Prema zamislima i koreografiji Raimunda Hoghea (1949.), te u minimaliziranoj scenografiji zaplesali su Ornella Balestra, Marion Ballester, Emmanuel Eggermont i Takashi Ueno, a često su im se pridružili sam Hoghe i njegov kreativni asistent, vizualni umjetnik Luca Giacomo Schulte.  

U trosatnoj, vrlo dirljivoj izvedbi izmjenjuju se skladbe iz korpusa klasične glazbe (Schubert, Grieg, Bach i slično) s talijanskim šlagerima(canzone),nekada  globalno poznatim. Pred publikom se odvija gotovo ritualno prisjećanje na jedno glazbeno razdoblje - čak i pjesme koje znamo na drugim jezicima (poput „Djevojke“ od Beatlesa ili francuska šansona „Nemoj ići sad“) slušamo na talijanskom.

Osjet mira i spokoja zamata nas u sentimentalni plašt  čega nas ne oslobađa  niti Liza Minelli, niti neuspješno prikupljanje pozlaćenih kuglica, niti raspad zajedništva... a gotovo proročki zvuči tekst pri kraju predstave u kojem Hoghe ističe: "Nemam vremena..." i "Nemam strpljenja..." za glupost, za zloću, za one koji ga (nas) ne razumiju ili ne mare. Privatno i kolektivno sjećanje i djelovanje  često se razlikuju samo u broju sudionika.