Razlog za rjeđe izvođenje Verdijeve opere Ivana Orleanska (Giovanna d'Arco, 1845.) pripisuje se činjenici da se radi o „ranom Verdiju“ i pojavi kasnijih, znatno popularnijih djela (koja čine takozvani „željezni repertoar“), ali ako se prisjetimo da je omiljeni Nabucco (Nabucodonosor, 1842.) napisan još ranije, onda se možda ipak ne radi samo o glazbi. Dostupni izvori smatraju libreto najslabijom komponentom ove opere jer sadržaj osjetno odstupa od poznatih činjenica, likovi su plošno prikazani, a priča je „razlomljena“ u labavo povezane scene: Temistocle Solera (1815.-1878.) je već napisao libreta za opere Nabucco i Lombardijci pa ga Verdi (1813.-1901.) sigurno nije slučajno izabrao za libretistu ove opere. Libreto se temelji na drami njemačkog pjesnika Friedricha Schillera (1759.-1805.) Djevica Orleanska (1801.) u kojoj on dosta proizvoljno interpretira njen život (malo mareći za zapise).
Povijesni izvori govore o pobožnoj djevojčici Jeanne d' Arc (1412.-1431.) koju je „glas s neba“ nadahnuo da se prometne u ratnicu pod čijim su vodstvom Francuzi kod grada Orleansa savladali Engleze i zahvaljujući kojoj je Karlo VII. okrunjen za kralja. Zarobljena je i predana Englezima prilikom jedne neuspješne opsade, a nakon optužbi za herezu, spaljena je na lomači (kasnije je rehabilitirana). U opernoj verziji, Ivana je mlada žena opsjednuta glasovima demona koji je vabe da se preda zemaljskoj ljubavi, dok joj glasovi anđela javljaju da je odabrana da spasi Francusku (za što se zdušno molila). Sve se zbiva u šumi gdje se pojavljuju kralj kojeg Ivana poziva da se zajedno late oružja i njezin otac Jakov (Giacomo) uvjeren da su je demoni nagovorili na tjelesnu ljubav s kraljem. Nakon pobjede kod Orleansa, kralj joj izjavljuje ljubav i traži od nje da ga prati na krunidbi – Ivana odbija njegovu ljubav, ali ga prati na ceremoniji. Otac je optužuje za savez s demonima i okupljeni je smatraju vješticom. U engleskom zarobljeništvu Ivana sluša bitku i razmišlja kako je zamalo zavoljela muškarca, iako je njena duša uvijek pripadala Bogu. Spoznavši zabludu, otac je oslobađa iz kaveza i ona odlazi u bitku gdje pogiba. Za vrijeme pogrebne povorke, Ivana se neočekivano uspravlja („Što se zbilo? Gdje sam?“) ali vidjevši oko sebe francuske ratnike, mirno umire obasjana nebeskom svjetlošću.
Operna predstava Ivana Orleanska Giuseppea Verdija u režiji Emme Dante (asistent redateljice i redatelj obnove Federico Gagliardi) nastala je u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca Rijeka s Teatrom Regio di Parma, a premijernom izvedbom u Rijeci dirigirao je Sebastiano Rolli (29. 1. 2026.). Koprodukcija u ovom slučaju znači riječki izvođači (solisti, zbor, plesači i orkestar), hrvatski prevoditelj Bernard Koludrović i talijanski autorski tim. Scenograf Carmine Maringola i kostimografkinja Vanessa Sannino vizualizirali su predstavu u zlatnim i crvenim bojama što je, uz promišljeno oblikovanje svjetla (Luigi Biondi), znalo biti vrlo efektno (vojnici, kavez, krunidba) no pri gomilanju cvijeća pomalo pretjerano (lukovi, križ, šumske scene) i iako je crvena boja Ivanine haljina bila opravdana (asocijacija na polet, borbu i krv), ne nalazim razlog za njenu crvenu periku (agresivna? vještica?). Posebno su mi bili neuvjerljivi prikazi demonskih bića (koreografkinja Manuela Lo Sicco, savjetnica za scenski pokret Silvia Giuffre) jer nisu doprinosili Ivaninoj patnji, nego su djelovali kao scenska smetnja, što svakako nije bilo do plesača i plesačica jer su oni svoj dio dobro obavili.
Naslovnu je ulogu pjevala Anamarija Knego koja je u kratkom vremenu imala priliku interpretirati ulogu djevojčice (Marica u Ivica i Marica E. Humperdincka), vladarice (Elizabeta u Mariji Stuart G. Donizettija) i sada heroine, što je svaki put zahtijevalo različiti glasovni i glumački pristup. Budući da je Ivana nadahnuta nebeskim poslanjem i spasilačkom misijom, Knego se priklonila lirskoj, a ne herojskoj interpretaciji što je, slijedom oznake „lirska drama“, bliskije ovoj operi. Ivaninog oca je vrlo uvjerljivo otpjevao Robert Kolar (bio je i Maričin otac), Bože Jurić Pešić bio je prilično mlak u ulozi kralja, Sergej Kiselev i Luka Ortar nastupili su kao predstavnici suprotnih tabora, dok je zbor bio zamjetljiv i glasovno i vizualno. Iščekivana Emma Dante nije se poklonila riječkoj publici, ali je zahvaljujući njoj glazbena ugoda pohodila ljubitelje opere. Rekoh „glazbena“ jer su mnogi izjavili da su u operi uživali zatvorenih očiju(!).