Svaki put kada pretražujem informacije na internetu, sjetim se opaske o opsežnim angažmanima oko nalaženja podataka u prijašnjem, takozvanom analognom vremenu, kada smo se morali puno više truditi da bismo pronašli željenu informaciju: sada mi se čini da je takav rezultat donosio više zadovoljstva i da je bio trajnije sačuvan (a ne „easy come, easy go“). S druge strane, današnjim tragačima puno pomažu videosnimke jer ne kaže se uzalud da „slika govori više od tisuću riječi“ pa je, na primjer,  meni gledanje komičarskog dua „The Umibilical Brothers“ kojeg čine David Collins i Shane Dundas uvelike približilo koncepciju predstave Dijete sreće autora Davida Collinsa i Jonathana Bigginsa postavljene u Collinsovoj režiji u zagrebačkom Gradskom kazalištu „Žar ptica“ (4.5.2025.).

„Pupčana braća“ u svojim izvedbama povezuju pantomimu,  slapstick, zvučne efekte i dijalog („mikrofonična pantomima“) pri čemu se Collins bavi pokretom, a Dundas zvučnim efektima, sjajno zabavljajući publiku (a vjerojatno i sebe) raznih dobnih skupina. Međutim, Sydney Theatre Company poželjela je od Collinsa predstavu za djecu i tako je nastala monodrama The Luck Child (2012.) u kojoj Collins, na gore naveden način, priča bajku o opakom kralju i sretnom djetetu (koje uspijeva izbjeći sve smrtonosne zamke i oženiti princezu). Collinsovi dinamični nastupi krcati čudesnim zvukovima i neodoljivim grimasama (sudeći po kratkim video isječcima) predstavljaju pravi užitak, ali ništa manje uzbudljiva nije ni glumica Amanda Prenkaj koja je svoju verziju „djeteta sreće“ (uz asistenciju Damira Klemenića) dovela do savršenstva: na tragu Collinsa, a tako potpuno svoja. Scenografiju (Guido Venturini) oblikuju  mobilne kartonske kutije koje čuvaju razne sadržaje (dizajn svjetla Luka Matić), njezin kostim (Ana Fucijaš) podsjeća na onaj koji nosi Collins u svojoj predstavi (imaju i slične frizure), a autori glazbe su Ivana Starčević i Marko Levanić.

Fragilna i dinamična Amanda Prenkaj već na samom početku predstave animira djecu da postanu dijelom zbivanja (kako bi se kasnije mogla uključiti) nakon čega vješto prelazi iz lika u lik, prepričavajući zbivanja: čarobnjak je otkrio da će zlog kralja s prijestolja svrgnuti „sedmo dijete sedmog djeteta“ i zato kralj kreće u potragu za tim djetetom kako bi ga ubio… Nalazi ga u jednoj siromašnoj obitelji, odnosi ga i baca u rijeku. Ali, to je ipak dijete sreće, pa ga nalazi cirkuski majmun i odvodi u cirkus gdje dječak odrasta. Ali, jednoga dana, kralj dolazi na cirkusku predstavu i prepoznaje dječaka i povede ga u  dvor gdje mu obećava kćer za ženu ako mu ovaj s otoka donese dragulj. Srećko odlazi na otok i… naravno da se priča o djetetu sreće završava sretno. No postoji presudan detalj: proizlazi da je dječak smatran sretnim djetetom zapravo „običan klinac“ i da je „sreća“ koju mu pripisuju posljedica njegovog dubokog uvjerenja da ima sreću i da mu se ništa loše ne može dogoditi. Drugim riječima, svatko može biti dijete sreće.

Opisana „magičnim“ brojem sedam, ova je bajka premrežena brojnim detaljima kako bi bila prilagođena Collinsovoj izvedbi što on izvanredno duhovito i maštovito koristi. Oduvijek sam smatrala Amandu Prenkaj (1986.) izuzetno predanom prilikom oblikovanja likova koje je interpretirala, ali sam se ipak (mea culpa) iznenadila gledajući je kako vješto koristi pantomimu i razne zvučne efekte da bi izgradila priču i uvjerljivo dočarala razna bajkovita bića. A nisam trebala biti zatečena njenim umijećem jer osim što je vrlo darovita i posvećena, završila je studij glume i lutkarstva na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku (2009.) što znači da je mogla usvojiti korisna znanja i vještine nužne za ovakav  izvedbeni pristup.

Ovako osmišljena predstava „Dijete sreće“ trebala bi biti dio kazališnog obrazovanja - malenima za pouku, odraslima za nauku. A baš svakome za užitak.