(Bob Woodward, Strah – Trump u Bijeloj kući, 24 sata, Zagreb, 2018.)

Oni koji su bacili oko na nedavnu seriju Najjači glas u produkciji CBS-ove televizijske mreže Showtime zacijelo su se upoznali sa osnovnom temom ove kraće telenovele tako što ih je inicijalno od same priče možda više privukla atraktivna transformacija Russella Crowa u tjelesne proporcije i kilažu jednoga Marlona Branda da bi dočarao lik glavnoga antijunaka. Naime, serija se bavi američkim televizijskim producentom Rogerom Ailesom u godinama kada je (premda već vremešan, ali s impresivnim iskustvom u rukovođenju televizijskih postaja) iz inata prethodnim šefovima odlučio pokrenuti sada već legendarnu instituciju (post)modernog televizijskog novinarstva – Fox News.

I kao što danas svatko zna što u suvremenom hipermedijskom pejzažu znači i predstavlja CNN, danas je još potrebnije znati kakav je tip novinarstva i televizijske kulture uspostavljen politikom Fox Newsa, čak do te mjere da je izraz „efekt Fox Newsa“ ušao u medijske studije i stručnu literaturu kao termin za sve one negativne pojave koje medijska praksa Fox Newsa utjelovljuje i simbolizira. Eksploatirajući najniže strasti i nagone medijske gladi među publikom te manipulirajući psihologijom mase i tehnikama (dez)informiranja, za skandalozni Fox News ne postoje granice kada je riječ o medijskoj kulturi, etici, objektivnosti, istini, pristojnosti i obzirima. Na kraju krajeva, kad se dogodio napad na Svjetski trgovački centar, jedino se krvožedni Fox News bez ikakvih dilema odlučio emitirati snimke samoubilačkog bacanja ljudi s tornjeva Twinsa, pa su ga ostali mediji, htjeli-ne htjeli, slijedili kako ne bi ispali iz konkurentske borbe za gledanost.

 Koalicija dvaju prasaca

Besramno tabloidan, besramno tendenciozan, besramno manipulativan, besramno propagandan, besramno pristran, besramno desničarski ideologiziran, besramno ignorantan prema objektivnosti, činjenicama i istini, Fox News ipak svim tim praksama nije presudio samome sebi po cijenu tržišnoga opstanka, nego se upravo zahvaljujući takvom konceptu etablirao u jedan od najrelevantnijih faktora u oblikovanju javnoga mnijenja, bivajući već 14 godina najgledanijim kanalom u SAD. Upravo su se zato autori serije Najjači glas odlučili posvetiti sedam epizoda kronološkom i analitičkom prikazu tog medijskog fenomena, smatrajući da Fox News nije samo jedan od krucijalnih događaja za povijest današnjeg novinarstva, nego ishodišna točka današnje krize medija. Dosta je bilo svaljivanja krivice na internet, kriv je Fox News, poručuju autori te serije, i posve je jasno da je kriv zato što je srozao kriterije te industrije, kompromitirao novinarski profesionalizam i vulgarizirao medijsku kulturu.

Osim što je u nekim situacijama (primjerice, u svjesnom laganju o iračkom oružju za masovno uništenje kako bi isprovocirali medijski unosnu atrakciju američke vojne intervencije na Bliskom istoku) Fox News bio pionir u proizvodnji fabriciranih vijesti i dezinformacija, danas popularno zvanih fake news, Fox News nije samo kriv – poručuje serija – nego i trajno opasan kao medij koji svojom utjecajnošću doslovno postavlja i ruši američke predsjednike, manipulirajući demokratskim i medijskim slobodama te voljom biračke mase i izbornim rezultatima. Kao zadrti desničar, kao ljuti nacionalistički konzervativac, Roger Ailes je logikom ideološke bliskosti kroz medijski pogon Fox Newsa uzdigao Georga Busha, kao što je zbog rasnog i antiljevičarskog gnušanja kumovao Obaminom padu, prije toga mu neumorno otežavajući politički život predstavljajući ga kao muslimanskog fundamentalistu kojemu je srednje ime ni manje ni više nego Osama, tako da su njegovi novinari i televizijski voditelji zbog Ailesovog neumornog inzistiranja obavezno morali naglašavati to Obamino srednje ime kad god su ga spominjali, jedino je izostajalo da u tom trenutku gledateljima još i namignu s ekrana. Na koncu, Ailes je najrecentniju predsjedničku akviziciju, Trumpa, zdušno podržao naprosto zato što je – televizičan.

U Trumpovom slučaju Ailesu više nisu bile važne nikakve ideološke, političke ili „patriotske“ vrijednosti, nego mu je Trump bio izvrstan zato što je političke izbore pretvorio u groteskni reality show čija gledanost samo raste. Ispadne li Trump iz te igre, shvatio je Ailes, ostajemo bez programa, bez gledanosti, pa je upregao sav svoj medijski arsenal da Trump postane predsjednik kako bi se TV show nastavio. Dok je Trumpa, bit će i vijesti, nesumnjivo je bio rezon kojim se Ailes rukovodio i zadovoljno trljao ruke, jer s Trumpom kao predsjednikom čak će i vijesti o poreznoj politici ili rebalansu proračuna biti top news, baš kao svojedobni blow job Monice Lewinsky. Ukratko, bio je to logičan interesni pakt dviju svinja. Još gore, masa je uživala valjati se u njihovim govnima, tako da ne iznenađuje što su i Ailesov i Trumpov svinjac izrasli u korporativna carstva.

Who the fuck is Bob Woodward?

Međutim, kada pratite epizode Najjačeg glasa, ne možete poreći da se Roger Ailes odlikuje goebbelsovskom genijalnošću u zlorabljenu medija. Prema interpretaciji te miniserije, filozofija Fox Newsa apsolutno je, u svakom detalju, od jinglova i vremenske prognoze, pa do stylinga i retorike televizijskih voditelja, realizacija Ailesove „vizije“, što znači da je odraz njegove dijabolične prirode i neodgovornog cinizma prema ičem dobrom za društvo. „Ljudi ne žele biti informirani, nego se osjećati informiranima“, jedna je od brojnih misli koje je, ako je vjerovati svjedocima, izgovorio Roger Ailes, a Najjači glas vrvi mnoštvom takvih lapidarnih rečenica iz usta Rogera Ailesa, predstavljajući ga kao osobu koja je izvrsno prepoznavala i razumjela najmračniju stranu medijske publike i najopasnije moći medijske iluzije i manipulacije. Slikovito rečeno, Ailes je uistinu bio medijski čarobnjak, ali čarobnjak koji se potpuno predao crnoj magiji.

A onaj dio publike koji je uredno odgledao svih sedam epizoda Najjačeg glasa možda su zapamtili da u jednom momentu na stol Russella Crowa (kao Rogera Ailesa) stiže tek objavljena knjiga o liku i djelu tog ozloglašenog utemeljitelja Fox Newsa. Kao intrigantna i relevantna javna osoba, Roger Ailes u toj je knjizi portretiran tehnikama istraživačkoga novinarstva te su iscrpno predstavljeni njegova biografija, afere, spletkarenja, sukobi interesa, sprege s političarima, kao i primjeri njegovog skandaloznog načina vođenja televizijske postaje, tretiranja vijesti i odnošenja prema djelatnicima, a naročito prema djelatnicama. Autor je pak Bob Woodward. „Bob Woodward?“, šokirao se Crow/Ailes kada je pročitao ime autora na koricama knjige: „Pa mislio sam da je on već odavno mrtav!“.

Da, to je onaj stari, stari Bob Woodward koji je s novinarskim kolegom Carlom Bernsteinom još davne 1972. godine razotkrio slavnu aferu Watergate i srušio predsjednika Nixona, što mi mlađi pamtimo samo posredno, kroz filmsku verziju toga događaja u kultnom ostvarenju Svi predsjednikovi ljudi Alana Pakule. I ako se, kao i ja, nikada ne možete na spomen tog filma točno sjetiti tko je od njih dvojice koji u tom nezaboravnom filmu, danas se, s obzirom da se u međuvremenu dogodio internet i sva ostala popratna čuda, vrlo lako da izguglati podatak da je Woodwarda glumio Robert Redford. Dakle, to je taj Woodward, isti taj Woodward. Barem nam po tom pitanju mediji ne lažu, premda Fox News vjerojatno bi.

Woodward je danas starina koja se bliži osamdesetoj godini života, ali se novinarskog posla još ostavio nije, nego kruh zarađuje kao pomoćni urednik svoje cjeloživotne redakcije, The Washington Post. Doduše, čini se da je ta titula više počasna, jer Woodward, razumljivo, više nije jedan od onih novinara koji zbog vječite trke za vijestima i obveze prema svakodnevnom ispunjavanju novinskih stranica žive i spavaju u redakciji 24 sata, bez privatnog života, nego – kako kaže – radi od kuće. Dakle, vjerojatnije je da praktično više radi u funkciji savjetnika nego li pomoćnog urednika, odnosno kao živa arhiva s riznicom informacija u glavi iz prošlostoljetne povijesti američke politike i novinarstva ili, što bi se reklo, kao mudri Tiresija koji konzultira uredničko vodstvo kada se nađe pred težim odlukama.

Pored toga, Woodward je nakupio toliko iskustava i kontakata, ali također i novinarskih asistenata i pripravnika koji ga logistički servisiraju u kopanju informacija i obavljanju „trivijalnijih“ novinarskih zadataka da mu za njegovu daljnju produkciju u žanru istraživačkog novinarstva više nije dovoljna novinska duplerica, nego sada njegove novinarske teme imaju opseg knjige. Očito redom ciljajući aktualne osobe i teme američkog javnog života, Woodward svojim pikantnim ukoričenjima nije uzdrmao samo medijskog meštra sviju hulja, tj. Rogera Ailesa, nego je – posve očekivano – na red došao i sam Donald Trump kao trenutno najkontroverznija, pa čak i kao najskandaloznija tema za američko i svjetsko političko novinarstvo i publicistiku.

Kratka povijest američkog (postmodernog) predsjednikovanja

Naime, očito je da smo bili u velikoj zabludi kada smo mi kratkovidniji vjerovali da je predsjednikovanje Georga W. Busha bilo samo jednokratni eksces ili kratkoročna anomalija u američkoj kulturi demokracije. G. W. B. bio je bezveznjak kojemu se posrećilo da se njegovoj naciji dogodila najveća nesreća 11. rujna. Ali kada se činilo da je vrijeme izliječilo rane, bilo je sve izglednije da javnost više neće tretirati tragikomične gafove tipične budale na uglednoj i odgovornoj poziciji prvoga čovjeka Amerike i svjetskoga centra moći. Uostalom, poslije subinteligentnog Busha dogodio se Barack Obama, (Barack Osama Obama, ispravio bi nas Ailes), što je osnažilo uvjerenje da se američka glasačka masa napokon urazumila i nastavila birati kompetentnije osobe za svoje vođe.

Doduše, uvijek shizofrena Amerika u Obamino je vrijeme otišla u drugu krajnost te se iracionalno prepustila sentimentalnom uvjerenju da je Obama reinkarnacija neprežaljenog Kennedyja, očito bivajući još uvijek snažno sentimentalna prema personalityju i karizmi kakvu je imao John F. Kennedy, kao što je također u tadašnjoj krizi očito trebala barem iluziju inspirativnog vođe kakav je bio Kennedy. Ta velika očekivanja izražavala su se na tipične patetične načine jedne melodramatične Amerike, pa je Obama jedno vrijeme bio glavni lik DC-jevih i Marvelovih stripova, asistirajući Supermanu, Spidermanu i ostalim superherojima, a u jednoj epizodi Supermenovog serijala ispričana je priča kako i Obama u pauzama predsjednikovanja odijeva Supermanov kostim i leti svijetom da bi rješavao probleme. Michelle Obama osvanula je kao lik u crtiću o doktorici Pliško (?), a u međuvremenu je snimljen i ljigavo kičasti film o prvim danima zaljubljivanja između mladih Baracka i Michelle, s naglaskom na njihov prvi poljubac kao vrhunac tog biopica. Dakle, poprilična se industrija mobilizirala da ih predstavi kao american sweetharts koje bi svatko poželio za svoje susjede, pa čak i za zeta i snajku.

Amerika se čak sjetila u Obamino vrijeme servilno obaviti samokritiku robovlasničke i rasističke povijesti, kako u književnosti (npr. u romanu Transatlantik Columa McCanna) tako i u filmu (12 godina ropstva, Lincoln ili The Butler, istinita priča o crncu, pardon, Afroamerikancu koji je bio sluga cijelom nizu američkih predsjednika u Bijeloj kući), dok je Marvel Comics čak počeo objavljivati novu verziju stripa o Spidermanu u kojem je superherojski čovjek-pauk crnački tinejdžer! U odnosu na sve to, paradoksalno je da je jedan od ključnih razloga Obaminog pada bila njegova ambicija da realizira jednu od najplemenitijih ideja u povijesti američkog društva: socijalno zdravstvo. Ispostavilo se da je to nemoguća misija, štoviše nevjerojatno je bilo iz naše perspektive gledati kako i najobičniji građani SAD-a revoltirano reagiraju na tu ideju, doživljavajući je gotovo komunističkom! Premda je američko zdravstvo nehumano komercijalizirano i bešćutno prepušteno diktatu kapitala, gotovo religijska prihvaćenost kapitalističkog fundamentalizma evidentno je abnormalno snažna čak i među žrtvama kapitalizma, recesiji unatoč.

Amerika se smijala, i eto nam sad...

Budući da je Trump smijenio Obamu, takve ekstremne oscilacije, čini se, svjedoče o neprolaznosti duboke krize američkoga društva, dok sociopolitičke turbulencije očito u psihosocijalnoj (para)logici biračke mase izazivaju hirovite reakcije. U tom smislu američki predsjednički izbori kao da za uzor imaju povijest careva iz dekadentne faze rimskoga imperija: red Hadrijana i Dioklecijana, red Nerona i Kaligula. Ma koliko bio katastrofalan, G. W. Bush barem se trudio slijediti standarde predsjedničkog držanja budući da ga je cjelokupna obiteljska povijest pripremala za tu ulogu, dok mandat Donalda Trumpa doslovno nalikuje nekakvoj hollywoodskoj trash parodiji u kojoj moronska seljačina preko noći postane lider američke nacije, pa konvencije takve funkcije izokrene u karnevalesknu lakrdiju. Takav se hipotetični scenarij sada i ostvario u zbilji, pa je zbog toga Woodward u naslovu svoje knjige na prvo mjesto stavio te krupnijim slovima ispisao riječ „strah“, zatim u podnaslovu dopisavši razlog tog straha: „Trump u Bijeloj kući“. Jer više nema pravila i sve je moguće, a što je najgore, posljedice su svjetske. Tim više što jedan od Trumpovih bliskih suradnika iz Ovalnog ureda Woodwardu povjerljivo prenosi da je Trump osoba koja „ne voli da ga se ometa razmišljanjem“.

I Woodwardova je knjiga zapravo potaknuta šokom i nevjericom. Kako je lik poput Trumpa uspio dospjeti na vrh američke i svjetske piramide moći? Zanimljivo je stoga iz današnje perspektive odgledati predtrumpovske sezone news show emisije Pregled proteklog tjedna s Johnom Oliverom, odnosno sezonu koja se sustavno i intenzivno bavila američkom predizbornom kampanjom. U epizodama te sezone, koja uveliko kompilira priloge iz sveukupne američke medijske produkcije, Trump je bio nemilice ismijavan kao autsajderski bedak koji nema nikakve šanse, ali bar izbore čini urnebesno zabavnima, ujedno i zahvalnima za medijske komentatore da se natječu tko će ispaliti vickastiju dosjetku o Trumpovom idiotizmu. Nakon što su rezultati obznanjeni, uslijedio je vrhunac u toj sezoni Oliverovog političkog stand up infotainmenta: pogled pun nevjerice, osmijeh u kiselom grču, suzdržavanje da se ne nastavi smijati, ali ovaj put više kao izraz živčanog sloma, te rafal komentara kojima je zajedničko retoričko pitanje what the fuck? What just happened?How is it possible? Izgleda da je bio u pravu Olivier Pourriol kada se jedini nije smijao filmu Forrest Gump, pa je zato u jednom od eseja iz knjige Filmozofija napisao da taj film nije komedija, nego tragedija s vrlo strašnom porukom da kontrolne instance naše društvene hijerarhije nisu toliko učinkovite ako mogu propustiti budalu do nadređenih položaja ili čak do samoga vrha sistema. Sada se pokazalo što afirmativne ideološke poruke toga filma o snazi volje i naivnoga optimizma, o ravnopravnim mogućnostima svih u svijetu u kojemu nema nikakvih granica za ikoga, samo ako bilo tko hoće, poželi, zamisli i usudi se – znače u praksi. 

Pitanje svih pitanja: otkud Trump u Bijeloj kući?

Odmah potom cijela se vojska intelektualaca, analitičara i komentatora upregla riješiti enigmu tog presedana, nalazeći moguće odgovore u cijelom spektru uzroka iz raznih stručnih gledišta. 11. rujna? Zasigurno, budući da je Trump na određeni način njegov daleki odjek i budući da je 11. rujna tektonski poremećaj koji je očigledno toliko radikalno izbacio SAD iz orbite i preusmjerio američku povijest da je sav daljnji put američkog društva nekako logično vodio do Trumpa. Recesija? Nedvojbeno, jer je kreirala socijalne frustracije i deziluzioniranost kojima je Trump ponudio slatkorječivu demagogiju da će sve probleme riješiti jednostavno i pravedno. Fox News? Svakako. Poljuljan osjećaj superiornosti, svjetske moći i iznimnosti američkog načina života, osjećaj koji više nije prisutan u svakodnevnom standardu i svakodnevnom životu? U tom smislu Trump je i likom i djelom personalizirao dokaz da Amerika još uvijek može biti velika, bogata i uspješna.

Međutim, problem je toliko kompleksan da je opravdano posezati i za cijelim repertoarom najnevjerojatnijih razloga, no svakako na određeni način bitnih. Televizijske serije? Zašto ne, budući da imaju sve veći utjecaj u informiranju i educiranju ljudi o logici funkcioniranja svijeta oko njih, čak više nego informativne emisije, a u međuvremenu se zaredao cijeli niz televizijskih hitova, poput House of Cards, koje prikazuju politički establishment kao korumpiranu i odnarođenu elitu. Postmodernizam i doba postpolitike? I to treba uzeti u obzir budući da su se promijenili politička kultura, političke preferencije, glasački motivi, kriteriji njihova prosuđivanja i odlučivanja, a povrh svega, sav se politički život usisao kroz medije do Debordovog spektakla i Baudrillardovog simulakruma.

U tom kontekstu, jedno od ključnih mjesta Woodwardove knjige jest odlomak u kojem se komentira Trumpovu protukandidatkinju Hillary Clinton: „čak i kad govori istinito i utemeljeno, zvuči kao da laže“. U tom primjeru dobro je prepoznat problem dosadašnjih političkih nastupa i političkih retorika, toliko perfekcionistički uvježbanih i koreografiranih kroz razne škole javnoga nastupa da su politički nastupi postali jedan izvještačeni i otrcani teatar, a sve te komunikološke i PR-strategije toliko su pedantno prostudirale i izdefinirale svaki detalj i efekt obraćanja javnosti da političke figure djeluju potpuno namješteno i isprogramirano.

Woodward zna da je važno baviti se tajnom Trumpovog izbornog uspjeha iz istih onih razloga zbog kojih je važno kontinuiranim intenzitetom istraživati uspon Adolfa Hitlera jer je i u ovom slučaju riječ o kompleksnoj konstelaciji mnoštva fatalnih čimbenika koje ubuduće treba imati na umu, kada nas na političkoj sceni opet zavedu slični predsjednički kandidati. Međutim, Woodward nema rezolutan, kamoli konačan odgovor o misteriju Trumpovog uspona. Uostalom, Woodward nije ni tip novinara koji nameće svoje mišljenje, nego samo kompilira dobivene materijale, informacije, izjave i svjedočenja, premda u selekciji i montaži tih priloga, ma koliko objektivistički balansirao pro et contra stajališta, i te kako ima ciljanog navođenja publike prema pretežito negativnom zaključku o Trumpovu liku i djelu. Ipak, treba priznati da Woodward kritičko razotkrivanje najrecentnijeg predsjednika SAD-a kao dominantne teme svoje knjige ne svodi isključivo na samoga Trumpa, nego svoje kritičke uvide adresira i prema problematičnosti samoga sustava, prema dvorskom stilu života među političkim kadrovima i činovnicima Bijele kuće, ali i prema lošijim posljedicama Obaminog stila predsjednikovanja, zapetljanog u taktiziranja zbog liberalističke osjetljivosti prema pravima i ovih i onih.

White House show

Pa kada kažemo da Woodward samo kompilira i prezentira, onda treba naglasiti da ga od drugih novinara istoga stila ne izdvajaju samo autoritet i slava koje je stekao razotkrivanjem afere Watergate, nego i stečena povlaštenost da dospije do najpovjerljivijih izvora i svjedoka, a time i do najekskluzivnijih informacija. Tim načinom nam Woodward u prvome dijelu knjige prenosi insajderske informacije i atmosferu iz Trumpovog izbornog tima dok su još manevrirali kampanjom do predsjedničke pobjede, dok druga polovica knjige opisuje Trumpov stil vladanja. U tom smislu Trumpova predsjednička pobjeda predstavljena je kao elementarna nepogoda, a veteranski kadrovi Bijele kuće bili su prinuđeni reagirati kao kad vam malo dijete dođe u goste, kad morate skakati svakog trena i micati svaki mogući predmet izvan dohvata djetetovih ruku kako ne bi nešto razbilo, razlilo ili ozljedilo samoga sebe. I taman kad mislite da ste sve sklonili na sigurno, preneraženo opazite da vam je iza leđa to dijete našlo novi potencijalno opasni predmet za igru, predmet za koji vam nije ni palo na pamet da bi mogao postati sljedeći izvor problema u djetetovim rukama.

Upravo tako je opisan Trumpov ulazak u politiku: službenici Bijele kuće doslovno su skrivali dokumente od njegova potpisivanja ili odgađali provođenje njegovih odluka dok Trump ne bi zaboravio što je kome rekao. Uostalom, upravo je nedavno u Jutarnjem listu prenesena izjava jednog frustriranog i iscrpljenog službenika po kabinetima Bijele kuće, opisavši svakodnevicu tog centra moći kao situaciju u kojoj ste dijete pustili u prostore kontrole leta, a on razigranom bezveznošću stiska šarene i treptave dugmiće, dovodeći sve što je moguće do ruba katastrofe.

Inače, Trump je već od prvog radnog dana svoga predsjedničkoga posla nastupio s gardom financijskog managera, češljajući dokumente i zanimajući se samo za plus i minus, ulaz i izlaz, input i output, saldo i bilancu. Zašto ovima dajemo novac, zašto smo tu u minusu, kako nam se isplati savez s ovima, kako nam se vraća financijska pomoć koju dajemo onima, i gdje je ovdje profit?, bila su Trumpova pitanja zbog kojih su neki čak iz neposrednog okruženja komentirali: napokon businessman, a ne politikant na čelu Amerike! Međutim, početno oduševljenje „osvježavajućom promjenom“ brzo je splasnulo čak i među najnaivnijima iz personala Bijele kuće. Osim što je Trump katastrofalno neobrazovan, izgovarajući riječ populist pogrešno i ne poznavajući ključne političke termine, također je pogubno neinformiran o svjetskoj i domaćoj politici i gospodarstvu.

Zašto primamo migrante iz tih nekih usranih zemalja, zašto nam u Ameriku ne imigriraju Norvežani?, jedno je od tipičnih Trumpovih pitanja koje ministre i ostale službe pozvane na raport ostavlja bez teksta. Zbog takvih su razloga kabineti Bijele kuće pripremili cijeli niz seminara i prezentacija, s ciljem educiranja Donalda Trumpa o svjetskim trendovima i odnosima, ali badava. Kada su mu objašnjavali da je američko društvo postalo konzumerističko i da se kapital stječe eksploatacijom imigrantske radne snage zato što nitko od Amerikanaca ne želi više kopati ili ribati, Trump se razotkrio kao konzervativac zarobljen u prošlosti, opsjednut slikom znojnog američkog radnika u plamtećoj čeličani, svim silama želeći provesti politiku kojom bi se ostvarila ta pasatistička slika.

A kada je pitao „čemu nuklearke ako ih ne koristimo?“, jasno je tim pitanjem demonstrirao svoje nerazumijevanje ključne drame druge polovice dvadesetog stoljeća, uključujući politiku „međusobnog odvraćanja“ upravo zbog mogućnosti „međusobnog uništenja“, temeljenog na nuklearnom arsenalu. Paradoksalno, upravo obostrano gomilanje nuklearnog naoružanja omogućava status quo, ravnotežu, primirje i zaziranje da se ne bude odgovaran za smak svijeta, no idiotu Trumpu nuklearka je skupa beskorisna petardica, neisplativa ako se ne lansira i cool kad napravi atomsku gljivu, kojom se dokazuje američka nenadjebivost.

Slon u staklani svjetske politike

Na globalističkom planu, prema knjizi Boba Woodwarda, svijet je isprepleten toliko kompleksnim interesnim odnosima da je jedina optimalna politika status quo. Dakako, ignorantskom Trumpu, koji je svoj egoizam projicirao na ego SAD-a, galameći America first!, sve je to bilo prekomplicirano do te mjere da ga je iz problematike globalističke ekonomije zanimalo jedino pitanje where is my money? Show me the money! Vođen tom logikom, pomoć Južnoj Koreji ocijenio je kao bacanje novca, ne percipirajući opasnost Sjeverne Koreje, kao što ni u prijetnjama Kini carinskim ratom nije percipirao ovisnost američkog svakodnevnog života o masovnosti kineske proizvodnje. Odbijete li njihove proizvode, oni će nam doći posredno pod naljepnicom neke druge države koja će tu najviše zaraditi, a mi najviše izgubiti, objašnjavali su mu vrhunski stručnjaci, pokušavajući mu razbistriti da jedna odluka povlači niz posljedica i proizvodi seriju problema, počev s politikom prema jednoj zemlji, pa s ekonomijom prema drugoj zemlji, zatim s međunarodnim ugovorima prema trećim zemljama, itd...

Sve je to, naravno, frustriralo Trumpa, tim više što je iz nekih Woodwardovih odlomaka vrlo jasno da je neupućeni Trump predsjedničku funkciju na temelju nekih svojih laičkih predodžbi doživljavao kao apsolutističku. U tom smislu je indikativno (što se lako zapazi iz Woodwardove knjige), da je za ministre, savjetnike i najbliže suradnike mahom birao generale, vojnike i vojničine (od kojih su neki bili vrhunski intelektualci, pa čak i bibliofili!), premda im se posrao na profesiju kada je izjavio da „za ubijanje ljudi ne treba nikakva strategija“... Ali, na žalost Trumpovih apsolutističkih snova, proceduralni su ga mehanizmi odlučivanja i uhodani sistemi kontrole vlasti, na sreću svijeta i američkoga društva, onemogućili da s pozicije predsjednika SAD-a provodi korporativno samovlašće na kakvo je bio naviknut u svom core businessu.

Woodwardova knjiga nije bez mana. U narativnom aspektu pisana je elementarno, gotovo kao da čitate prozu Leea Childa, što je zacijelo danak brzini uslijed ambicije da se čim prije objavi „razorno Woodwardovo djelo o Trumpu“. U hrvatskom je slučaju Woodwardov tekst dodatno uneređen jednako brzim nastojanjem da se čim prije objavi i prijevod (koji se doista pojavio u rekordno kratkom roku u odnosu na objavljivanje originala, toliko rekordnom da je lektura obavljena leteći, ako je uopće i obavljena, budući da je provedena anonimno ili čak strojno, potpisana samo informacijom da je lekturu obavio: e-projekt?). U svakom slučaju, vjerojatno se kalkuliralo da su ti nedostaci zanemarivi u odnosu na prioritetnost, atraktivnost i aktualnost sadržaja, što je doista istina.

Sva Woodwardova duboka grla

Ipak, koliko god respektirali Woodwardov novinarski i istraživački autoritet, mora se priznati da mu knjiga ipak pretjerano vrvi neimenovanim i anonimnim izvorima koje on, doduše, naziva „dubinskim izvorima“ (valjda zato što proslavljen termin „duboko grlo“ iz afere Watergate, ma koliko bio popularan u novinarskom žargonu, više nije primjeren ukusu zavladale američke kulture političke korektnosti budući da je, podsjetimo se, takvo imenovanje povjerljivog insajderskog informatora inspirirano istoimenim legendarnim pornografskim filmom). U tom smislu preostaje nam samo vjerovati da su Woodwardovi „dubinski izvori“ doista autentični sudionici i svjedoci iz samog središta zbivanja o kojima Woodward piše, premda su dijalozi koje rekonstruira, odnosno rasprave koje su se navodno vodile u Bijeloj kući s Trumpom i oko Trumpa, toliko detaljno i živo citirani da više djeluju kao fikcijski roman nego li kao žurnalističko izvješćivanje i publicističko dokumentiranje stvarnih događaja. U tom aspektu kod Woodwarda nema nikakvih ograda ni skepsi da je uistinu tako bilo i da je doista tako rečeno, pa je stoga preporučljivo da skeptičniji budemo mi, čitatelji.

Kako god, Trump ulazi u posljednju godinu (barem ovoga) mandata. Svjetski političari i analitički komentatori za sada su u prvim prognozama podijeljeni na dva gledišta: jedni smatraju da će se Trumpovim odlaskom SAD ponovno unormaliti i vratiti se uhodanoj politici, dok drugi smatraju da nakon Trumpa više ništa neće biti isto jer će učinjena šteta biti sjeme novih, budućih problema. Drugim riječima, i poslije Trumpa bi moglo biti trumpovski.