu stidljivost prema tom tematskom kompleksu prekinuo tek Vedran Buble debitantskim romanom Kaverna iz 2017. godine. Također se oslanjajući na priče iz obiteljske povijesti, Buble je ipak partizanski pokret oslikao negativno, prezentirajući partizane kao pobjegulje koje kukakvički iz sigurnosti šume huškaju seljane na životno opasne diverzije. I Petković se pridružuje takvom trendu.

Ideološke posljedice politike opisivanja

Osim što je likove srpske nacionalnosti bez iznimke okarakterizirao kao primitivne psovače, neradničke lezileboviće i prijetvorne manipulatore, i pripadnike partizanskog pokreta Petković je odreda učinio antipatičnima. Čak i dvije tragične žrtve talijanske okupacije, navodne SKOJ-evke koje su talijanski vojnici silovali, a potom na te dvije jadne djevojke pustili bijesne pse da ih raskidaju, Petković je portretirao kao smušene adolescentice koje su lutale od trenda do trenda, od filozofskih zvijezda bečkoga kruga do feminizma, sugerirajući da su se tim slijedom zaletjele i u komunističke tlapnje.

Petković će se pokušati ograditi izjavama da su komunizam i fašizam neusporedivi i da u korijenima komunizma nije bilo projektirano zlo, kao u fašizmu, ali u njegovom se romanu ta distinkcija izgubila pod prilično neuravnoteženom prezentacijom. Za talijanske vojnike Petković na jednom mjestu navodi da su „romantici i kampanjci“ te ih generalno predstavlja kao nevoljke okupatore kojima je gotovo neugodno biti u ulozi agresora, dok njemačku vojsku predstavlja potpuno depersonalizirano, kao robotizirane vojnike bezdušnog ratnog stroja, pri čemu Petković čak izražava određeni stupanj fascinacije prema toj „savršenosti“. S druge strane, pripadnici partizanskog pokreta prilično su plastično portretirani kao bahata hajdučija sklona gazdovanju i kao gomila propalica koja se sklonila u šumu od sumnjive, gotovo kriminalne prošlosti iz predratnog života. U konačnici se konstruira prezentacija prema kojoj su okupacijske vojske gospodski paradirale Bakrom kao svojevrsno multikulturalno bogatstvo toga mjesta, dok se pobjeda partizana predstavlja kao najezda barbara u pljački privatnog vlasništva.

Takvoj očitoj tendencioznosti ne pomažu ni autorova manevriranja oko pitanja vjerodostojnosti između usmene i pisane povijesti, gradskih legendi i povijesnih mitova, ideološke fabrikacije i pionirske indoktrinacije. Na kraju će deklarativno izjaviti da je protiv svakog projektiranja društva, bez obzira je li riječ o komunizmu ili fašizmu, što je stav kojemu povijest daje za pravo. Međutim, u klimi revizionizma kojemu je danas podleglo hrvatsko društvo, takvo izmicanje iz naših aktualnih sukoba ne samo da je konformističko poziranje mudre uzvišenosti u maniri najnotornije hrvatske intelektualne kukavnosti, nego je diplomatično sufliranje hrvatskom neofašizmu s kalkulacijom da se ne plati cijena kompromitacije.