(Lada Kamenski, R: Marko Šantić i Sara Hribar, Ul: Ksenija Marinković, Doris Šarić-Kukuljica, Nataša Dorčić)
Premda je osvojio pristojnu količinu respektabilnih festivalskih nagrada u Hrvatskoj i inozemstvu, film Lada Kamenski redateljskog dueta Marka Šantića i Sare Hribar u domaćoj je kinematografskoj recepciji prošao mlako, dok su mu filmski kritičari davali polovične ocjene. Uveliko je razlog tome što veliki ekrani kinodvorana nisu zahvalno mjesto za adekvatan doživaljaj ovoga filma budući da je Lada Kamenski komorno djelo od svega sat vremena trajanja, pa je razumljivo da se konzumeristički gutači hitova, blockbustera i noviteta po našim multipleksima osjete razočarano nakon što su utrošili 60 minuta na ovu minimalističku minijaturu. Nema tu Avengersa i pratećeg pirotehničkog spektakla, nego kratka stilska vježba iz miksanja Woodyja Allena i Ingmara Bergmana, europski art u hrvatskoj izvedbi.
Filmska jednočinka kazališne ugođajnosti
Međutim, Lada Kamenski već je neko vrijeme dostupna u ponudi naših digitalnih videoteka, pa se film može odgledati u daleko primjerenijem ambijentu vlastitoga doma, podjednako komornom i intimističkom kakav je i ovaj filmski naslov. I ako mu još pristupite bez ikakvih očekivanja ili bez opterećenosti medijskom bukom, onda vas doista ugodno iznenadi ta filmska jednočinka kazališne ugođajnosti, tim više što vas pretekne u potencijalnom osjećaju zamora spomenutom kratkoćom trajanja od sat vremena, tako da se izostanak konvencionalne filmske dinamike i ne zapazi. Naime, film Lada Kamenski cijelo se vrijeme zbiva između četiri zida jednoga stana, dok je radnja svedena isključivo na dijalošku interakciju, pa je u tih sat vremena sve prilično zbijeno i psihološki intenzivno. I upravo kada se dramaturgija takvih (kazališnih) uvjeta iscrpi, film završava. U tom je smislu paradoksalno da je Lada Kamenski najslabija upravo u onim dijelovima u kojima je redateljski dvojac nastojao artistički dinamizirati tu prividnu scensku statičnost i narativnu monotoniju umetanjem video-intervjua s glavnim glumicama, što je ukupni uradak učinilo nepotrebno pretencioznim i ometajućim za psihološku napetost glavne priče.
Neopravdano negativna ocjena ovoga filma može biti izazvana i kapitalnom omaškom u najavama sadržaja Lade Kamenski. Naime, u tim je kratkim informativnim reprezentacijama naglasak redovito stavljan na sudbinu vojske krojačica pred valom masovnih otkaza u tvornici Kamensko, nekad respektabilnom socijalističkom divu tekstilne industrije. Kao što je poznato, tranzicijske pošasti sravnile su bivšu jugoslavensku industriju do temelja (tj. doslovno do isplativog zemljišta), dok je slučaj radnica iz Kamenskog svojedobno bio jedna od eksponiranijih medijskih priča, izrastavši i u svojevremeni simbol ekonomske i socijalne katastrofe, kriminala i nepravde, grde tranzicije i lošeg kapitalizma. Međutim, autori ovoga filma uopće ne ulaze u dubinu te socijalne drame, niti u psihološku kompleksnost jadnih radnica koje zbog najavljenih otkaza svaki dan provode u neizvjesnosti, nakon što su gotovo sav život dale tekstilnom gigantu kao svom drugom domu ili kao svojoj drugoj obitelji.
Psihodrama jedne audicije
Ta afera iskorištena je tek kao povod za zaplet filma budući da glavni lik, mladi redatelj (Frano Mašković) želi snimiti posvetu majci, koja je proživjela stečajnu agoniju i propast Kamenskog. Iz tog razloga on poziva tri glumice na audiciju da bi se odlučio koja je od njih najidealnija da utjelovi njegovu majku, a kako je riječ baš o njegovoj majci, prilično je psihološki opterećen po pitanju izbora glumice. Štoviše, s vremenom se ispostavi da tu zapravo i nije riječ o audiciji, nego o svojevrsnoj psihodrami kroz koju redatelj želi razriješiti neke emotivne dugove i komplekse prema majci, a ponajviše želi, s obzirom da je sada već u zrelim godinama, posredno, kroz interpretaciju pozvanih glumica, shvatiti što joj se zbivalo u vrijeme propasti Kamenskog i tako je intimnije spoznati.
U svakom slučaju, u filmu nema politiziranja, ne drže se povijesna predavanja o nekad slavnoj produktivnosti Kamenskog, niti se film svađa sa sudbinom toga vremena, niti proziva krivce. Uostalom, tko je slabije informiran o propasti Kamenskog, teško će iz filma shvatiti u čemu je uopće bila drama s tom tvornicom. Sve u vezi Kamenskog, kao i o životu radnica Kamenskog, doznajemo posredno, kroz pokušaje glumica da pod audicijskim pritiskom iznesu svoje zamišljanje kako je to bilo i kako su se radnice u takvim okolnostima osjećale. Drugim riječima, one naglašeno glume, što nas, dakako, dodatno može odbiti od uspostavljanja empatije i solidarnosti prema tadašnjoj egzistencijalnoj tragediji krojačica.
Dakle, tko se rukovodi tim fatalnim najavama kako Lada Kamenski govori o tipičnim radnicima bivšega socijalizma kao žrtvama tranzicijske pretvorbe, i tko očekuje da će nas film Marka Šantića i Sare Hribar uvesti u egzistencijalni i psihološki horor koje su radnice proživljavale, opravdano može reći da je film po tom pitanju površan, promašen i nedorečen. Međutim, prava dramska napetost i mučna težina priče smješteni su u sasvim drugi ambijent: u svijet hrvatskog glumišta.
Tri gracije u žrvnju kapitalizma
Kada tri pozvane glumice shvate da se međusobno natječu za istu, glavnu ulogu, među njima počinje rasti rivalstvo, ljubomora, zloba..., te postupno postaju sve beskrupuloznije i odvratnije. Počinju se upuštati u perfidne igrice, intrige, spletkarenja, podrivanja i spremnost da se gazi preko mrtvih, tim više što je očito da je redatelj psihološki iskompleksiran zbog emotivnog bremena prema majci i opterećenosti njenom intimnom sudbinom otpuštene krojačice u bijedu nezaposlenosti (dok se on ipak odškolovao za cijenjenog redatelja), pa glumicama ne daje ikakve povratne informacije, što među njima akumulira nesigurnost zbog koje su sve agresivnije. Ukratko, taj stan postaje tržišna arena, mali epicentar konkurentnosti i kompetetivnosti, kapitalistički mikroprostor u kojem posla, novca, kruha svagdašnjeg i uspjeha ima samo za jednu. Riječ je, dakle, o situaciji koja esencijalizira logiku kapitalizma i prezentira nam jedan od osnovnih modusa kojim kapitalistički sustav vlada (i planetarno uspijeva).
Naime, pravila igre koja kapitalizam uspostavlja rezultiraju time da se među radnom snagom, bez obzira je li riječ o „priprostim“ krojačicama ili profinjenim pripadnicama kulturne elite, razbuktava nesolidarnost, egoistično gledanje isključivo na vlastiti opstanak i krvavo klanje ugrožavajuće konkurencije. Tu zavladalu brutalnost među svijetom NKV radništva izvrsno će opisati Ilija Aščić u zbirci priča Kako sam postao zao, što je vrijedno isticanja na ovome mjestu zato što se Aščić suprotstavio odnedavnom trendu hrvatskih pisaca da sloj priprostog radničkog puka prikazuju retorikom sentimentalnog romantizma, kao da su ti kolektivi sve odreda same družbe Pere Kvržice. Očito ih konstruirajući kao utopijski antipod hladnom korporativnom businessu neoliberalnog kapitalizma, hrvatski pisci u tako idealiziranoj slici zamišljaju radničku klasu za tvorničkom trakom kao vedre ljudine koje su u svakom aspektu svoga bića obilježene prostodušnom jednostavnošću, od životnih potreba do životne filozofije. Uz to, radnici sa stranica najnovije hrvatske proze ispunjeni su osjećajem da rade nešto konkretno i korisno, opipljivo i vrijedno samopoštovanja, pa je očito da tako isfantazirani radnici u aktualnoj hrvatskoj književnosti predstavljaju čeznutljivi svijet u odnosu na ovaj koji danas moramo trpjeti, svijet u kojem radimo tako što po cijele dane klikamo po računalima, baratamo apstraktnim simbolima na računalnom ekranu, bavimo se projektima i strategijama, govorimo o contentu, outsourceu ili targetingu te dilamo vizitke na kojima piše project menager, program menager, crisis menager, develop menager, itsl...
Nasuprot tome, Ilija Aščić u svojim će pričama govoriti kako je svijet NKV radništva ispunjen primitivizmom, kratkovidnošću, kaplarima gorima od hitlera s vrha naših korporativnih i kapitalističkih reichova. Za Aščića, obični radnici neuke su budale kojima je životni i poslovni uspjeh boca piva više tijekom dana te prebacivanje posla ili krivice na kolegu. Marx je, poručuje nam Aščić, grdno, grdno griješio kad je vjerovao da su radnici vodeća snaga antikapitalističke revolucije jer ti ljudi, nastavlja dalje Aščić, nisu klasno ništa osviješteniji od marve na klaoničkoj farmi.
Gladijatori u areni hrvatske kulture
I dok nam Aščić objašnjava da se obično radništvo troši na borbe za sitne privilegije ili za redovitost isplaćivanja crkavice, čime se dokazuje da su u potpunosti ovladani diktatom sustava, u svijetu kulture i našega glumišta sociostatusne borbe daleko su opterećeniji angažman zbog pritiska stjecanja što većeg simboličnog kapitala. Tako bi barem rekao Pierre Bourdieu, što bi zapravo značilo... pa, zapravo, značilo bi: zbog narcisoidne gladi za statusom zvijezde i postizanjem apsolutne dominacije na sceni kako bi se uživalo u komforu nedodirljivog božanstva. U tom smislu, svatko tko se kretao u kulturnim (i kazališnim) krugovima, i te kako je upoznat sa svirepostima koje su karijeristi spremni činiti, mrežama koje su voljni plesti i plesti, dijaboličnim strategijama koje su voljni isplanirati do fantastične kombinatoričnosti, tako da je uistinu zastrašujuće otkrivati koliko je nevjerojatan broj makijavelista i macbethovaca skrivenih pod janjećom kožom naše fine kulture.
Ali kada je riječ o filmu Lada Kamenski, tri glumice dolaskom na audiciju ulaze u borbu iz još nepovoljnije pozicije, zbog koje su još očajnije i stoga još spremnije na bespoštednu borbu, borbu u kojoj se sredstva ne biraju. Pripremivši se za audiciju tako što su, naravno, pročitale scenarij, nije im predstavljalo neku mudrost shvatiti da bi im lik krojačice Kamenskog mogao biti uloga života, kruna njihovih posrnulih, klimavih ili stagnirajućih karijera. Uostalom, dok su čekale da im se redatelj pojavi i otpočne s audicijom, one su kao stare pajdašice s raznih tezgi neformalno razgovarale o svemu i svačemu, no jedna im se tema karakteristično vraćala na repertoar njihova ćaskanja: isfrustriranost nepostojanjem dobrih ženskih uloga. Osuđene mahom na patrijarhalni, pa i mizogini korpus dramskih tekstova, u kojima su glumice pretežito dekorativne pratilje, erotski ukras i junakov trofej (što su, usput rečeno, odreda razlozi zbog kojih su se Reese Witherspoon, Nicole Kidman i Shailene Woodley prije nekog vremena zainatile te se revoltirano nakanile osvetiti hollywoodskim scenaristima odlukom da vlastitim sredstvima u potpunosti realiziraju Male laži kao seriju koja bi u cijelosti bila po mjeri karakternih glumica), ove tri glumice iz filma Lada Kamenski napokon su dočekale priliku da uskoče u ulogu kojom se odlazi ravno među besmrtnike nacionalne kulture. Stoga u nastavku filma pratimo reviju tipičnih strategija koje se poduzimaju u našem glumištu da bi se izborila uloga mimo oficijelnih mjerila.
Na što su sve spremne?
Strategija broj jedan je familijarno intimiziranje s redateljem kako bi ga se podsjetilo na povlašteni, privatni odnos koji ima s glumicom. Očito, svrha je takve politike da ga se emotivno ucijeni, dakle navede na ispunjavanje obveze kolegijalnog podupiranja u ime starog prijateljstva i dobrih starih vremena. Sve odreda će ga pitati za detalje iz njegova života nakon što se već neko vrijeme nisu vidjeli, iskazivat će naglašenu zainteresiranost za njega, potvrđivat će svaku njegovu rečenicu kao izraz dubokog ili posebnog prijateljskog razumijevanja, evocirat će stare zajedničke uspomene i nasmijavati se podsjećanjem na stare anegdote iz luđih dana... Svaka od njih trsit će se dokazati da je upravo ona imala veliko i važno mjesto u redateljevoj prošlosti, da su imali poseban i dragocjen prijateljski odnos te ga tako slomiti na planu sentimentalnosti.
Budući da je redatelj po tom pitanju pred ovom prvom ofanzivom demonstrirao rezerviranost, ne podliježući toplini tih verbalnih zagrljaja, slijedi strategija broj dva: demonstriranje intelektualne kompetentnosti u razumijevanju redateljevog scenarija. Naravno, slijedi notorno, laskanje i ljigavo ulizivanje. Ali vodeći računa da ta strategija ne bude tako očigledna u svojoj banalnosti, glumice pokušavaju takvu retoriku „oplemeniti“ intelektualnom ozbiljnošću i teorijskim vokabularom u interpretiranju teksta. Uostalom, „nanjušile“ su da je redatelj rafinirani intelektualac, pa mu pokušavaju imponirati dostojnim intelektom tako što se razbacuju učenim riječima, govoreći o autobiografskom subjektu, o odnosu fikcije i zbilje, o naratološkoj strukturi, itd... Sve u svemu, petljaju s terminologijom koje su nekad negdje čule i zapamtile od kojekuda, prtljaju s poluzaboravljenom terminologijom koja im je ostala u glavi iz pradavnih studentskih dana, pa je sada koriste posve neprimjereno, neuko, u posve pogrešnim kontekstima, tako da je očito kako im pravo značenje tih riječi nije poznato, niti vladaju njihovim sadržajem.
Nakon što su se takvom akcijom pošteno izblamirale, ali i vrlo brzo iscrpile, jer im je fond stručnog nazivlja za analitičko iščitavanje tekstova nadasve skroman, prelazi se na strategiju broj tri: plaćanje za ulogu univerzalnom valutom, tj. seksom. Opet, da ne bi takve samoinicijativne tjelesne ponude imale eksplicitno prostitucijski karakter, tim više što se redatelj očito ne smatra tipičnom muškom svinjom, nego je emotivna dušica sklona visokointelektualnoj refleksivnosti, glumice se vrlo brzo prestroje u svojoj seksualnoj agresivnosti, pa mu ne nude otvoreni seks, nego emotivni oslonac i prijateljsku utjehu (uz znakovito skidanje nevidljivih mrvica i končića s ramena kao diplomatski korak u tjelesnoj intimizaciji).
Osim što, dakle, imamo spektar tipičnih strategija u osvajanju najprestižnije uloge, ove tri dive što se vrte oko redatelja kao gospodara njihove glumačke budućnosti ujedno predstavljaju i tri tipske kategorije glumica.
Tipološka podjela hrvatskih glumica
Prvi tip (Doris Šarić-Kukuljica) ocvala je primadona kojoj je štošta ispod časti, pa tako i ovo prosjačenje za ulogu na audiciji zajedno s mlađim nimfetama ili ispodprosječnim kolegicama. Međutim, upravo to arogantno gledanje s visoka i podrazumijevanje da joj se relevantne uloge serviraju bez ikakvog spora dovelo ju je u situaciju da lebdi u zrakopraznom prostoru. Taj tip uživa u statusu ikone, stečenoj u najplodnijim danima karijere, taj tip uživa i kurtoazni respekt okoline, ali sve to počiva na minulim uspjesima, dok novih angažmana – nema. Za neke je uloge preuzvišena, za neke je uloge prestara, za većinu uloga problematičan je faktor njena teatralnost dive, pa se taj tip s gorčinom i gnušanjem mora spustiti sa svojih damskih visina i pristati na ponižavajuće postupke da bi se karijera kako-tako nastavila bilo kakvom ulogom.
Drugi tip (Nataša Dorčić) zvijezda je na vrhuncu karijere. Ali intimno, ona je u strahovitoj panici jer postaje svjesna da će za godinu-dvije ispasti iz zvjezdane orbite naprosto zato što više neće biti – zgodna. Fizički najatraktivnija među ovim trima glumicama, očito je da je karijeru u velikoj mjeri izgradila koketiranjem i softerotskim poziranjem za tabloide, a početak starenja navodi je da se održava na sceni sve bestidnijim nuđenjem seksualnih usluga, sviknuta na to da joj je tijelo oduvijek bilo glavni adut uspjeha, atrakcija kojom je uspješno zakrivala manjak talenta.
Treći tip (Ksenija Marinković) je najkompleksniji, a u filmu Lada Kamenski najdomljivije je prezentiran (tim više što je Ksenija Marinković posljednjih godina u strahovitom kvalitativnom usponu što se tiče impresivnih nastupa u sve bogatijem repertoaru uloga). Taj treći tip je skupljač mrvica, tezgaroš koji krpa honorare sitnim ulogama i kojekakvim drugim poslićima. Treći tip je okorjeli veteran kazališnih bitaka koji nema iluzija niti o sebi, niti o kazališnom svijetu. Taj tip zna kako kazalište funkcionira, kako se dijele uloge, kako se fuša, kakve se sve redatelje mora trpiti. Isto tako, taj tip zna da nije atraktivan komad, da nema predispozicija za izgradnju karijere flertovima ili nekim drugim oblicima udvorničkih veza. Na koncu, taj tip zna da zbog predrasuda prema fizičkom izgledu glumica, kao i zbog tipske kategorizacije glumica na shablonske pojave, nikada neće zaigrati barunicu Castelli, ili Shakespeareovu Ofeliju, ili Ibsenovu Noru, nego eventualno lady Macbeth. Taj treći tip osuđen je na epizodne uloge, osuđen je na ponižavanja, podcjenjivanja i ismijavanja, ali taj tip puno radi i puno – trpi.
Katarzična eksplozija ženskog rivalstva i zavisti
Upravo će se zbog te okorjelosti i nakupljenog bijesa jedne glumice koja zna da je uveliko bolja od razvikanih i precijenjenih zvijezda i primadona taj tip u sjajnom nastupu Ksenije Marinković u glumačkom triju Lade Kamenski pokazati kao najdijaboličniji i najmanipulativniji. Tijekom improvizirane glumačke igre o hipotetičnim i fiktivnim situacijama iz svijeta tvorničkih krojačica ovaj će tip postupno, inteligentno i perfidno uvoditi osjetljive teme iz biografija ostale dvije glumice, pogađajući ih tako u slabe točke njihova ega i sustavno urušavajući njihovu pozu samopouzdanosti do potpunog urušavanja, pa čak i do živčanog sloma. U toj napetoj psihološkoj igri bešavno se prelazi iz fikcije glumačke probe u osobne obračune među trima glumica koje međusobno, zbog nakupljene prošlosti, zavisti i rivalstva, imaju i te kako opterećene odnose koji sada, u ovako opterećenoj situaciji kao što je audicija za ulogu života, katarzično eksplodiraju. Ujedno je to vješto i inteligentno vođena igra metatekstualnim razinama, zbog čega redovito treba biti angažiran, koncentriran, te pozorno pratiti što pripada glumačkoj improvizaciji, a što privatnim temama među glumicama. A svime time, ispostavit će se, orkestrira mastermind osvetničke Ksenije Marinković.
U tom smislu Lada Kamenski uopće nije film o tekstilnim radnicama, o propasti naših tvornica ili o kriminalu naše privatizacije, nego je posve suprotno: Lada Kamenski je jedan od najdojmljivijih portreta o tipičnim borbama hrvatskih glumica na našoj sceni te vrlo upućen uvid u insajderske odnose tog „glamuroznog“ zvanja.