(Dino Pešut, Poderana koljena, Fraktura, Zaprešić, 2018.)

Napomena: tekst je izvorno emitiran u emisiji Bibliovizor na 3. programu Hrvatskog radija

Recentnoj književnoj proizvodnji na hrvatskoj sceni dogodila se 2018. godine zanimljiva podudarnost: čak dva relevantna naslova debitantski su potpisali autori koji su karijere profesionalnih kreativaca prethodno u cijelosti izgradili u svijetu kazališta. Riječ je, dakako, o romanima Sanjica Lacković redatelja i dramaturga Daria Harjačeka te Poderana koljena dramskoga pisca Dine Pešuta.

Paralelni slalom autorske proizvodnje između čas proznoga, a čas dramskoga teksta u životu hrvatske književnosti nije nikakva novost. Štoviše, ta je praksa duge tradicije, dok nam među najaktualnijim živućim primjerima u prvi mah na pamet padaju imena kao što su, recimo, Miro Gavran, Ivan Vidić ili Davor Špišić. Ono što spomenuti fenomen iz 2018. godine ipak čini vrijednim isticanja jest činjenica da su dva autora iz svijeta teatra hrvatskoj proznoj suvremenosti doslovno istodobno ponudili svoje prve romane. Također, to znači da se odjednom kroz čak dva autorska nastupa nudi mogućnost revitalizacije hrvatske prozne produkcije kreativnim valom koji nam dospijeva iz energije novog naraštaja dramskih pisaca, u teatru već impresivno afirmiranog, no u prostoru proznoga stvaranja potpuno neokušanog.

Tko je tko među književnom mladeži

Na žalost, ispostavilo se da je po mnogo čemu obećavajući roman Sanjica Lacković ipak ukoričen kao popriličan debakl, premda mu treba priznati da je u hrvatski književni prostor, makar i u lošoj pripovjednoj izvedbi, unio važne nove pomake, prije svega u polemici s aktualnom vjerskom fundamentalizacijom hrvatskog društva. U odnosu na to nesretno Harjačekovo debitiranje romanom Sanjica Lacković, Poderana koljena Dine Pešuta roman je posve suprotnih kvaliteta.

Prethodno je potrebno naglasiti da je Pešutov prvijenac osvanuo nakon duge, odveć duge sezone krajnje loše ili jedva solidne debitantske proze u novijoj hrvatskoj književnosti, u sezoni koja se rasteže od Ružice Aščić i Daria Šareca preko Vedrana Bublea, pa do spomenutog Harjačeka. Ni nova proza već raspisanijih i bibliografski bogatijih autora mlađe dobi, poput Korane Serdarević, Tajane Obradović ili Jelene Zlatar, nije dala ikakvog vrednijeg ploda, tako da smo posljednji put uistinu zrela, potpuno formirana debitiranja imali još onih davnih godina kada su nam na scenu stupili virtuozni Luka Bekavac i Kristian Novak, nastavljajući potom nizati kapitalna djela. Od tog dalekog bljeska redala su se, dakle, nova autorska imena koja nisu samo najavljivala da će budućnost hrvatske književnosti biti mlaka i stagnirajuća, nego deprimirajuća, zbog užasavajuće količine literarne i elementarne jezične nepismenosti.

Pa ako Pešutov roman i predstavlja samo slučajnu iznimku u tom lošem nizu, ipak vrijedi reći: konačno. S ovim je romanom novija hrvatska književna proizvodnja konačno uskrsnula iz mrtvila i, štoviše, raskošno pokazala kako na njenim stranicama pripovijedanje i te kako može prštati vitalizmom, pa čak i dobrim, pametnim humorom. Pitak, zavodljiv, životan, krcat stvaralačkom energijom i pripovjednim erosom, Pešutov roman jedno je rijetkih ostvarenja u suvremenoj hrvatskoj književnosti koje se čita bez napora, s istinskim zanimanjem, pa i uzbuđenjem, sa uživljenim praćenjem i napetim listanjem ka kraju knjige, gdje čitatelja pomalo i rastuži nužnost rastanka sa svijetom Pešutove mašte.

O svemu pisano cool

I premda je, kako smo rekli, Pešutova proza pitka, pa se glatko proklizi kroz gustih dvjestotinjak stranica, njegov je rukopis izbrušen na svakom stupnju romaneskne organizacije. Na mikropoetičkom planu njegove su rečenice bogate, iznadprosječno pismene, stilistički i sintaktički kompleksne, ispunjene originalnim metaforama i sjajnim komentarima, dok je na makropoetičkom planu spretno, s iznimnom koncentracijom, isfabulirana zahtijevna radnja o premreženim ljudskim sudbinama u metežu prenapućene europske metropole.

I povrh svega toga, roman mu je tematski aktualan kao da je priču izgradio na prvih pet udarnih vijesti u jučerašnjem TV-dnevniku: masovno iseljavanje iz Hrvatske, terorizam u Europi, surovost života u neoliberalnom kapitalizmu, izgubljenost milenijske generacije u vrlom novom svijetu prekarijata i medijska kolonizacija svakog trenutka našeg života. Ni urednici ozbiljnih informativnih emisija ne bi bolje montirali ovakav slijed relevantnih priloga o gorućim pitanjima današnjice. Sve su to odreda velike i kompleksne teme koje bi se, sve tako natrpane između korica jednog romana, u nekom drugom slučaju okrenule protiv autorove ambicije i otele se u ruglo njegove pretencioznosti. No, Pešut ih prepliće bez ikakvih poteškoća, komentirajući ih lucidnim uvidima i britkim formulacijama. Čak i terorizam komentira s određenom dozom ležerne ironije, što je mogao biti i te kako rizičan postupak s obzirom na pijetet koji inače imperativno vlada u prezentacijama takvih tragedija.

Štoviše, u gustom redanju tih komentara o tragikomičnim apsurdima naše zbilje Pešut ne zauzima iritantnu pozu samodopadnog sveznalice koji se takvim svjetskim temama, poput dijela naših opinion makera, više okorištava radi pukog eksponiranja intelektualne narcisoidnosti s arogantnih visina umišljene genijalnosti, nego su njegove precizne i dosjetljivo formulirane opservacije uistinu relaksirajuć melem za naše trpljenje svijeta kakav je danas. Čak i kada piše o intimi homoseksualnih veza, Pešut ne ostavlja dojam da pod ruhom prosvijećene liberalnosti, progresivnosti, političke korektnosti ili osjetljivosti za diskriminirane skupine zapravo eksploatira jednu tabuiziranu temu koja bi mu u široj recepciji, dakle konzervativnoj i malograđanskoj, osigurala senzacionalnost, što je strategija kojoj su hrvatski prozaici u posljednje vrijeme prilično skloni ne bi li isprovocirali kakav-takav skandal, a time i vrijednost svome djelu. Nego je homoseksualnost u Pešutovom romanu prezentirana kao posve ravnopravan izbor iz repertoara mogućih seksualnih preferencija, kao jedna od uobičajenih solucija intimnog života, bez ikakve atmosfere ilegalnosti i straha od stigmatizacije.

Još jedna izgubljena generacija

Na temelju dosad rečenog o kvalitetama Pešutova romana, bilo bi posve pogrešno usporediti ga s Michelom Houellebecqom, osim ako bismo Houellebecqa ikako mogli zamisliti kao toplu, sangviničnu osobu čija nas pripovjedna vedrina dugo ostavlja u dobrom raspoloženju. Međutim, rukovodimo li se sjajnim esejom Marinka Koščeca u Jutarnjem listu o Houellebecqovom romanu Serotonin, gdje je Koščec precizno popisao ključne odlike Houellebecqovog stila, onda uopće ne griješimo kada nam se čini da Pešut s Houellebecqom dijeli barem dvije kvalitete prema tom Koščecovom popisu. Kao što smo već spomenuli, jedna je kvaliteta sposobnost lucidnog opserviranja kompleksnih pojava u svijetu oko nas kroz jezgrovite, aforistične komentare nadahnute dosjetljivosti, a druga je izvrstan osjećaj za definiranje duha vremena i generacijskog identiteta. Kao što se Houellebecq proslavio dešifrirajući „strukturu osjećaja“ 68-aške generacije u više ne toliko 68-aškim vremenima, tako i Dino Pešut izvrsno portretira hipstersku generaciju milenijalaca, sa izrazitom osjetljivošću analizirajući muke i dvojbe njihovih života u svijetu na koji su osuđeni kao nevoljki nasljednici svega onoga što su serijom loših politika kreirali njihovi roditelji.

Hipsteri iz Pešutovog romana rado podliježu kolektivnom samosažaljenju, pa će zakukati da se sustav više brine za banke i korporacije negoli za njih, dok se njihova povijesna uloga u društvu, reći će oni, svodi samo na to da budu eksperimentalna skupina korisnika interneta i novih medijskih tehnologija radi još boljeg komercijalnog razvoja tih sustava. Stoga su također patetično skloni definirati se kao izgubljena generacija. Ali Poderana koljena uopće nisu proza o hipsterskim afektacijama koje bi samo dodatno potpirile iritaciju, antipatiju ili barem omalovažavajuć podsmijeh nas starijih prema tzv. hipsteraju ili, kako bi ih vjerojatno nazvao Miljenko Jergović, hipsterčadi, jer Pešut i te kako zna biti kritički ironičan prema njihovim životnim filozofijama i lifestyleu, prema njihovim iluzijama, njihovim pozama i prema bedastoćama kojima su zavedeni.

Vječna djeca vrlog novog svijeta

Uistinu dubinsko razumijevanje ove generacije Dino Pešut ponajbolje demonstrira kroz suptilno psihosocijalno gradiranje jedne od osnovnih teza romana budući da Poderana koljena problematiziraju fenomen tzv. produženog djetinjstva. Kroz priču o glumcu Dani Draženoviću, 30-godišnjaku koji je iz Hrvatske iselio u Berlin i sada luta malen ispod zvjezdanog kruga na zastavama Europske unije, Pešut ujedno razvija priču o jednom zakašnjelom odrastanju. Dane Draženović razočaran je poput malog djeteta kada se upozna s prvim životnim nepravdama ili kada otkrije da je samo mamina maza, a ne i maza cijeloga svijeta. Pa je to 30-ogodišnje dijete od Draženovića već svjesno da je na vjetrometini globaliziranog svijeta. Ujedno je i te kako upućen u načine kojima mediji vladaju zbiljom, a također je počeo otkrivati i razliku između iluzornih obećanja jednog ideologiziranog režima i realiteta, između bajkovite medijske slike i stvarnoga života, između trivijalnih konzumerističkih surogata tobože ispunjenog života i kronično nezadovoljavajuće praznine neostvarenog i potpuno usamljenog bića. Na koncu, otkriva i jaz između svoje egocentričnosti i stvarne beznačajnosti u indiferentnom društvu.

Međutim, odrastanje je ovoj generaciji, poručuje se iz Pešutovog romana, bilo onemogućavano sustavnom zaštićenošću od života, čemu je fatalno pridonijelo i potpuno usisavanje u zabave virtualnoga svijeta medija, gdje se pogubno nastavlja biti infantilan. I za takvu bi generaciju, poručuje Pešut, bilo dovoljno da sazrijevajući prelazak u realnost ostvare već pukim plaćanjem komunalnih računa i svakodnevnim odlaskom na posao. Za Danu Draženovića ni to nije dovoljno, on mora preživjeti teroristički napad, mora vidjeti brutalnu realnost u najšokantnijem obliku, da bi se počeo preispitivati zašto je preživjela bezvrijedna osoba kao on i kako da se iskupi za nepravednu pošteđenost.

Hrvatsku ja ipak ljubim

Štoviše, vrijeme će možda pokazati da su Poderana koljena prvi roman jednog novog žanra kojim dominira – nazovimo to tako za prvu ruku – crostalgija. Nakon ostalgije u tranziciji Istočne Europe, nakon jugonostalgije u tranziciji ex-jugoslavenskih državica, čini se da je došao trenutak i za ispisivanje iskustava novovalnog hrvatskog iseljeništva, što uključuje i žal za Hrvatskom, valjda prema perverznoj logici onoga vica u kojem se kaže da je u paklu bolja ekipa.  

Poderana koljena nisu bez mana, pa se Pešutove rečenice ponekad znaju omaknuti u zanesena, prekomjerna dopisivanja asocijacija, dok mu se pripovijedna nit zna zapetljati u bezdanu psihologizacijsku introspekciju ili u analizu ljubavnih odnosa. Ali romanu kao što su Poderana koljena doista je uspjelo ostvariti misiju koja je bila i u neostvarenom potencijalu romana Sanjica Lacković Daria Harjačeka. Dakle, izrasti u autentični manifestni glas nove generacije, poslijeratne i posttranzicijske, iseljeničke i globalističke, uvijek on line i navijek zarobljene u sustav koji im nudi samo spektakl zvan igre gladi.