Suradnja Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku i Budapesti Operettszinhaz (Operetno kazalište u Budimpešti) dovela je do nove inscenacije čuvene operete Emmericha Kalmana „Kneginja čardaša“ u režiji Miklosa Gabora Kerenyija i pod ravnanjem Filipa Pavišića (8.11.2019. HNK Osijek, osvrt na izvedbu 12.11.2019.). Mađarski skladatelj Emmerich (Imre) Kalman (1882.- 1953.) već je svojom prvom operetom „Najezda Tatara“ (1908. u Budimpešti, 1909. na njemačkom u Beču) osvojio publiku, nakon čega je odselio u Beč. Tamo je  1915. izvedena njegova opereta „Kneginja čardaša“ (na mađarskom naslov glasi Csardas kiralyno „Kraljica čardaša“ odnosno na njemačkom  Die Csardasfuerstin „Princeza čardaša“) na libreto Lea Steina i Bele Jenbacha, nakon čega Kalman, zahvaljujući njezinoj izuzetnoj popularnosti, dostiže  Straussa i Lehara.

Prema imenu protagonistice, revijske pjevačice  Sylve Varescu, opereta se ponekad skraćeno naziva „Sylva“. Naziv kneginje (čardaša) ostao joj je kada se izjalovio njezin bračni ugovor s knezom Edwinom. Naime, prema roditeljskim planovima, knez  se mora oženiti kontesom Stasi jer obitelj odbija svaku pomisao na brak s pučankom. Kritika licemjerja, duhoviti zapleti i trijumf ljubavi, okrunjeni sjajnom glazbom i profiliranim likovima, objašnjavaju omiljenost spomenute operete.

Opereta (tal operetta: mala opera) je nerijetko šaljivog i lakoumnog sadržaja (mada je moguća prikrivena ironija) u kojoj se kombiniraju pjevani i govoreni dijelovi isprekidani plesom. Kako se radi o takozvanom lakšem žanru (pitajte pjevače?!), podrazumijeva se određena vizualna raskoš, čak na granici pretjerane dekoracije (ako izostane, publika se u pravilu osjeća uskraćenom).

Postavljajući brojne operete, iskusni redatelj KERO (tako ga se, prema riječima ravnatelja Opere HNK Osijek dirigenta Filipa Pavišića, može legitimno nazivati) pustio je na volju scenografkinji (Agnes Eva Gyarmathy) da oblikuje bogatu crvenu draperiju noćnog bara i skupu dekoraciju kneževe palače i kostimografkinji (Anni Fuezer) u osmišljavanju njezinih, koji puta, iznenađujućih modnih kombinacija.  Dio koji je mene apsolutno očarao bila je koreografija Gyoergyja Geszlera u njezinoj neupitnoj punoći, promišljenosti i ljepoti.

Od tri moguće protagonistice, u ulozi Sylve ja sam odslušala Katarinu Toplek, vizualno uvjerljivu i glasovno zanimljivu, kada sam je, zbog preglasnog orkestra, uspjela čuti. Ista je situacija bila i s njezinim partnerom (knez Edwin) Igorom  Krištom. Paradoksalno je da sam puno bolje čula „sporedni par“: Antoniju Dunjko kao vrlo zaigranu kontesu Stasi i fantastičnog Roberta Adamčeka u ulozi vragoljastog grofa Bonija. Duhovit, vrckast i odličnog glazbenog senzibiliteta,  Adamček je praktički stup predstave (to, navodno, KERO radi u svojim režijama  „Kneginje čardaša“), pa iako djeluje da ne može biti nitko bolji, možda može biti drugačiji (zato bih rado pogledala Matiju Kačana). Uz glavne likove, tu su još kneževski roditeljski par u interpretaciji Damira Bakovića i Jasne Odorčić, te Feri bacsi Predraga Stojića.

Ne mogu odoljeti da ne navedem komentar glazbenog znalca  nakon premijerne izvedbe „Kneginje čardaša“, kako se vidi da   je predstavu napravio pravi operetni mačak. Drugim riječima, onaj koji zna i umije.