JOSIP KOSOR (1879.-1961.)
Od pisara do pisca
Uoči premijere predstave "Žena", Josipa Kosora u režiji Paola Magellija, u zagrebačkom HNK-u organizirane su dvije književne tribine o djelima toga autora, kao i o dvjema dramama koje su povezane u predstavu
Objavljeno: 10.3.2016. 1:29:42
Izvor: kritikaz.com
Autor: Olga Vujović
Josip Kosor / hnk.hr

Posljednjoj premijeri Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (4. ožujka 2016.)  pod nazivom „Žena“, u kojoj su dramaturginja Željka Udovičić Pleština i redatelj Paolo Magelli povezali dvije drame Josipa Kosora (1879.-1961.), „Žena“ i „U Cafe du Dome“, prethodile su dvije književne tribine.

Na prvoj, upriličenoj 18. veljače, predstavljena su sva djela Josipa Kosora objavljena u nakladničkoj kući „Ex libris“ – drame, romani, kratka proza, putopisi i autobiografija, sveukupno deset svezaka. U pripremi su još dvije knjige koje sadrže političke članke i kritike, te prepisku s brojnim književnicima. Izvori su prva i nerijetko jedina izdanja pojedinog djela te strojopisi i autografi. Trinaesta knjiga sadržavat će napise drugih autora o Josipu Kosoru.

Kosorov životopis je toliko neobičan i „literaran“, da ga  nije na odmet ukratko predstaviti (podaci iz kazališnog programa predstave „Žena“ koji je pripremio Ivica Matičević). Rođen je 1879. u Trbounju pokraj Drniša, no obitelj ubrzo seli u Otok pokraj Vinkovaca, gdje Josip završava četiri razreda pučke škole, čime okončava svoje formalno obrazovanje. Počinje raditi kao općinski pisar, a kao pisar radi kasnije u Tuzli, Đakovu, Mostaru, Zagrebu (dolazi 1902.) i Beogradu, sve do 1923. kada se ženidbom s voljenom, ujedno bogatom udovicom Dubrovčankom Ivankom Mitrović riješava svih novčanih problema.

Čitanjem klasika širi svoje obrazovanje i od 1901. svoje književne radove šalje časopisima. Putuje raznim europskim gradovima (primjerice s danas gotovo potpuno zaboravljenim dramatičarem Božom Lovrićem (1881.-1953.) odlazi u Beč gdje ih ugošćuje Ivan Meštrović), druži se s važnim umjetnicima toga doba poput Stefana Zweiga,dopisuje se s Hermannom Bahrom, upoznaje Gorkog i Stanislavskog... Njegova se djela tiskaju, izvode na europskim pozornicama,  redatelji Josip Bach i Branko Gavella postavljaju ga na pozornicu Hrvatskog narodnog kazališta, Švedska akademija traži njegove knjige budući da je nominiran za Nobelovu nagradu... Oženivši se, živi u Dubrovniku, objavljuju ga i izvode sve manje, pa iako 1951. postaje članom JAZU, godine 1961. umire gotovo posve zaboravljen kao književnik.

Godine 1928. napisao je dramu „Maske na paragrafima“  kritizirajući jugoslavensku vlast. Iako već pripremljena za tisak, knjiga nije otisnuta, zbog uspostave Šestojanuarske diktature. No, sudbina je htjela drugačije, kako je posvjedočio književni povjesničar i teoretičar Dubravko Jelčić. On je, naime, u nekada kultnom Antikvarijatu na zagrebačkom Zrinjevcu,1964. slučajno pronašao knjigu otisaka za korekturu spomenute drame. Godinu dana kasnije Jelčić odlazi u Dubrovnik Kosorovoj udovici, kako bi otkupio rukopisnu ostavštinu. Nakon prvotnog odbijanja, ona za 500 000 dinara predaje kovčeg s ostavštinom koji Jelčić pregledava „papir po papir“, jer je sve izmješano. No, među ostalim papirima nalazi rukopis  drame „Maske na paragrafima“ (ZDK „Gavella“, 1989. Redatelj Kosta Spaić).


HNK Zagreb: Josip Kosor, "Žena", red. Paolo Magelli, 2016.

Tjedan dana kasnije, 25. veljače također u foyeru Hrvatskog narodnog kazališta, upriličen je Okrugli stol o Kosorovu opusu s naglaskom na odabrane dvije drame koje čine predstavu „Žena“. U njima se  takozvano „vječno ženstvo“ određuje  na različite načine: u  drami „Žena“ smještenoj u dalmatinskoj kavani, žena je ulog u kartaškoj igri, dok se u pariškoj kavani „Cafe du Dome“, sama nudi na prodaju. Taj odnos prema ženi kao robi, kao ne-biću , kao predmetu požude (Limunka u „Ženi“: "s ovim noktima izvadiću sebi jedno oko i razderat lice i grudi da budem odvratna i nakazna,hoćete li onda biti moja slatka braća?“) ujedinjuje ove drame, koje vrve i ostalim Kosorovim tezama.

Primjerice on u nabrajanju ne razdvaja političke (boljševizam) od umjetničkih (kubizam, futurizam) pojmova, povezuje materijalizam i idealizam kao životnu nužnost, kompromis kao temelj egzistencije. No, nije odnos žene i muškarca (Dame i Amerikanca u „Cafe du Dome“) isključivo doslovan, već ga se može pojmiti i metaforički kao odnos između dobre, stare, kultivirane Francuske, odnosno Europe i brutalne, kapitalističke Amerike.

Povišeni tonovi, neočekivani izrazi, pretjeranost u ekspresionističkom izričaju, čini Kosora neobičnim  književnim i kazališnim autorom. Sljedeći navod Cvijete Pavlović čini mi se vrlo preciznim:“Kritičarima je smetala Kosorova bombastičnost, emfatična deklamacija, nesređenost, glomaznost, banalnost, površnost, ekstatičan, nekontroliran, deliričan stil i slično. Međutim, s postmodernizmom i post-postmodernizmom s prijelaza iz XX. u XXI. stoljeće gotovo sve negativne osobine Kosorova stila i načina pretvaraju se u prednosti, noseći u sebi nagovještaje koji će postati nekima od uporišnih mjesta pogleda mladih na današnji svijet zahvaćen procesom globalizacije, koja u vrijeme u koje Kosor smješta radnju svojih pariških drama pokazuje prve znakove (Luko Paljetak:“Pariške drame Josipa Kosora“).

Ako su autoričine slutnje proročke, možemo očekivati nova postavljanja Kosorovih drama u režiji mladih redatelja, što može, ali i ne mora nužno biti dobro. Jer nema svatko iskustva kao Magelli, koji vrlo precizno definira da „kazalište nije imitacija života, nego sinteza“.

Najnovije:
LIVIJA KROFLIN: "LUTKARSKA ČUDA SVIJETA"
Bogovi, junaci, sjene, štapovi i – pingvini
Za moje poimanje, važniji od samih podataka jest jednostavan, razumljiv jezik i činjenica da je autorica najveći dio toga o čemu piše iskusila vlastitim čulima: vidjela je izvedbe, slušala je govor, doticala je lutke, razgovarala s lutkarima i boravila u njihovim radionicama i to se izravno iskustvo prepoznaje u pristupu gradivu o kojem piše
„SUVREMENO LUTKARSTVO I KRITIKA“
Besplatno skinite biser suvremene lutkologije
Na stranici contemppuppetry.eu objavljen je e format knjige 'Suvremeno lutkarstvo i kritika' (AUK, Osijek, 2022.) jedne od rijetkih koje se komparativno bave suvremenim lutkarstvom i lutkarskom kritikom u Europi
MARIO BRKLJAČIĆ, „SAM“
Zgode i nezgode usamljenog urbanog kauboja
Za razliku od prethodne zbirke, u kojoj je Brkljačić bio izrazito intimističan, posvećen skromnom uživanju u ljepoti jednostavnosti običnih životnih trenutaka, sada je neskriveno političan, revoltiran perverznošću komformističkog uživanja na valovima jeftinih poroka kao što su utakmice, kladionice i pivo pred kvartovskom trgovinom
NADA GAŠIĆ, „POSLJEDNJE ŠTO SU VIDJELE“
Nemirne priče, smrtored
'Nemirne priče, smrtored', dakako, aluzija je na naslov kultnog Gašičkinog prvijenca 'Mirna ulica, drvored'. Proslavivši se kriminalističkim romanima kao 'hrvatska Agatha Christie', Nada Gašić nas je sada iznenadila zbirkom kratkih priča, no to nisu penny dreadful stories ili Hitchcockove 'Priče za nesanicu', nego sofisticirane naratološke i stilske vježbe