RADINA VUČETIĆ, „KOKA-KOLA SOCIJALIZAM“
Dolce vita s „krive strane“ Željezne zavjese
Nasuprot dimnim zavjesama o tužnom životu na jednoj vrsti jogurta, Radina Vučetić je istražila da je bivša Jugoslavija imala samoposluge prije Italije i Austrije, da je beogradska verzija mjuzikla Kosa bila erotski radikalnija od američkog izvornika, dok je u Zagrebu prašio katolički bend Žeteoci
Objavljeno: 12.16.2019 9:16:31 AM
Izvor: kritikaz.com
Autor: Igor Gajin
"Koka-kola socijalizam", naslovnica / Promo

(Radina Vučetić, Koka-kola socijalizam, Službeni glasnik, Beograd, 2012.)

Otkako je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija nestala s karte svijeta kao zemljopisni i politički entitet, SFRJ se nastavila kriliti nad postjugoslavenskim prostorima baš poput nekakvog fantoma. I dok se još od polovice 19. stoljeća rado citirala prva rečenica Komunističkog manifesta, rečenica da bauk komunizma kruži Europom, danas ćete u ovim našim krajevima češće čuti da bauk Jugoslavije kruži – hm, čime? Tj. kako danas zbirno nazvati sav taj okot bivše Jugoslavije? Regijom? Jugosferom?

Hej, Slaveni, još ste živi...

Uostalom, ta fantomska prijetnja nekakvom staronovom Jugoslavijom ne priviđa se samo našim starim desničarima i našim novim SUBNOR-ovcima kad god požele diskvalificirati upućene im kritike ili ideološki kompromitirati svoje oponente na društvenopolitičkoj sceni, nego: a-ha! U tijeku je ipak (post)jugoslavenska verzija kultnoga filma iz hladnoratovske godine 1956-e pod naslovom Invasion of the Body Snatchers. Naime, prije nekoliko godina, dok se po našim kioscima još uvijek moglo kupiti hrvatsko izdanje novina Le Monde diplomatique (danas se svi brojevi mogu skinuti u PDF-u s interneta, što preporučujem kao uvid u tragični trag kratkovjekog pokušaja da zaživi kvalitetnije novinarstvo u Hrvata), tada se i na stranicama tih novina moglo pročitati da se na nacionalnim popisima stanovništva u bivšim jugoslavenskim republikama 2011. godine nekoliko stotina Hrvata i Crnogoraca izjasnilo kao Jugosloveni ili Jugoslaveni, a u Srbiji čak 23 tisuće građana!

Ne znam kako dobro ili loše žive ti Jugoslaveni među nama, ali osobno sam se tom informacijom izvrsno okoristio jer mi je omogućila da mi guzica vidi puta čak sve do Bukurešta i Temišvara, gdje sam na nekakvom postsocijalističkom simpoziju analizirao te podatke pod naslovom Living Strategies of Dead Identities. Osim što sam se poigrao naslovom tada popularne serije Živi mrtvaci, doista me fascinirala činjenica da još uvijek „žive“ – kako ih nazivam – mrtvi identiteti, doslovno poput neke vrste zombija, dakle poput bića koja nisu još mrtva, ali nisu više ni živa. They Live, rekao bi naslov još jednog SF(RJ) horora, identičan onom Johna Carpentera iz 1988., dakle iz godine kada su u SFRJ posljednji put održani tradicionalni sletovi povodom Dana mladosti, ali i iz godine kad su istodobno krenuli i mitinzi podrške uspinjućem Slobodanu Miloševiću. Te su godine, sukladno Carpenterovom naslovu, kod nas počeli živjeti neki drugi alieni, alieni nacionalizma i alieni fašističkih pokreta iz Drugog svjetskog rata, dok se za Jugoslaviju i Jugoslavene činilo sve izvjesnijim da će biti upokojeni.

Plošne slike prošlosti

Međutim, ovaj tekst nije kritički upućen onom dijelu naše javnosti kojoj se priviđa „fantomska prijetnja“ neke buduće, obnovljene Jugoslavije na kojoj trenutno u konspirativnoj ilegali programatski rade „čelije“ jugosocijalističke restauracije, nego je posvećen onima kojima se priviđa – prošlost. Naime, u posljednje vrijeme ne samo da su neki naši nogometni klubovi, ta notorna burad baruta za eksplozije nacionalističkog primitivizma, fasovali najgore moguće uvrede koje im se mogu uputiti kada se ponešto reklo o njihovoj „domoljubnoj“ službi u vrijeme Yu-sporta, nego je nova šampionka nekad legendarne Feralove rubrike „The Greatest Shits“ predsjednica Republike Pantovčak, izjavivši da je bila rođena s krive strane Željezne zavjese i da je Jugoslavijom vladala diktatura jedne vrste jogurta, bez mogućnosti izbora, kao u berićetnom društvu obilja kapitalističkog zapada.

Je, istina je, i ja sam se u vrtiću bunio protiv sistema: pobogu, pa zar svako jutro za doručak žganci?! Zbog tog represivnog silovanja mrskim jugokomunističkim obrocima i danas imam psihosomatske poremećaje, jednako smiješne kao i one koje nam je izvodio Goran Grgić u filmu Zlatne godine, pa mi se već na sam spomen žganaca ili kožice na vrhu šalice Kraš Expressa vrate slika, miris i – mučnina. Doduše, tete u vrtiću nisu grmile „glavu dolje, ruke na leđa“, ali nisu ništa manje strašno zvučale zapovijedi „vilicu u lijevu ruku, nož u desnu“, „prati ruke prije i poslije jela“ ili „odmah u kolonu po dvoje, pa na spavanje“...

Biseri koje izdašno prosipa naša umna doktorantica o gologuzom životu u jugoslavenskoj tamnici naroda doslovno su na razini osnovnoškolskih predodžbi o povijesnim razdobljima, kada se na temelju pojednostavljenih udžbeničkih poglavlja u dječjim glavicama konstruira „Povijest u slikama“, kako se zvao jedan od najpopularnijih učeničkih priručnika iz jugosocijalističkog doba. Pa tko zaglavi na tom stupnju obrazovanja, navijek će operirati jednodimenzionalnom slikom, primjerice, da je srednji vijek bio apsolutno mračan, toliko mračan da su srednjovjekovne sokake u ponoć osvjetljavale samo inkvizicijske lomače, ili da su, primjerice, u tursko doba na ovim prostorima vladali samo harač, zulum, lelek i nekrst. Na to bi se čak i kosti Jug Bogdana i njegovih devet Jugovića okrenule u grobu, tim više što su te mangupske momčine ebale eža jer, kaže epska pjesma, „sve carevo prodadoše pivo / i nadnicu laku ostaviše“.

Zašto se sjećamo?

A za razliku od komotne prilike da se daleko tursko doba i još dalji srednji vijek simplificiraju na stereotipne slike, pomalo je problem s pričanjem bajki za unuke o tome kako je baka živjela u tom carstvu zvanom Jugoslavija kad je bila mala zato što se respektabilna količina hrvatskog građanstva, ionako pretežito umirovljenička, života u Jugoslaviji i te kako dobro sjeća. U tren oka su se i mediji suprotstavili toj predsjedničinoj Total Recall operaciji te su  zdušno pružili otpor tom pokušaju „potpunog opoziva sjećanja“ tako što su istresli obilje protuargumenata iz svakodnevice životnog standarda u tadašnjoj Jugoslaviji. Pa je iz sveg tog nadvikivanja uspomenama jasna samo jedna stvar: sjećanje je vino opojno. Ne samo da je sjećanje ljepše i bolje što je starije i što je usmjerenije prema davnijem, nego nikad ne znate – posebice u slučaju „jugoslavenske berbe“ – kako će ta kvasina djelovati na orbitofrontalni kortekst svih naguranih u hrvatskoj krčmi. Pa kako to već biva kad se isprazni čaša više, jedni će sentimentalno grliti sve i svakoga od Vardara pa do Triglava, postajući slinavi jugonostalgičari, dok će drugi već biti jednom nogom u Korsakovljevoj psihozi, iz koje će se bacati pod stol, u strahu od crvenih miševa i novih zločina UDBA-e.

Uz to, sjećanje ne samo da je opojno, nego je i konfliktno, pa čak i subverzivno. Kako kaže Jan Assman u Kulturi pamćenja, sadržaji pamćenja nisu biološki nasljedni. Drugim riječima, sa sjećanjima se ne rađamo, nego ih stječemo (ma koliko se tome protivio Carl Gustav Jung), pa se stoga prenose sociokulturnim „sinapsama“, odnosno kulturom, da bi sjećanje bilo održavano u „kolektivnom umu“ s generacije na generaciju. Time se osigurava transgeneracijski kontinuitet povijesnih iskustava, odnosno akumulacija znanja, no bili bi odveć naivni optimisti kada bismo zaključili da je cilj takvoga mehanizma u tome da svaka generacija bude pametnija od prethodnih. Vrlo bitna riječ kontinuiteta u Assmanovim razmatranjima o procesualnostima kulturne memorije zapravo ponajviše ima važnosti za naše prepoznavanje vlastitog identiteta kao subjekta koji nije samonikli, koji nije od jučer. U tom smislu kontinuitet je važan za stabilnost identiteta zajednice i pojedinca da bi imali snažniju konstrukciju slike o sebi i da bi se lakše pozicionirali spram drugih (i različitih).

Naime, identitet je paradoksalna pojava. S jedne strane je u neprestanoj mijeni, nestabilan je, fluidan je, i svako malo se hibridizira utjecajem drugih identiteta. S druge strane, možda upravo zbog takve plinovitosti, svi podliježemo potrebi da identitet o sebi fiksiramo, okamenimo u jezgru ili sidro našega bića i nosimo ga kao trajnu, nepromjenjivu definiciju na pitanje tko smo. Dok je u prvoj verziji identitet proces, u drugoj je statična slika nas samih. Dok je u prvoj verziji identitet konstrukcija, u drugoj je monolitno konzistentan, što znači da negira svoju kontradiktornost i nekoherentnost. Dok je u prvoj verziji tradicionalni ili konvencionalni identitet iluzija, u drugoj je opipljivo supstancijalan. Dok je u prvoj verziji identitet kreiran diskurzivno, simboličkim označavanjem, u drugoj je verziji organskog porijekla.

Kratka povijest jugonostalgije

Sva se ta identitetska problematika kod nas naročito zaoštrila devedesetih, kada je otpočelo nacionalno i ideološko prestrojavanje. Kako nam kaže Paul Connerton u knjizi pod naslovom Kako se društva sjećaju, identitet temeljen na kulturnom pamćenju nerijetko je aktivna politička montaža koja se provodi cijelim nizom postupaka: od rušenja starih i postavljanja novih spomenika, preko preimenovanja ulica i mijenjanja leksika u komunikaciji, pa do dizajniranja novih rituala, običaja, ceremonija i insignija. Time se želi detektirati nepriklonjene novom poretku, ali i zatrti sjećanje na stari poredak budući da to potencijalno može biti politički opasno za legitimnost i buduću vječnost novoga poretka, dakle za stabilnost nove vlasti. Iz tog je razloga i politika hrvatske državotvornosti cenzurirala i tabuizirala jugoslavensko razdoblje, premošćujući se u povijesnoj perspektivi sve do stoljeća sedmog, e da bi se takvom uspostavom kontinuiteta legitimirala i uz to se još osnažila autoritetom vječnosti.

Možda to ne predstavlja problem za konvertite i oportuniste, ali – kao što smo već rekli – u prirodi je identiteta da inzistira na kontinuitetu te na minimalizaciji kontradiktornosti i nekoherentnosti. I tu nam se događa konflikt: poredak cilja postizanju stabilnosti brisanjem pamćenja o jugoslavenskoj prošlosti, a građani ciljaju očuvanju svoje identitetske stabilnosti pamćenjem da jesu služili JNA, da jesu slušali Lepu Brenu, da su napeto pratili Yu-sapunicu Bolji život i da ih je od srca nasmijavala Žikina dinastija. Naime, upravo tako konstruiranim identitetskim kontinuitetom čovjek gradi uporišnu stabilnost za psihičko nošenje s promjenjivošću svijeta koja se događa oko njega. Odstranjene identitetske prošlosti, čovjek u novi poredak ulazi bez važnog kapitala, jedinog jasnog posjeda u konfuziji novih vremena.

Prva osoba koja se javno pobunila protiv memorijskog nasilja tadašnjeg tuđmanizma prema privatnim uspomenama iz jugoslavenske prošlosti bila je Dubravka Ugrešić, s uspješnim odjekom objavivši 1996. zbirku eseja Kultura laži o amnezijskim strategijama službene politike. Ubrzo je uslijedila i zbirka eseja Slavenke Drakulić pod naslovom Kako smo preživjeli komunizam i pritom se smijali, gdje je opisala kako se u tom sotoniziranom jugokomunizmu ipak živjelo normalno: ljudi su odlazili na zabave i utakmice, zaljubljivali se i ženili, radili svoje poslove, gledali televiziju, odlazili u kino i kazalište, dobro jeli i pili pivo, itd... I dok su eseji ovih autorica bili ispisivani kao subverzivna politička opozicija represivnosti turbonacionalističkog režima devedesetih, ključnu je relaksaciju ipak ostvario Goran Tribuson svojim autobiografskim ciklusom, predstavivši nam jugoslavensko razdoblje kao obiteljski album nad kojim se smijemo smiješnim frizurama i smiješnim tapetama. Jugoslavenska prošlost više nije bila bauk, nego anegdota o blesavim modama tih vremena.

Jugonostalgija – business as usually

Sljedeći ključni moment je bio negdje na prijelazu milenija, kada je jedna komercijalna televizija (čini mi se da je RTL bio u pitanju) na Dan antifašističke borbe ili praznik sličnog karaktera emitirala jedan od Bulajićevih klasika o epskoj partizanskoj borbi protiv neprijateljske ofanzive. Astronomska gledanost mnogima je upalila lampicu i osvijestila činjenicu da je sentiment prema jugoslavenskoj prošlosti komercijalan. Intenzivno su zaredale emisije tipa Retromanija, a roman Ništa nas ne smije iznenaditi Ante Tomića o služenju vojnog roka u JNA postao je regionalni bestseller.

Komercijalna eksploatacija jugonostalgije kao očito vrlo lukrativne robe ujedno je pokazala i svu problematičnost uspomena. Naime, manipulativna komercijalizacija jugonostalgije dodatno je produbila sve one diskutabilnosti kojima su popraćena čak i ona sjećanja koja nisu toliko politički opterećena poput jugonostalgije, nego se tiču najobičnijih zgoda iz bilo čije privatnosti, u rasponu od sjećanja na prvi dan škole, pa do prvog poljupca, itsl. Naime, mi u sjećanju nemamo zamrznutu fotografiju prošlosti, nego je i sjećanje, baš poput identiteta, proces koji „zapamćeno“ čini nepouzdanim. Sjećanje na konkretan događaj je selektivno, reduktivno, transformativno, subjektivno, rashomonsko, nikad identično u reminiscencijskoj evokaciji, a kako vrijeme prolazi sjećanje na konkretan događaj sve više postaje fikcija, posve neadekvatna verzija onoga što se zaista dogodilo. Uz to, s vremenom se razmahuju sentimentalna romantizacija i idealizacija prošlosti koje se sjećamo. I kome je nevoljko iščitavati stručnu literaturu o toj problematici, tome je dovoljno da se ponovno uhvati Proustovih tomova. Doista, što ste stariji i ispunjeniji uspomenama, upravo ćete u povratku toj dosadnoj lektiri iz srednjoškolskih dana s fascinacijom otkriti kako je Proust bio nevjerojatno precizan u analiziranju procesualnosti sjećanja, ispisivaši čitkom književnom poetičnošću sav onaj repertoar situacija o kojima stručnjaci iz psihologije, autobiografskih žanrova i kulturne memorije ispisuju debele studije.

Vrhunac manipuliranjem jugonostalgičarskog sjećanja zacijelo predstavlja roman Titoland Ane Tajder, koja do ekstremnih proporcija idealizira odrastanje u jugosocijalizmu, između ostalog napisavši: „Tko nije htio raditi, nije morao“. Nije slučajno ta rečenica u tom romanu objavljena 2013. godine, u vrijeme izrazitog socijalnog nezadovoljstva gospodarskom situacijom u Hrvatskoj. Podilazeći takvom reprezentacijom jugoslavenske prošlosti socijalnoj frustraciji u Hrvatskoj i stavljajući naglasak kako je jugoslavenski poredak bio socijalno pravedniji u odnosu na zaživjelost neoliberalnog kapitalizma u postsocijalističkoj Hrvatskoj, Ana Tajder je potvrdila i onu glasovitu definiciju Fredrica Jamesona da je „nostalgy always for the present“. Odnosno, prema Jamesonu, nostalgija nije eskapistički žanr pomoću kojeg publika bježi u minula vremena da bi živjela u nepovratnoj prošlosti, nego je nostalgija uvijek reakcija nezadovoljstva prema ključnim problemima aktualne današnjice. U vrijeme Ugrešićkinih i Drakulićkinih eseja jugonostalgija je bila politički otpor tuđmanizmu, u vrijeme Tomićevih romana i Retromanije jugonostalgija je bila komercijalni spektakl iza kojeg se skrivalo penetriranje diktature kapitala u naše društvo i u naše živote, a u vrijeme romana Ane Tajder jugonostalgija je postala socijalna kritika loše gospodarske situacije, propalih tvornica i silne nezaposlenosti.

Doktorska disertacija, a bestseller

I premda smo dosad rečenim iskritizirali jugonostalgičare kao populaciju koja ima iskrivljenu, selektivnu i romantiziranu sliku o životu u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji, čak nerijetko iz interesnih razloga ili zbog egzistencijalnih pritisaka današnjice, time ne dajemo za pravo suprotnoj strani, onoj koja se rasipa tvrdnjama da je Jugoslavija s ostatkom Istočnog bloka dijelila bijedu socijalističkog lagera. Dio posla na planu demantiranja takvih kategoričnih izjava već su ionako promptno obavili mediji, čak vrlo akribično pobrojavši činjenice koje govore upravo suprotno. A tko je sumnjičav i prema jednima i prema drugima, kao i prema vlastitom sjećanju (zašto ne, tim više što smo već elaborirali koliko je iskustvo temeljeno na takvoj percepciji diskutabilno), na raspolaganju mu stoji obilje recentne literature i s lijevih i s desnih pozicija, te obilje tendenciozne publicistike, ali i znanstveno neutralna literatura, kako iz područja historiografije, tako i iz područja još uvijek mladih, no marljivih postsocijalističkih studija.

Ovom prigodom mi ćemo pak preporučiti knjigu Koka-kola socijalizam Radine Vučetić, doktorsku disertaciju koja je obranjena 2011. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu da bi se već godinu dana kasnije pojavila u knjižarama te u rekordnom roku, netipično za doktorske disertacije, doživjela čak nekoliko izdanja. Podatak kojim baratam govori da je do 2016. godine doživjela čak četiri izdanja, a prošle godine je izdavačka kuća CEU Press Srednjoeuropskog sveučilišta objavila i englesko izdanje. U toj je knjizi impresivnim detaljizmom na 500 stranica gustoga fonta (!) autorica popisala gotovo svaki aspekt svakodnevnog života u socijalističkoj Jugoslaviji s naglaskom na (popularnu) kulturu, ali zastupajući i ekonomiju, shopping, politiku, ideološke komisije, članstvo u Partiji (ne toliko impresivnih brojki kako se u širokom mnijenju pretpostavlja), itd...

Iako je konzultirala historiografsku i stručnu literaturu iz svih ostalih područja koja se dotiču njene teme, autorica je pročešljala i Arhiv Josipa Broza Tita, arhive jugoslavenskih ministarstava, arhiv jugoslavenske vlade (tj. Arhiv SIV-a ili Saveznog izvršnog vijeća), Arhiv Centralnog komiteta Komunističke partije, ali i arhiv Savezne komisije za pregled filmova, što će reći arhiv cenzure. Ne stajući na tome, autorica je prelistala i dnevni tisak toga razdoblja, od notornih ideoloških glasila kao što su Borba i Politika, pa do glamuroznih lifestyle magazina iz svijeta mode, glazbe, filma, itd., od Bazara i Duge, pa do TV novosti i Džuboksa.

Razmažena djeca jugoslavenskog komunizma

I knjiga Radine Vučetić, premda i te kako analitična i metodična, čak puna statističkih podataka, nipošto nije suhoparna pozitivistička studija, nego vrvi živopisnim informacijama, kuriozitetnim detaljima i slikovitim cvebicama, čak i o najopskurnijim aspektima svakodnevnoga života – kako bi rekla predsjednica Republike Pantovčak – s krive strane Željezne zavjese.

Pa nije na odmet informirati se iz knjige Radine Vučetić da „s krive strane Željezne zavjese“ već 1950. godine nije uvezen niti jedan sovjetski film, a odmah koju godinu kasnije više niti jedan nije bio prikazivan. I dok su od tih godina na kino repertoaru odreda bili američki filmovi, u SSSR-u je uvezeno svega pet američkih filmova, a u Istočnu Njemačku šest. Kada je riječ o predsjedničinoj tuzi što je svaki dan morala pijuckati jedan te isti jogurt, valjda čak i od iste krave u toj socijalističkoj bijedi kakvu je predsjednica RH zamišlja, mediji su već akribično pobrojali koliko je vrsti jogurta bilo u socjugoslavenskim trgovinama, tako da nama preostaje samo prenijeti podatak iz knjige Radine Vučetić da je Jugoslavija prve samoposluge imala već 1958. godine, kada ih još nisu imale ni Austrija niti Italija! Također, na policama većih samoposluga u urbanim centrima Jugoslavije moglo se birati između 4000 artikala, dok je prosjek ponude u američkim shopping centrima bio između 4 i 6 tisuća artikala!

Osim što su se Diners kartice (!) koristile već od 1960-ih, nije na odmet spomenuti da je u području kulture beogradska verzija mjuzikla Kosa bila čak radikalnija od američke, i to čak i po pitanju golotinje izvođača. Uz to, unatoč izrazito antimilitarističkim i antiestablishmentskim porukama, mjuzikl Kosa bio je čak izvođen i pred organizirano dovođenim vojnicima JNA, dok je u Zagrebu prangijao i prašio – ni manje ni više – nego katolički rock bend Žeteoci!

Jugoslavenska dolce vita „s krive strane Željezne zavjese“ bila je toliko mučena jednom vrstom jogurta i ostalim mukama socijalističke bijede da su se razmahali osjećaji razmaženosti i bahate prepotencije. Radina Vučetić tako navodi podatak da su se u rubriku čitatelja jugoslavenskog rock magazina Džuboks javljali čitatelji iz Rumunjske i Bugarske da im se šalje pokoji primjerak. Sorry, s izrazitom je arogancijom i neskrivenim osjećajem povlaštene nadmoći odgovorio novinar zadužen za tu rubriku, „ali vaša carina plijeni primjerke koje bismo vam inače vrlo rado poslali preko granice u vaše komunističko društvo“. Vrativši se s nekakve modne revije u Istočnom Berlinu, modni mačori tog našeg komunizma po povratku su se s prepotentnim podsmijehom iživljavali u kritičkim komentarima istočnoeuropske konfekcije, nižući ocjene kao što su „daltonizam za boje“, „vašarski look“ i „uštrojeno sivilo“. Kod nas je pak u trendu bio Jacqueline Kennedy look, koja je, usput rečeno, na poziv Josipa Broza, preboljela tugu zbog atentata na supruga ploveći jahtom po jadranskoj obali netom nakon te tragične pogibije Johna Kennedyja. S druge strane, razmaženo očekivanje da se u socijalističkoj Jugoslaviji živi bolje i povlaštenije nego u Istočnom bloku manifestirao se u ljubomornoj nevjerici kada su nas Poljaci pretekli s koncertom Rolling Stonesa, a Bugarska s uvozom Coca-Cole.

Kako smo muzli Ameriku

Naravno, rekonstrukcija života u socijalističkoj Jugoslaviji prema verziji Radine Vučetić nije jednostrano afirmativna, nego ona ulazi u pozadinu svih tih liberalizacijskih klima, demokratskih valova, skokova u standardu života, kao i u odstupanja od tipičnog života u komunističkom lageru. Iako je do 1950. godine Josip Broz bio „veći Staljin od Staljina“, prema citatu koji Radina Vučetić prenosi iz analiza američkih obavještajnih službi i američkih veleposlanika u SFRJ, informbiroovski raskid sa Staljinom presudno je okrenuo Titovu Jugoslaviju prema primamljivim američkim ponudama i pomoćima. Stoga Vučetić ekstenzivno opisuje koji su sve ugovori i dogovori o suradnji bili uspostavljeni između SAD-a i SFRJ, i što je to praktično značilo u životu građana tadašnje Jugoslavije. Radina Vučetić ne zaboravlja spomenuti ni mračnu stranu jugoslavenskog režima, momente kada se uistinu represivno djelovalo prema – kako se tada govorilo – određenim tendencijama i pojavama u politici, kulturi, među mladima, itd., pa nadalje analizira iz kojih je strategijskih interesa, makropolitičkih ili dnevnopolitičkih razloga te frakcijskih nadmetanja bila vođena ta toplo-hladna politika.

Stoga, želite li pouzdanog vodiča kroz varljivosti vaših sjećanja o životu „s krive strane Željezne zavjese“, knjiga Radine Vučetić je jedan od ponajboljih tour-guidea kroz našu vlastitu prošlost. I ne samo da će vam predstaviti fasade raskošnog socijalističkog spektakla, nego će vam objasniti kakvom je politikom plaćena cijena tog udovoljavanja našem osjećaju da smo živjeli u boljem komunizmu od ostalih komunizama po crvenim dijelovima svjetske karte ili u boljem svijetu od današnjeg.