Da nema  „Zagrebačkog histrionskog ljeta“ (u okrilju uređene Prišlinove kule na Opatovini) valjalo bi ga smisliti jer, usprkos ljetnom odljevu građana, ostaje dovoljno onih koji se žele smijati komedijama u izvedbi Glumačke družine Histrion. Nakon prošlogodišnje (dopadljive ) izvedbe komedije Carla Goldonija Krčmarica Mirandolina koju je Petra Mrduljaš vješto  pretvorila u lokalnu „krčmaricu purgericu“, nastavilo se s Goldonijem pa se za 39. Zagrebačko histrionsko ljeto (9.7.-31.8.2024.) odabrala njegova La bottega del caffe (1750.). Prevoditelj Frane Čale je zbivanje preselio iz Venecije u Dubrovnik (1972.) i komediju naslovio Kafetarija (na DLJI je u režiji Tomislava Radića igrala od 1978. do 1987., ali to se nije desilo s predstavom u režiji Vinka Brešana 2016., dok je o predstavi iz 2024. u režiji Paola Tišljarića prerano govoriti), redatelj i glumac Damir Lončar je prilagođenu predstavu u Kazalištu „Komedija“ (2014.) naslovio Mala kavana, a pod nazivom Kavana na Opatovini uvrštena je u 39. ZHLJ (12.7.). I ove se godine Petra Mrduljaš prihvatila „prekrajanja“ („prilagodila današnjici“) Goldonijeve komedije u kojoj se „dobro“ i „zlo“ (vlasnik kavane i vlasnik kartašnice – sada kladionice) „bore“ za svoje „klijente“, pri čemu dominira prikaz raznih karaktera i pronalaženje njihovih komičnih karakteristika, dok je predstavu režirao Ivan-Goran Vitez.

Zahvalni prostor kule i njezine okućnice (okulnice!) ne trebaju velikih  scenografskih intervencija pa su tri stola, glazbeni podij, ograda i šank (Enes Hodžić Arči) jasne oznake gdje se što zbiva. Vlasnik kavane Rudi (Zlatko Ožbolt) uporno melje (u ručnom mlinu) i kuha kavice jer smatra da se problemi mogu riješiti finom kavicom. Ožboltov Rudi čini to nekako „usput“ pa ni ja ni njegov konobar (noću komičar) Štef (Denis Bosak) za taj njegov pristup nemamo baš puno razumijevanja. Za razliku od njega, Bosak je zabavan jer na kajkavskom „furt melje“ (pitam se koji je razlog tom nepodudaranju između statusa njihovih likova i prikazanih izvedbi). Novinar (zapravo paparazzo) Romeo za portal Alfanews uporno vreba „ekskluzivne vijesti i snimke“ i zato se stalno negdje skriva (najčešće u grmlju) što Marko Hergešić sjajno izvodi, ponovo pokazujući  da odlično razlikuje komiku od karikature.

Estradna umjetnica Samanta Lisac (Marija Kolb) s balkona pjeva svoje pjesmice težeći „originalnosti“, iako su sve na isti kalup (što je bolje u teoriji nego u izvedbi). Lokalni prevaranti, vlasnik kladionice Bepo (Jakov Zovko) i estradni menedžer Tarik (Tomislav Dunđer) imenima i govorom pokazuju svoje pripadnosti, no kako se slični karakteri prečesto ponavljaju, već su mi pomalo dodijali… ne poričem da su obojica mladih glumaca zadane stereotipe uspješno oblikovali. Nancy Abdel Sakhi u ulozi putujuće trgovkinje Jasmile svojom poduzetnošću donosi „egzotičnu“ notu, ali ista učas umine jer se prebrzo otkrije razlog Jasmilinog putovanja (zgodno je na razini muško-ženskih odnosa kako ona bez muke podiže težak kovčeg, za razliku od „kilavaca“ oko nje). Par kojeg čine nogometaš Marko Angelek (Matej Đurđević) i manekenka Marisol (Klara Fiolić) oslanja se na statistički uzorak (dokaz su ženski časopisi) i šaleći se, rekla bih da je njihove tekstove bilo lako složiti jer ih se moglo „prepisati“ iz raznih intervjua, no meni njihovi likovi, usprkos očitom trudu, djeluju neuvjerljivo (za razliku od odličnih Robina i Drenke). Nadam se da će ih praksa učiniti majstorima jer za to ima materijala.

Redatelj je mudrom odlukom ukinuo stanku, ali se predstava mogla još skratiti izbacivanjem silnih ponavljanja. Budući da je jednostavan Goldonijev tekst „prilagodbom“ postao još lakši, pitam se, nije li završna scena u kojoj Štef rezimira sudbine  svih likova mogla biti čvršća i žešća (dobra je dosjetka u kojoj Bepo poklanja kladionicu). Nemam ništa protiv duhovitih i logičnih intervencija, ali ako mi se najavljuje Goldoni onda očekujem barem njegov duh.